[av_heading tag=’h3′ padding=’10’ heading=’Konvencija Ujedinjenih nacija o međunarodnoj prodaji robe’ color=” style=” custom_font=” size=” subheading_active=” subheading_size=’15’ custom_class=”][/av_heading]
[av_textblock size=” font_color=” color=”]
Autor: Dragana Nikolić
Reviziju sproveo: Marko Todorović
[/av_textblock]
[av_textblock size=” font_color=” color=”]
Intenzivan razvoj međunarodne trgovine zahtijeva postojanje jedinstvenih pravnih pravila koja se odnose na ugovore o međunarodnoj prodaji robe radi uklanjanja nedoumica prouzrokovanih raznolikošću rješenja različitih pravnih sistema koji znatno narušavaju princip pravne sigurnosti. Nedostatak uniformnih pravila trgovinskog prava sa elementima inostranosti može biti nepremostiva prepreka za ugovorne strane, jer može dovesti do velikih troškova i kašnjenja koji obesmišljavaju željenu poslovnu transakciju. Zbog toga su harmonizacija i unifikacija prava međunarodne prodaje postala jedna od najvažnijih pitanja međunarodnog prava. S tim u vezi, ova analiza se bavi pitanjem definisanja obaveza prodavca prema Konvenciji Ujedinjenih nacija o ugovorima o međunarodnoj prodaji robe (CISG)[1]. Nakon kratkog osvrta na istoriju i svrhu donošenja Konvencije, slijedi izlaganje o značaju jasnog određivanja obaveza i statusa prodavca, a zatim pravna analiza odgovarajućih članova Konvencije. Analiza obuhvata i obaveze prodavca koje nastaju kršenjem njegovih primarnih obaveza isporuke, prenosa svojine i odgovrnosti za pravne i materijalne nedostatke. Radi boljeg razumijevanja kompleksnih pitanja tumačenja i primjene pravnih normi o prodavčevim obavezama, biće korištene odluke iz međunarodne sudske prakse, kao i rješenja iz Zakona o obligacionim odnosima.
Bečka konvencija o međunarodnoj prodaji robe[2] usvojena je na Konferenciji Ujedinjenih nacija u Beču 11. aprila 1980. godine nakon višegodišnjeg rada u okviru UNCITRAL-a.[3] Stupila je na snagu 1988. godine nakon što ju je ratifikovalo jedanaest zemalja, uključujući i Jugoslaviju koja je to učinila 27. marta 1985. godine. Danas se ova Konvencija smatra opštim pravom Evropske unije o međunarodnoj prodaji robe jer je danas primjenjuju sve članice ove međunarodne organizacije[4]. Osnovna svrha donošenja Konvencije jeste unifikacija pravila koja regulišu međunarodnu prodaju robe u okviru različitih društvenih, privrednih i pravnih sistema radi otklanjanja pravnih prepreka i unaprjeđenja razvoja međunarodne trgovine[5]. Da bi otklonila teškoće koje se mogu javiti prilikom određivanja mjerodavnog prava, ova Konvencija se primjenjuje na ugovore sklopljene između strana koje imaju sjedišta na teritorijama različitih država, i to kad su te države ugovornice ove Konvencije ili kada pravila međunarodnog privatnog prava upućuju na primjenu prava jedne države ugovornice.
Obavezama prodavca je posvećeno ukupno 23 člana u okviru Dijela III Glave II Konvencije, i to od 30. do 53. člana Konvencije[6]. Njihova važnost se ogleda u tome što Konvencija ne sadrži jedinstvenu definiciju ugovora o prodaji, ali se ona može izvesti iz odredbi koje navode obaveze (i prava) ugovornih strana, što je pravilo i u većini zakonodavstava, kao i u pravnoj teoriji[7]. Dakle, ugovor o prodaji se može definisati kao ugovor kojim se jedna strana (prodavac) obavezuje da isporuči robu, preda dokumente koji se odnose na robu i prenese svojinu na robi na način predviđen ugovorom i Konvencijom (član 30), a druga strana (kupac) se obavezuje da isplati cijenu i preuzme isporuku robe, takođe na način predviđen ugovorom i Konvencijom (član 53). Pravilno razumijevanje normi kojim se uređuju obaveze prodavca je pretpostavka za razumijevanje ugovora o prodaji, uključujući proces njegovog zaključivanja i kasnije primjene. Ovo je posebno važno jer je ovaj ugovor najčešći i najvažniji pravni institut u privredi, omogućava ostvarivanje ekonomskih interesa i prodavca i kupca i pored različitih nacionalnih zakonodavstava, a od njega obično zavisi i veliki broj akcesornih ugovora.
Prema navedenoj definiciji, ugovor o prodaji spada u red dvostranih i teretnih ugovora. Dvostran je jer se i prodavac i kupac obavezuju na uzajamna činjenja. Tako je prodavac istovremeno i dužnik jer je u obavezi da izvrši isporuku robe, ali i povjerilac jer može da zahtijeva od kupca plaćanje ugovorene cijene. Ugovor je teretan jer je povjerilac dužan da isporuči robu ako želi isplatu cijene, dok kupac daje novčanu naknadu za sticanje svojine nad robom. Prema Konvenciji, obaveze prodavca su sledeće:
- 1. Isporuka robe i predaja dokumenata;
- 2. Prenos vlasničkih prava na robi;
- 3. Odgovornost za nedostatke robe.
1. Isporuka robe i predaja dokumenata
Bečka konvencija reguliše način isporuke robe u slučajevima kada prodavac nije dužan da izvrši isporuku robe u nekom drugom određenom mjestu, rok za izvršenje isporuke, zatim način identifikacije robe u slučajevima kada nije jasno namijenjena izvršenju konkretnog ugovora, te pitanja vezana za dužnost prevoza robe. Značajan problem koji se javlja u vezi ove obaveze je nedostatak definicije isporuke što dovodi do velikih dilema prilikom primjene i tumačenja Konvencije, jer isporuka može da ima različito značenje za stranke i pravnike u zavisnosti od njihove pripadnosti jednom od dva najveća pravna sistema. Ipak, opšteprihvaćeno je mišljenje da isporuka predstavlja jednostranu obavezu bez kupčevog učešća[8] i da ona može biti izvršena bez obzira na to da li kupac zaista drži stvar (dovoljno je da prodavac omogući kupcu materijalno posjedovanje) ili mu je ona isporučena nekim transportnim sredstvom (dovoljno je da prodavac stvar preda prevozniku)[9]. ZOO upućuje na pravilo da je ova obaveza izvršena kada je stvar uručena ili kada je predata isprava koja omogućava preuzimanje stvari (član 467, stav II). Takođe, bitno je navesti da, prema Konvenciji, izvršenje isporuke ne znači automatski prenos rizika sa prodavca na kupca, mada je to najčešći slučaj jer su uslovi za izvršenje isporuke i uslovi za prelazak rizika gotovo identični[10]. Najvažnija pitanja obaveze isporuke robe jesu mjesto i vrijeme isporuke. Konvencija uspostavlja rezidualno pravilo koje prednost daje zajedničkom izboru stranaka[11]. U slučaju da nema dogovora, mjesto isporuke mora biti:
a) mjesto predaje robe prvom prevozniku radi njenog dostavljanja kupcu ako postoji ugovorena obaveza prevoza robe[12];
b) mjesto stavljanja na raspolaganje individualno određene stvari ili stvari određenih po rodu koje treba izdvojiti iz određene mase, ili ih proizvesti ili izraditi ako se pravilo iz prethodne tačke ne odnosi na ove slučajeve i ako su strane u vrijeme zaključenja ugovora znale da je roba u određenom mjestu, ili je treba izraditi ili proizvesti;
c) mjesto prodavčevog sjedišta u trenutku zaključenja ugovora u svim ostalim slučajevima.
Isporuka se mora izvršiti onog datuma koji je određen ili odrediv na osnovu ugovora ili kada to prodavac odredi u okviru onog roka koji je na isti način određen ili odrediv[13]. Ako je ugovoren tačan datum isporuke ili je on odrediv, smatraće se da isporuka nije izvršena ako prodavac izvrši sve neophodne radnje prije ili nakon tog datuma[14]. Smatra se da se klauzule “odmah” i “što je prije moguće” ne mogu smatrati dovoljno odredivim datumima[15]. Ako se datum ili rok ne mogu odrediti na ovakav način, isporuka se mora izvršiti u razumnom roku nakon zaključenja ugovora, što se tumači u zavisnosti od okolnosti konkretnog slučaja. Sudovi su razuman rok određivali u zavisnosti od prirode robe, mjesta, trenutka izrade, svrhe kupovine robe, činjenice da li prodavac već posjeduje robu ili se ona nalazi kod trećeg lica. Najzad, u slučaju obaveze predaje dokumenata, prodavac je dužan da poštuje ugovoreno mjesto, vrijeme i oblik. Dokumenti za koje prodavac može da odgovara jesu licence, polise osiguranja, dokumenti o porijeklu robe, dozvole za izvoz i uvoz. Konvencija posebno reguliše slučaj kada se predaja dokumenata izvrši prije roka: tada prodavac ima pravo da popravi nedostatke u dokumentima do isteka roka uz uslov da takvo postupanje ne stvara nerazumne nepogodnosti ili troškove pri čemu kupac zadržava pravo na naknadu štete (član 34).
2. Prenos vlasničkih prava
Konvencija ne sadrži nijedno pravilo o prenosu svojine na stvari koja je predmet ugovora, mada eksplicitno navodi prenos kao jednu od tri glavne obaveze. To nije propust jer je to jedno od osnovnih pitanja stvarnog prava koje ova Konvencija ne dotiče, dok sa druge strane bliže određivanje nije ni poželjno jer zemlje potpisnice njeguju različite sisteme prenosa svojine. Na ovom mjestu je dovoljno istaći da postoje dva osnovna sistema.[16] Prema jednom rješenju, svojina se prenosi aktom zaključenja ugovora (stvarnopravno dejstvo ugovora). Prema drugom, zaključenje ugovora jeste potreban, ali ne dovoljan uslov za prenos vlasničkih prava jer je potrebno dodatno angažovanje prodavca u vidu odgovrajućih radnji koje predstavljaju način prenosa prava (obligaciono-pravno dejstvo). U tom slučaju isporuka ima konstitutivni značaj jer se tek njenim izvršenjem vrši prenos svojine.
3. Odgovornost za nedostatke
Prodavac nije samo dužan da isporuči robu, već je dužan da obezbijedi robu u ugovorenoj količini, kvalitetu i vrsti uz ugovorom predviđene pakovanje i zaštitu (član 35). Sudije ovu odredbu široko tumače, pa se kvalitet robe ne odnosi isključivo na fizička svojstva. Na primjer, nije ispoštovan ugovoreni kvalitet robe, ako ona potiče iz druge zemlje u odnosu na ugovoreno porijeklo.[17] Roba ima materijalne nedostatke ako nije podobna za svrhe za koje se roba iste vrste uobičajeno koristi, niti za naročitu svrhu koja je izričito ili prećutno stavljena do znanja prodavcu u trenutku zaključenja ugovora. Takođe, pod nedostatkom se smatra i nedostatak kvaliteta robe koji je predložen u vidu uzorka ili modela, kao i ako je roba neprikladno upakovana ili zaštićena[18]. Ipak, zajednički sporazum stranaka ili kupčevo saznanje ili svijest o nesaobraznosti u trenutku zaključenja ugovora oslobađaju prodavca od odgovornosti. Nesaobraznost mora postojati u trenutku prelaska rizika, čak i ako je nedostatak postao očigledan nakon tog trenutka. Slična rješenja su predviđena i u Zakonu o obligacionim odnosima[19]. Pored materijalne odgovornosti, prodavac odgovara i za pravne nedostatke, što znači da je dužan da robu oslobodi od prava ili potraživanja trećeg lica, osim ako se kupac s tim nedostatkom složi. Irelevantna je činjenica da li je prodavac u trenutku zaključenja ugovora znao ili mogao znati da postoji pravni nedostatak[20]. Sporan je trenutak kada roba mora biti oslobođena od zahtjeva trećih lica. Tumačenjem se iznalazi rješenje da će kršenje ove prodavčeve obaveze postojati samo ako su činjenice na koje se poziva treća strana postojale prije izvršene isporuke[21]. Ova obaveza se ne proteže na prava industrijske ili druge intelektualne svojine, osim ako se kupac s tim ne složi.
Obaveze prodavca u slučaju povrjede ugovora
Ukoliko prodavac propusti da izvrši svoje obaveze, kupac ima više mogućnosti za zaštitu svojih prava zavisno od prirode i težine povrjede, kao i ponašanja obe strane. Ukratko, kupac može da zahtijeva ispunjenje prodavčevih obaveza ako se ne koristi nekim sredstvom koje bi bilo suprotno takvom zahtjevu (član 46, stav I). Kupac može da odredi dodatni rok razumne dužine za izvršenje prodavčevih obaveza kada ne smije da koristi druga sredstva izuzev ako primi obavještenje od prodavca da on neće izvršiti svoje obaveze do isteka roka. Dalje, u slučaju bitne povrjede ugovora, kupac može da traži zamjenu robe ako ona nije saobrazna ugovoru (član 46, stav II). Prema članu 25. Konvencije, bitna povrjeda ugovora je povrjeda kojom se drugoj strani uzrokuje šteta koja je suštinski lišava onoga što je opravdano očekivala od ugovora, osim ako je povrjeda posljedica okolnosti koje strana koja je uzrokovala štetu nije mogla predvidjeti, kao ni razumno lice istih svojstava u istim okolnostima. Postavlja se pitanje trenutka u kojem strana koja je uzrokovala štetu mogla predvidjeti okolnosti: da li je to samo trenutak zaključenja ugovora ili se odnosi i na docniji period[22]? Treće, postoji mogućnost raskida ugovora u slučajevima kada propust prodavca predstavlja bitnu povrjedu ugovora i kada prodavac ni u naknadnom roku ne isporuči ili izjavi da neće da isporuči robu. Imajući u vidu teškoće u definisanju pojma bitne povrjede, prodavac uvijek može da traži naknadu štete ako kupac pogriješi u svojoj procjeni. Četvrto, kupac može da traži popravku robe ako je ona nesaobrazna ugovoru, osim ako bi to bilo nerazumno imajući u vidu sve okolnosti slučaja. Na primjer, bilo bi nerazumno tražiti popravku od prodavca ako kupac sam može da popravi robu bez posjedovanja nekih posebnih sposobnosti, vještina ili znanja, pri čemu prodavac ostaje u obavezi isplate troškova takve poravke[23]. Pod određenim uslovima, kupac čak može da zadrži robu koja nije saobrazna ugovoru i da istovremeno obaveže prodavca da uplati nižu cijenu srazmjerno razlici između vrijednosti stvarno isporučene robe u vrijeme isporuke prema vrijednosti koju bi u to vrijeme imala roba saobrazna ugovoru. Konačno, prodavac je pored ovih obaveza dužan da na kupčev zahtjev nadoknadi štetu, i to kako stvarnu štetu, tako i izmaklu dobit (član 74).
Bečka konvencija je najvažniji pravni instrument koji reguliše međunarodnu prodaju robe, pa je i njen značaj za međunarodnu privredu neprocjenjiv. Imajući u vidu njen internacionalni aspekt, ostavljena je velika sloboda ugovornim stranama da same odrede prava, obaveze i način ispunjenja, ali i velike mogućnosti u tumačenju uspostavljenih pravila. Ove osobine nisu mimoišle dejstvo i tumačenje pravnih normi koje određuju prodavčeve obaveze isporuke robe, prenosa svojine i odgovornosti za pravne i materijalne nedostatke robe. Obavezne odluke i savjetodavna mišljenja brojnih nacionalnih sudova, (inter)nacionalnih arbitara, pravnih stručnjaka i međunarodnih organizacija su u velikoj mjeri doprinijele širokoj upotrebnoj vrijednosti CISG-a. Konvencija je živi instrument pogodan da se prilagođava ekonomskim aspektima međunarodne trgovine, ali i da doprinese načelu pravne sigurnosti. U suprotnom, neujednačena primjena ili konstantno kršenje bi predstavljali nesavladivu branu daljem razvoju prava međunarodne prodaje.
Literatura:
Huber; A. Mullis, The CISG: A New Textbook for Students and Practitioners, Sellier, European Law Publishers, Minhen, 2007.
Schwenzer; P. Schlechtriem, Schlechtriem & Schwenzer: Commentary on the UN Convention on the International Sale of Goods (CISG), Oxford University Press, Oxford 2005.
J.O. Honold, Uniform Law for International Sales under 1980 United Nations Convention, Kluwer Law International, Alphen aan den Rijn, 2009.
Vukadinović; K. Jovičić, “Kriterijumi kvalifikacije ugovora o međunarodnoj prodaji robe i pitanje merodavnog prava,“ Stvarni pravni život br.2, 2010.
[1] Konvencija Ujedinjenih nacija o ugovorima o međunarodnoj prodaji robe A/CONF 97/19, 1489 UNTS 3, Beč, 11 april 1980. godine.
[2] United Nations Convention on Contracts for the International Sale of Goods; Convention des Nations Unies sur les contrats de vente internationale de marchandises; Übereinkommen der Vereinten Nationen über Verträge über den internationalen Warenkauf.
[3] UNCITRAL – United Nations Commission on International Trade Law; Komisija Ujedinjenih nacija za međunarodno trgovinsko pravo.
[4] J. Perović, “Potreba unifikacije i harmonizacije ugovornog prava,“ Ekonomski fakultet Univerziteta u Beogradu, http://www.ekof.bg.ac.rs/nastava/medjun_priv_pravo/index.php, pristup 15.08.2012. godine.
[5] Zakon o ratifikaciji Konvencije Ujedinjenih nacija o ugovorima o međunarodnoj prodaji robe, Službeni list SFRJ –Međunarodni ugovori, br. 10- 1/84
[6] Zakon o obligacionim odnosima (ZOO) uređuje obaveze prodavca u članovima 467-515. Zakon o obligacionim odnosima, “Sl. list SFRJ”, br. 29/78, 39/85, 45/89 – odluka USJ i 57/89, “Sl. list SRJ”, br. 31/93 i “Sl. list SCG”, br. 1/2003 – Ustavna povelja.
[7] Suprotno, ZOO u članu 454. određuje pojam ugovora na sledeći način: “Ugovorom o prodaji obavezuje se prodavac da prenese na kupca pravo svojine na prodatu stvar i da mu je u tu svrhu preda, a kupac se obavezuje da plati cenu u novcu i preuzme stvar. Prodavac nekog drugog prava obavezuje se da kupcu pribavi prodato pravo, a kad vršenje tog prava zahteva državinu stvari, da mu i preda stvar.“
[8] Prmijeri su slučaj iz Francuske Cour d’Appel Paris, 04.03.1988, CISG-Online 535, http://www.globalsaleslaw.org/content/api/cisg/display.cfm?test=535, pristup 17.08.2012. i slučaj iz Njemačke Oberlandesgericht Oldenburg 22.09.1988, CISG-Online 1306, http://www.globalsaleslaw.org/content/api/cisg/display.cfm?test=1306, pristup 17.08.2012.
[9] P. Huber; A. Mullis, The CISG: A New Textbook for Students and Practitioners, Sellier, European Law Publishers, Minhen 2007, 107.
[10] Uporediti član 31. i članove 67-70.
[11] Vidjeti Corte Suprema di Cassazione, 19.06.2000, CISG-Online 1317 (Italija), http://www.globalsaleslaw.org/content/api/cisg/display.cfm?test=1317, pristup 16.08.2012. i Oberlandesgericht München, 03.12.1999, CISGOnline 585 (Njemačka), http://www.globalsaleslaw.org/content/api/cisg/display.cfm?test=585, pristup 16.08.2012.
[12] Predaja robe je izvršena kada prevoznik ili njegov zaposleni dođe u fizički posjed stvari uručene od strane prodavca. Vidjeti Audiencia Provincial Cordoba, 31.10.1997, CISG-Online 502 (Španija), http://www.globalsaleslaw.org/content/api/cisg/display.cfm?test=502, pristup 17.08.2012.
[13] Izuzetak u drugom slučaju je situacija u kojoj okolnosti ukazuju na to da je kupac bio ovlašćen da odredi datum (član 33, stav b). Isto rješenje je usvojeno u ZOO-u u članu 469.
[14] Vidjeti Corte di Apello Milano, 20.03.1998, CISG-online 348 (Italija), http://www.globalsaleslaw.org/content/api/cisg/display.cfm?test=348, pristup 15.08.2012.
[15] I. Schwenzer, Schlechtriem & Schwenzer: Commentary on the UN Convention on the International Sale of Goods (CISG), Oxford University Press, Oxford 2010, Art. 33, para. 7.
[16] Vidjeti S. Vukadinović; K. Jovičić, “Kriterijumi kvalifikacije ugovora o međunarodnoj prodaji robe i pitanje merodavnog prava,“ Stvarni pravni život br.2, 2010, 177-208.
[17] Vidjeti Bundesgerichtshof, 03.04.1996, CISG-Online 135 (Njemačka), http://www.globalsaleslaw.org/content/api/cisg/display.cfm?test=135, pristup 15.08.2012
[18] Slično rješenje prihvata i naš zakon (član 479), kao i engleski Sale of Goods Act 1979 (sekcije 13,14 i 15), njemački Bürgerliches Gesetzbuch (član 434), američki Unifrom Commercial Code (Sekcija 2, član 314)…
[19] Uporediti član 36. CISG-a i član 478. ZOO-a. ZOO dodaje da prodavac odgovara i za one materijalne nedostatke koji se pojave nakon prelaska rizika na kupca ako su posljedica uzroka koji je postojao prije toga.
[20] J.O. Honold, Uniform Law for International Sales under 1980 United Naitons Convention, Kluwer Law International, Alphen aan den Rijn 2009, 262.
[21] P. Huber; A. Mullis, The CISG: A New Textbook for Students and Practitioners, Sellier, European Law Publishers, Minhen 2007, 173.
[22] Uglavnom je prihvaćeno šire tumačenje koje se ne ograničava samo na trenutak zaključenja ugovora. Za suprotno mišljenje vidjeti I. Schwenzer; P. Schlechtriem, Schlechtriem & Schwenzer: Commentary on the UN Convention on the International Sale of Goods (CISG), Oxford University Press, Oxford 2005, Art. 25, para. 15.
[23] Oberlandesgericht Hamm, 09.06.1995, CISG-Online 146 (Njemačka), http://www.globalsaleslaw.org/content/api/cisg/display.cfm?test=146, pristup 17.08.2012.
[/av_textblock]
[av_social_share title=’Share this entry’ style=” buttons=” share_facebook=” share_twitter=” share_pinterest=” share_gplus=” share_reddit=” share_linkedin=” share_tumblr=” share_vk=” share_mail=”][/av_social_share]