Međunarodni krivični tribunal za bivšu SFRJ

[av_heading heading=’Međunarodni krivični tribunal za bivšu SFRJ’ tag=’h3′ style=” size=” subheading_active=” subheading_size=’15’ padding=’10’ color=” custom_font=”][/av_heading]

[av_textblock size=” font_color=” color=”]

Autor: Milica Stojković

Reiziju sprovela: Vladana Kostić

[/av_textblock]

[av_textblock size=” font_color=” color=”]

Kroz istoriju ljudskog društva zapažamo pokušaje da se pronađe adekvatan način kojim bi došlo do sprečavanja i kažnjavanja ratnih zločina počinjenih za vreme vojnih sukoba između zaraćenih strana. Do Drugog svetskog rata međunarodno pravo se nije mnogo mešalo u krivičnu materiju, poštovan je teritorijalni princip, tj. primenjivano je uglavnom unutrašnje krivično pravo. Međutim, države su bile prinuđene da putem ugovora pojedina krivična dela proglase za međunarodna krivična dela, s obzirom na to da se tim delima vređao interes više zemalja, ali često i opšti interes. [1]

Situacija se naglo promenila nakon Drugog svetskog rata. Naime, tada je došlo do proširenja liste međunarodnih krivičnih dela, kruga lica koja će odgovarati za međunarodna krivična dela, ali i do osnivanja međunarodnih krivičnih sudova. U razvoju međunarodnog krivičnog prava značajno mesto ima član 227 Versajskog ugovora o miru, kojim je bilo predviđeno suđenje nemačkom caru Viljemu II zbog povreda međunarodnih obaveza tokom ratnih sukoba. Neposredno nakon toga dolazi i do osnivanja međunarodnih sudova, najpre Međunarodnog vojnog suda u Nirnbergu, a zatim i Međunarodnog vojnog suda za Daleki istok sa sedištem u Tokiju.

Nažalost, ratni sukobi nisu zaobišli ni naše krajeve. Početak devedesetih godina prošlog veka obeležili su mnogobrojni zločini protiv međunarodnog humanitarnog prava počinjeni na teritoriji bivše Jugoslavije. Bez obzira na to što su u ovom periodu povređena sva pravila čovečnosti, unutrašnje vlasti nisu učinile gotovo ništa povodom pokretanja postupaka protiv ratnih zločinaca. S namerom da spreči nastale ratne sukobe, ali i da izvršioce krivičnih dela izvede pred lice pravde Savet bezbednosti Ujedinjenih nacija, Rezolucijom br. 827 od 25. maja 1993. godine , odlučio je da obrazuje Međunarodni sud za krivični sud za izvršene zločine na tlu bivše Jugoslavije od 1991. godine nadalje. [2]

Prilikom osnivanja tribunala postojala je dilema na koji način ustanoviti tribunal: međunarodnim ugovorom, rezolucijom Generalne skupštine ili rezolucijom Saveta bezbednosti Ujedinjenih nacija. Svakako da bi najpoželjniji način osnivanja ovog tribunala bio zaključenjem međunarodnog ugovora. Međutim, sklapanje jednog međunarodnog ugovora zahteva složenu proceduru i iziskuje dosta vremena, a postojala je velika bojazan da neke države, naročito akteri sukoba na prostoru bivše SFRJ, ne bi ratifikovale taj ugovor, što bi potpuno onemogućilo njegovo funkcionisanje.[3] Druga mogućnost bila je da se tribunal ustanovi rezolucijom Generalne skupštine OUN-a. To bi bio demokratskiji način obrazovanja ovog tribunala, ali kako odluke Generalne skupštine nemaju obavezni karakter za države članice, bilo je jasno da će postojati problem oko obavazivanja država članica na saradnju sa tribunalom. Stoga je prihvaćena je treća opcija da se tribunal ustanovi rezolucijom Saveta bezbednosti. Pravni osnov za osnivanje Tribunala jeste glava VII Povelje OUN, prema kojoj Savet bezbednosti može preduzimati prinudne mere radi uspostavljanja i očuvanja međunarodnog mira i bezbednosti. Osim glave VII Povelje OUN, pravni osnov za osnivanje Tribunala jeste i član 29 Povelje kojom se predviđa da Savet bezbednosti može osnivati pomoćna radna tela radi obavljanja svoje delatnosti.

Tribunal za bivšu SFRJ je složen organ koji se sastoji iz:

  • Sudskih veća
  • Tužilaštva
  • Sekretarijata

Sudska veća Tribunala čine tri pretresna (prvostepena) i jedno žalbeno (drugostepeno) veće. Sudska veća su sastavljena od šesnaest stalnih sudija, među kojima ne sme biti biti državljana iste države, i devet ad litem sudija, za koje važi isto pravilo. Svako pretresno veće se sastoji od trojice stalnih sudija i maksimalno šest sudija ad litem istovremeno, među kojima ne sme biti državljana iste države. Sudije ad litem imenuje Generalni sekretar Ujedinjenih nacija na zahtev predsednika Međunarodnog suda, a imenuju se za jedno ili više konkretnih suđenja. Za svaki predmet se određuje troje sudija, a barem jedan sudija po predmetu mora biti stalni sudija.

Žalbeno veće se sastoji od sedam stalnih sudija, od kojih je petoro stalnih sudija Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju i dvoje stalnih sudija Međunarodnog krivičnog suda za Ruandu. Tih sedam sudija čine i Žalbeno veće Međunarodnog krivičnog suda za Ruandu. O svakoj žalbi sudi i presuđuje veće od pet sudija Žalbenog veća.

Stalne i ad litem sudije moraju biti nepristrasna i čestita lica visokih moralnih kvaliteta koja ima klasifikacije kakve su potrebne za izbor na najviše pravosudne položaje u zemlji iz koje dolaze. Prilikom određivanja ukupnog sastava sudskih veća i sekcija pretresnih veća, dužna se pažnja posvećuje iskustvu sudija u krivičnom i međunarodnom pravu, uključujući međunarodno humanitarno pravo i ljudska prava. [4]

Tužilaštvo ima zadatak da vrši istrage i krivično goni osobe odgovorne za  kršenja osnovnih ljudskih prava i međunarodnog humanitarnog prava počinjena na teritorije nekadašnje Jugoslavije, od 1. januara 1991. godine. Tužilaštvo vodi tužilac kojeg postavlja Savet bezbednosti na četiri godine uz mogućnost ponovnog izbora, uz zamenika tužioca, kojeg imenuje Generalni sekretar Ujedinjenih nacija, koji funkciju tužioca vrši u slučaju odsustva ili sprečenosti tužioca, ali i na osnovu formalnih upustava koja dobija od strane tužioca. Tužilac je nezavisan i on ne traži niti dobija instrukcije od vlada, Saveta bezbednosti, međunarodnih organizacija, niti od druga dva organa Međunarodnog suda.

Sekretarijat vodi administraciju Tribunala, ali je takođe odgovoran za podršku u radu sudskim većima i tužilaštvu, ali i da organizuje rasprave u sudnicama, zavodi podneske, kao i da pruža pomoć i zaštitu svedocima. Za nesmetano vođenje suđenja potreban je i znatan rad na usmenom i pismenom prevođenju, što takođe spada u nadležnost Sekretarijata. Svi sudski postupci se usmeno prevode a svi dokumenti kojima se služe strane u postupcima prevode se na engleski, francuski, bosanski, hrvatski, srpski, albanski ili makedonski, ili s tih jezika. U svom radu, Sekretarijat ima i diplomatsku funkciju. Sekretarijat je zadužen za kontakte Međunarodnog suda i međunarodne zajednice u vezi sa nizom pitanja, uključujući saradnju sa državama članicama, izvršenje presuda i odnos sa vlastima Holandije, zemlje domaćina Međunarodnog suda i Pritvorske jedinice. Sekretarijat deluje i kao upravno telo organa UN-a. Ta dužnost uključuje niz delatnosti, kao što su informisanje javnosti, obezbeđenje, organizacija putovanja, kadrovski poslovi, finansijski poslovi, arhiviranje i organizacija poseta. Sekretarijat vodi sekretar Međunarodnog suda, kojeg imenuje Generalni sekretar Ujedinjenih nacija, a pored njega u sastav Sekretarijata ulazi i ostalo potrebno osoblje, koje imenuje Generalni sekretar Ujedinjenih nacija na osnovu preporuke sekretara Tribunala. Sekretar se bira na period od četiri godine uz mogućnost reizbora.

Dela za koja se sudi pred Tribunalom morala su u vreme izvršenja biti predviđena kao krivična dela, jer bi u suprotnom bio povređen osnovni princip krivičnog prava nullum crimen, nulla poena sine lege. Međunarodni tribunal je nadležan da krivično goni lica odgovorna za teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava počinjena na teritoriji bivše Jugoslavije od 1991.  godine  u skladu sa odredbama Statuta. [5] Statutom je određena je stvarna nadležnost ( ratione materiae), personalna( ratione personae), teritorijalna( ratione loci) i vremenska nadležnost( ratione temporis) Tribunala.

Stvarna nadležnost Haškog tribunala jeste da utvrdi dela za koja će se u Tribunalu suditi. U Statutu su precizirana dela koja se smatraju teškim kršenjem međunarodnog humanitarnog prava. Reč je o sledećim krivičnim delima:

  • teške povrede Ženevskih konvencija iz 1949. godine
  • kršenje zakona i običaja ratovanja
  • genocid
  • zločini protiv čovečnosti.

Personalna nadležnost podrazumeva da Tribunal sudi individualno svakome ko je planirao, pokrenuo, naredio,  izvršio ili na neki drugi način pomogao ili učestvovao u planiranju, pripremi ili izvršenju navedenih zločina. Lice koje je bilo kojom od navedenih radnji prekršilo pravila međunarodnog humanitarnog prava individualno će odgovarati, bez obzira na svoj službeni položaj, koji neće biti razlog niti za oslobođenje od krivične odgovornosti niti razlog za ublažavanje kazne. Opšte je prihvaćeno da Tribunal sudi isključivo fizičkim licima.

Teritorijalna nadležnost podrazumeva da je Međunarodni krivični tribunal nadležan da sudi samo za krivična dela počinjena na teritoriji  bivše Jugoslavije, što obuhvata njenu kopnenu površinu, vazdušni prostor i teritorijalne vode.

Vremenska nadležnost određuje vremenski period u kom neko delo treba biti izvršeno da bi za njega Tribunal mogao da sudi. Vremenska nadležnost Tribunala obuhvata period koji počinje od 1.januara 1991. godine nadalje. Krajnji datum prostiranja nadležnosti Tribunala nije još uvek precizbno određen, ali se očekuje se da postupak protiv Radovana Karadžića bude okončan krajem 2013. godine. Svi žalbeni postupci bi trebalo da budu okončani do kraja 2014. godine, iako nedavna, neizbežna odgađanja  u predmetu Karadžić, ukazuju da će taj datum naknadno biti razmotren.

Iako su Haški tribunal i nacionalni sudovi istovremeno nadležni za krivično gonjenje lica koja se sumnjiče da su odgovorna za teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava na teritoriji bivše Jugoslavije, Haški tribunal ima primat u odnosu na nacionalne sudove, pa tako on u bilo kojoj fazi postupka može zatražiti od nacionalnih sudova da ustupe nadležnost Međunarodnom tribunalu, u skladu sa Statutom i Pravilnikom o postupku i dokazima Međunarodnog tribunala. [6]
Članom 10 Statuta Međunarodnog tribunala( Non bis in idem), određeno je da licu koje je već osuđeno neće se suditi još jednom za isto krivično delo pred nacionalnim sudovima, ali zbog primata koji Tribunal ima nad nacionalnim sudovima, Haški tribunal može suditi i za delo koje je već presudio unutrašnji sud, ukoliko je:

  • delo za koje je suđeno kvalifikovano kao obično krivično delo
  • postupak pred nacionalnim sudom nije bio nepristrasan ili nezavisan, ili je bio smišljen da optuženog zaštiti od međunarodne krivične odgovornosti, ili ako krivični postupak nije bio propisno vođen.

Prema članu 29 Statuta države moraju sarađivati s Međunarodnim tribunalom u istrazi i krivičnom gonjenju lica optuženih za teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava. Države moraju ispuniti svaki zahtev za pomoć ili nalog koji je izdalo pretresno veće, što, između ostalog obuhvata i:

  • identifikovanje i pronalaženje lica,
  • uzimanje iskaza i dostavljanje dokaza,
  • uručenje dokumenata,
  • hapšenje ili zatvaranje lica
  • predaju ili transfer optuženih u Međunarodni tribunal.

Literatura i izvori:

 

  • Janković-Z. Radivojević: Međunarodno javno pravo, Niš, 2011;
  • Raičević: Osnivanje, organizacija i nadležnost međunarodnih ad hoc krivičnih tribunala, Zbornik radova Pravnog fakulteta u Nišu, Vol. XLII, 2002;
  • Statut Međunarodnog krivičnog tribunala za bivšu Jugoslaviju
  • icty.org

[1]  Tako su još u XIX veku ropstvo i  gusarenje na otvorenom  moru proglašeni za međunarodna krivična dela, zatim nešto kasnije proizvodnja, promet i prodaja opojnih droga

[2]  Puno ime suda glasi Međunarodni krivični sud za krivično gonjenje lica odgovornih za teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava izvršena na teritoriji nekadašnje Jugoslavije

[3]  N. Raičević: Osnivanje, organizacija i nadležnost međunarodnih ad hoc krivičnih tribunala, Zbornik radova Pravnog fakulteta u Nišu, Vol. XLII, 2002, str. 351

[4]  Član 13 Statuta Međunarodnog krivičnog tribunala za bivšu Jugoslaviju

[5]  Član 1 Statuta Međunarodnog krivičnog tribunala za bivšu Jugoslaviju

[6]  Član 9 Statuta Međunarodnog krivičnog tribunala za bivšu Jugoslaviju

[/av_textblock]