Prava lica lišenih slobode

[av_heading heading=’Prava lica lišenih slobode’ tag=’h3′ style=” size=” subheading_active=” subheading_size=’15’ padding=’10’ color=” custom_font=”][/av_heading]

[av_textblock size=” font_color=” color=”]

Priredila: Vladana Kostić

Autor: Ivan Mitić

Generacija: 2015/2016

[/av_textblock]

[av_textblock size=” font_color=” color=”]

Prava lica lišenih slobode

U ovom radu, pisaćemo o pravima lica lišenih slobode. U prvom delu navodimo pozitivni zakonski okvir, kako nacionalni tako i na međunarodnom nivou. Zatim govorimo o vrstama prava koja moraju svim pritvorenim/zatvorenim licima biti omogućena. U trećem delu se osvrćemo na Evropska zatvorska pravila, dokument koji je i u poslednjem delu pominjemo konkretne slučajeve koji su zabeleženi u praksi, a predstavljaju grubo kršenje osnovnih ljudskih prava lica lišenih slobode, zajedno sa izveštajima pojedinih nevladinih organizacija o zatvorskim jedinicama u Srbiji.

1. Zakonski okvir

Kada govorimo o licima lišenim slobode i njihovim pravima, ne znači da pominjemo neka posebna prava, već o ostvarivanju osnovnih zagarantovanih prava koja bi svako od nas trebalo da uživa. Ustav Republike Srbije, garantuje poštovanje ljudskih prava i sloboda svim svojim građanima, a to je potvrđeno i pojedinim zakonima.
Kada su u pitanju lica lišena slobode, zaštita njihovih prava ali i ograničenja se garantuje još i potvrđenim međunarodnim ugovorima, opšteprihvaćenim pravilima međunarodnog prava, i Zakonom o izvršenju krivičnih sankcija (2014). Između ostalog, poslednji navedeni zakon govori o tome da lica prema kojima se izvršava krivična sankcija mogu biti ograničena u osnovnim pravima samo u meri koja je neophodna da se izvrše krivične sankcije i u postupku koji je predviđen ovim zakonom.
Poseban značaj u ovoj oblasti ima i Konvencija protiv mučenja iz 1974. godine. Ova Konvencija obavezuje države da inkriminišu akte mučenja, pokušaj izvršenja mučenja i sve druge postupke bilo kog lica koji predstavljaju saučesništvo u nekkom činu mučenja, kao i da propiše odgovarajuće kazne srazmerne težini dela (čl. 4)
Najvažniji dokumenti koji su na međunarodnom planu ustanovili i regulisali standarde za humano postupanje sa osuđenim licima donele su UN i Saveet Evrope. To su: Evropska konvencija za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, Evropska konvencija o sprećavanju mučenja i nehumanih ili ponižavajućih kazni ili postupaka iz 1987, i Evropska zatvorska pravila (1987) , revidirana 2006.
Paralelno sa ovim međunarodnim dokumentima, Krivični zakonik Republike Srbije predviđa krivično delo zlostavljanja i mučenja u sledećim članovima :
Član 136. (Iznuđivanje iskaza): (1) „Službeno lice koje u vršenju službe upotrebi silu ili pretnju ili drugo nedopušteno sredstvo ili nedopušten način u nameri da iznudi iskaz ili neku drugu izjavu od okrivljenog, svedoka, veštaka ili drugog lica, kazniće se zatvorom od tri meseca do pet godina“.
(2) „Ako je iznuđivanje iskaza ili izjave praćeno teškim nasiljem iil ako su usled iznuđenog iskaza nastupile naročito teške posledice za okrivljenog u krivičnom postupku, učinilac će se kazniti zatvorom od dve do deset godina“.
Član 137. (Zlostavljanje i mučenje): (1)“ Ko zlostavlja drugog ili prema njemu postupa na način kojim se vređa ljudsko dostojanstvo, kazniće se zatvorom do jedne godine.“
(2)“ Ko primenom sile, pretnje, ili na drugi nedozvoljeni način drugome nanese veliki bol ili teške patnje s ciljem da od njega ili od trećeg lica dobije priznanje, iskaz ili drugo obaveštenje, ili da se on ili neko treće lice zastraši ili nezakonito kazni, ili to učini iz druge pobude zasnovane na bilo kakvom obliku diskriminacije, kazniće se zatvorom od šest meseci do pet godina.“
(3) „Ako delo iz st. 1. i 2. ovog člana učini službeno lice u vršenju službe, kazniće se za delo iz stava 1. zatvorom od tri meseca do tri godine, a za delo iz stava 2. Zatvorom od jedne do osam godina.“
Nedostaci u ovoj oblasti su brojni, i to kako u pogledu propisa koji bi trebalo da postoje, tako i u implementaciji postojećih. U pogledu prava smeštenih u ustanovama za izvršenje krivičnih sankcija, nedostatak se ogleda u nepostojanju podzakonskih propisa koji nisu doneti u zakonom predviđenom roku. U pogledu prava osoba sa mentalnim poteškoćama problem je u tome što u Srbiji ne postoji Zakon o zaštiti mentalnog zdravlja.

2. Oblici kršenja prava lica lišenih slobode u Srbiji

Evropskom sudu za ljudska prava u Strazburu se najčešće obraćaju žrtve povreda
1) prava na život,
2) zbog mučenja, nehumanog i ponižavajućeg postupanja,
3) prava na privatnost,
4) prava na pravno sredstvo.

1) Odgovornost države postoji kada je pritvorenik lišen života zbog brutalnog postupanja državnih organa, i kada pritvoreniku nije pružana odgovarajuća pravovremena medicinska nega usled čega je došlo do smrti. Država je odgovorna u slučajevima kada smrt pritvorenika nastupi pod nepoznatim okolnostima, kada ne može da pruži ubedljiva objašnjenja i konkretne dokaze da je sve učinjeno kako bi se predupredila smrt pritvorenika koji se nalazi pod njenom brigom.

2) Prema izveštajima, kako Zaštitnika građana tako i nevladinih organizacija, iako se smatra da ne postoji sistematska tortura, primetno je da je najveći broj povreda, upravo u oblasti mučenja i nečovečnog postupanja. Brojni su primeri iѕ prakse gde dolazi do prekoračenja ovlašćenja policijskih službenika od momenta privođenja, davanja iskaza, pa sve do odsluženja kazne u zatvorskim jedinicama.

3) Pravo na poštovanje privatnosti korespodencije, odnosi se uglavnom na kontakte zatvorenika sa advokatima i prisluškivanje. Primeri sudskih odluka gde je Sud ustanovio kršenje tih prava odnose se na cenzurisanje pošte koju su zatvorenici slali medijskim ličnostima, cenzuru pisma koje je advokat poslao klijentu, sprečavanje prepiske i sl.

3. Evropska zatvorska pravila

Evropska zatvorska pravila, doneta 1987. G. (revidirana 2006. G. ) utvrđuju detaljan sistem pravila za zaštitu lica lišenih slobode u evropskim zemljama .
U Prvom delu navedeni su opšti principi i određen je obim primene. Među opštim principima se nalaze: poštovanje ljudskih prava i sloboda, minimalna ograničenja za lica lišena slobode, srazmerna legitimnom cilju zbog kog su nametnuta, približavanje uslova života u zatvoru uslovima života na slobodi, osoblje zatvora vrši javnu funkciju i zbog toga treba da bude pažljivo odabrano i obučeno uz obezbeđivanje potrebnih uslova rada…
U Drugom delu su sadržane odredbe o uslovima za zatvaranje:
• Prijem u ustanovu – moguć je samo uz nalog o upućivanju, donet u skladu sa zakonom; prilikom prijema se najpre vrši evidentiranje podataka, upoznavanje s pravilima, zdravstveni pregled…
• Upućivanje u zatvor i smeštaj – po mogućnosti, zatvorenici se upućuju u zatvore koji su u blizini njihovih domova i porodica. Uslovi smeštaja treba da budu takvi da se poštuje higijena, privatnost, osvetljenje, grejanje…
• Higijena – sve prostorije zatvora moraju se stalno održavati i čistiti, zatvorenici moraju imati pristup higijenski ispravnim prostorijama, moraju se obezbediti uslovi za kupanje svakog dana ili najmanje 2 puta nedeljno.
• Odeća i posteljina – odeća ne sme da bude degradirajuća i ponižavajuća i mora da odgovara klimatskim uslovima.
• Ishrana – Zatvorenici imaju pravo na ishranu koja odgovara njihovoj starosti, zdravstvenom i fizičkom stanju, veroispovesti, kulturi i prirodi posla.
• Pravna pomoć – Zatvorska uprava je dužna da obezbedi uslove za pružanje besplatne pravne pomoći.
• Kontakti sa spoljnim svetom – Zatvorenici imaju pravo da komuniciraju, bez ograničenja, pismima, telefonom, ili na drugi način s članovima porodice, drugim licima i zatvorske službe im pomažu u tome.
• Zatvorski režim – u okviru zatvorskog režima predviđa se program aktivnosti koji će omogućiti svim zatvorenicima da van zatvorskih prostorija provode dovoljno vremena za socijalnu integraciju.
• Rad – Ne sme se nikada koristiti kao kazna i zatvorske vlasti moraju nastojati da obezbede dovoljno korisnog posla za zatvorenike, pri čemu ne sme biti diskriminacije na osnovu roda.
• Fizička aktivnost i rekreacija – Svaki zatvorenik treba da ima mogućnost da svakog dana vežba najmanje jedan sat na svežem vazduhu ukoliko to vremenske prilike dozvoljavaju.
• Obrazovanje – Obrazovanje kao tretman osuđenika mora biti dostupan svima, a najpre nepismenim licima i mlađim osobama.
• Sloboda mišljenja, savesti i veroispovesti je garantovana svim licima.
• Premeštaj zatvorenika – mora se obavljati tako da se vodi računa da lice bude što manje izloženo očima javnosti.
• Puštanje iz zatvora – Svi zatvorenici se otpuštaju bez odlaganja, nakon što istekne nalog o upućivanju ili kada sud ili drugi organ naloži njihovo otpuštanje.
U Trećem delu posvećuje se pažnja zdravlju osuđenika: zdravstvena zaštita, obavezno stručno osoblje, najmanje jedan zdravstveni radnik, koji ima i znanje iz psihijatrije.
U Četvrtom delu sadržane su preporuke u pogledu održavanja reda i bezbednosti u zatvoru, gde se kaže da se red održava tako što se imajući u vidu potrebe bezbednosti, istovremeno obezbeđuju zatvorenicima normalni životni uslovi kojima se poštuje ljudsko dostojanstvo.
U Petom delu se govori o upravi i zaposlenima, imajući u vidu zatvorski sistem kao javnu službu, pa se navodi da se zatvorima upravlja u skladu sa etičkim duhom, i postupa sa zatvorenicima na human način.
Šesti deo obuhvata odredbe o inspekciji i nadzoru, gde se predviđa kako državna inspekcija, tako i nezavisni nadzor.
Sedmi deo je posvećen pritvorenicima, i njihovom statusu, smeštaju odeći, kontaktu sa spoljnim svetom…
Osmi deo pod nazivom „Svrha režima za zatvorenike“ kazuje da je zatvorenik kažnjen samim tim što mu je oduzeta sloboda, te stoga uslovi i zatvorski režim ne smeju dodatno uvećavati patnju.

4. Konkretni slučajevi kršenja prava lica lišenih slobode

Evropski sud za ljudska prava u Strazburu je 2006. Godine objavio svoju prvu presudu protiv Srbije, u slučaju Matijašević protiv Srbije, zbog povrede pretpostavke nevinosti. „Protiv podnosioca predstavke vođen je kriivični postupak u Okružnom sudu u Novom Sadu, tokom kojeg je on negirao da je izvršio krivična dela za koja je optužen. Matijašević je pritvoren 5. Maja 2003. Od kada mu je pritvor više puta produžavan. U obrazloženju jednog sudskog rešenja produženje pritvora se pravda time što je podnosilac predstavke više puta osuđivan, da ni nakon ranije izdržane kaze zatvora nije promenio svoje ponašanje i da je nakon toga počinio krivična dela koja su predmet optužbe, a koje okolnosti po nalaženju ovog veća ukazuju na osnovanu bojazan da bi okrivljeni u slučaju da se nađe na slobodi mogao nastaviti sa vršenjem krivičnih dela. U ovom rešenju Sud je ovim rečima povredio član 6 Evropske konvencije, jer je već pošao od toga da je optuženi oičinio krivična dela za koja se optužuje, iako još uvek nije dokazao“ .

Slučaj Đermanović protiv Srbije:
Dušan Đermanović je u predstavci naveo da je lečenje koje mu je pružano tokom boravka u pritvoru bilo neadekvatno kao i da je dužina trajanja pritvora u predkrivičnom postupku bila prekomerna. Za vreme boravka u pritvoru imao je ozbiljne zdravstvene probleme, opšte pogoršanje zdravstvenog stanja, zbog dužine boravka u pritvoru i zbog štrajka glađu koji je otpočeo. Pošto je nakon prebacivanja u zatvorsku bolnicu odbio da bud podvrgnut ispitivanjima, Sud je zaključio da do povrede čl. 3 nije došlo. Što se tiče povrede čl. 5 Konvencije koji se odnosi na dužinu trajanja postupka, Sud je utvrdio da je do povrede došlo zato što je nacionalno zakonodavstvo teret dokazivanja prebacilo na pritvorenika koji je morao da dokazuje da postoje uslovi puštanja na slobodu. (pritvor u pretkrivičnom postupku i nakon poništenja donetih presuda je trajao 2 godine i 2 meseca)
Zaštitnik građana je primio pritužbu u kojoj je pritužilac, lice lišeno slobode, naveo da je fizički i psihički zlostavljan od strane policijskih službenika PU Smederevo. Ukazao je da su mu telesne povrede nanete prilikom lišavanja slobode, a potom i u PU Smederevo, u koju je odveden neposredno nakon lišavanja slobode. Takođe je naveo da je istog dana sa vidnim telesnim povredama primljen u pritvorsku jednicu Okružnog zatvora u Smederevu. U sprovedenom postupku Zaštitnik građana je utvrdio da je PU Smederevo povredila pravo pritužioca na fizički i psihički integritet, čovečno postupanje i uvažavanje dostojanstva njegove ličnosti, jer su mu u periodu od njegovog hapšenja do sprovođenja u pritvorsku jedinicu Okružnog zatvora u Smederevu nanete telesne povrede. Osim toga, utvrđeno je da su netačno prikazane činjenice o nastanku telesnih povreda, o sadržini izjava policijskih službenika, kao i o lekarskim nalazima. Zaštitnik građana je PU Smederevo uputio preporuku da se izvini pritužiocu, kao i da utvrdi pojedinačne propuste načinjene pri sačinjavanju dokumentacije o telesnim povredama pritužioca nanetim u periodu od njegovog hapšenja do sprovođenja u pritvorsku jedinicu Okružnog zatvora u Smederevu, kao i da u budućem radu vodi urednu dokumentaciju o nastanku telesnih povreda.

Đuro Kljajić– Izdržava kaznu po presudi nepostojeće države– Republike Srpske Krajine. Sudovi kojima se žalio su prihvatili kao nadležan sud nepostojeće države. Sudovi kojima se žalio su prekršili pravo na suđenje u razumnom roku. Ustavni sud još uvek odlučuje, više od 11 meseci, iako je ovaj slučaj označen kao

Dejan Kurtić, izvršena neodgovarajuća kvalifikacija dela, presuda doneta samo na osnovu njegovog priznanja datog u policiji bez drugih dokaza, nije imao branioca, tužilaštvo nije primenilo institut spajanja postupka. Njegova kazna je formalno u skladu sa zakonom ali ne i suštinski (osuđen na više od 10 godina zatvora).
5. Izveštaji o stanju u penitencijarnim ustanovama u Srbiji

Na osnovu prikaza Zaštitnika građana o poštovanju prava lica lišenih slobode uočeni su nedostaci smeštajnih kapaciteta u oblasti policijskog zadržavanja. Takođe, ukazano je na neophodnost unapređenja uslova za policijsko zadržavanje .

Pored Zaštitnika građana i Evropski komitet za sprečavanje mučenja u svojim izveštajima takođe je konstatovao problem nedostatka smeštajnih kapaciteta. Posebne prostorije za policijsko zadržavanje ne postoje u velikom broju policijskih stanica. Lica lišena slobode zadržavaju se po kancelarijama ili se po nalogu javnog tužioca smeštaju u pritvorske jedinice zatvora. Postoje brojni primeri iz prakse u kojima postoji višečasovno, celodnevno policijsko zadržavanje ovih lica u kancelarijskim i drugim nenamenskim i neuslovnim prostorijama.
U izveštaju Saveta Evrope o zatvorskim uslovima iz marta 2013. stoji da je na svakih 100 zatvorskih mesta u Srbiji smešteno 172 zatvorenika. U pojedinim policijskim stanicama postoje posebne prostorije za policijsko zadržavanje koje ne ispunjavaju čak ni mininmalne standarde. Smeštanje u takvim prostorijama može se okarakterisati kao nehumano postupanje pa čak i zlostavljanje.
Prostorije moraju biti provetrene i dovoljno osvetljene što omogućuje čitanje i rad bez smetnji za vid. Međutim situacija u Srbiji je znatno gora. Tipičan primer je Pritvorska jedinica u Okružnom zatvoru u Beogradu, u kojoj pritvorske prostorije uopšte nemaju prozore, a svež vazduh i prirodno svetlo isključivo dopiru kroz rešetke iz zajedničkog hodnika.
Što se tiče pružanja zdravstvene zaštite u zatvorima, uočeni su brojni nedostaci. Uočeno je da su lekarski pregledi po prijemu u zatvor površni, da ne postoje jedinstveni protokoli i da se razlikuju od zatvora do zatvora. U najvećem broju zatvora se ne obavljaju redovni lekarski pregledi. U velikom broju zatvora ne postoje bolesničke sobe, a u pojedinim su prostorije ambulanti potpuno neodgovarajuće, negde i prolazne prostorije, kao što je slučaj sa OZ u Pančevu.

6. Zaključak

Iz svega navedenog može se zaključiti da je u Srbiji potrebno još dosta vremena, i promena da bi se život lica lišenih slobode sveo na zadovoljavajući. Potrebno je, kako bolji zakonodavni okvir, tako i mnogo bolja implementacija zakona.
Izveštaji nezavisnih organa možda pokazuju da sistemske torture nema, ali pojedinačni slučajevi mučenja i nečovečnog postupanja su svakako brojni. Neadekvatni tretmani sa osuđenim licima moraju se promeniti, potrebno je omogućiti bolje obrazovanje onim osuđenim licima koji žele da se obrazuju i .ograničiti samovolju službenih lica. Ono što je gorući problem, a mora se poboljšati, jeste i postpenalna pomoć, odnosno pomoć licima koji su odslužili kaznu zatvora, kako bi nakon toga, u društvu lakše pronašli sebe, obezbedili sebi posao, a samim tim i osnovna sredstva za život.

7. Literatura

1. Konstantinović- Vilić, S., Kostić, M., Penologija – SVEN, Niš, 2006
2. Konstantinović- Vilić, S, Vesna Nikolić Ristanović, Kriminologija, Centar za publikacije, Niš, 2003.
3. Zakon o izvršenju krivičnih sankcija („Sl. Glasnik RS“, 85/2005)
4. Krivični zakonik („Sl. Glasnik RS“, 85/2005)
5. http://www.bgcentar.org.rs/
6. http://www.chr-nis.org.rs/
7. http://www.ombudsman.rs/

[/av_textblock]

[av_social_share title=’Share this entry’ style=” buttons=” share_facebook=” share_twitter=” share_pinterest=” share_gplus=” share_reddit=” share_linkedin=” share_tumblr=” share_vk=” share_mail=”][/av_social_share]