Implementacija Povelje Ujedinjenih nacija kao ključ za međunarodnu stabilnost

[av_heading heading=’Implementacija Povelje Ujedinjenih nacija kao ključ za međunarodnu stabilnost’ tag=’h3′ style=” size=” subheading_active=” subheading_size=’15’ padding=’10’ color=” custom_font=”][/av_heading]

[av_textblock size=” font_color=” color=”]

Autor: Tamara Magdenilić

Reviziju sproveo: Marko Todorović

[/av_textblock]

[av_textblock size=” font_color=” color=”]

Prošlo je već dosta vremena od formiranja Organizacije ujedinjenih nacija i potpisivanja Povelje kao njenog pravnog utemeljenja. Zasnovana na premisama univerzalnosti i poimanju mira kao „kontinuiranog rešavanja političkih, ekonomskih i socijalnih protivrečnosti”[1] između država, Povelja definiše osnovna prava i obaveze članica kojih se one moraju pridržavati. Odredbe kogentne prirode koje važe erga omnes i obavezuju sve države, nezavisno od toga da li su članice Ujedinjenih nacija ili ne[2], jedan su od ključnih mehanizama kojima se osigurava stabilnost u svetu, i ostvaruje saradnja među državama. Kao operativni organ koji se stara o poštovanju ovih normi, Savet bezbednosti u okviru svoje nadležnosti prvenstveno podstiče mirno rešavanje sporova, i u tom smislu očuvanje bezbednosti u međunarodnim odnosima. Istovremeno, jedini je organ koji ima pravo da angažuje oružanu silu ukoliko druge mere ne daju efekta u skladu sa Poveljom, pri čemu su članice UN dužne da pruže neophodnu pomoć kako bi se osigurala kolektivna bezbednost[3].

Sa normativne tačke gledišta, dakle, međunarodna stabilnost je zagarantovana i jasno su definisana pravila i nadležnosti u slučaju odstupanja od postulata definisanih ustavnim aktom Organizacije ujedinjenih nacija. Praksa je, međutim, potpuno drugačija.

Mehanizmi zaštite mira, kao osnovne vrednosti međunarodne zajednice, više puta su ostali bez odgovora na složene izazove u odnosima među državama. To jasno pokazuje period hladnog rata, ali i dešavanja nakon njega. Sukobi stalnih članica Saveta bezbednosti, nemogućnost prevazilaženja uskih interesa i olako prepuštanje pojedinim savezima i državama da pribegavaju širokom tumačenju normi o zabrani pretnje i upotrebe sile, doveli su do sve češćeg „zveckanja oružjem”, nadmetanje nuklearnih sila, stradanja civila uz objašnjenje da predstavljaju  kolateralnu štetu zarad viših ciljeva.

Čini se da diplomatski odnosi nikada nisu bili razvijeniji. „Susreti na vrhu”, razvijena mreža predstavnika zemalja, potpisivanje bilateralnih i multilateralnih ugovora se dešavaju na dnevnom nivou, a opet sve češće se pojavljuju novinski članci o mogućnostima novog rata. Svetska ekonomska kriza i zatečenost svetskih sila koje su važile za stabilne ekonomije suviše podsećaju na uvertiru u II svetski rat, u koji se ušlo previše lako i bez stvarnih zalaganja da se nezapamćena razaranja i stradanja stanovništva spreče. Zaboravlja se da su upravo to bili razlozi za unapređenje međunarodnih odnosa i definisanje postulata koji će osigurati da se slična situacija ne ponovi.

Savremeni međunarodni poredak je ponovo doveden u opasnost, jer se osnovni principi Povelje u velikoj meri zaobilaze ili tumače onako kako odgovara jakim državama. Vojna intervencija je iz nadležnosti Saveta bezbednosti prešla na određene saveze, pri čemu operativni organ UN samo aminuje ili bespomoćno posmatra demonstraciju sile i onoga što sve više podseća na  neokolonizaciju[4].

Poražavajuća je činjenica da ni skoro 70 godina od konferencije u San Francisku nije dovoljan period da se usvoje principi koji su definisani na dobrobit čitave međunarodne zajednice, a Povelja UN u potpunosti implementira. Naprotiv, primena njenih odredbi se sve više rasplinjava, a razlozi sve više traže u politici umesto u pravu.

Upinjanje država koje određuju sudbinu celog sveta da potpisivanjem multilateralnih ugovora stvore privid zalaganja za miroljubive odnose, pritom se ne odričući uskih, često opasnih nacionalnih interesa, produbljuje probleme koji se evidentno bliže kulminaciji, i ugrožavaju međunarodnu stabilnost i opstanak čovečanstva.

Nije rešenje potpisivati nove ugovore, donositi nove propise, već dosledno poštovati postojeće. Prvenstveno se mora ostvariti primena odredaba Povelje, koja uz uvažavanje novih momenata koji su razvojem pojedinih zemalja stvoreni od trenutka njenog donošenja, i dalje predstavlja ključ za rešavanje konflikata u svetu, a Ujedinjenim nacijama vraća ulogu centra oko kojeg se okupljaju kako države, tako i međunarodne organizacije  radi ostvarivanja ciljeva[5] koje definiše Povelja. Samo na taj način moguće je izbeći opasnost od novih ratnih sukoba i nestanka civilizacije.


Literatura:

Milenko Kreća, Međunarodno javno pravo, Pravni fakultet Univerziteta u Beogradu, Beograd 2009.

http://www.ius.bg.ac.rs

http://www.doiserbia.nb.rs


[1] Kreća M., Međunarodno javno pravo, Pravni fakultet Univerziteta u Beogradu, Beograd 2009.

[2] Povelja UN, čl. 103, dostupna na stranici http://www.ius.bg.ac.rs/prof/Materijali/krsiva/povelja_un.pdf

[3] Ibid., Glava V, čl. 24-26, Glava VI i Glava VII.

[4] S. Savić, Međunarodno pravo i humanitarna intervencija, http://www.doiserbia.nb.rs/img/doi/0025-8555/2007/0025-85550701005S.pdf

[5] Ibid., Glava I.
[/av_textblock]

[av_social_share title=’Share this entry’ style=” buttons=” share_facebook=” share_twitter=” share_pinterest=” share_gplus=” share_reddit=” share_linkedin=” share_tumblr=” share_vk=” share_mail=”][/av_social_share]