Medijacija u hrvatskom obiteljskom pravu

Autor: Tina Novak

Priredila: Nina Nikolić

Januar 2016.

Pojmovi mirenje i medijacija sve se više upotrebljavaju u općim raspravama i međunarodnim dokumentima kao sinonimi te danas Ujedinjeni narodi često u svojim dokumentima koriste izraz mirenje (koncilijacija, pomirenje), dok Vijeće Europe i Europska unija preferiraju korištenje izraza posredovanje (medijacija).[1]

Medijacija je novi način rješavanja sporova. Ona spada u grupu postupaka koji se koriste za alternativno rješavanje sporova, poznatiji pod kraticom ADR (alternative dispute resolution). Mirno rješavanje sporova u drugoj je polovici 20. stoljeća bilo poglavito vezano uz sporove iz obiteljskog područja te uz sporove male vrijednosti koji nastaju u lokalnoj zajednici. Medijacija je samo jedan od alternativnih načina rješavanja sporova. Tako su uz medijaciju u zemljama zapadnog svijeta poznati još: conciliation, minitrial, summary jury trial, early neutral evaluation, arbitraža, ombudsmani i dr.[2] Medijacija, kao alternativni način rješavanja sporova s obzirom na sve njezine prednosti, zasigurno predstavlja zasada najpogodniji, najbrži i najjeftiniji način rješavanja sporova između stranaka. Medijacija se može primijeniti kako u poslovnom okruženju, tako i u privatnim sporovima, postupak je jednako efikasan i jednostavan. Razvoj sustava alternativnih načina rješavanja sporova je od posebnog interesa za Republiku Hrvatsku zbog pozitivnog utjecaja na nacionalno pravosuđe, na gospodarsko-socijalni razvoj i na međunarodnu pravosudnu suradnju. U zapadnim zemljama medijacija se koristi kako bi se smanjio broj sudskih sporova te kako bi se pojedini sporovi rješavali brže i kroz što individualniji pristup. To je postupak koji daje sukobljenim stranama slobodu da zajedno iznjedre rješenje za svoj spor kako bi to bilo u najboljem mogućem interesu za obje strane. Kao izvanredni i izvansudski postupak, medijacija također pridonosi pravosudnom sustavu tako što rasterećuje redovni državni sudski aparat. Medijacijom se ne postiže samo najbolji mogući zajednički interes stranaka, nego se i zadržavaju (ili čak poboljšavaju) njihovi međusobni odnosi, kako poslovni, tako i osobni.

Medijacija[3] (ili na hrvatskom: mirenje) je postupak u kojem stranke u konfliktu ili sporu uz pomoć treće nepristrane osobe, medijatora (tj. izmiritelja), imaju priliku riješiti svoj spor na vlastiti način. Za razliku od sudskog postupka, ovdje se svi detalji spora iznose na vidjelo, a ne samo njihova pravna interpretacija. Svrha medijacije nije utvrditi tko je od stranaka u pravu, već pronaći prihvatljivo rješenje od zajedničkog interesa za obje stranke.[4] Medijatori[5] usmjeravaju stranke i pomažu im kako bi uspostavili konfliktom prekinutu međusobnu komunikaciju, iznijeli slobodno svoju stranu priče, te omogućuju strankama da se međusobno slušaju, čuju i razumiju, odnosno da budu u što ravnopravnijem odnosu. Kroz mogućnost iznošenja upravo onoga što je njima osobno važno, te kroz međusobno razumijevanje razloga njihovih suprotnih stajališta o predmetu spora, stranke su u prilici svoje razlike približiti i postići rješenje spora i sklopiti nagodbu od zajedničkog interesa. Medijatori pomažu strankama u pronalaženju rješenja i sklapanju nagodbe. Zato se medijacija još naziva i potpomognutim pregovaranjem.[6] Medijacija je u Republici Hrvatskoj pravno uređena i detaljno opisana Zakonom o mirenju iz 2009. godine.

Postupak medijacije pokreće se tijekom parničnog postupka na prijedlog jedne stranke, (koji može, ali i ne mora prihvatiti protivna stranka), zatim na zajednički prijedlog stranaka ili na prijedlog raspravnog suca tijekom parničnog postupka. Osnovna načela u postupku medijacije su dispozitivnost, usmenost, hitnost, ekonomičnost i učinkovitost, fleksibilnost i neformalnost te povjerljivost.[7] Upravo zbog tih načela postupka, postoje brojne prednosti medijacije kao zamjene za sudski spor, poput jednostavnosti postupka, dobrovoljnog uključivanja stranaka u postupak, troškova koji su niži nego u sudskom sporu, zatim stranke određuju tijek i stavke spora, te samo oni kontroliraju tijek i sadržaj nagodbe.[8] U medijaciji nijedna stranka nije ni „pobjednik“ ni „gubitnik“, već je nagodba najčešće postignuta kao kompromis, odnosno zajedničko rješenje stranaka na obostrani interes i zadovoljstvo. Za razliku od suca u parničnom postupku, medijator ne može donijeti odluku o predmetu spora ako stranke u medijaciji ne postignu nagodbu. Medijacija u najvećem broju slučajeva završava sklapanjem nagodbe. No ako stranke u postupku medijacije ne uspiju sklopiti nagodbu, uvijek im je na raspolaganju sud kao alternativa. Kao još jedna prednost, ističe se i to da stranke ne mogu trpjeti pravne posljedice zbog neuspjeha u postizanju nagodbe u postupku medijacije.

Što se tiče pravnog uređenja postupaka za alternativno rješavanje sporova, nakon donošenja Zakona o arbitraži iz 2001. godine i Zakona o mirenju iz 2003. godine stvoren je odgovarajući pravni okvir i izražena je političko-pravna volja za razvojem sustava alternativnih načina rješavanja sporova u Hrvatskoj. U suradnji s Ministarstvom pravosuđa Republike Hrvatske 2006. godine započeo je Pilot projekt „Mirenje pri sudovima“, kojim se, prvi put u Republici Hrvatskoj, strankama u sporu, na redovnim hrvatskim sudovima, u parničnom postupku, pruža potpuno nova mogućnost rješavanja njihovih sporova na pogodniji, brži i jeftiniji način.

Obiteljska medijacija je proces rješavanja problema pregovaranjem i olakšavanjem komunikacije dviju strana suprotstavljenih interesa, u kojem im treća osoba (medijator) pomaže u identificiranju spornih pitanja te traženju (najpoželjnije zajedničkog) rješenja sukoba na dobrobit svih članova obitelji. Sudionici u postupku mogu biti članovi obitelji i sve osobe kojih se tiče navedeni spor. Namijenjena je članovima obitelji koji su suočeni sa sukobom unutar obitelji vezanim uz različita područja (svakodnevni život, odnosi u užoj i široj obitelji, pitanja vezana brigu o zajedničkoj djeci nakon razvoda, odnosi između više generacija u obitelji i drugo). Obiteljska medijacija temelji se na načelima dobrovoljnog sudjelovanja, povjerljivosti, nepristranosti i neutralnosti medijatora te konačna odluka počiva na sudionicima medijacije, a ne na medijatoru. Obiteljsku medijaciju smiju provoditi samo ovlašteni medijatori[9], upisani u državni Registar obiteljskih medijatora (Ministarstvo socijalne politike i mladih) prema odredbama Pravilnika o obiteljskoj medijaciji[10]. Postupci, pravila i način postupka obiteljske medijacije detaljno su uređeni Obiteljskim zakonom iz 2015. godine[11], te dodatno odredbama Pravilnika o obiteljskoj medijaciji. Uz obiteljsku medijaciju postoje i druge vrste medijacije kao što su poslovna medijacija, medijacija u zajednici, politička medijacija, medijacija odnosa, medijacija u cilju izvansudske nagodbe, te vršnjačka medijacija.

U SAD-u je medijacija već godinama općeprihvaćen način rješavanja sukoba i mnogi zakoni, ugovori i unutarorganizacijski pravilnici propisuju taj postupak kao obavezan ili preporučen korak pri rješavanju potencijalnih sporova. Stoga se i profesija medijatora etablirala tek u zadnjih 20-tak godina. U Sjevernoj Americi i zapadnoj Europi (Njemačka, Irska), te u razvijenim zemljama poput Australije, medijacijski centri su uhodani i prepoznati u lokalnim zajednicama kao institucije koje mogu pomoći građanima i institucijama da dogovorom riješe svoje sporove. Osim u medijacijskim centrima, medijacija se provodi i na sudovima, te u privatnoj praksi. Medijacijom se u tim zemljama riješi i do 50% predmeta. Iskustva drugih zemalja pokazuju nam da medijacija u slučajevima razvoda braka može pomoći partnerima da okončaju svoj brak tako da to bude što manje štetno za djecu, te da podijele imovinu bez angažiranja suda i zajednički se dogovore o kvalitetnijoj i pravednijoj skrb za djecu.[12]

Prve inicijative oko promicanja medijacije bile su u Hrvatskoj poduprte od USAID-a početkom 2000-ih. No, njihov je angažman prestao nakon što je, zbog stabilizacije prilika u Hrvatskoj i na Balkanu, pao američki interes za stimuliranje razvoja vladavine prava na našem području. Medijacija pak u Hrvatsku dolazi već 1990-tih godina, kada su se medijacijske vještine koristile pri posredovanju u sukobima vezanim uz ratnu problematiku, a nastavilo se s uspostavljanjem edukacijskih programa za vršnjačku medijaciju. Unatrag par godina medijacija se provodi i u izvansudskim nagodbama u slučaju optuženih starijih maloljetnika i mlađih punoljetnika.[13]

Medijacija je u Hrvatskoj bila uvelike pod utjecajem vanjskih čimbenika, u početku Sjedinjenih Američkih Država, a poslije od strane Europske unije. Republika Hrvatska konačno je 2003. godine zakonski uredila alternativno rješavanje sporova putem mirenja, tj. medijacije.[14] Radi potrebe usklađivanja s pravnom stečevinom Europske unije u kojoj je mirno rješavanje sporova postalo jedno od političkih prioriteta, Hrvatski sabor po hitnom je postupku 2009. godine donio novi Zakon o mirenju. Taj zakon je usklađen s Direktivom 2008/52/EC Europskog parlamenta i Vijeća te je zamijenio dotadašnji Zakon o mirenju iz 2003. godine.

Prema uzoru na zapadne zemlje, medijacija se tumači kao svaki postupak u kojem stranke nastoje sporazumno riješiti spor uz pomoć jednog ili više medijatora koji strankama pomažu postići nagodbu, bez ovlasti da im nametnu obvezujuće rješenje i bez obzira na to provodi li se postupak u sudu, instituciji za medijaciju ili izvan njih.[15] Kao novina u hrvatskom pravosuđu, postupak medijacije se može provoditi bez obzira na to vodi li se o predmetu spora sudski, arbitražni ili drugi postupak. Također medijacija se može provesti na inicijativu stranke (ili stranaka) kako bi riješili svoj spor izvan suda ili prema nalogu suda za vrijeme trajanja sudskog postupka, te kako bi se razriješila određena pitanja ključna za nastavak sudskog spora. Postupak medijacije u pravilu počinje prijedlogom koji podnosi jedna od stranaka te prihvatom prijedloga da se provede medijacija, osim ako je za sporove u kojima postoji obveza pokretanja postupka medijacije (tzv. obvezne medijacije)[16] propisano ili ugovoreno drugačije.[17] Dakle, jedna stranka pokrene prijedlog za provođenje postupka medijacije, o kojem se druga stranka u roku od 15 dana od primitka mora izjasniti (ili u drugom roku ako su se stranke tako sporazumijele). Ako druga stranka prihvati prijedlog za medijaciju, stranke sporazumno određuju hoće li medijaciju provoditi jedan ili više medijatora i tko će se imenovati za medijatora u postupku. U slučaju da se stranke ne mogu o tome dogovoriti, mogu zatražiti da to umjesto njih učini institucija za medijaciju ili neka treća osoba. Ako se pak druga stranka u predviđenom roku ne izjasni o prijedlogu za medijaciju, smatrat će se da je prijedlog odbijen. Troškove postupka medijacije stranke snose na jednake dijelove, u skladu s posebnim zakonom ili pravilima institucija za medijaciju. Nagodba sklopljena u postupku medijacije obvezuje stranke koje su ju sklopile te su one dužne preuzete obveze pravodobno izvršiti. Ako je u nagodbi utvrđena određena obveza na činidbu o kojoj se stranke mogu nagoditi i ako sadrži izjavu obvezanika o neposrednom dopuštenju ovrhe (klauzulu ovršnosti) , ta nagodba ima svojstvo ovršne isprave[18]. Stranke se isto tako mogu sporazumjeti da se nagodba sastavi u obliku sudske nagodbe, javnobilježničkog akta ili arbitražnog pravorijeka.

Općenito, prema Zakonu o mirenju stranke koje su sudjelovale u postupku medijacije, ne mogu biti prisiljene svjedočiti u arbitražnom, sudskom ili bilo kojem drugom postupku vezano za informacije i podatke koji proizlaze iz tog postupka ili su s njim povezani zbog načela povjerljivosti te zbog tajnosti podataka iznesenih tijekom mpostupka medijacije. Iznimno, podaci i informacije koji se odnose na postupak medijacije, mogu se upotrijebiti u dokazne svrhe pred arbitražom, sudom ili drugim državnim tijelom samo ako je to pod uvjetima i u opsegu koji zahtijeva zakon nužno radi zaštite javnog poretka ili ako je to potrebno za provedbu ili ovrhu nagodbe. Također stranke koje su izabrale medijaciju radi pokušaja rješavanja spora ne smiju izgubiti mogućnost pokretanja sudskog, arbitražnog ili drugog postupka zbog proteka zastarnog ili prekluzivnog roka – pokretanjem postupka medijacije zastara se prekida.

Od svih oblika mirnog rješavanja sporova, medijacija[19] ima najdulju tradiciju. Još u razdoblju dok su bili na snazi stari socijalistički propisi stranke su u određenim bračnim sporovima morale prije provođenja parničnog postupka pristupiti obveznom pokušaju mirenja.[20]

Prvi novi Obiteljski zakon donesen od osamostaljenja Republike Hrvatske bio je onaj iz 1998. godine. Moderniji Obiteljski zakon zatim je donesen 14. srpnja 2003. godine, te je od donošenja noveliran čak četiri puta.[21] No ulaskom Hrvatske u Europsku uniju, bilo je potrebno reformirati i modernizirati hrvatsko obiteljsko zagonodavstvo te ga uskladiti s pravnom regulativom Europske unije. Ustavna osnova za ponovno donošenje novog Obiteljskog zakona 2014. godine sadržana je u članku 2. stavku 4. podstavku 1., članku 62., 63., 64., a u svezi s člankom 35. Ustava Republike Hrvatske[22], te je bilo potrebno provesti usklađivanje obiteljskog zakonodavstva Republike Hrvatske s obvezujućim međunarodnim dokumentima i međunarodnim pravnim standardima, kako bi se što bolje zaštitila prava i interesi ponajprije djeteta, kao i ostalih osoba koje se nalaze pod zaštitom Obiteljskog zakona.[23] Stoga je Radna skupina Ministarstva socijalne politike i mladih predložila niz izmjena i reformi u hrvatskom obiteljskom zakonodavstvu koje su u skladu s Europskom konvencijom o ostvarivanju dječjih prava iz 1996., među kojima je jedna od bitnijih reformi  bilo upravo uvođenje postupka obiteljske medijacije u redovno zakonodavstvo.

Obiteljskoj medijaciji je u Hrvatskoj prethodio institut posredovanja utemeljen Obiteljskim zakonom iz 2003. godine. Posredovanje je tada bilo obvezno za bračne drugove koji imaju zajedničku maloljetnu vlastitu ili posvojenu djecu, te djecu o kojoj skrbe nakon punoljetnosti, kao i kad ne postoji sporazum o tome da brak treba razvesti bez obzira na to imaju li djecu ili ne.[24] Posredovanje je mogao provoditi centar za socijalnu skrb koji je opće mjesno nadležan za obiteljskopravnu zaštitu djeteta, centar za socijalnu skrb koji su bračni drugovi izabrali, savjetovalište za brak i obitelj ili ovlašteni posredovatelj. Danas više ne postoji taj institut u obiteljskom zakonodavstvu, kao što više ne postoji ni ustanova savjetovališta za brak i obitelj.

Iz izvješća Pravobraniteljice za djecu od 2004. do 2012. godine neprekidno se upućuje na probleme u području zajedničke roditeljske skrbi, susreta i druženja s djetetom. Polazeći od temeljnoga načela prvenstvene odgovornosti roditelja za odgoj i razvoj njihove djece, te dužnosti države da intervenira u obiteljske odnose, bilo je potrebno poticati izvansudsko sporazumno rješavanje pitanja roditeljske skrbi te uzdržavanja djeteta putem obiteljske medijacije, posebno u slučaju kada dođe do razvoda braka roditelja djeteta. Posebno je nužno bilo urediti drugačiji pristup razvodu braka u kojemu postoje maloljetna djeca, po uzoru na druge suvremene pravne sustave te uvesti nove mehanizme kojima se poštuje autonomija roditelja, ali i odgovornost te individualni pristup svakoj obitelji u procesu promjene njezine strukture zbog činjenice razvoda djetetovih roditelja. Bilo je vrlo važno redefinirati već postojeći postupak posredovanja iz ObZ-a 2003. u postupak obveznoga savjetovanje bračnih drugova prije razvoda braka i postupak obiteljske medijacije, kako bi se što bolje zaštitili interesi maloljetnog djeteta u sporu. Potrebno je bilo uvesti učinkovit sustav alternativnoga rješavanja svih obiteljskih sporova – obiteljsku medijaciju. Obiteljska medijacija, u konačnici, mora biti radi postizanja trajnoga i praktično provedivoga sporazuma, plana o roditeljskoj skrbi, moguća u svim stadijima sudskoga postupka, iznimno uključujući i postupak ovrhe, pri čemu je radi promicanja obiteljske medijacije bilo potrebno uvesti određeni oblik obveznog sudjelovanja u postupku. Zbog problema u praksi koji se pojavljuju glede provedbe ovrhe radi predaje djeteta te ostvarivanja osobnih odnosa, koje u velikoj mjeri štete djetetu, Ministarstvo je smatralo da je potrebno propisati i dodatne mehanizme u vidu stručnih razgovora i mogućnosti provođenja obiteljske medijacije. Također je potrebno respektirati i volju te mišljenje djeteta u samom ovršnom postupku, kako bi odluka bila što više u dobrobiti djeteta.[25]

Obiteljska medijacija je postupak u kojem stranke nastoje sporazumno riješiti spor iz obiteljskih odnosa uz pomoć jednog ili više obiteljskih medijatora.[26] Obiteljska medijacija u sustavu socijalne skrbi provodi se u posebnom prostoru centra za socijalnu skrb ili druge ustanove socijalne skrbi, opremljenom i prilagođenom za provođenje medijacijskih postupaka i savjetovanja, za potrebe grupnog ili individualnog oblika rada, u kojem je nužno osigurati privatnost i rad bez ometanja[27], a može se provoditi i u privatnim institucijama specijaliziranim za medijaciju, koje obično provode i ostale oblike medijacije. Medijacija u obiteljskim sporovima je jedan od mogućih važnih koraka prema zdravijim obiteljskim odnosima. U slučajevima razvoda obitelji s maloljetnom djecom, ona pomaže roditeljima usredotočiti se na budućnost u kojoj oboje nastavljaju zajednički skrbiti o svojoj djeci, pomaže im sagledati potrebe svoje djece, te se dogovoriti kako će o njima skrbiti. No posebno je zahtjevno raditi u slučajevima u kojima je prisutno obiteljsko nasilje. Barbara Mitchels, medijatorica s pravničkom i psihološkom naobrazbom iz Velike Britanije, koja nadgleda medijatore u našim centrima, upozorava kako potencijalni medijatori moraju donijeti neke vrlo teške odluke vezane uz vlastitu ulogu. Zajednički susret strana s medijatorom mora se odgoditi dok se ne osigura fizička sigurnost potlačenoj strani i drugim, potencijalno ugroženim članovima obitelji.[28] U pravilu, obiteljska medijacija se ne provodi u slučajevima postojanja obiteljskog nasilja, ako su jedan ili oba bračna druga lišeni poslovne sposobnosti i nisu sposobni shvatiti značenje i posljedice postupka ni uz stručnu pomoć, ako su jedan ili oba bračna druga nesposobni za rasuđivanje te ako nemaju prijavljeno prebivalište, boravište ili adresu stanovanja.[29]

U mnogim istraživanjima navode se brojne prednosti obiteljske medijacije – d poboljšava se komunikacija među članovima obitelji, smanjuju se sukobi, dolazi se do miroljubivih dogovora, osigurava se kontinuitet osobnih kontakata između djece i roditelja, snižavaju se socijalni i gospodarski troškovi razilaženja članovima obitelji i državi, te se skraćuje vrijeme za rješavanje sukoba. Posebno se napominje važnost posredovanja u rješavanju sukoba koji se odnose na roditeljsku skrb te prava na susrete i druženja s djetetom, u skladu s dobrobiti djeteta. Međutim, u smislu važećeg Obiteljskog zakona, glavna svrha postupka obiteljske medijacije je postizanje plana o zajedničkoj roditeljskoj skrbi nad djetetom. Uz to, u postupku se stranke mogu sporazumjeti i o drugim spornim pitanjima imovinske i neimovinske naravi.[30]

Praktično se medijacija počela upotrebljavati u području prava kao alternativni način rješavanja sporova na sudu, posebno u situacijama razvoda braka. No pojam obiteljske medijacije širi je od pojma medijacije prilikom razvoda braka, te se odnosi na sva druga područja obiteljskih sukoba. Medijacija prilikom razvoda braka je najrasprostranjenija vrsta obiteljske medijacije, te se zbog toga, ali i zbog specifičnosti sadržaja, često o njoj govori kao o posebnoj vrsti medijacije. No nije medijacija vezana jedino uz razvod braka. Područje primjene obiteljske medijacije odnosi se na svakodnevni obiteljski život, odnose u užoj i široj obitelji, pitanja starijih osoba i odrasle djece, smrt člana obitelji, neplodnost, posvojenje, vjerska pitanja, skrb o djeci…[31]

Nadalje, termini spor i sukob nemaju jednako značenje iako se često tako koriste. Spor bi se trebao koristiti u kontekstu provedbe pravnog postupka, dok svaki tip nesuglasica i sukoba ne mora prerasti u spor već se može riješiti izvansudskim postupcima, bilo samostalno ili uz pomoć treće osobe. No, valja naglasiti da se obiteljska medijacija može koristiti za rješavanje obiteljskih sporova ako se radi o konkretnim spornim pitanjima (koja mogu biti predmet sudskog postupka), ali i za rješavanje sukoba koji su povezani s osobnim pitanjima ili obiteljskim odnosima. Medijacija omogućuje da odluke donose osobe koje s njima trebaju živjeti, samostalno i odgovorno, čime se ujedno povećava vjerojatnost provedbe sporazuma. Također, taj isti sporazum uvijek se može modificirati ako se za to ukaže potreba. Medijacija omogućuje sagledavanje cjelokupnih potreba sudionika sukoba, usmjerena je na budućnost i konkretne interese i potrebe svih članova obitelji te istovremeno uči sudionike sukoba kako pregovarati i dogovarati optimalna rješenja na dobrobit cijele obitelji, a prije svega djece uz zadržavanje digniteta i kontrole nad obiteljskom situacijom.[32]

Razvoj medijacije u Srbiji je počeo 2002. godine kada je Drugi opštinski sud u Beogradu počeo pružati usluge medijacije. Tada su jedine pravne osnove za medijaciju bile odredbe Civilnog kodeksa za sudsku nagodbu. Zakon o medijaciji, koji je donesen 2005. godine, obuhvaća sve tipove medijacije, i to kada se radi o medijaciji u sudskom postupku i privatnoj medijaciji, također. Zakon o medijaciji donosi pravila medijacijskog procesa u sporovima, a posebno u imovinskim sporovima (pravni odnosi između fizičkih osoba i pravnih subjekata), te trgovačkim i obiteljskim, administrativnim i kaznenim procesima, u kojima strane djeluju slobodno, osim u zakonom određenim situacijama kada je nadležan sud, ili neki drugi autoritet. Obiteljski zakon, Zakon o mirnom rješavanju radnih sporova, Zakon o maloljetnim prijestupnicima i Krivični zakon o zaštiti maloljetnika, Krivični zakon i Zakon o osiguranjima Srbije također sadrže odredbe relevantne za specifične oblike medijacije. Tipovi medijacije koji postoje u Srbiji su civil mediation, obiteljska medijacija, medijacija u trgovačkim sporovima, sporovima oko zapošljavanja, medijacija između žrtava i počinitelja i vršnjačka medijacija. S izuzetkom vršnjačke medijacije, svi drugi tipovi medijacije su pridruženi sudu. Još ne postoji razvijena praksa privatne medijacije. Rast i razvoj medijacije se očekuje u svim područjima prava (građanskom, kaznenom, trgovačkom) od kojih su trgovački i privatni građanski slučajevi najpogodniji za daljnji razvoj medijacije.[33]

Okružni sud u Ljubljani 2002. je počeo pilot -projekt medijacije. Tijekom iduće četiri godine bilo je uspješno riješeno preko 1 200 predmeta, što označava uspjeh od oko 60%. Iako u Republici Sloveniji još nema zakona o medijaciji, sud propisuje pravila, a stranke sklapaju ugovor o medijaciji u kojem su dogovorena osnovna načela. I za Sloveniju, kao što je slučaj i za Hrvatsku, vrijedi Preporuka o obiteljskom pravu br. 98, koju je primio Odbor ministara Vijeća Europe 1998., a koja traži da države nude medijaciju na području obiteljskih sporova.[34] Stoga je Slovenija 2011. donijela novi obiteljski zakonik.[35] Uz postupak prethodnog savjetovanja, slovensko zakonodavstvo nudi mogućnost pristupanja postupku obiteljske medijacije kod bračnih sporova, a iznimno je poželjno provesti medijaciju, kao i u hrvatskom obiteljskom zakonodavstvu, kod donošenja plana o zajedničkoj roditeljskoj skrbi. No treba naglasiti da je obiteljska medijacija u Slovenskom Družinskom zakoniku proizvoljna[36], tj. roditelji joj nisu dužni pristupiti ako se ne uspiju sporazumno dogovoriti o zajedničkoj roditeljskoj skrbi, što je različito od hrvatskog Obiteljskog zakona, nego odluku o skrbi nad djetetom automatski donosi nadležan sud. Strankama je u Sloveniji obiteljska medijacija ponuđena i izvan nadležnosti suda i na sudu nakon podnošenja tužbe. Kao još jednu razliku od hrvatskog obiteljskopravnog sustava, treba navesti da u obiteljskim sporovima u Sloveniji prije razvoda braka postoji također i medijacija na području podjele imovine, koja se pokazala vrlo uspješnom. Ipak, 2012. godine Slovenija je pokušala uvesti novi Obiteljski zakon, koji je također trebao propisivati obiteljsku medijaciju kao obveznu u postupcima razvoda braka, no bilo je to neuspješno. Zakon je zbog novouvedenih prava istospolnih zajednica unutar zakona pao na refrendumu i na kraju nije uveden.

No, ne napreduju sve susjedne zemlje jednako. Zemlja u našoj regiji koja je najmanje postigla oko provedbe postupka medijacije je Bosna i Hercegovina. Godine 2004. u toj je zemlji stupio na snagu Zakon o postupku medijacije. Kako zakon niti u definiciji niti nabrajanjem ne određuje predmete koji se mogu rješavati medijacijom[37], kauzalno bi područje primjene Zakona o postupku medijacije obuhvaćalo građanske, trgovačke i radne sporove, kao i sporove iz područja obiteljskog prava.[38] Nadalje, u navedenom zakonu nije izrijekom spomenuta obiteljska medijacija niti važnost njene provedbe, kao što nisu ni specificirane različite vrste medijacije koje bi se mogle sukladno provoditi. Stoga zaključujemo kako je BiH učinila najmanje po pitanju reformiranja i moderniziranja Porodičnog zakona, te (ne)uvođenja medijacije kao specijalne vrste u obiteljsko zakonodavstvo.

Konačno, kao kontrast navedenim primjerima primjene medijacije u zemalja regije, treba spomenuti i jedan svjetliji europski primjer – Veliku Britaniju, gdje se značajna praksa medijacije u obiteljskim i trgovačkim sporovima razvila uz tek usputne zakonske intervencije, i to bez ijednog jedinstvenog zakonskog teksta posvećenog ovoj tematici.

Hrvatska je 2003. godine bila jedna od prvih država u Europi koja je donijela Zakon o mirenju. No, u Hrvatskoj se još uvijek malo ljudi odlučuje za rješavanje sporova putem medijacije, iako je od donošenja zakona prošlo više od deset godina. Glavni razlog za to jest što je građanima taj pojam još uvijek stran i nejasan. Kako bi institut medijacije zaživio i u našoj državi, potrebna je stalna edukacija građana putem medija, a i putem samih sudova. Postupak je znatno jeftiniji i jednostavniji od sudskog, a stranke same kroje vlastito zajedničko rješenje. Usto, postupak medijacije ima u cilju i rasterećenje sudskog aparata i brže rješavanje određenih predmeta, što rezultira rješenjem bržim nego što bi ga donio sud (vrijeme trajanja parničnog postupka od početka do dana donošenja rješenja u Republici Hrvatskoj 2012. godine u prosjeku je trajalo 498 dana).

Obiteljska je medijacija kratkotrajni proces koji počiva na procesu rješavanja problema pregovaranjem i olakšavanju komunikacije između članova obitelji u kojem im treća osoba pomaže u identificiranju potreba, briga i strahova te osmišljavanju izvedivih i prihvatljivih  rješenja sukoba kako bi se postigao zajednički sporazum. Prednosti njene primjene su višestruke, prije svega za članove obitelji koji samostalno donose rješenja za dobrobit cijele obitelj, ali istovremeno uče učinkovitije komunicirati i pregovarati kako bi se osnažili za kvalitetnije održavanje budućih obiteljskih odnosa, neovisno o promjenama i reorganizaciji obiteljskog života. No, iako kao prvu i glavnu asocijaciju za obiteljsku medijaciju vidimo razvod braka, medijacija može biti korisna u različitim aspektima zajedničkog (su)života, kako obiteljskog, tako i poslovnog. Ona nas ne uči kako se sukobiti uz prisustvo posrednika, neutralne osobe, koja će odlučiti umjesto nas, već nam pomaže da sagledamo zajednički odnos i sagradimo temelje za daljnje funkcioniranje tog odnosa i nastavak međusobnog suživota.

Možemo stoga zaključiti da je medijacija u odnosu na sudski postupak pogodna iz više razloga: stranke samostalno donose odluku o vlastitom sporu, postupak je tajan, neformalan i brz, stranke zadržavaju kontrolu nad postupkom i mogu ga prekinuti u svakom trenutku. Prvenstveno se utvrđuju interesi stranaka, a ne njihovo pravo, i zato nagodba u postupku medijacije sve sudionike čini zadovoljnima te time omogućuje zadržavanje njihovih dobrih odnosa i u budućnosti. Prvenstveno je potrebno pojasniti koje su sve prednosti medijacije, kako bi građani imali mogućnost isprobati i taj način rješenja spora, pa ako im to ne uspije, uvijek se mogu obratiti sudu i odlučiti za dugotrajniji i skuplji postupak.      

LITERATURA

Marija Breber , Branka Sladović Franz, Uvođenje obiteljske medijacije u sustav socijalne skrbi – perspektiva stručnjaka, stručni članak, Ljetopis socijalnog rada, Pravni fakultet u Zagrebu, travanj, 2014., 21 (1), str. 123.-152.

Branka Sladović Franz, Obilježja obiteljske medijacije, listopad, 2005., izdano u Ljetopisu socijalnog rada, Pravni fakultet u Zagrebu, 2006., 12 (1),  str. 301.-320.

Mr. sc. Srđan Šimac, Mirenje – alternativni način rješavanja sporova, Zbornik Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci (1991), v. 27, br. 1, str. 611.-632., 2006.

Mr. sc. Srđan Šimac, Postupak mirenja s osvrtom na Zakon o mirenju, Pravo u gospodarstvu, vol. 43 no. 2, str. 1.-180., Zagreb, travanj 2004., str. 91-113.

Nina Betteto, Metode in tehnike medijacije v pravdnem postupku, Pravna praksa, Ljubljana, št. 1-2/2002, str. 1.

Tanja Prekodravac, Marijana Smerić Pecigoš, Izobrazba iz obiteljske medijacije – prva iskustva u Hrvatskoj, 2005., Ljetopis studijskog centra socijalnog rada, br. 12 (2), str. 377.-383.

Sonja Stanić, Potrebno i zahtjevno – medijacija u obiteljskim sporovima, časopis Kultura mira, Centar za mir, nenasilje i ljudska prava Osijek, br. 10, str. 14., Osijek, 2006.

Mr. sc. Jelena Arsić, Medijacija u Srbiji, časopis Kultura mira, Centar za mir, nenasilje i ljudska prava Osijek, br. 10, str. 19., Osijek, 2006.

Gordana Ristin, Pet godina mirenja u Sloveniji, časopis Kultura mira, Centar za mir, nenasilje i ljudska prava Osijek, br. 10, str. 22.-23., Osijek, 2006.

Prof. dr. sc. Alan Uzelac, Komentar zakona o postupku medijacije Bosne i Hercegovine, Putevi medijabilnosti u BiH (zbirka radova), ur. Adnan Novo, IFC (Međunarodna financijska korporacija), Washington DC, SAD, tiskano u Sarajevu, 2009., str. 17.-56.

Prof. dr. sc. Alan Uzelac, Slađana Aras, Martina Maršić, Maja Mitrović, Željana Kauzlarić, Paula Stojčević, Aktualni trendovi mirnog rješavanja sporova u Hrvatskoj: dosezi i ograničenja, Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu, br. 60 (3), str. 1265.-1308., Zagreb, rujan, 2010.

Strategija razvoja sustava socijalne skrbi u Republici Hrvatskoj 2011. – 2016., Vlada Republike Hrvatske, 2011.

Prijedlog Obiteljskog zakona, Ministarstvo socijalne politike i mladih, Zagreb, studeni, 2013.

Ustav Repubike Hrvatske, NN 85/2010 – pročišćeni tekst

Zakon o mirenju, NN 163/03, 79/09

Obiteljski zakon, NN 103/15

Obiteljski zakon, NN 116/2003, 17/2004, 136/2004, 107/2007, 57/2011, 61/2011, 25/2013

Pravilnik o obiteljskoj medijaciji, na temelju članka 344. Obiteljskog zakona (NN, broj 75/14), NN 106/2057

Družinski zakonik, objavljen u Uradnem listu Republike Slovenije, br. 542-08/09-8/, 2011.

Zakon o postupku medijacije, objavljen u Službenom glasniku BiH, br. 37/2004, 2004.

http://mirenje.hr/o-mirenju/sto-je-to-mirenje/, posjećeno 30. prosinca 2015.

[1] Marija Breber , Branka Sladović Franz, Uvođenje obiteljske medijacije u sustav socijalne skrbi – perspektiva stručnjaka, stručni članak, Ljetopis socijalnog rada, Pravni fakultet u Zagrebu, travanj, 2014., 21 (1), str. 123-152

[2] Mr. sc. Srđan Šimac, Mirenje – alternativni način rješavanja sporova, Zbornik Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci (1991), v. 27, br. 1, str. 611-632, 2006.

[3] „Medijacija je jedan od načina rješavanja sporova uz pomoć treće neutralne osobe, koja nije ovlaštena donositi obvezujuću odluku, već svojim djelovanjem samo pomagati strankama u donošenju sporazuma kojim razrješuju međusobni spor, uređuju na novi način međusobna prave i obveze, a sve kroz prizmu zadržavanja dobrih odnosa i u budućnosti.“, Nina Betteto, Metode in tehnike medijacije v pravdnem postupku, Pravna praksa, Ljubljana, št. 1-2/2002, str. I.

[4] Mr. sc. Srđan Šimac, Postupak mirenja s osvrtom na Zakon o mirenju, Pravo u gospodarstvu, vol. 43 no. 2, 1-180, Zagreb, travanj 2004., str. 91-113.

[5] Izmiritelj (posrednik, medijator, koncilijator) označava jednu ili više osoba koje na temelju sporazuma stranaka provode mirenje (čl. 2. st. 1b. ZM, NN 163/03).

[6] http://mirenje.hr/o-mirenju/sto-je-to-mirenje/, posjećeno 30. prosinca 2015.

[7] http://mirenje.hr/o-mirenju/sto-je-to-mirenje/, posjećeno 30. prosinca 2015.

[8] http://mirenje.hr/o-mirenju/sto-je-to-mirenje/, posjećeno 30. prosinca 2015.

[9] Obiteljski medijator je nepristrana i posebno educirana osoba koja je upisana u registar obiteljskih medijatora (čl. 331. st.2. ObZ, NN 103/15).

[10] Objavljen  11. studenog 2015.(NN 75/14). Izmjene i dopune, NN 103/15

[11] Novi ObZ stupio je na snagu  1. studenog 2015.

[12] Tanja Prekodravac, Marijana Smerić Pecigoš, Izobrazba iz obiteljske medijacije – prva iskustva u Hrvatskoj, 2005., Ljetopis studijskog centra socijalnog rada, br. 12 (2), str. 377-383.

[13] Tanja Prekodravac, Marijana Smerić Pecigoš, Izobrazba iz obiteljske medijacije – prva iskustva u Hrvatskoj, Ljetopis studijskog centra socijalnog rada, 2005., br. 12 (2), str. 377-383.

[14] Zakon o mirenju, NN 163/03, 79/09

[15] Čl. 3. ZM (NN 79/09)

[16] Kao što je recimo obvezna obiteljska medijacija u bračnim i obiteljskim sporovima.

[17] članak 6. stavak 2. ZM, NN 79/09

[18] čl 13. ZM, NN 79/09

[19] Medijacija je od donošenja Obiteljskog zakona 1998. (NN 162/1998) nazvana posredovanjem.

[20] Mirenje u obiteljskopravnim odnosima postalo je dijelom zakonodavstva koje se primjenjivalo u Hrvatskoj stupanjem na snagu Osnovnog zakona o braku iz 1946. u kojem je bilo razmjerno oskudno uređeno (čl. 80. OZBa). Stupanjem na snagu Zakona o parničnom postupku iz 1956. mirenje je iscrpnije uređeno. Karakteristika je mirenja u tom razdoblju bila u tome da se nalazi u stvarnoj nadležnosti sudova (čl. 402. st. 1. ZPP-a 56). U Zakonu o braku i porodičnim odnosima iz 1978. mirenje je postalo obvezatan izvansudski postupak koji se provodi kod centra za socijalnu skrb, što je blizu i sadašnjem uređenju prema Obiteljskom zakonu. (Alan Uzelac et. al., Aktualni trendovi mirnog rješavanja sporova u Hrvatskoj: dosezi i ograničenja, Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu, 60 (3), str. 1265.-1308., Zagreb, 2010.)

[21] NN 116/2003, 17/2004, 136/2004, 107/2007, 57/2011, 61/2011, 25/2013

[22] NN, 85/2010 – pročišćeni tekst

[23] Strategija razvoja sustava socijalne skrbi u Republici Hrvatskoj 2011. – 2016. (u daljnjem tekstu: Strategija) koju je prihvatila Vlada Republike Hrvatske 02. travnja 2011. godine.

[24] čl. 44. ObZ, NN 116/2003

[25] Prijedlog ObZ-a, Ministarstvo socijalne politike i mladih, Zagreb, studeni, 2013.

[26] Čl. 331. st. 1. ObZ, NN 103/15

[27] Čl. 4., Pravilnik o obiteljskoj medijaciji, na temelju članka 344. Obiteljskog zakona (NN, broj 75/14), NN 106/2057

[28] Sonja Stanić, Potrebno i zahtjevno – medijacija u obiteljskim sporovima, časopis Kultura mira, Centar za mir, nenasilje i ljudska prava Osijek, br. 10, str. 14, Osijek, 2006.

[29] Čl. 332. st. 1. ObZ, NN 103/15

[30] Čl. 331. st. 3. ObZ NN 103/15

[31] Branka Sladović Franz, Obilježja obiteljske medijacije, listopad, 2005., izdano u Ljetopisu socijalnog rada, Pravni fakultet u Zagrebu, 2006., 12 (1),  str. 301-320

[32] Marija Breber , Branka Sladović Franz, Uvođenje obiteljske medijacije u sustav socijalne skrbi – perspektiva stručnjaka, stručni članak, Ljetopis socijalnog rada, Pravni fakultet u Zagrebu, travanj, 2014., 21 (1), str. 123-152

[33] Mr. sc. Jelena Arsić, Medijacija u Srbiji, časopis Kultura mira, Centar za mir, nenasilje i ljudska prava Osijek, br. 10, str. 19, Osijek, 2006.

[34] Gordana Ristin, Pet godina mirenja u Sloveniji, časopis Kultura mira, Centar za mir, nenasilje i ljudska prava Osijek, br. 10, str. 22-23, Osijek, 2006.

[35] Družinski zakonik, Slovenija, 2011.

[36] Čl. 154. st. 1., Družinski zakonik, objavljen u Uradnem listu Republike Slovenije, br. 542-08/09-8/, 2011.

[37] Ovim zakonom uređuje se postupak medijacije na teritoriji Bosne i Hercegovine. Poslovi medijacije posebnim zakonom prenose se na udrugu ili udruge po proceduri utvrđenoj tim zakonom. (čl. 1., Zakon o postupku medijacije, objavljen u Službenom glasniku BiH, br. 37/2004, 2004.)

[38] Alan Uzelac, Komentar zakona o postupku medijacije Bosne i Hercegovine, Putevi medijabilnosti u BiH (zbirka radova), ur. Adnan Novo, IFC (Međunarodna financijska korporacija), Washington DC, SAD, tiskano u Sarajevu, 2009., str. 17-56