Ombudsman

[av_heading tag=’h3′ padding=’10’ heading=’Ombudsman’ color=” style=” custom_font=” size=” subheading_active=” subheading_size=’15’ custom_class=”][/av_heading]

[av_textblock size=” font_color=” color=”]

Autor: Filip Lazić
Reviziju sprovela: Vladana Kostić

[/av_textblock]

[av_textblock size=” font_color=” color=”]

Poseban vid kontrole javnih institucija ostvaruje se kroz instituciju ombudsmana, kao zaštitnika građana. Institut ombudsmana prvi put je uveden od strane Švedskog parlamenta, Ustavom iz 1809. g. u cilju kontrole izvršne vlasti1. U uporednom pravu se koriste različiti  termini za ombudsmana: poverenik parlamenta, zaštitnik građana, pravobranilac  prava građana, medijator, narodni zastupnik, poverenik. Instituciju ombudsmana  mnoge  zemlje uvode sredinom dvadesetog veka, a danas ovu instituciju poznaje gotovo 140 zemalja, a njihova funkcija je da ispituje „da li je državni organ ili organizacija koja vrši javna ovlašćenja zakonito i pravilno rešavala o nekom pravu ili interesu građana“2, a ako nije, onda zahteva da se greška ispravi i predlaže način za to. Zaštitnik kontroliše ne samo formalno poštovanje zakona, već i etičnost, nepristrasnost i korektnost u radu kao i poštovanje dostojanstva pojedinca u kontaktu sa javnom administracijom. Mora da reaguje uvek kada su prava građana uskraćena zbog samovolje, nemara, birokratske arogancije, opstrukcije, diskriminacije, korupcije ili drugih nesavesnosti i nezakonitosti.

Ombudsman se bira na vreme od pet godina i isto lice može najviše dva puta uzastopno da  bude birano na tu funkciju. Ombudsman ima četiri zamenika koja mu pomažu u obavljanju poslova iz njegove nadležnosti u okviru ovlašćenja koja im on prenese, naročito u pogledu zaštite prava pripadnika nacionalnih manjina, lica lišenih slobode, ravnopravnosti polova, prava deteta i prava osoba sa invaliditetom. Zaštitnik građana je nezavistan i samostalan u obavljanju poslova utvrđenih Zakonom o zaštitniku građana i niko nema pravo da utiče na njegov rad i postupanje. Obavljanje druge javne funkcije ili profesionalne delatnosti je nespojivo sa funkcijom zaštitnika građana, kao i obavljanje druge dužnosti ili posla koji bi mogao uticati na njegovu samostalnost i nezavisnost.
Sticajem istorijskih i političkih okolnosti, naša zemlja, na žalost, ustanovu ombudsmana uvodi tek 2005.g. donošenjem Zakona o zaštitniku građana3. Postojanje ove institucije potvrđeno je i Ustavom Republike Srbije iz 2006. g. . Zaštitnika građana bira i razrešava Narodna skupština  Republike  Srbije,  kojoj  je  ombudsman  dužan  da  podnosi  godišnji  izveštaj  o radu.

Pored tog prava, zaštitnik građana ima pravo da pružanjem dobrih usluga, posredovanjem i davanjem saveta i mišljenjima o pitanjima iz svoje nadležnosti, deluje preventivno radi unapređenja rada organa uprave i unapređenja zaštite ljudskih prava i sloboda. Svako fizičko ili pravno lice, domaće ili strano, koje smatra da su mu aktom, radnjom, nečinjenjem organa uprave povređena prava, može da podnese pritužbu zaštitniku građana. Organ uprave je dužan da odgovori na sve zahteve zaštitnika građana, kao i da mu dostavi sve tražene informacije i spise u roku koji on odredi. Zaštitnik građana može u naročito opravdanim slučajevima, da organu uprave ne otkrije identitet podnosioca pritužbe. U godišnjem izveštaju koji podnosi Narodnoj skupštini, ombudsman navodi podatke o: aktivnostima u predhodnoj godini, podatke o  uočenim nedostacima u radu organa uprave, kao i predloge za poboljšanje položaja građana u odnosu na organe uprave. Izveštaj o radu se objavljuje u Službenom glasniku Republike Srbije i na internet stranici zaštitnika građana. Sredstva za rad ombudsmana obezbeđuju se u budžetu Republike Srbije.

Ombudsman je ovlašćen da kontroliše poštovanje prava građana, utvrđuje povrede učinjene aktima, radnjama i nečinjenjem organa uprave, ako se radi o povredi republičkih zakona, drugih propisa i opštih akata, međutim on nije ovlašćen da kontroliše rad Narodne skupštine, predsednika Republike, Vlade, Ustavnog suda, sudova i javnih tužilaštava4. Ima ovlašćenja da Skupštini i Vladi podnese inicijativu za izmenu ili dopunu zakona i drugih opštih akata, ako smatra da do povrede prava građana dolazi zbog nedostataka u propisima, kao i da inicira donošenje novih zakona, drugih propisa i opštih akata, kada smatra da je to od značaja za ostvarivanje i zaštitu prava građana. Takođe, ombudsman može i da javno preporuči razrešenje funkcionera koji je odgovoran za povredu prava građana, tj. da inicira pokretanje disciplinskog postupka protiv zaposlenog u organu uprave koji je neposredno odgovoran za učinjenu povredu5. Organi uprave imaju obavezu da sarađuju sa zaštitnikom građana i da mu omoguće pristup prostorijama i stave na raspolaganje sve podatke kojima raspolažu, a koji su od značaja za postupak koji vodi, odnosno za ostvarenje cilja preventivnog delovanja, bez obzira na stepen njihove tajnosti, osim kada je to u suprotnosti sa zakonom. Ombudsman ima pravo da obavi razgovor sa svakim zaposlenim u organu uprave kada je to od značaja za postupak koji vodi. Zaštitnik građana pokreće postupak po sopstvenoj inicijativi ili po pritužbi građana.

Ombudsman snagom svog autoriteta podstiče na efikasniju zaštitu ljudskih prava. Razlozi velike popularnosti ove institucije, kako kod nas, tako i u svetu, leže u pojednostavljenom i besplatnom postupku koji olakšava komunikaciju sa građanima. Takođe ombudsman vrši pozitivan uticaj u smislu demokratizacije političkog sistema, kao i u unapređenju kvaliteta javne uprave. Zaštitnik građana u Srbiji ima karakteristike klasičnog modela ombudsmana. On predstavlja vanpravnu kontrolu uprave i reaguje u slučajevima narušavanja ljudskih prava i sloboda. Pored klasične funkcije( kontrola javne uprave i zaštite ljudskih prava), ombudsman razvija i druge uloge. Pojavljuje se i kao posredni učesnik u vršenju zakonodavne funkcije, antikorupcijska institucija, kao i ustanova koja ima značajnog učešća u procesu izgradnje političkog sistema na osnovama demokratije i vladavine prava.

Na osnovu dosadašnjeg rada ove institucije kod nas, može se zaključiti da je institucija ombudsmana prihvaćena od strane naših građana, da je stekla ugled i autoritet koji su jaka osnova za njegovo buduće efikasno delovanje u zaštiti prava svih nas, građana Srbije.

1   Lilić, Stevan, Upravno pravo, 2009. Beograd, Pravni fakultet, str. 219.

2   Lilić, Stevan, Upravno pravo, 2010.. Beograd, Pravni fakultet, str. 223.

3  U Beogradu i Leskovcu je usvojena “ Odluka o građanskom braniocu”, dok je u opštinama Bač, Batočina, Bujanovac, Golubac, Kikinda,Kraljevo, Priboj, Senta, Valjevo, Vranje, institucija ombudsmana samo odobrena opštinskim statutum.

4 Lilić, Stevan, Upravno pravo, 2009. Beograd, Pravni fakultet, str. 232.

5 Zakon o Zaštitniku građana, Službeni glasnik RS, br. 51/05, član 31

[/av_textblock]

[av_social_share title=’Share this entry’ style=” buttons=” share_facebook=” share_twitter=” share_pinterest=” share_gplus=” share_reddit=” share_linkedin=” share_tumblr=” share_vk=” share_mail=”][/av_social_share]