Analiza pokazatelja nejednakosti u ekonomijama jugoistočne Evrope

Autor: Josip Križanec
Reviziju sproveo: Đorđe Dotlić
decembar, 2015.

Uvod

U današnjem svijetu okarakteriziranom sa procesom globalizacije i svakodnevnim poslovnim i tehnološkim promjenama dolazi do sve većih razlika i nejednakosti među kontinentima, regijama, državama, pa i stanovništvom unutar država. Najčešće se te nejednakosti očituju kroz pokazatelje socijalne isključenosti i siromaštva.

Teorijska razmatranja nejednakosti

Početkom 21. stoljeća uz proces globalizacije sve su više primjetne nejednakosti u zemljama svijeta. Stoga je i pojam socijalne isključenosti postao jedan od sve češće spominjanih problema, a samim time postaje i sve popularnija tema društvenih znanosti. Iako se socijalna isključenost često spominje pojam još uvijek nije dovoljno jasno definiran.

Ipak, kroz godine razvile su se brojne definicije, a jedna od najpoznatijih socijalnu isključenost predstavlja kao razmjerno trajnu, višestruko uvjetovanu i više dimenzionalnu depriviranost (prikraćenost) pojedinca.[1] Dakle, socijalna isključenost nije privremena pojava, već socijalno isključeni pojedinci trajno ne sudjeluju u raspodjeli društvenih dobara kao što su obrazovanje, pristup zdravstvenim i socijalnim uslugama, oblikovanje identiteta, zaposlenost, kupovna moć i sl. Višestruka uvjetovanost socijalne isključenosti očituje se u činjenici da socijalna isključenost najčešće nije posljedica nesposobnosti, lijenosti ili drugih osobnih karakteristika pojedinca već na isključenost utječu brojni strukturalni čimbenici, ako što su primjerice nejednake obrazovne mogućnosti. Kao posljednja karakteristika socijalne isključenosti javlja se višedimenzionalna depriviranost pojedinca koja govori o višestrukim negativnim posljedicama koje nastaju zbog jednog nesretnog događaja. Primjerice, kada osoba izgubi posao, to može voditi i do gubitka prijatelja, emocionalne potpore i sl.

Unatoč brojnim shvaćanjima i pristupima socijalnoj isključenosti u teoriji se spominju tri sastavnice koje čine „začarani krug“ isključenosti, a to su[2]:

      • Nezaposlenost
      • Siromaštvo
      • Socijalna izolacija.

Slika  prikazuje obrazovanje i začarani krug socijalne isključenosti. Pritom strelice s punim crtama upućuju na čvršću prirodu veze, dok strelice s isprekidanim crtama označavaju slabije i varijabilne veze.

Slika : Obrazovanje i „začarani“ krug socijalne isključenosti

Izvor: Siromaštvo, nezaposlenost i socijalna isključenost, Zagreb, dostupno na: http://esociologyveraintroduction.wikispaces.com/file/view/Siromastvo,+nezaposlenost+i+socijalna+iskljucenost.pdf

Iz slike je vidljivo da razina obrazovanja može značajno utjecati na socijalnu isključenosti. Naime, obrazovane pojedince odlikuje mobilnost te lakše prilagođavanje novim okolnostima. Stoga je česta situacija da se socijalna isključenost i obrazovni neuspjeh smatraju uzročno povezanima. Socijalno isključeni često se suočavaju s problemom nedostatka znanja i vještina potrebnih za lakše zaposlenje.

Suprotan pojam socijalnoj isključenosti je socijalna uključenost, a može se definirati kao proces kojim se nastoji osigurati da svatko, neovisno o svom iskustvu i okolnostima, može ostvariti puni potencijal u životu. Kako bi se postigla uključenost, dohodak i zaposlenost su važni, ali nisu dovoljni. Društvo koje nastoji uključiti sve građane karakteriziraju napori za smanjenom nejednakosti te ravnoteža između individualnih prava i dužnosti povećane socijalne kohezije.[3] Najjednostavnija definicija siromaštva prikazuje siromaštvo kao neposjedovanje novaca ili dovoljno novca te malo ili nedovoljno imovine.[4] Dakle, može se reći da je osoba siromašna ukoliko ne posjeduje dovoljno sredstava za svoje materijalne potrebe te ako je nastali uvjeti isključuju iz aktivnog sudjelovanja u uobičajenom društvenom životu. Među najvažnije značajke siromaštva ubrajaju: nedovoljna količina dohotka i sredstava potrebnih za osiguravanje održive egzistencije, glad, ugroženo zdravlje, nedostupnost ili ograničena dostupnost obrazovanja, beskućništvo i izolacija itd.

Najčešća podjela siromaštva je ona na dohodovno, čije je glavno obilježje nemogućnost zadovoljavanja minimalnih životnih potreba te na nedohodovno koje podrazumijeva i druge važne varijable, kao što je razina obrazovanja, zdravlja i sl. također, sve veća pozornost se pridaje i podjeli na apsolutno i relativno dohodovno siromaštvo. Pod apsolutnim siromaštvom misli se na nemogućnost zadovoljenja osnovnih potreba, odnosno kada pojedinac ima manje od objektivno definiranog minimuma.[5] S druge strane, relativna granica siromaštva utvrđuje siromaštvo u odnosu prema nacionalnom životnom standardu.

Kod socijalne isključenosti sagledava se proces slabljenja povezanosti zajednica i pojedinaca. Podrazumijeva i višedimenzionalni proces. Veze koje slabe mogu biti ekonomske, sociokulturne, političke te prostorne. Što je veći broj obilježja po kojima je osoba isključena, to ona postaje sve više ranjiva. Glavna obilježja isključenosti su vezana uz pristup tržištu rada, najosnovnijim usluga te socijalnoj mreži. Kada se gleda sa aspekta cjelokupnom ekonomskog razvoja, osobe mogu biti isključene iz dobara i usluga, te iz tržišta rada i iz ljudskih prava.

Nejednakost životnog standarda najčešće se mjeri upotrebom raspoloživog dohotka ili rashoda u mjesecu koji se promatra. S obzirom na probleme u pogledu siromaštva, dohodak ili rashodi u promatranom mjesecu su približna mjera životnog standarda nekoga kućanstva. Za dobivanje pouzdanijih spoznaja o nejednakosti, pokazatelji se računaju za dulje vremensko razdoblje primjerice pomoću četiri serije podataka za tekući mjesec, te za razdoblje prije 12, 24 i 36 mjeseci.[6] Kod izračuna nejednakosti, posebice za zemlje u tranziciji, koriste se većinom pokazatelji koji su utemeljeni na potrošnji odnosno novčani izdaci i vrijednost prehrambenih proizvoda. Smatra se da je to pouzdanija mjera zbog velike promjenjivosti tekućeg dohotka jer zaposleni često neredovito dobivaju plaću, sa zaostatcima koji su uobičajeni odnosno kašnjenjima od nekoliko mjeseci.

Kod mjerenja subjektivnog siromaštva najjednostavniji način se sastoji u tome da se ispituju ljudi smatraju li se siromašnima ili ne. Naravno, svatko odlučuje o vlastitom kućanstvu individualno. Glavni nedostatak navedene metode mjerenja siromaštva je u tome što ne znamo koju razinu dohotka ispitanici smatraju linijom siromaštva. Zato se najčešće subjektivno siromaštvo mjeri na način da skupina kućanstava koja su iste veličine i sastava određuje i visinu linije siromaštva za svoj tip kućanstva, a to se naziva socijalna subjektivna linija siromaštva.[7] Postoji više varijanti za određivanje ovako definirane subjektivne linije siromaštva, a među najpoznatijima su dvije varijante. One su razvijene sredinom 70-ih godina prošlog stoljeća. Dvije varijante su:[8]

        • leydenska linija (naziv dobila po Kapteynu, Van Praagu, te suradnicima s Leyden sveučilišta u Nizozemskoj)
        • antwerpenska linija (naziv dobila po Deleecku i suradnicima iz „Centre of Social Policy“ u Belgiji).

Oba dvije varijante polaze od istih ideja koje su bazične, a razlikuju se samo u pogledu operacionalizacije. Cilj subjektivnih metoda za određivanje linija siromaštva je procijeniti minimalnu razinu dohotka koja je potrebna od održavanje pristojnog života odnosno života dostojna čovjeka. Ova procjena dobije se temeljem odgovora građana, odnosno predstavnika kućanstva na pitanje o minimalnom dohotku. Ovo pitanje se definira kao: „Koliki bi minimalni neto mjesečni dohodak bio potreban vašem kućanstvu da bi mogli sastaviti kraj s krajem.“

Kod oba dvije navedene varijante, građani odgovaraju na pitanje o minimalnom dohotku.

Život siromašnih uvelike se razlikuje od života ukupne populacije. Životni uvjeti siromašnih mogu se ogledati u sljedećim stavkama:[9]

      • nedostatak tople vode
      • nedostatak centralnog grijanja
      • manjak prostora
      • vlažnost stambenog prostora
      • nedostatak elektroničkih uređaja (TV, osobno računalo)
      • dotrajalost zidova i podova, vrata i prozora
      • nedostatak namještaja i osnovnih životnih stvari
      • i slično.

Pokazatelji nejednakosti u ekonomijama jugoistočne Europe

S obzirom na ekonomske nejednakosti i siromaštvo, tranzicija u regiji započela je dvama bitno različitim spletovima okolnosti. U bivšoj Jugoslaviji i njezinim nasljednicama, današnjih pet zemalja u regiji, tranzicija je započela 1989. u gospodarstvu pogođenom krizom.[10] Statistike su pokazale da su mladi posebno ugrožena demografska skupina jer su loši materijalni uvjeti prijetili čak 27% mladih ispod 18 godina u jugoistočnoj Europi. I za njih je najgore bilo u Rumunjskoj gdje ih je ugroženo gotovo 49%. Europske statistike pokazuju da 17% ljudi u EU, ili gotovo 80 milijuna Europljana, trenutačno živi ispod praga siromaštva.[11] Primjenjuje se politika štednje, koja je posebno oštra u perifernim zemljama kojima pripada i Hrvatska. Ona je dovela očekivano do rezanja socijalne pomoći.

Napominje se da je porast ekonomske nejednakosti, društvene isključenosti i siromaštva u Jugoistočnoj Europi bio relativno veći nego u ostalim europskim tranzicijskim ekonomijama kao što su relativno više i sadašnje razine. To se objašnjava političkom i ekonomskom tranzicijom u regiji. Također, vidljiv je i prikaz razine siromaštva po državama u tablici.

Izvor: vlastiti uradak prema Franičević, Bićanić: Siromaštvo, dostupno na: http://www.ijf.hr/FTP/2005/1/bicanic-franicevic.pdf
Zemlja

Postotak apsolutno siromašnih (2,15 USD po danu) Postotak apsolutno siromašnih (4,3 USD po danu) Manje od 50% prosječnog dohotka (u%)

Udio najsiromašnijih 20% u BDP-u

Albanija11,558,6
Bosna i Hercegovina24,5
Bugarska 3,118,29,56,7
Hrvatska0,24,013,58,3
Makedonija 6,743,98,4
Rumunjska6,844,533,828,2
Slovenija0,00,717,79,1

Zanimljivo je spomenuti da su sva navedena gospodarstva imala visoku razinu socijalnih prava. Kada se uspoređuju  s državama sličnog razvojnog stupnja, u njima je visoka razina pružanja javnog dobra, koje se očita u zdravstvenoj zaštiti, sigurnosti, obrazovanju i slično. No, ne očita se u pogledu demokracije. Također, bila je i visoka razina potpore, za zaposlene, te visoka razina sigurnosti. Unatoč brojnim razlikama koje su se nalazile na početku tranzicije, postojale su i mnoge sličnosti koje su se sve više očitovale u kasnijim godinama. Kada se sva gospodarstva u regiji uspoređuju sa Slovenijom kao jedinicom za usporedbu koja je bila glavni predvodnik tranzicije i primjer uspjeha utemeljenog na dosljednoj postupnosti vidljivo je da su ostala gospodarstva bilježila veću nestabilnost mjerenu proračunskim deficitom i inflacijom. Također, bili su i veći troškovi tranzicije. Također, kriza je trajala dugo, a opravak je započeo kasnije i bio je jako spor.[12] Gledajući stanje danas, mnoštvo podataka i dokaza upućuje da je nejednakost dohotka i bogatstva veća danas nego ikada prije. Prema posljednjim procjenama, 85 najbogatijih ljudi na svijetu ima imovinu kakvom raspolaže 3.5 milijardi stanovnika. Iako je opće prihvaćeno stajalište kako su od početka ekonomske krize 2008. godine, društvene i ekonomske nejednakosti unutar i između zemalja jugoistočne Europe postale izraženije, za njihovo razumijevanje nedostaju pouzdani pokazatelji.[13] Nakon 25 godina tržišne tranzicije, brojnih oružanih sukoba i demografskih promjena, postoje veliki izazovi u ovoj regiji kojima UNDP  može pomoći svojim programima i projektima unutar održivog razvojnog cilja koji je u potpunosti posvećen smanjivanju nejednakosti. Prikaz omjera neto plaća u pojedinim zemljama vidljiv je na grafikonu.

Grafikon : Prikaz omjera neto plaća u kunama po zemljama (2000.-2010.)
Izvor: samostalna izrada prema Nestić, D. (2009), „Plaće u Hrvatskoj: trendovi, problemi i očekivanja“, Centar za demokraciju i pravo Miko Tripalo ; Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu.

Zaključak

U današnjem svijetu okarakteriziranom sa procesom globalizacije i svakodnevnim poslovnim i tehnološkim promjenama dolazi do sve većih razlika i nejednakosti među kontinentima, regijama, državama, pa i stanovništvom unutar država. Najčešće se te nejednakosti očituju kroz pokazatelje socijalne isključenosti i siromaštva. Nejednakost u zemljama regije još nije na problematičnoj razini kao kod nekih razvijenijih zapadnih zemalja. Ono što je najveći problem u regiji je loše gospodarsko stanje i nezaposlenost koja se mora smanjiti na prihvatljivu razinu.

[1] Matković, T.; Štulhover, A. (2006): Socijalna isključenost u Hrvatskoj – empirijska analiza, Zagreb

[2] Siromaštvo, nezaposlenost i socijalna isključenost, Zagreb, dostupno na: http://esociologyveraintroduction.wikispaces.com/file/view/Siromastvo,+nezaposlenost+i+socijalna+iskljucenost.pdf

[3] Centre for Economic and Social Inclusion, http://www.cesi.org.uk

[4] Bejaković, P. (2005): Siromaštvo – financijska teorija i praksa

[5] Šućur, Z. : Isključenost i koncepti socijalnog isključivanja

[6] Ibidem.

[7] Franičević, A.: Nejednakosti I siromaštvo, dostupno na: http://web.efzg.hr/dok/ETE/FRANICEVIC//P12%20nejednakosti%20i%20siroma%C5%A1tvo%20ed.pdf

[8] Ibidem.

[9] Pokazatelji socijalne isključenosti, dostupno na: http://www.caritas.eu/sites/default/files/cs_hrvatska.pdf

[10] http://www.industriall-europe.eu/regions/2015/SSE_Region_stat20151015-HR.pdf

[11] http://www.industriall-europe.eu/regions/2015/SSE_Region_stat20151015-HR.pdf

[12] http://www.industriall-europe.eu/regions/2015/SSE_Region_stat20151015-HR.pdf

[13] Nestić, D. (2009),  „Plaće u Hrvatskoj: trendovi, problemi i očekivanja“, Centar za demokraciju i pravo Miko Tripalo ; Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu.