Dva pola bez pola: Odnos prava na život i nužne odbrane i krajnje nužde

[av_heading heading=’Dva pola bez pola: Odnos prava na život i nužne odbrane i krajnje nužde’ tag=’h3′ style=” size=” subheading_active=” subheading_size=’15’ padding=’10’ color=” custom_font=”][/av_heading]

[av_textblock size=” font_color=” color=”]

Priredila: Vladana Kostić

Autor: Ivan Ćorović

[/av_textblock]

[av_textblock size=” font_color=” color=”]

Sadržaj

  1. Uvod. 3
  2. Tačka gledišta bez tačke gledišta. 4
  3. Pravo na život kao referentna tačka. 5
  4. 4. Nužna odbrana i krajnja nužda. 6

(pravna priroda i uglovi gledanja) 6

4.1 Nužna odbrana. 6

4.1.1 Castel doctrine (Fortress law) 6

4.2 Krajnja nužda. 8

  1. Zaključak. 10
  2. Literatura. 

1.Uvod

U ovom kratkom radu ćemo se pozabaviti problematikom, kako prava na život, tako i tog prava u kontekstu nužne odbrane i krajnje nužde. To ćemo učiniti posredstvom jednog metoda koji ćemo nazvati ’’tačka gledišta bez tačke gledišsta’’, koji će docnije biti podbronije objašnjen. Pitanje[1] naslova ’’Dva pola bez pola’’, se ne odnosi na razlike u ljudskom smislu seksualnosti, već u razlikama pojmova koji se u neku ruku nalaze na oprečnim polovima[2], ali zbog ne postojanja pola[3] oko koga bi se oni mogli okretati, već zbog prirode koju poseduju.Taj pol kada je u pitanju nužna odbrana i krajnja nužda, je teorijski, stoga i relativan. Relativan je zbog prostog razloga što se dokazivanje odvija na ravni fiktivnog sistema dijalektike koji u ovom slučaju služi za stvaranje iluzorne pozicije oko koje se ova, gore navedena, pojma mogu okretati. Iako ovakvo objašnjenje možda zvuči donekle nerazumljivo, ono će postati jasnije u daljem toku rada, kada će se podrobnije pojasniti ponaosob elementi gore navedenih činjenica

2.     Tačka gledišta bez tačke gledišta

’’Tačka gledišta bez tačke gledišta’’, može asocirati na normativistički pristup, ali to ovde nije slučaj. Ovaj metod se služi osnovanom predpostavkom[4] da je čovekov jedini instrument za iznalaženje pravih[5] vrednosti[6] njegov racio. Dakle, ljudski racio je dosada jedini poznati instrument posredstvom koga se dva (ili više) čoveka mogu složiti, tj. doći do istog zaključka bez obzira na njihove predrasude, kulturološke ili ideološke pozadine[7]. Potrebno je razlikovati gore navedeni metod od normativističkog metoda zbog same paradoksalnosti normativističkog pristupa, gde se zaključak donosi nizčega. Ovakvo stanovište o normativizmu proizilazi iz shvatanja da su reči, u lingvističkom[8] smislu samo figment konvencija kao i norme, deo jednog sistema koji je arbitraran, ali koji je dogovoren pod konvencijama. Ovakva metod, ima iskonsku grešku, upravo u metodologiji, koja se ispoljava u izglaganju svega tumačenju (u ovom slučaju normi), gde se osnov svega ne vidi, jer je i ta osnova upitna, gde cilj pitanja nije odgovor nego pitanje, iako ono samo po sebi nema razlog da bude postavljeno[9]. Da bi sve ovakav metod prihvatio , njegovi rezultati bi morali biti tako izuzetni, da bi za njihovo postizanje bilo neophodno srušiti sve konvencije o jeziku svih jezika i krenuti iz početka, gde bi se  uzročno-posledično opet došlo do novog jezika, koji bi se u manjku komunikacije ljudi opet morao oslanjati na postojeće jezike, i time stvorio začarani krug, i raspravu učinilo bezpredmentnom. Zbog svega navedenog, smatramo da se treba ’’držati tačke gledišta bez tačke gledišta’’, kako bi rezultati rezonovanja ostali bez uticaja bilo kakvih konstrukta, odnosno što verniji njihovoj iskonskoj vrednosti[10].

3. Pravo na život kao referentna tačka

Pravo na život je usko vezano sa jednakošću, jer time što se o njemu govori kao o pravu, tome se daje jedan privid univerzalnosti, sveprikladnosti, ili pak neophodnosti, po samom svojstvu čoveka. Dok ovakve tendencije su pre svega izražene u prirodnom pravu, koje u pravnoj teoriji ne uživaju pozitivan (ili blagonaklon) kredibilitet, što zbog ideja, što zbog načina na koje bi te ideje trebalo ostvariti, njima ostavlja jedan neprikladan prizvuk, koji očigledno nije imao uticaja u procesu stvaranja[11] velikog broja prava koja se odnose na jako meškoljiv pojam ’’ljudskih prava’’.

  Pravo na život, bez obzira na previranja teorije, je jedno od prava koje je esencijalno. Bolje rečeno, bez prava na život, odnosno poštovanja tog prava, druga prava ne bi mogla postojati, pre svega zbog ontološkog aspekta prava na život. Zbog čega je pravo na život relevatno u kontekstu nužne odbrane i krajnje nužde, je zbog toga što, ako postoji potreba referentne tačke, za dva oprečna pola, onda bi taj pol činilo pravo na život. Ono je time što drži poziciju rerefentne tačke  Ono je time što drži poziciju rerefentne tačke  Time što postavljamo pravo na život kao referentnu tačku ova dva instituta[12]  dobijamo uvid u uglove gledanja ova dva instituta. U daljem delu teksta ćemo podrobnije obraditi uglove gledanja, koji se ispoljavaju kroz pravnu prirodu ovih pojmova.

4. Nužna odbrana i krajnja nužda

(pravna priroda i uglovi gledanja)

Ova dva pojma su jako raličita u zavisnosti od pravnog sistema[13] u kojem se nalaze, ali njihov koncept je u mnogočemu isti, dok opravdanje odnosno pravna priroda[14] njih nije. U pogledu raspravljanja te pravne prirode ćemo se i dalje služiti gore navedenim metodom. Takav pristup znači ne obaziranje na razlike pravnih sistem, kako kontinentalnog i common law, tako i ostalih sistema. Po pravnoj dogmatici takođe se pravi razlika u pogledu grana prava, građanskog i krivičnog. Iako ćemo se mi služiti analogijom, pa tako i u ovom slučaju primetiti gore navedene činjenice i na grane prava, treba izdvojiti da ovi pojmovi obitavaju samostalno sa bićem koje je isto bez obzira na granu prava u kojoj se nalazi.

4.1 Nužna odbrana

Nužna odbrana je pravni standard, sa kojim pokušavamo da definišemo stanje u kojem jedno lice mora da ugrozi ili povredi određeno pravo napadača,  da bi sprečio povredu ili ugrožavanje svog (ili tuđeg) prava. Postoji nekoliko koncepta, u zavisnosti od pravnog[15] sistema, koje se svode na istu ideju.

4.1.1 Castel doctrine (Fortress law)

  Treba napomenuti da je koncept castle doctrine (kasl doktrin) nije prisutan u kontinentalnim pravnim sistemima u tom obliku. Ovaj standard je znatno širi u common law-u, ali on I dalje oslikava isti concept u osnovi, koji glasi na zaštitu prava lica, koje je ugroženo od strane drugog lica. Jedina razlika je u rasponu u kome lice koje je ugroženo može da deluje. Castle doctrine (takodje poznat kao i ‘‘pravo zamka‘‘, ili odbrana stanarskog prava) je pravna doktrina koja označava prebivalište lica (ili u nekim državama, bilo koje pravom podupruto mesto npr. automobil ili radno mesto) kao mesto u kojem lice ima određenu zaštitu i imunitet koji mu dozvoljava, da u određenim situacijama, upotrebi silu (sve do i uključujući smrtonosnu silu) da odbrani sebe od uljeza, i da čineći to ne bude podložan odgovornosti odnosno sankciji za upotrebljenu silu.[16] Stepen u kome je ovako koncipiran standard dozvoljen, zavisi od države do države (uglavnom unutar SAD). Neke države, počevši od Arizone koja kaže:’’da lice poseduje pravo, kada je ugroženo, da upotrebi fizičku i smrtonosnu silu, protiv drugog lica, ako i do te mere, lice razumno veruje da je fizička ili smrtonosna sila neophodno potrebna (kao i istovremena) da zaustavi započetu radnju drugog da zapali objekat u kojem se nalaze lica pod odeljkom 13-1074…[17]. Dok sa druge strane, ako pogledamo u Koloradu, statut “učini mi dan”[18]; Nije predvidjen da opravda upotrebu fizičke sile protiv lica koje je ušlo u mesto stanovanja slučajno ili u dobroj veri’’[19]. Ipak treba obratiti pažnu na to da je SAD deo Common law sistema, što da i u jednom sistemu postoje potpuno drugačije koncepcije istog instituta, kao što je slučaj u Velikoj Britaniji. Pod imenom, ‘’nužno pravo’’[20], (ili prinude okolnosti) Velika Britanija je rekla da, kroz zakonsku komisiju iz 1977 se odbija ideja nužne odbrane, idući do te mere da kaže da i ako takva ideja postoji da bi je trebalo ukinuti. Činilo se da bi takva odbrana u slučaju ubistva de facto legalizovala eutanaziju u Engleskoj[21]. Sa druge strane, kontinentalni sistem ima svoju perspektivu u pogledu nužne odbrane. U Nemačkoj sudovi su protumačili da se ovaj zakon može primeniti na provaljivanje u domove, uključujući i smrtonosnu silu protiv organa zakona u slučajevima gde je vlasnik gazdinstva bio u stvarnoj zabludi o provaljivanju u gazdinstvo radi napada na njegov život .

  Šta može reći u pogledu svih ovih tumačenja, jeste da je u odbrani ključni element svest onoga koji se brani, prava procena situacije, kao i dobra vera[22] branjenika  prema napadaču. Da li ovaj standard treba da postoji ili ne, odgovor je jednostavan. Ljudi trebaju da imaju pravo da štite svoja prava i imovinu[23] od napadača, sve dok se drže gore navedenih pravila. Ovakvo tumačenje pravne prirode i ugao gledanja pokazuje da raspon ovog pojma može da se tumači jako široko. Razlog za to smatramo da nije samo pitanje norme, tj normiranja. nego razloga za proširivanja odnosno sužavanja raspona. Iz predhodno navedenog se može zaključiti da raspon treba da bude što širi[24], a da se problematika mogućnosti primene ovog standard rešava na polju kriterijuma koji su ranije navedeni.

4.2 Krajnja nužda

Krajnja nužda, u drugu ruku bi mogla da se definiše kao neophodna radnja koja se sastoji u povredi ili ugrožavanju prava drugog kako bi se sprečila povreda ili ugrožavanje svog ili tuđeg prava[25]. Ovaj institut, tj. pravni standard se može sagledati iz dva ugla.

  Jedan koji se pominje od strane Alona Harela i Asafa Sharona:’’ Da li pretnja masovnih patnji i smrti opravdava mučenje, preemptivne napade, nepoštovanje privatnosti, izlaganje i druge povrede osvnovnih prava?[26] Ovaj ugao počinje i završava sa konceptom ’’medjunarodnog prava’’. Dok je ranije naveden odnos pravne dogmatike prema prirodnom pravu kao neprikladan, u slučaju ’’međunarodnog prava’’ smatramo da je prikladan. Sistem ’’međunarodnog prava’’ je nepostojaći, gde se na mnogim mestima može naći termin soft law koji se ne bi smeo koristiti u pozitivno pravnoj sferi, već kao čisto teorijski koncept. Sistem koji je zasnovan na konvencijama više nego na protokolima, koji su u sadržinskom smislu gotovo isti, ne može da sadrži taj vid, ne samo prinude, nego i socijalnog efekta, koje pravo pokušava da projektuje na subjekte prava. Drugim rečima, ’’međunarodno pravo’’ i sistem istog, se najbolje može videti u institutu krajnje nužde, jer su tu pokazuje koliko je ono ’’mekano’’. Toliko mekano da se svodi na nekoliko moćnika koji se služe institutima i standardima nacionalnog zakonodavstva, kroz analogiju, na međunarodom nivou. To svakako je pre svega metodološki pogrešno, a posle toga i vrednosno[27]. Stoga smatramo da ’’međunarodno pravo’’ nema mesta ni u pozitivnom pravu, a nipošto u pogledu pojma krajnje nužde. Jedino mesto koje bi mogao ovaj pojam da okupira, sko se jezički tumači, jeste kao pravo koje funkcioniše među narodima, gde se narodi ne bi pojimali kao ’’narodi i narodnosti’’, već kao ljudi, što bi za posledicu imalo rezaltivno postovećenje ovog pojma sa pozitivnim pravom uz jedan prizvuk veće širine.

  Dok drugi mnogo ličniji nivo, se sastoji iz krajnje nužde tj; suočenje sa izgledima koji sigurni, ako ne momentalne, smrti, može ovlašćeno da uzme imovinu drugih ljudi da bi održao svoj život. Ovaj pricip je najradikalnija fomulacija srednjevekovne vere da bog podaruje zemlju radi dobrobiti celog čovečanstva.[28] Imajući u vidu oba ova ugla , nama ostraje da otkrijemo, ko je i kada u mogućnosti da odlučuje o sudbini i pravima drugih. Nešto što se svakako ne može izostaviti, a je problematika karneadesove daske[29], koja u akademskom svetu, pored toga što je misaoni ekpriment, je takođe misao koja je je nerešiva, jer postavlja pitanje da li se za takve radnje može tužiti. Odgovor je naravno, uzimajući normativni pristup,[30] da se može suditi, kao i proglasiti krivim. Dali je to celishodno? Ne, čineći ovaj misaoni ekperiment beskorisnim, ako se primeni na nivou pojedinca. Ovaj je veoma problematičan pravni standard zbog posledica koje nosi. Ako dozvolimo ovakvu vrstu prava (da nekažemo ponašanja), mi dopuštamo širok upliv arbitrarnosti u vrednosti[31] koje ta ista arbitrarnost treba da štiti. Drugim rečima, osećamo potrebu da odlučujemo, bivajući vođni potrebom sigunosti u našim životima koja je paradoks, kada je većina ljudi koja odlučuje je vođena tim istim vrednosnim sistemom koji se ne služi ’’tačkom gledišta bez tačke gledišta’’.

5. Zaključak

Pitanje dva pola bez pola nije usmereno ka tendencijama naigled zanimljivih naslova koji su zapravo floskule. Pitanje služi da ukaže na najbitnije i najdalekosenžnije posledice u slučaju da se izgubi iz vida šta čini problematiku nužne odbrane i krajnje nužde. Zanimljivo je to što u gotovo svakoj literaturi, udzbeničkoj ili akademskoj, će se ova dva instituta naći jedan pored drugog. I to nije bez razloga, kao što smo u ovom radu to mogli da vidimo. Pitanje metoda, kojim se ovaj rad bavi, je dao naizgled bezlične kriterijume za posmatranje ova dva instituta, kao i možda donekle protivrečne, za širu upotrebu. Smatramo da takvo viđenje nije u mogućnosti da u potpunosti iskoristi svoj racio, kako bi došao do istog zaključka. Glavni problem ovo metoda, i nije njegov problem, već problem razvijenosti racia onoga koji ga primenjuje. Dok sa druge strane, se može govoriti o dovoljno razvijenom raciju, ali koji robuje čulima posredstvom kojih dobija nesavršene ili barem nepotpune podatke. I tu se zapravo vidi greška u razmišljanju. Upravo tu stupa racio koji prima te nesavršene impulse i određuje da li su verodostojni ili ne. Ovo svakako nije prvi metod koji se poziva na upotrebu racia, kao jedini ispravni način saznanja, ali jeste jedini koji se poziva na obacivanje ranije navedenih vrednosnih konstrukta, zbog kojih se i savršeni racio sa sposobnošću da prepozna verodostojan i neverodostojan impuls, čini beskorisnim. Celokupna percepcija i prizvuk, činjenica (neki će reći stavova) koje su iznete u ovom radu, se mogu  videti kao ’’hladne’’ i ’’odsečene’’, gde se postavlja pitanje da li je iluzija čija je ona suprotnost (percepcije koja je izneta u radu) vredna odbacivanja ključa istinskog saznanja. Sa druge strane, davati prideve ’’hladan’’ i ’’odsečen’’ pristup baca senku koja je neodgovarajuća, jer ovaj pristup naprosto ’’jeste’’, i ne može biti vrednosno obojen. Duga priča o ljudskom raciu se svodi na jednostavno pitanje. Da li je racio jedini istrument koji ljudi poseduju za istinsku spoznaju sveta ili ne? Ako je odgovor da, onda ovaj rad zadržava svoju vrednost, ako je odgovor ne onda je sve relativno, i time osuđuje sve na propast, kako racio, tako i sve vrednosti kojima trenutno robujemo.

6. Literatura

  1. Stanley L. Paulson,Normativity and Norms Critical Perspectives on Kelsenian Themes, (Stanli L. Paulson, Normativitet i norme kritičke perspektive o kelzenovim temama)
  2. STATE OF NEW JERSEY 213th LEGISLATURE, “Assembly, No. 159, State of New Jersey, The “New Jersey Self Defense Law” (Država New Jersey (Nju Dzersi) 213. zakonodavstvo, ’’Skupština, broj 159 Nju Dzersi, ‘’ Nju Dzersi – zakon o samoodbrani’’) preveo Ivan Ćorović
  3. State of Arizona ,Senate bill 1145, chapter 199, Senate,(Država Arizona, zakon senata 1145, poglavlje 199, senat) preveo Ivan Ćorović, dostupno na: http://www.azleg.gov//FormatDocument.asp?inDoc=/legtext/47leg/2r/laws/0199.htm&Session_ID=83
  4. People v. McNeese, 892 P.2d 304 (Colo. 1995), Supreme Court of Colorado (Država protiv Mac Nizija, 892P.2d 304 (Kolorado 1995), Vrhovni sud Kolorada, preveo Ivan Ćorović
  5. 5. Criminal Law Cases, Necessity Law, (Krivično pravni slučajevi, ‘’Nužno pravo’’), preveo Ivan Ćorović dostupno na: http://www.lawteacher.net/criminal-law/cases/necessity.php
  6. A. Harel, A. Sharon, ’’NECESSITY KNOWS NO LAW’: ON EXTREME CASES AND UNCODIFIABLE NECESSITIES’’, The university of Toronto Law journal, (’’Nužda ne poznaje nijedan zakon’’:’’Pitanje ekstremnih slučajeva i nužda koje nije moguće regulisati’’, Univezitet u Torontu, pravni žurnal,) dostupno na: http://law.huji.ac.il/upload/Harel-Sharon_-_Necessity_Knows_No_Law.pdf
  7. C. Watner, Voluntaryism and Extreme Necessity, (’’Voluntarizam i krajnja nužda’’), dostupno na: (http://voluntaryist.com/articles/160.html#.VG4RfYvF9QE)
  8. J. Alen, “Carneades” , Stanford Encyclopedia of Philosophy,(’’Karneades’’, Stanfordova enciklopedija filozofije), dostupno na: http://plato.stanford.edu/entries/carneades/

9. W. E. Conklin, Hegel’s Laws – The Legitimacy of a Modern Legal Order, (Hegelovi zakoni – Legitimitet modernog pravnog poretka)

[1] Pre se može reći da je to ipak izrična rečenica, ali potreba objašnjavanja će se pre svega obraditi putem pitanja, zbog čega je ono tako postavljeno.

[2] Može se reći da su ’’oprečni polovi’’ pleonazam, ali dalje objašnjavanje ove naizgled jezičke problematike bi zahtevalo upuštanje u zakone fizike i termodinamike, što ovde neće biti učinjeno.

[3] Opet zbog ustaljenog mišljenja da je za polove neophodno dva suprotna, u ovom slučaju ćemo pol koji se nalazi u ovakvom kontekstu nazvati referentnom tačkom.

[4] Kaže se da je u pitanju predpostvaka iz čisto metodološkog razloga.

[5] Razlika između precission i accuray.

[6] Opis vrednosti koje nisu kvlatitavivne već bez vrednosti.

[7] Iako ništa od ovih pozadina ne bi postojalo u tom obliku ako se istinski radi o korišćenju racia, to je ipak tema kojoj treba posvetiti poseban rad.

[8] Stanley L. Paulson, Normativity and Norms Critical Perspectives on Kelsenian Themes, (Stanli L. Paulson,  Normativitet i norme kritičke perspektive o kelzenovim temama)

[9] S druge strane normativizam, zbog ovakvog razmišljanja dovodi do podsvesnog posezanja za sredstvima kao što su moral, ili neki drugi vrednosni sistemi pomoću koji se pokušava prikazati da osnova odnosno novo pitanje nije samo sebi svrha već da ipak ima neku osnovu koja nije upitna. Samim tim se pravi dihotomija između pitanja i odgovora, kao i paradoks metoda bez vrednosti sa vrednostima.

[10] Iskonsku vrednost je najlakše definistati koristeći se engleskim jezikom. U engleskom jeziku postoji reč accuracy, koja kod nas se koristi kao sinonim preciznosti (preccision), a nekad i sama sa istim značenje. U engleskom jeziku, accuracy, ima načenje preduzimanja postupaka koji dovode do rezultata koji su najbliži centru, tj. onome što nešto jeste, dok precission znači sa kojom postojanošću se određen proces iznova i iznova vršiti. Stoga iskonska vrednost, nema značenje vrednosnih sistema, već onog značenja koje nosi reč accuracy.

[11] Govoriti o procesu stvaranja prava u prirodno-pravnom smislu, moglo bi se reći da je metodološki pogrešno, jer su ona svjojstvena čoveku po njegovom samom biću. To biće se odnosi i na nasciturus,  živog čoveka, i na mrtvog čoveka, koji iako nije akter prava, i dalje je pa teleološkom tumačenju smatra subjektom prava, pre svega naslednog, a polse i određenih ličnih koja mu priznaje upravo prirodno pravo.

[12] U pogledu klasifikacije nužne odbrane i krajnje nužde, može se govoriti o njima ko isntitutima ili pravnim standardima. Iako se u krivičnom pravu može govoriti da su oni insituti, a u građanskom pravu da su više standardi, pitanje ipak ostaje da se reši na nivou prirode pojmova, a ne na nivou grana prava.

[13] Pitanje podele na sisteme je suštinski larpurlatističkog karaktera, jer takve katergorizacije u mnogočemu ne donose ništa novo u pogledu materije koja se obrađuje, a s druge strane stvara ’’novi pojam’’ izuzetaka, koji u takvoj potrebi da se sve kategorizuje nema osnovu I dodatno utiče na odsečenost prava I pravnih sistema od stvarnosti. ’’Novim pojmom’’ izuzetka se smatraju svi oni slučajevi, gde kategorizacija, po ranije utvrđenim kriterijumima, ne može da ujednači razlike kako bi i oni bili deo sistema. To znači da izuzeci nisu izuzeci, već nemogućnost teorije da izvrši sveobuhvatnu kategorizaciju, i time ne uspeva da vidi da su ti izuzeci specifičnosti tih sistema koje se unutar njih samih i ne posmatraju kao specifičnosti nego kao sastavni deo sistema.

[14] Pravna priroda služi da postavi suštinu kao I značenje bilo kog isntituta ili standard. Time je i mnogo celishodnije govoriti o pravnoj prirodi kao o materijalnom elementu u zakonodavstvu, nego o pitanju koncepcije koja je pre svega formalne i normativne prirode.

[15] Ovde se slede predhodne činjenice iznesene povodom pravnih sistema, a razlikovanje samih sistema u daljem teksu je radi ilustracije u ustaljenoj formi. Razlika nije svojstvena samim pravnim sistemima već pravnoj prirodi pojmova.

[16]  STATE OF NEW JERSEY 213th LEGISLATURE, “Assembly, No. 159, State of New Jersey, The “New Jersey Self Defense Law” (Država New Jersey (Nju Dzersi) 213. zakonodavstvo, ’’Skupština, broj 159 Nju Dzersi, ‘’ Nju Dzersi – zakon o samoodbrani’’) preveo Ivan Ćorović.

[17]State of Arizona ,Senate bill 1145, chapter 199, Senate,(Država Arizona, zakon senata 1145, poglavlje 199, senat) preveo Ivan Ćorović, dostupno na: http://www.azleg.gov//FormatDocument.asp?inDoc=/legtext/47leg/2r/laws/0199.htm&Session_ID=83

[18] Na engleskom ’’Make my day’’ statut.

[19] People v. McNeese, 892 P.2d 304 (Colo. 1995), Supreme Court of Colorado (Država protiv Mac Nizija, 892P.2d 304 (Kolorado 1995), Vrhovni sud Kolorada, preveo Ivan Ćorović.

[20] Na engleskom jeziku ‘’Necessity  law’’.

[21]Criminal Law Cases, Necessity Law, (Krivično pravni slučajevi, ‘’Nužno pravo’’), preveo Ivan Ćorović dostupno na: http://www.lawteacher.net/criminal-law/cases/necessity.php

[22] Dobrom verom se u ovom slučaju smatra ophođenje koje je iskreno u nameri da samo odbrani svoje dobro, a ne da ide u svoju suprotnost gde se ovaj pojam koristi da bi se ispunili određene tendencije koje ne zaslužuju zaštitu prava.

[23] Bez obzira na stavove teorije gde se pravima smatra i imovina, bitno je razdvojiti prava, na ona koja se odnose na najbitnija dobra čoveka, i na ona materijalna. Jasno je da postoji i podela na imovinska i ne imoviska prava ali to u slučaju potpune perverzije, kojoj se očigledno teži, dovodi do sledećeg. U pogledu novih tendencija da se ljudsko telo u nekom smislu smatra imovinom, smatramo da u tom pogledu i treba i dalje držati podele koja nema tako normativistički pristup, upravo zbog posledica do kojih bi došlo zbog takvog pristupa.

[24] U pogledu raspona nužne odbrane, može se primetiti da u velikom broju zemalja pored republike Srbije, sudska praksa pravilno primenjuje standard nužne odbrane. U praksi sudova republike Srbije se uglanom može viteti primena ovog standarda u ’’školskim primerima tj. slučajevima’’ nužne odbrane, čineći raspon primene poprilično uskim.

[25] Razlika između ova dva insituta je u tome što nužna odbra govori o napadaču, dok krajnja nužda govori o okolnosti koja preti da ugrozi ili povredi nečije pravo. Ta okolnos može biti i prourokovana od strane čoveka ali ona mora biti neskrivljena.

[26]A. Harel, A. Sharon, ’’NECESSITY KNOWS NO LAW’: ON EXTREME

CASES AND UNCODIFIABLE NECESSITIES’’,  The university of Toronto Law journal, (’’Nužda ne poznaje nijedan zakon’’:’’Pitanje ekstremnih slučajeva i nužda koje nije moguće regulisati’’, Univezitet u Torontu, pravni žurnal,) dostupno na:

  http://law.huji.ac.il/upload/Harel-Sharon_-_Necessity_Knows_No_Law.pdf

[27] Vrednosno u pogledu svrhe u pogledu  koje instituti i standardi nacionalnih zakonodavstva su stvorile te iste radi zaštite najvažnijih dobara ljudi, a ne u smislu vrednosnih konstrukta morala, religije, itd.

[28]C. Watner, Voluntaryism and Extreme Necessity, (’’Voluntarizam i krajnja nužda’’), dostupno na: (http://voluntaryist.com/articles/160.html#.VG4RfYvF9QE)

[29] J. Alen, “Carneades” , Stanford Encyclopedia of Philosophy,(’’Karneades’’, Stanfordova enciklopedija filozofije), dostupno na: http://plato.stanford.edu/entries/carneades/

[30] Normativni u predhodnom smislu.

[31] Vrednosti u predhodnom smislu.

[/av_textblock]