Položaj osoba drugačijeg rodnog identiteta u pravosudnom sistemu Republike Srbije

[av_heading heading=’Položaj osoba drugačijeg rodnog identiteta u pravosudnom sistemu Republike Srbije’ tag=’h3′ style=” size=” subheading_active=” subheading_size=’15’ padding=’10’ color=” custom_font=”][/av_heading]

[av_textblock size=” font_color=” color=”]

Autor: Marko Todorović

Reviziju sprovela: Milica Sokolović

[/av_textblock]

[av_textblock size=” font_color=” color=”]

Iako živimo u jednom modernom, tehnološkom dobu, gde, na prvi pogled svet deluje kao jedno veliko, povezano „globalno“ selo, kao jedna homogena celina, ipak postoje pitanja prema kojima ljudsko društvo nema otvoren i jedinstven stav. Fakat je da su ljudska svest i misao vekovima evoluirale i da je moderan čovek u odnosu na srednjovekovnog u stanju da mnoge, ako ne i većinu društvenih problema sagleda na jedan širi, obuhvatniji način, još uvek postoje teme koje su tabu. Na primer, pitanje seksualnosti i rodnog identiteta. U ovom radu ću se prvenstveno pozabaviti pitanjem položaja osoba drugačijeg rodnog identiteta u pravnom sistemu naše zemlje, sa osvrtom na pojedina uporednopravna rešenja.

Treba naglasiti razlikovanje između pola i roda. Uopšteno govoreći, sociolozi koriste termin pol da bi istakli anatomske i fiziološke razlike koje definišu muško i žensko telo.  Rod se, pak, odnosi na psihološke, društvene i kulturne razlike između muškaraca i žena.[1] Rod nije nužno proizvod nečijeg biološkog pola.[2] Sociološki i pravno gledano, pol i rod su faktori od koga zavise sva garantovana prava tokom čitavog života jedne osobe. Određeni broj ljudi ima problem da se identifikuje sa polom dobijenim na rođenu, pa se javlja problem u vidu njihovog unutrašnjeg doživljaja roda, koji nije u skladu sa polom. Te osobe se nazivaju transrodne osobe. Problem se može javiti i kod osoba koje na rođenju imaju fizičke i psihološke karakteristike oba pola, ne pripadaju ni jednom od polova, „stoje između polova“, a nazivaju se interseksualne osobe. Njima je izuzetno teško da se uklope u društvo, naročito u konzervativnim i netolerantnim sredinama (u koje spada i Srbija), a dodatni problem predstavlja činjenica da je zakonska regulativa u vezi sa konkretnim pitanjem izuzetno nedefinisana, tako da često transrodne osobe ostaju uskraćene za osnovna ljudska prava.

Problem „trećeg roda“ deluje kao problem modernog doba, međutim to nije tako. Još se u folkloru antičke Grčke javljaju elementi koji ukazuju na postojanje svesti o trećem rodu[3]. U različitim kulturama postoji niz kategorija kojima se označavaju trans osobe. Tako je poznat primer iz Indijske kulture, takozvanih hidžri. To su osobe koje (ni)su „ni muško ni žensko” i predstavljaju osoben primer ritualnog uvođenja u treći pol, u kojem je obavezan čin kastracije. Američki Indijanci prepoznaju ove osobe kao berdaše, koji, za razliku od hidžri, ne odstanjuju polni organ. U Omanu, takođe postoji alternativna kategorija trećeg roda poznata pod nazivom džanit, dok se na Filipinama takve osobe nazivaju bajoti.[4] Svetska zdravstvena organizacija definisala je transseksualnost kao „želju da se živi i bude prihvaćen u drugom polu, najčešće praćenu osećajem nelagodnosti ili neprilagođenosti anatomskim odrednicama sopstvenog pola i željom za hirurškom intervencijom i hormonalnim tretmanom da bi svoje telo učinio/la što je više moguće usklađenim sa željenim polom.“[5]

Zabrana diskriminacije osoba drugačije seksualne orijentacije ili rodnog identiteta zasniva se na Univerzalnoj deklaraciji o pravima čoveka UN, Paktu o građanskim i političkim pravima UN, Paktu o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima UN, kao i na Evropskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.[6] Što se tiče situacije u Srbiji, do pre par godina transseksualne osobe su bile potpuno nevidljive u pravnom sistemu. Njihov položaj, prava i obaveze nisu bile regulisane niti jednim propisom. S druge strane, počev od 1989. godine, u Srbiji se vrše operacije promene pola. Nakon hirurškog zahvata, sledi promena dokumenata, regulisanje radnog, bračnog i porodičnog statusa. Postavlja se pitanje kako je moguće da se nešto dešava dvadeset godina u praksi, a da nije regulisano propisima? Iako je opšte poznato da je život uvek par koraka ispred zakonodavca, da se nauka i tehnologija mnogo brže razvijaju nego što to zakonodavac može ispratiti, nedopustivo je da se nešto događa dve decenije bez ikakvog pravnog okvira i regulative. U poslednjih par godina doneti su neki propisi koji regulišu pojedine segmente problema sa kojima se susreću transseksualne osobe. Međutim, i dalje ne postoi zakon koji na sistematski način uređuje položaj, prava i obaveze transseksualnih osoba.[7]

Ustav Srbije ne pominje izričito kao jedno od ličnih svojstava seksualnu orijentaciju, ali se ono pominje u Zakonu o zabrani diskriminacije[8] (čl. 2). U posebnom članu Zakona o zabrani diskriminacije (čl. 21) je propisano da je seksualna orijentacija privatna stvar i da niko ne može biti pozvan da se javno izjasni o svojoj seksualnoj orijentaciji, kao i da svako ima pravo da se o svojoj seksualnoj orijentaciji izjasni, a da je diskriminatorsko postupanje zbog takvog izjašnjavanja zabranjeno. Ovim zakonom se u pozitivno pravnim propisima Republike Srbije prvi put izričito spominje promena pola. Takođe se i ustanovljava institucija Poverenika za zaštitu ravnopravnosti, čime su se stvorile pretpostavke za poboljšanje položaja diskriminisanih grupa, a među njima i transrodnih osoba.

Ravnopravnost polova i rodna ravnopravnost, odnosno zabrana diskriminacije prema polu i rodu, takođe je uređena Zakonom o ravnopravnosti polova[9], koji je donet krajem 2009. godine. Ovim zakonom uređuje se stvaranje jednakih mogućnosti ostvarivanja prava i obaveza, preduzimanje posebnih mera za sprečavanje i otklanjanje diskriminacije zasnovane na polu i rodu te postupak pravne zaštite lica izloženih diskriminaciji. Zakon definiše pojmove „pol“ i „rod“, a zabranjuje i neposrednu i posrednu diskriminaciju na osnovu pola. Ravnopravnost polova, u smislu ovog zakona, podrazumeva ravnopravno učešće žena i muškaraca u svim oblastima javnog i privatnog sektora, u skladu sa opšteprihvaćenim pravilima međunarodnog prava, potvrđenim međunarodnim ugovorima, Ustavom Republike Srbije i zakonima, koje su svi dužni da poštuju. Organi javne vlasti dužni su da razvijaju aktivnu politiku jednakih mogućnosti u svim oblastima društvenog života, što podrazumeva ravnopravno učešće rodova u svim fazama planiranja, donošenja i sprovođenja odluka koje imaju uticaja na položaj žene i muškarca. Zakon detaljno određuje koje mere treba preduzimati kako bi se sprečila polna diskriminacija u oblasti zapošljavanja, socijalne i zdravstvene zaštite, porodičnih odnosa,obrazovanja, kulture i sporta te u političkom i javnom životu, kao i postupak sudske zaštite.[10]

Poslednjim izmenama Zakona o zdravstvenom osiguranju[11] propisano je da se u ostvarivanju prava na zdravstvenu zaštitu iz obaveznog zdravstvenog osiguranja po čl. 34-44. Tog zakona, osiguranim licima obezbeđuje najmanje 65% od cene zdravstvene usluge iz sredstava obaveznog zdravstvenog osiguranja, za promenu pola iz medicinskih razloga. Iako se na prvi pogled čini da je ovo veliki korak u poboljšanju položaja transseksualnih osoba, u praksi ove odredbe nisu mnogo doprinele bržem i boljem ostvarivanju prava osobama ove diskriminisane seksualne manjine.[12]  Dalje, transseksualnim osobama u Srbiji u fazi hirurških zahvata prilagođavanja pola željenom rodu obavezno se odstranjuju reproduktivni organi, čime je osoba podvrgnuta prinudnoj sterilizaciji, što je u suprotnosti sa svim medicinskim i etičkim standardima, a sa stanovišta ljudskih prava sama nemogućnost izbora da odlučuje o ovom pitanju dovodi transseksualne osobe u nejednak položaj u odnosu na sve druge pacijente. Problem se javlja i nakon operacije kada transseksualna osoba prilagodi svoje telo željenom rodu i polu, usled menjanja ličnih identifikacionih dokumenata. Naime u Zakonu o matičnim knjigama[13], nije predviđena procedura za promenu oznake pola u izvodu iz matične knjige rođenih, te se u praksi javljaju problemi, jer svaka opština zakon tumači na svoj način.

Zakon o zapošljavanju i osiguranju za slučaj nezaposlenosti[14] svrstava rodnu ravnopravnost u osnovna načela. Međutim, ovde treba napomenuti da Porodični zakon[15] u definiciji vanbračne zajednice (prema kojoj se vanbračnom zajednicom smatraju samo trajnije zajednice osoba različitog pola) čini diskriminaciju prema seksualnoj orijentaciji, jer su i zajednice osoba istog pola u potpunosti podobne da ispune kriterijum trajnosti.

Krajem 2012. godine usvojen je član 54a Krivičnog zakonika kojim je uvedena kao posebna obavezujuća otežavajuća okolnost za izricanje kazni za dela počinjena iz mržnje na osnovu rase, veroispovesti, nacionalne ili etničke pripadnosti, pola, seksualne orijentacije i rodnog identiteta. Uvođenje ovog člana u KZ moglo bi doprineti efikasniijoj zaštiti žrtava i strožijem kažnjavanju počinilaca krivičnih dela uperenih protiv transseksualnih osoba. Na zaključak da je ova kategorija stanovništva veoma ugrožena ukazuje i podatak da je Srbija predstavila svoj UPR izveštaj januara 2013. godine, i od Saveta za ljudska prava UN dobila 144 preporuke od kojih se 77 odnosi na prava LGBT osoba. Rok za njihovo sprovođenje je 2016. godina.[16]

Dvadeset i tri zemlje članice Saveta Evrope imaju zakone po čijim odredbama se priznaje željeni pol. To su Austrija, Belgija, Kipar, Češka, Danska, Finska, Nemačka, Grčka, Italija, Letonija, Malta, Crna Gora, Holandija, Norveška, Portugalija, Rumunija, Ruska federacija, Slovačka, Španija, Švedska, Švajcarska (ali samo u nekim kantonima, ne i na nacionalnom nivou), Turska, Britanija. U trinaest drugih zemalja članica nema eksplicitnih zakonskih odredaba ali su transrodne osobe ipak u mogućnosti da dobiju pravno priznanje svoga novostečenog pola rešenjem koje se dobija bilo u sudskim, bilo upravnim postupcima. To je slučaj u Bosni i Hercegovini, Bugarskoj, Hrvatskoj, Estoniji, Francuskoj, Gruziji, Mađarskoj, Islandu, Litvaniji, Luksemburu, Moldaviji, Pojskoj i Srbiji. Ipak, u tim zemljama postoje različita tumačenja i primene postojećih zakona čije odredbe nisu uvek jasne. U deset zemja članica Saveta Evrope nije idenifikovano zakonsko reglisanje pravnog priznavanja novostečenog pola. To je slučaj u Albaniji, Andori, Jermeniji, Azarbejžanu, Irskoj, Lihtenštajnu, Monaku, San Marinu, Sloveniji i Makedonji. U tim zemljama ne postoje dokazi da transrodne osobe u odsustvu eksplicitnih zakona mogu alternativnim putem da dobiju  priznanje željenog pola.[17]

Nedavno je u Srbiji predstavljen model Zakona o rodnom identitetu[18]. Modelom zakona se uređuje pravo na izražavanje rodnog identiteta, zabranjuje se bilo kakva diskriminacija na osnovu rodnog identiteta, posebni oblici diskriminacije na osnovu rodnog identiteta, utvrđuju se prava trans osoba, način ostvarivanja i način zaštite tih prava, a posebno prava na dostupnost zdravstvene zaštite, prava na obaveštenje i pristanak, prava iz radnog odnosa, prava na osiguranje, prava na bračni i porodični život, prava na zaštitu ličnih podataka, prava na promenu dokumenta, kao i imovinskih i drugih prava. Pored toga, model zakona reguliše nadzor nad sprovođenjem ovog zakona, osnivanje Registra lica kojima je izvršena promena oznake pola u dokumentima, kao i druga pitanja u vezi sa pravima i dužnostima trans osoba.

Svaka država mora težiti idealu vladavine prava. Srbija je u dužnosti da štiti svakog svog građanina i da stvori uslove za normalan život svih ljudi. U poslednjih par godina se vidi napredak u ostvarivanju pravne zaštite transrodnih osoba, te smatram da bi skorije usvajanje Zakona o rodnom identitetu predstavljao nastavak procesa formiranja jednog kompletnog zakonskog okvira o pravima transrodnih osoba, naravno, pod uslovom da se isti bude efektivno primenjivao.


Literatura:

Entoni Gidens, Sociologija, Ekonomski fakultet, Beograd. 2007.

Vesna Petrović (ur.), Ljudska prava u Srbiji 2013. Beogradski centar za ljudska prava. 2013.

Mirna Kosanović, Saša Gajin, Dejan Milenković, Zabrana diskriminacije u Srbiji i ranjive društvene grupe, Program Ujedinjenih nacija za razvoj, Beograd 2013.

Zorica Mrščević, Presude Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu u korist transeksualnih osoba, Strani pravni život vol 54, 2.

Zakon o zabrani diskriminacije (Službeni glasnik RS, br. 22/2009)

Zakon o ravnopravnosti polova (Službeni glasnik RS, br. 104/2009)

Zakon o zdravstvenom osiguranju (Službeni glasnik RS br. 107/2005-ispr., 57/2011, 110/2012 – odluka US i 119/2012)

Zakon o matičnim knjigama (Službeni glasnik RS br. 20/2009)

Zakon o zapošljavanju i osiguranju za slučaj nezaposlenosti (Službeni glasnik RS br. 36/2009 i 88/2010)

Porodični zakon (Službeni glasnik RS br. 18/2005 i 72/2011)

http://www.seio.gov.rs

http://www.ravnopravnost.gov.rs

http://www.transserbia.org


[1] Entoni Gidens, Sociologija, Ekonomski fakultet, Beograd. 2007. str. 117

[2] Ibid.

[3] Praznik Hibristika, koji se slavio u čast  Hermesa i Afrodite, muškarci se preoblačili u žensku,a žene u mušku odeću. Takođe, baštinimo i paradigmatične figure Hermafroditusa, sina Hermesa i Afrodite, koji je stekao telesne atribute i jednog i drugog pola.

[4] Predrag Šarčević, Izveštaj o polnim i rodnim varijacijama kroz istoriju i u različitim kulturama,dostupan na internet adresi  http://www.ravnopravnost.gov.rs pristupljeno aprila 2014.

[5] Zorica Mrščević, Presude Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu u korist transeksualnih osoba, Strani pravni život vol 54, 2, str 332.

[6] Vesna Petrović (ur.), Ljudska prava u Srbiji 2013. Beogradski centar za ljudska prava. 2013. str. 293

[7] Slavoljupka Pavlović, Analiza pozitivno pravnih propisa koji se tiču transrodnih osoba, dostupna na internet adresi http://www.ravnopravnost.gov.rs pristupljeno aprila 2014.

[8] Službeni glasnik RS, br. 22/2009

[9] Službeni glasnik RS br. 104/2009

[10] Mirna Kosanović, Saša Gajin, Dejan Milenković, Zabrana diskriminacije u Srbiji i ranjive društvene grupe, Program Ujedinjenih nacija za razvoj, Beograd 2013. str. 53

[11] Službeni glasnik RS br. 107/2005-ispr., 57/2011, 110/2012 – odluka US i 119/2012

[12] Slavoljupka Pavlović, Analiza pozitivno pravnih propisa koji se tiču transrodnih osoba, dostupna na internet adresi http://www.ravnopravnost.gov.rs pristupljeno aprila 2014.

[13] Službeni glasnik RS br. 20/2009

[14] Službeni glasnik RS br. 36/2009 i 88/2010

[15] Službeni glasnik RS br. 18/2005 i 72/2011

[16] Izveštaj EK za 2013,videti na  http://www.seio.gov.rs/upload/documents/eu_dokumenta/godisnji_izvestaji_ek_o_napretku/izvestaj_ek_2013.pdf.       pristupljeno aprila  2014.

[17] Zorica Mršević, Međunarodni standardi i iskustva u regulisanju položaja transseksualnih osoba, dostupno na internet adresi http://www.ravnopravnost.gov.rs pristupljeno  aprila 2014.

[18] Dostupan na  adresi http://www.transserbia.org/images/dokumenta/Model%20Zakona%20o%20rodnom%20identitetu.pdf, pristupljeno  aprila 2014.
[/av_textblock]

[av_social_share title=’Share this entry’ style=” buttons=” share_facebook=” share_twitter=” share_pinterest=” share_gplus=” share_reddit=” share_linkedin=” share_tumblr=” share_vk=” share_mail=”][/av_social_share]