Abortus

[av_heading heading=’Abortus’ tag=’h3′ style=” size=” subheading_active=” subheading_size=’15’ padding=’10’ color=” custom_font=”][/av_heading]

[av_textblock size=” font_color=” color=”]

Autor: Filip Lazić

Reviziju sprovela: Nina Nikolić

[/av_textblock]

[av_textblock size=” font_color=” color=”]

Abortus  (pobačaj)  predstavlja  nasilan  prekid  trudnoće  uz  žrtvovanje  ploda (fetusa)[1].

Pobačaj može nastati spontano zbog komplikacija tokom trudnoće ili se može izazvati.

Kao deo korpusa reproduktivnih prava i sloboda i sredstvo ostvarivanja prava na nerađanje, pravo na abortus je u saglasju sa pravom žene da raspolaže svojim telom i pravom žene i njenog partnera da planiraju porodicu. Međutim, istovremeno ovo pravo dolazi u konflikt sa pravom zametka (embriona) na život. Pravo na život mora vredeti jednako od početka do kraja. Ali problem se javlja upravo prilikom definisanja ljudskog života, određenja njegovog početka i kraja. Sa naučnog gledišta, nema bioloških nejasnoća, jasno je da život počinje začećem. Sa medicinskog aspekta to ne samo da je prihvaćeno, već je i proklamovano u određenim dokumentima Svetske zdravstvene organizacije. Kada je u pitanju pravni aspekt, situacija nije tako jasna.  Posmatrani u istorijskoj retrospektivi, zvanični politički i verski stavovi izraženi u pojedinim  periodima  ljudskog  društva  kretali su  se od  potpune  zabrane  abortusa, preko dopuštanja u vidu malobrojnih izuzetaka vezanih za spašavanje života žene, do liberalnijih dopuštanja abortusa iz zdravstvenih i socijalnih razloga. [2] Abortus je dugo vremena bio zabranjivan i rigorozno kažnjavan. Prvi put se govori o abortusu u Francuskim aristokratskim krugovima krajem 17. veka kada se javljaju ideje o jednom novom pravu- pravu da se da ili ne  da život.

Početak ljudskog života kao pravni problem u stvari se svodi na problem određivanja početka pravne zaštite života. U traženju odgovora na pitanje kada počinje život čoveka, pravo se oslanja na medicinsku nauku. Međutim, početak ljudskog života i početak njegove pravne zaštite ne moraju se poklapati. Međunarodni dokumenti koji garantuju pravo na život  ne  sadrže definiciju ljudskog života, odnosno njegovog početka. Kako u državama potpisnicama tih dokumenata ne postoji konsenzus u pogledu naučne i pravne definicije početka života, ovde postoji polje slobodne procene, odnosno slobodna volja svake države članice da u svom zakonodavstvu reguliše pitanje abortusa, uz uspostavljanje ravnoteže između potrebe da se obezbedi zaštita fetusa i zaštite interesi žene. Tu ravnotežu nije lako uspostaviti, naročito u sredinama gde postoji jak uticaj crkve, koja smatra da život počinje začećem, dok abortus i uništenje ploda posmatraju kao ubistvo.[3]

Dvadeseti vek doneo je liberalizaciju zakona i opšte prihvatanje pobačaja na vlastiti zahtev. Postalo je jasno da zabrana abortusa ne smanjuje njegovu učestalost, jer su žene uvek nalazile način da primene ovo sredstvo čak i u uslovima nesavladivih zakonskih, ekonomskih i medicinskih prepreka.  Politika ograničavanja abortusa od strane države ne povećava stopu nataliteta, već samo doprinosi porastu smrtnosti i zdravstvenih problema žena  usled kriminalnih pobačaja, koji su nestručno obavljeni.

Nažalost, restriktivna politika u pogledu abortusa još je dominantna u velikom broju zemalja sveta.[4]

U Republici Srbiji abortus je legalan i dozvoljen, a detaljno ga reguliše Zakon o postupku prekida  trudnoće  u zdravstvenim ustanovama.  Prema   podacima  Svetske  zdravstvene organizacije naša zemlja je prva po broju abortusa u Evropi, ali isto tako Republika Srbija je na poslednjem mestu u Evropi po broju korisnika kontraceptivnih pilula i hormonskih  spirala. Moglo bi se lako zaključiti da je veći problem od abortusa slaba edukacija žena kada su u  pitanju sredstva za kontracepciju.

LITERATURA:

  • Vodinelić: Moderni okviri prava na život, Pravni život br. 9/1995.
  • Konstantinovic, M. Milosavljević, N. Petrušić: Abortus, Beograd, 1999.

[1] V. Vodinelić: Moderni okviri prava na život, Pravni život br. 9/1995, str. 8

[2] S. Konstantinovic, M. Milosavljević, N. Petrušić: Abortus, Beograd, 1999.g., str. 163

[3] Patrijarh srpski gospodin Pavle:” Pobačaj predstavlja tiho ubijanje vlastitog naroda, jer šta je narod bez dece”.     Mitropolit Anfilohije Radović: “

 Ubiti nerođeno ljudsko biće znači samog sebe sakatiti i ubijati”.

[4] Tu spadaju Irska, Malta, većina zemalja u razvoju, većina muslimanskih zemalja Azije, gotovo polovina Afričkih zemalja, dve trećine zemalja Latinske Amerike

[/av_textblock]