Nastanak, evolucija i klasifikacija ljudskih prava

[av_heading heading=’Nastanak, evolucija i klasifikacija ljudskih prava’ tag=’h3′ style=” size=” subheading_active=” subheading_size=’15’ padding=’10’ color=” custom_font=”][/av_heading]

[av_textblock size=” font_color=” color=”]

Autor: Marko Todorović

Reviziju sprovela: Milica Sokolović

[/av_textblock]

[av_textblock size=” font_color=” color=”]

Kada se govori o ljudskim pravima ono što je bitno naglasiti je to da je sam koncept i razumevanje pojma ljudskih prava u obliku u kome su nam danas poznata, isključiva tekovina novog doba. Sama ideja o ljudskim pravima javlja se još u antičkoj Grčkoj, u smislu zaštite pojedinaca od tiranije. Tu svest i ideju o razlikovanju između racionalnog idealnog i prirodnog sveta i naglašavanje atinskog razuma nasledili su Rimljani, razvijajući svoje rimsko pravo.[1]

Međutim, prvi dokumenti u kojima se govori o ljudskim pravima u smislu savremenog poimanja pojma ljudsko pravo, potiču iz osamnaestog veka. Pojedini autori, smatraju da je prvi formalnopravni dokument, koji je proklamovao i garantovao pojedina ljudska prava, bila engleska Magna carta libertatum (Velika povelja o slobodama) iz 1215. godine. Ipak, ona je predstavljala kompromis između engleskog kralja i visokog plemstva, gde kralj plemićima priznaje određene privilegije i u odnosu na njih smanjuje svoju vlast. Može se reći da srednjovekovni pravni dokumenti, uključujući i Dušanov zakonik[2] imaju uticaj na razvoj ljudskih prava, jer sadrže pojedine odredbe koje ograničavaju monarhovu svemoć u želji da se vlada pravičnije, ali ne priznaju da ljudi imaju prava nezavisno od monarhove volje.

Dva su pravna dokumenta dala pečat savremenom konceptu ljudskih prava. To su “Deklaracija prava čoveka i građanina” iz 1789. godine, koja predstavlja krunu Francuske revolucije i “Povelja o pravima” (The Bill of Rights) iz 1791. godine koja predstavlja prvih deset amandmana na ustav SAD, najstariji živi ustav na svetu. Fundamentalan princip slobode i jednakosti sadržan je u prvoj rečenici Deklaracije prava čoveka i građanina koja glasi “Ljudi se rađaju i žive slobodni i jednaki u pravima”, dok skoro istovremeno, u Americi se donosi “Deklaracija nezavisnosti[3] koja prvom rečenicom garantuje iste principe: “Mi smatramo očiglednim istinama das u ljudi stvoreni jednaki, i da ih je njihov Tvorac obdario neotuđivim pravima među koje spadaju život, sloboda i traganje za srećom”. To je dokaz da čovečanstvo već krajem 18. veka počinje da shvata značaj ljudskih prava i polako menja svest o tom, društveno, veoma osetljivom pitanju.

Međunarodna zaštita pojedinaca je u 19. veku bila usmerena uglavnom na borbu protiv ropstva, te je 1815. godine, na Bečkom kongresu, trgovina robljem proglašena za povredu evropskog međunarodnog prava.[4] Savremenu međunarodnu zaštitu ljudskih prava doneo je talas strahota koje je nosio Drugi svetski rat. Tako se posle rata donose dokumenta koja predstavljaju kataloge prava i sloboda: Opšta deklaracija Ujedinjenih nacija o ljudskim pravima iz 1948, Evropska Konvencija o ljudskim pravima iz 1950, a nešto kasnije Međunarodni pakt UN o građanskim i političkim pravima i Međunarodni pakt UN o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, oba iz 1966. godine. Međutim, razvijene liste ljudskih prava sadrže i domaći izvori ljudskih prava, a pre svega, ustavni tekstovi. Ustav Srbije iz 2006. godine, gotovo polovinu od ukupno 206 članova, posvećuje materiji ljudskih prava.[5]

Dakle, ljudska prava možemo da definišemo kao skup onih prava koje ljudsko biće ima, samim tim što je ljudsko biće, ona su urođena.[6] Predstavljaju savremen i sekularan oblik prirodnih prava, a njihov karakter je univerzalan pošto se odnose na sve ljude, a ne samo na pripadnike određene države, rase, vere, pola ili grupe.[7] Njima se utvrđuje pravni položaj pojedinaca prema organima vlasti i predstavljaju granicu koju vlast ne sme da prekorači, ako je organizovana na demokratskim načelima. Demokratija se ne svodi na ljudska prava, ali demokratije nema bez ljudskih prava.[8] Treba naglasiti da razvoj ljudskih prava nije završen, taj proces je u toku. Nova prava i njihovo tumačenje se proširuju jurisprudencijom međunarodnih pravosudnih institucija.

U teoriji se ljudska prava i slobode klasifikuju na više načina i prema različitim merilima. Tako je jedna od podela prema subjektu, tj. nosiocu prava na individualna i kolektivna prava, gde se kao nosioci prava javljaju individua, s jedne strane i pripadnik grupe sa druge. Jedna od podela je takođe na osnovu mogućnosti da li mogu biti ostvariva putem tužbe pred sudskim ili nekim drugim državnim organom, na utuživa i neutuživa. Recimo, pravo na rad nije moguće ostvariti u sudskom postupku protiv države, njena obaveza je samo da stvori ekonomski ambijent, kako bi se to pravo ostvarilo.[9] Neki autori ljudska prava dele u generacije, dakle klasifikuju ih prema vremenu nastanka na ljudska prava prve, druge i treće generacije. U prvu generaciju spadaju prava nabrojana u velikim dokumentima građanskih revolucija s kraja 18. i početka 19. veka, dakle, građanska i politička prava. U drugu generaciju ubrajaju se prava nastala na osnovu socijalističke kritike prava prve generacije, izvršene u ime radničke klase tokom 19. i 20. veka, dakle, ekonomska, socijalna i kulturna prava. Trećom generacijom obuhvataju se mahom prava i zahtevi za pravima nastali posle Drugog svetskog rata, kao što su, pravo na razvoj, pravo na zdravu životnu sredinu, pravo na hranu, pravo na mir, pravo na komuniciranje…[10] Noslilac prava treće generacije je celokupna zajednica državljana.

Ipak najčešća i najprihvaćenija klasifikacija, koja prate i oba međunarodna pakta o ljudskim pravima je prema kriterijumu koji se odnosi na ostvarivanje ciljeva tih prava u društvu, odnosno sfere aktivnosti pojedinaca u društvu. Tada ih delimo na: građanska, politička, ekonomska, socijalna i kulturna prava.[11] Građanska i politička prava se u prvom redu tiču odnosa pojedinca i države. Naglašavaju autonomiju čoveka u odnosu na državu, a cilj im je da svakom pojedincu obezbede takvu ulogu u društvu u kojoj bi se on formirao kao ličnost, pritom stekavši politički subjektivitet kao građanin. Tipična građanska prava su pravo na život, pravo na privatnu sferu i prava vezana za krivični postupak. Politička prava su prava participacije, prava čoveka da učestvuje u upravljanju državom i zajednicom. U užem smislu, takva prava su, na primer, aktivno i pasivno biračko pravo, pravo na pristup javnoj službi… Građanska i politička prava su prvenstveno  zasnovana na načelu slobode.[12] Ekonomska, socijalna i kulturna prava predstavljaju upotpunjavanje kompleksa ljudskih prava. Ideja o njima se istorijski kasnije javila od one o građanskim  političkim pravima. Usmerena su na to da sve ljude dovede u sličan, pravedan I ravnopravan društveni položaj. Neobrazovan čovek ne može da koristi mnoga prava i zato mu treba zagarantovati kulturno pravo na obrazovanje. Čovek koji živi u bedi se nalazi u sličnom, podređenom položaju i zato mu treba osigurati ekonomska prava, kakva su pravo na rad, na jednaku naknadu za rad i na naknadu u slučaju nezaposlenosti. Vrlo su slična i socijalna prava, koja treba da spreče da čovek usled nepovoljnih okolnosti izgubi osnovne preduslove za stvarno pripadanje zajednici, kakvo je, na primer, pravo na minimalni životni standard, koje obuhvata ishranu, odevanje i stanovanje. Zasnovana su na načelima jednakosti i solidarnosti.[13]

Sva ljudska prava predstavljaju celinu. Opasno je tvrditi da su neka važnija i preča od drugih. Takve tendencije uvek postoje: građanski liberalizam teži da potceni ekonomska, socijalna i kulturna prava , smatrajući da država ne sme da se meša u privredu i preduzetništvo, dok su mnogi socijalisti, naročito oni koji su vladali u državama “realnog socijalizma”, tvrdili da su građanska i politička prava sekundarna i luksuzna, pa čak i da su neka vrsta smetnje kolektivnom razvoju[14]. Ljudska prava predstavljaju jednu od temeljnih tekovina na kojima je izgrađena evropska civilizacija, i obaveza svake države bi morala biti njihova zaštita i insistiranje na njima.


Literatura:

M. Paunović, B. Krivokapić, I. Krstić, Međunarodna ljudska prava, Pravni fakultet Beograd, 2014.

Saša  Gajin, Ljudska prava, Pravni fakultet Union, 2011.

Dimitrijević , D. Popović, Međunarodno pravo ljudskih prava, Beogradski centar za ljudska prava, Beograd, 2007.

Endru  Hejvud, Politika, Clio, Beograd, 2004.

Ratko Marković, Ustavno pravo i političke institucije, Pravni fakultet Beograd, 2011.


[1] M. Paunović, B. Krivokapić, I. Krstić, Međunarodna ljudska prava, Pravni fakultet Beograd, 2014. str. 23

[2] Donesen 1349. u Skoplju, dopunjen 1354. u Seru

[3] Donesena 4. jula 1776. godine u  Filadelfiji

[4] M. Paunović, B. Krivokapić, I. Krstić, Međunarodna ljudska prava, Pravni fakultet Beograd, 2014. str. 24

[5] S. Gajin, Ljudska prava, Pravni fakultet Union, 2011. str. 130.

[6] V. Dimitrijević , D. Popović, Međunarodno pravo ljudskih prava, Beogradski centar za ljudska prava, Beograd, 2007. str. 39

[7] E. Hejvud, Politika, Clio, Beograd, 2004. str. 562.

[8] R. Marković, Ustavno pravo i političke institucije, Pravni fakultet Beograd, 2011. str. 454

[9] M. Paunović, B. Krivokapić, I. Krstić, Međunarodna ljudska prava, Pravni fakultet Beograd, 2014. str. 26

[10] V. Dimitrijević , D. Popović, Međunarodno pravo ljudskih prava, Beogradski centar za ljudska prava, Beograd, 2007. str.59

[11] M. Paunović, B. Krivokapić, I. Krstić, Međunarodna ljudska prava, Pravni fakultet Beograd, 2014. str. 26

[12] Ibid.

[13] Ibid.

[14] V. Dimitrijević , D. Popović, Međunarodno pravo ljudskih prava, Beogradski centar za ljudska prava, Beograd, 2007. str. 59
[/av_textblock]

[av_social_share title=’Share this entry’ style=” buttons=” share_facebook=” share_twitter=” share_pinterest=” share_gplus=” share_reddit=” share_linkedin=” share_tumblr=” share_vk=” share_mail=”][/av_social_share]