Priznanje država u međunarodnom pravu

[av_heading tag=’h3′ padding=’10’ heading=’Priznanje država u međunarodnom pravu’ color=” style=” custom_font=” size=” subheading_active=” subheading_size=’15’ custom_class=”][/av_heading]

[av_textblock size=” font_color=” color=”]

Autor: Jelena Vlajnić

Priredio: Marko Todorović

Generacija 2015/2016.

[/av_textblock]

[av_textblock size=” font_color=” color=”]

U međunarodnom pravu priznanje je koncept koji se uobičajeno koristi da označi dve povezane vrste akata država: 1) priznanje određenog entiteta za državu, i 2) priznanje vlade tog entiteta kao zakonito ustanovljene i legitimne vlade, ovlašćene da predstavlja državu u sve međunarodne svrhe.[1] Stoga, postoje dve vrste priznanja u međunarodnom pravu – priznanje država i priznanje vlada. Osnovna razlika između ove dve vrste priznanja sastoji se u tome što priznanje vlade povlači i priznanje zajednice kojom ta vlada upravlja kao države, dok određena zajednica može da se prizna kao država a da iz toga ne sledi i priznanje režima koji upravlja tom zajednicom kao njene zakonite vlade.[2] U ovom radu biće predstavljena ustanova priznanja država.

Od svog nastanka ustanova priznanja lebdi u prostoru između politike i prava.[3] Priznanje država je zapravo “politički akt sa pravnim posledicama”.[4] Prvi primer priznanja države zabeležen u istoriji je priznanje Holandije od strane Španije početkom XVII veka, nakon proglašenja Holandije za nezavisnu državu koja je do tog momenta bila pod španskom upravom.[5] Iako su se rani autori povremeno bavili pitanjem priznanja država, ova ustanova nije imala mesto u pravu naroda pre polovine osamnaestog veka.[6] Razlog je bio očigledan: suverenitetu, shvaćenom u smislu suprema potestas (najviše vlasti) na određenoj teritoriji, nije bilo potrebno priznanje druge države.[7] Kraljevi su vladali prema sopstvenom pravu i nije im bila potrebna potvrda vlasti od strane drugih država. Priznanje je zadobilo pažnju sredinom osamnaestog veka, i to u kontekstu priznanja izbornih monarha, tj. priznanja vlada.[8]

Tokom 19.veka, međunarodno pravo shvaćeno je kao pravo rezervisano za države evropskog kontinenta. Prema ovom evrocentričnom sistemu, da bi nova država bila prihvaćena u zajednicu evropskih država, morala je da bude priznata od strane ostalih država članica te zajednice.

      1. Pravna priroda priznanja država

1.1 Konstitutivna i deklarativna teorija priznanja – U međunarodnom pravu postoje dve osnovne teorije u odnosu na ustanovu priznanja: deklarativna i konstitutivna teorija priznanja. Prema konstitutivnoj teoriji, priznanje je element samog pojma države kao subjekta međunarodnog prava. Tradicionalno se smatra da državu kao entitet čine sledeći konstitutivni elementi: utvrđena teritorija, postojano stanovništvo i suverena vlast. Međutim, osnov konstitutivne teorije priznanja je da ovi elementi nisu per se dovoljni da konstituišu pravnu ličnost države, već pored njih mora da postoji akt priznanja postojećih država.[9] Iz toga se uobičajeno izvlače dva zaključka: kao prvo, pre akta priznanja zajednica u pitanju ne poseduje ni prava ni obaveze koje međunarodno pravo povezuje sa punom državnošću; i kao drugo, priznanje je stvar apsolutne političke diskrecije države koja daje priznanje.[10]

Sa druge strane, deklarativna teorija odriče priznanju karakter konstitutivnog elementa pojma države. U duhu ove teorije priznanje države je potvrda ili konstatacija nastanka nove države u skladu sa uslovima koje utvrđuje međunarodno pravo.[11] Deklarativna teorija prihvata u potpunosti drugi zaključak izveden iz konstitutivne teorije – da je davanje priznanja politička diskrecija države koja daje priznanje i ne može se ustanoviti kao njena obaveza. U isto vreme, prema deklarativnoj teoriji zajednica u pitanju, pre nego što bude priznata, postoji kao država sa pripadajućim atributima državnosti.[12] To je tačka u kojoj se razlikuju ove dve teorije priznanja – dok prema konstitutivnoj teoriji zajednica ne egzistira kao država pre akta priznanja, pristalice deklarativne teorije smatraju da država postoji kao subjekt međunarodnog prava nezavisno od priznanja. Drugim rečima, prema stanovištu deklarativne teorije, sama činjenica postojanja državu čini subjektom međunarodnog prava, nezavisno od volje ili radnji drugih država. Akt priznanja deklariše postojanje činjenice i ne konstituiše pravnu ličnost države.[13]

Konstitutivna teorija se u praksi suočava sa određenim logičkim problemima. Najpre, u pozitivnom međunarodnom pravu pojmovi državnosti i subjektiviteta idu ruku pod ruku.[14] Iako pristalice konstitutivne teorije vezuju postojanje države za priznanje, čak i oni tvrde da novonastala država, iako nepriznata, ne egzistira u pravnom vakuumu. Nepriznata država dužna je da se pridržava osnovnih pravila međunarodnog prava, poput normi o zabrani upotrebe sile u međunarodnim odnosima. Tako se dolazi do nelogičnog zaključka da nepriznata država nije subjekt međunarodnog prava, ali je istovremeno nosilac izvesnih obaveza. Takođe, budući da se priznaje daje na relaciji država-država, može se desiti da određena zajednica bude subjekat međunarodnog prava u odnosu na države koje su je priznale, a da, istovremeno, nije subjekat međunarodnog prava u odnosu na one države koje joj uskraćuju to priznanje.[15]

1.2. Praksa država – Iako relevantni međunarodni instrumenti[16] prihvataju deklarativnu teoriju, kao i praksa međunarodnih sudova[17], ne može se reći da se praksa država kreće u okvirima ove teorije. Jedan od kriterijuma državnosti blisko povezan sa ustanovom priznanja jeste kapacitet da se ulazi u međunarodne odnose. Određeni entitet koji pretenduje da bude država ne može da ulazi u međunarodne odnose ako nije priznat kao država od strane ostalih članova međunarodne zajednice.[18] Održavanje međunarodnih odnosa je dvosmerna ulica – zavisi kako od “nove” države tako i od ostalih država koje treba da prihvate “novu” državu kao svog suverenog partnera.[19] To ukazuje na činjenicu da ustanova priznanja nema čisto deklaratorni karakter. O važnosti priznanja od strane drugih država svedoči primer određenih nepriznatih zajednica, poput Južne Rodezije (sada Zimbabve) koja je odlučila da se odvoji od Velike Britanije i postane nezavisna država 1965. godine, ali je veći deo sveta odbio da prizna Južnu Rodeziju kao državu.[20] Usled toga, Južna Rodezija bila je izolovana od sveta i nije mogla da održava međunarodne odnose.[21] Nepriznavanje od strane ostalih država sprečilo je Južnu Rodeziju u vršenju atributa svojstvenih državi.

Pored konstitutivne i deklarativne teorije priznanja, u nauci se razvila i mešovita teorija koja kombinuje gledišta  prethodne dve teorije, a istovremeno uzima u obzir ono što se odista događa u praksi. Kao primer bi se moglo navesti shvatanje koje konstitutivni karaket priznanja vezuje za obavezu priznanja zajednice koja ispunjava uslove državnosti po međunarodnom pravu.[22] Po ovom shvatanju, priznanje određene zajednice za državu ima konstitutivni karakter u odnosima između države koja daje priznanje i zajednice koja se priznaje, budući da se priznanjem konstituišu međunarodna prava i obaveze svojstvene državnosti. Ukoliko izvesna politička zajednica ispunjava uslove državnosti, postojeće države dužne su da joj daju priznanje. Dakle, prema ovoj mešovitoj teoriji postoji obaveza država na davanje priznanja, pošto ne postoji nadležni međunarodni organ opremljen ovlašćenjem da autoritativno utvrdi postojanje relevantnih uslova državnosti.[23]

Ranih devedesetih godina došlo je do izvesnih promena u ustanovi priznanja u međunarodnom pravu. U periodu kad je došlo do raspada Sovjetskog Saveza i Bivše Jugoslavije, Evropska zajednica usvojila je Dekalaraciju o kriterijumima za priznavanje novih država u istočnoj Evropi i Sovjetskom Savezu.[24] Zabrinuta zbog tretmana manjina na području Sovjestkog Saveza i bivše Jugoslavije, Evropska zajednica ustanovila je da jedan od kriterijuma za priznavanje nove države u okviru Evropske zajednice mora da bude poštovanje ljudskih prava, kao i zaštita manjinskih prava.[25] Na taj način EZ uslovila je priznanje novih država poštovanjem ljudskih i manjinskih prava u okviru granica tih država.[26]

Iako ovi kriterijumi nisu postali međunarodni običaj i ne vezuju države koje nisu u Evropskoj zajednici, ipak ukazuju na promene u ustanovi priznanja u međunarodnom pravu.[27] Zapravo, čini se da međunarodno pravo dopušta “spoljnim” akterima da nameću dodatne uslove zajednicama koje žele da izbore priznanje. Primer za to je i Badinterova Komisija, arbitražno telo osnovano ranih devedesetih godina sa ciljem da razreši pravna pitanja nastala raspadom Jugoslavije. Ovo telo ustanovilo je dodatni kriterijum za priznanje novih država – uslov da država “prihvata demokratizaciju i poštovanje ljudskih prava.”[28] Pored toga, Badinterova Komisija preporučila je da Makedonija ne bude priznata kao nova država osim ako ne pristane da unese odredbu u svom Ustavu kojom obećava da neće da ističe teritorijalne zahteve u odnosu na susedne države.[29] Nakon što je Makedonija prihvatila ovu preporuku Badinterove Komisije, Evropska zajednica postavila je dodatni uslov tako što je indicirala da će ova država biti priznata samo ako iz svog naziva izbaci reč „Makedonija“.[30] Ovaj uslov rezultat je sporenja sa Grčkom, pošto se EZ plašila da bi nova država Makedonija imala teritorijalne zahteve prema delu severne Grčke koji je poznat vekovima unazad po imenu Makedonija.[31] Upotreba ovih dodatnih kriterijuma za priznanje država od strane EU signalizira regionalni trend uslovljavanja priznanja poštovanjem ljudskih prava i pravila međunarodnog prava, kao i poštovanjem regionalne geopolitičke ravnoteže.[32]

      1. Vrste priznanja novih država – Postoji više vrsta priznanja novih država.

 2.1. De facto I de jure priznanje – Opšteprihvaćena je podela na priznanje de jure i de facto. De jure se obično određuje kao definitivno priznanje novonastale države u totalitetu njenog međunarodnopravnog subjektiviteta, dok bi, suprotno tome, de facto predstavljalo privremeno priznanje nove države u izvesnim elementima njenog subjektiviteta.[33] Za razliku od de jure priznanja koje je konačno i neopozivo, de facto priznanje je privremenog karaktera i može da se opozove u bilo kom trenutku, mada je uobičajeno praćeno i de jure priznanjem. De facto priznanje označava visok stepen političkog prihvatanja nove države, sa pravnim implikacijama, uprkos provizionom karakteru priznanja.[34] Tako, de facto priznanje podrazumevalo bi, recimo, priznanje novonastale države kao strane-ugovornice relevantnog ugovora ili održavanje izvesnih odnosa koji nalažu pragmatični politički ciljevi, ali bez kompletnog priznanja nove države.[35]

Kakva god da je osnova razlikovanja de jure i de facto priznanja, posledice ova dva oblika priznanja su uglavnom iste-država koja daje priznanje i država koja se priznaje uspostavljaju međusobne odnose. Postoje ipak važne razlike između ovih vrsta priznanja, a to su:[36]

      • Samo država ili vlada koja je priznata de jure ima pravo da potražuje imovinu situiranu na teritoriji države koja daje priznanje;
      • Samo država ili vlada priznata de jure ima pravo da predstavlja staru državu prilikom sukcesije država, ili u svrhu zalaganja za svoje državljane koji ističu zahtev za naknadu povrede koju im je nanela država koja daje priznanje;
      • Opšteprihvaćeno je da de facto priznanje ne uključuje razmenu diplomatskih odnosa.

Kao što je već napomenuto, u praksi de facto priznanje je obično korak ka potpunom de jure priznanju. Priznanje de jure je, po pravilu, u takvim slučajevima praćeno ispunjenjem određenih uslova, što daje povoda mišljenju da je de facto priznanje jedan od oblika uslovnog priznanja.[37]

2.2. Uslovno i bezuslovno priznanje – Uslovno priznanje je priznanje nove države, uz prethodno ispunjenje uslova koje postavlja država koja daje priznanje. Primer takvih uslova su poštovanje i garantovanje prava etničkih i nacionalnih manjina; poštovanje religijskih sloboda, kao i poštovanje vladavine prava, demokratije i ljudskih prava.[38] Tako, Srbija i Crna Gora priznate su za nezavisne države Završnim aktom Berlinskog kongresa od 13.jula 1878. pod uslovom garancije jednakih građanskih i političkih prava državljana bez obzira na religiozno verovanje i ispovest.[39] Uslove, po pravilu, postavlja država koja daje priznanje, koristeći svoj privilegovani položaj u ondosu na novu državu.[40] Retki su slučajevi da država koja se priznaje postavlja određene uslove, a kao primer može se navesti NR Kina koja je sopstveno priznanje od strane trećih država uslovila izričitim priznanjem druge strane da vladu NR Kine smatra jedinom legalnom vladom Kine.[41]

Međutim, propust da se ispuni određeni uslov ne poništava priznanje.[42] Jednom dato, ono ne može da se povuče. Nova država u slučaju neispunjenja uslova bila bi odgovorna za povredu međunarodnog prava i država koja daje priznanje mogla bi da zaoštri diplomatske odnose prema novoj državi kao oblik sankcije. [43]

Uslovno priznanje nije u skladu sa vladajućom deklarativnom teorijom o priznanju država. Pogotovo što u praksi država uslovi koji se postavljaju, po pravilu, nisu u direktnoj vezi sa atributima državnosti koje utvrđuje međunarodno pravo, već su pre političke prirode.[44]

2.3. Izričito i prećutno priznanje – Izričito priznanje podrazumeva priznanje u formalnom obliku. U praksi država, izričito priznanje može da bude učinjeno formalnim objavljivanjem priznanja,[45] privatnom porukom šefa države ili ministra spoljnih poslova, diplomatskom notom ili akt o priznanju može da bude inkorporiran u višestrani ugovor.[46]

Član 7 Montevideo konvencije o pravima i dužnostima država ustanovljava da priznanje može da bude izričito, ili u nekim okolnostima prećutno. Prećutno priznanje podrazumeva akte ili propuštanja koji se smatraju kao priznanje nove države. Ne postoji saglasnost oko toga koji akti i propuštanja formiraju priznanje, ali se uobičajeno smatra da svako propuštanje ili akt  svojstven normalnim odnosima između dveju država (kao što su to npr. uspostavljanje diplomatskih odnosa ili zaključenje bilateralnog ugovora koji reguliše odnose između država) predstavlja prećutno priznanje nove države.[47] Države mogu da stave rezervu u smislu da se njihovi odnosi sa nekom državom ne smatraju prećutnim  priznanjem te države, kao što su primera radi arapske države učinile u odnosu na Izrael.[48]

2.4. Individualno i kolektivno priznanje – U međunarodnom pravu preovladava individualno priznanje, na relaciji država – država. Pored individualnog, postoji i kolektivno priznanje države, pod kojem se smatra priznanje određene političke zajednice kao države od strane međunarodne zajednice. Kolektivno priznanje izražava se  prijemom određene zajednice u Ujedinjene nacije kao države članice. Izvesno je da prijem nove države u članstvo UN predstavlja njeno prećutno priznanje od strane Organizacije.[49] Međutim, sporno je da li prijem u UN znači i da je svaka država članica Organizacije priznala novu državu? Kako se volja Organizacije formira većinom glasova članica izgleda razumno zaključiti da prijem nove države u UN predstavlja istovremeno njeno prećutno priznanje od svake članice koja se izjasnila za njen prijem.[50] Takođe, ne smatra se da je samim aktom prijema u UN nova država priznata od strane onih članica koje su glasale protiv njenog prijema u članstvo.[51]

      1. Pravne posledice priznanja države – Iako ustanova priznanja država može da se posmatra kao pre svega politčko oruđe, ona ipak ima i pravne posledice kako na međunarodnom tako i na unutrašnjem planu.

Na međunarodnom nivou, priznanje državu ovlašćuje na sva prava i dužnosti prema međunarodnom pravu. Priznanje države ne znači automatski da su ostale države koje su je priznale dužne da uspostave diplomatske odnose sa njom – to ostaje u domenu njihove političke diskrecije. Takođe, prekid diplomatskih odnosa ne vodi automatski povlačenju priznanja države.[52] Međutim, ne treba poći od pretpostavke da nepriznate zajednice nemaju nikakva prava ni dužnosti po međunarodnom pravu. Političko postojanje države nezavisno je od njenog priznanja od strane ostalih država, pa se i nepriznata država smatra subjektom normi međunarodnog prava.[53] Tako, nepriznata država mora da se pridržava normi o zabrani upotrebe sile, zabrani agresije, a njena teritorija ne može da se posmatra kao terra nulius.[54] Države očekuju i od onih država koje one nisu priznale da se pridržavaju ugovornih aranžmana u koje su ušle sa njima. Primera radi, Velika Britanija smatrala je da je DR Nemačka obavezana svojim potpisom Ugovora o zabrani nuklearnog testiranja iz 1963.godine, iako ova država nije bila priznata od strane Velike Britanije.[55] Nepriznatoj državi, zbog nepostojanja diplomatskih odnosa, može biti otežano ostvarivanje prava u odnosu na države koje ih ne priznaju, kao i pred njihovim nacionalnim sudovima. Međutim, odsustvo priznanja ne utiče na postojanje takvih prava i dužnosti po međunarodnom pravu.[56]

Na unutrašnjem planu, priznanje pribavlja državi pravo da uživa privilegije namenjene stranim državama pred nacionalnim sudovima, što nije omogućeno drugim zajednicama. Dakle, ukoliko država A prizna državu B, sledi da će sudovi države A primenjivati pravo države B kao i akte koje je država B donela u vršenju svog suvereniteta.[57] Pravne posledice priznanja razlikuju se u angloameričkom i kontinentalnom pravnom sistemu. Dok u kontinentalnom sistemu priznanje države ima samo dokaznu vrednost pred sudovima, u angloameričkom sistemu sudovi su dužni da prihvate izjavu o priznanju određene države koju je učinila njihova vlada. Kako je priznanje prvenstveno politički akt, poveren je izvršnoj grani vlasti. Sudovi ne mogu sami da priznaju države ili vlade, već su dužni da prihvate odluku izvršnih vlasti o priznanju određene države.[58] Iz navedenog se može izvesti zaključak da je priznanje pred sudovima države koja je dala priznanje konstitutivnog karaktera, jer  akt priznanja sam po sebi stvara pravne posledice u unutrašnjoj nadležnosti države.[59] (Shaw, 394.);

Zaključak – I pored preovlađujuće deklarativne teorije o priznanju država, politički interesi država često daju ustanovi priznanja konstitutivni karakter. Umesto da zajednice koje ispunjavaju sve konstitutivne elemente državnosti budu priznate, ostale države uslovljavaju svoje priznanje tih zajednica nekim dodatnim uslovima. U obliku u kakvom se sada nalazi, ustanova priznanja institucionalno je manjkava što države koriste kako bi ostvarile svoje pragmatične ciljeve. Jedno od rešenja moglo bi biti ustanovljenje posebnog, nepristrasnog tela koje bi bilo zaduženo za registraciju novih država i kontrolisalo ispunjenost kriterijuma državnosti. Ukoliko bi zajednica ispunjavala sve kriterijume, mogla bi da bude registrovana kao država i pri Ujedinjenim nacijama.


Literatura:

Crawford James, Brownlie’s Principles of Public International law, Oxford University Press, 8 ed., 2012.

Malanczuk Peter, Akehurst’s Modern Introduction to International Law,7 ed., Routledge, New York 1997.

Kreća Milenko, Međunarodno javno pravo, Beograd 2010.

Robert McCorquodale, “The Creation and Recognition of States”, Public International Law: an Australian Perspective 184, (Sam Blay, Ryszard Piotrowicz & Martin Tsamenyi eds.), 2005.

James Crawford, The Creation of States in International Law, Oxford 2007.

Hersch Lauterpacht, Recognition in International Law, Cambridge 1947.

Ti-Chian Chen, The International Law of Regonition, New York 1951.

Milena Sterio, The Right to Self Determination under International Law: “Selfistans”, secession, and the rule of the great powers, New York 2013.

E.Hasani, “Self Determination Under the Terms of the 2002 Union Agreement Between Serbia and Montenegro: Tracing the Origins of Kosovo’s Self Determination“, Chicago-Kent Law Review, 13/ 2005

Ian Brownlie, „Recognition in Theory and Practice“, The Structure and Process of International Law: Essays in Legal Philosophy, Doctrine and Theory (Mac Donald, Johnston eds.), 1986.

Malcolm N. Shaw, International Law, Cambridge 2003.

Wesley Gould, An Introduction to International law, 1957.

Avramov, Kreća,Međunarodno javno pravo, Beograd 2003.

Boleslaw Adam Boczek, International Law: A Dictionary, Oxfrod 2005.

Konvencija o pravima i dužnostima država iz Montevidea, https://www.ilsa.org/jessup/jessup15/Montevideo%20Convention.pdf

Povelja Organizacije američkih država od 1948, http://www.oas.org/dil/treaties_A-41_Charter_of_the_Organization_of_American_States.htm

Advisory Opinion, ICJ Reports 1949.

ICJ, Bosnia and Herzegovina v. Serbia and Montenegro, Preliminary Objections, Judgment, ICJ Reports, 1996.

“Declaration on the Guidelines on the Recognition of New States in Eastern Europe and in the Soviet Union”, International Legal Materials, 1992, Vol.31

„Conference on Yugoslavia Arbitration Commision Opinion No.6 on the Recognition of the Socialist Republic of Macedonia by the European Community and Its Member States“, International Legal Materials, 1992, Vol.31

Recognition Of States And Governments in International Law, http://karabakh.org/articles/recognition-of-states-and-governments-in-international-law/


[1] James Crawford, Brownlie’s Principles of Public International law, Oxford University Press, 8 ed., 2012, 144.

[2] Peter Malanczuk, Akehurst’s Modern Introduction to International Law,7 ed., Routledge, New York 1997, 82.

[3] Milenko Kreća, Međunarodno javno pravo, Beograd 2010, 161.

[4] Robert McCorquodale, “The Creation and Recognition of States”, Public International Law: an Australian Perspective 184, (Sam Blay, Ryszard Piotrowicz & Martin Tsamenyi eds.), 2005, 193.

[5] P.Malanczuk, op.cit., 82.

[6] James Crawford, The Creation of States in International Law, Oxford 2007, 12.

[7] Ibid.

[8] Ibid.

[9] Kreća, op.cit., 162.

[10]Hersch Lauterpacht, Recognition in International Law, Cambridge 1947, 2.

[11] Kreća, op.cit.162.

[12] Lauterpacht, op.cit., 2.

[13] Ti-Chian Chen, The International Law of Regonition, New York 1951, 14.

[14] Kreća, op.cit., 162.

[15] Ibid.

[16] Npr. član 3. Konvencije o pravima i dužnostima država iz Montevidea, tekst dostupan na: https://www.ilsa.org/jessup/jessup15/Montevideo%20Convention.pdf; član 13. Povelje Organizacije američkih država od 1948., http://www.oas.org/dil/treaties_A-41_Charter_of_the_Organization_of_American_States.htm)

[17] Recimo, Međunarodni sud pravde je, u savetodavnom mišljenju koje se ticalo štete pretrpljene u službi Ujedinjenih nacija, prihvatio deklarativnu teoriju istakavši da Organizacija UN poseduje pravnu ličnost, ne samo u odnosu na države koje su je stvorile ili joj pristupile, već i u odnosu na nečlanice. Advisory Opinion, ICJ Reports 1949, 174.; Takođe, vid. presudu Međunarodnog suda pravde u sporu između Bosne i Hercegovine i Srbije i Crne Gore oko primene Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida: ICJ, Bosnia and Herzegovina v. Serbia and Montenegro, Preliminary Objections, Judgment, ICJ Reports, 1996, 595.

[18] Milena Sterio, The Right to Self Determination under International Law: “Selfistans”, secession, and the rule of the great powers, New York 2013, 48.

[19] Ibid.

[20] Ibid.

[21] Ibid.

[22].Lauterpacht, op.cit., 6.

[23].Kreća, op.cit.,164.

[24] “Declaration on the Guidelines on the Recognition of New States in Eastern Europe and in the Soviet Union”, International Legal Materials, 1992, Vol.31, 1486.

[25] Ibid.

[26] M.Sterio, op.cit., 49.

[27] Ibid.

[28] E.Hasani, “Self Determination Under the Terms of the 2002 Union Agreement Between Serbia and Montenegro: Tracing the Origins of Kosovo’s Self Determination“, Chicago-Kent Law Review, 13/ 2005, 305-329, 313.

[29] „Conference on Yugoslavia Arbitration Commision Opinion No.6 on the Recognition of the Socialist Republic of Macedonia by the European Community and Its Member States“, International Legal Materials, 1992, Vol.31, 1507.

[30] Sterio, op.cit., 50

[31] Ibid.

[32] Ibid.

[33] Kreća, op.cit.,167.

[34] Ian Brownlie, „Recognition in Theory and Practice“, The Structure and Process of International Law: Essays in Legal Philosophy, Doctrine and Theory (Mac Donald, Johnston eds.), 1986, 627-643, 636.

[35] Kreća, op.cit.,167.

[36] Malcolm N. Shaw, International Law, Cambridge 2003, 5ed, 383.

[37] Wesley Gould, An Introduction to International law, 1957, 75.

[38] Shaw, op.cit., 387.

[39] Član XXVII I XXXV Završnog akta.

[40] Kreća, op.cit.,168.

[41] Avramov, Kreća,Međunarodno javno pravo, Beograd 2003, 89.

[42] Shaw, op.cit.,387.

[43] Ibid.

[44] Kreća, op.cit.,168.

[45] Npr. SAD su javnom objavom priznale baltičke države 1922. Godine: Vid. T.C.Chen, 190.

[46] Priznanje  Kraljevine SHS od strane Austrije članom 46. Sen Žermenskog mirovnog ugovora. Vid.m. Kreća, 169. fn.352.

[47] Boleslaw Adam Boczek, International Law: A Dictionary, Oxfrod 2005., 103.

[48] Shaw, op.cit., 385.

[49] Kreća, op.cit., 170.

[50] Ibid.

[51] Ibid.

[52] Malanczuk, op.cit.,86.

[53] Shaw, op.cit., 393.

[54] Ibid.

[55] Ibid.

[56] Malanczuk,op.cit., 86.

[57] Recognition Of States And Governments in International Law, http://karabakh.org/articles/recognition-of-states-and-governments-in-international-law/

[58]Shaw, op.cit.,393.

[59] Ibid., 394.
[/av_textblock]

[av_social_share title=’Share this entry’ style=” buttons=” share_facebook=” share_twitter=” share_pinterest=” share_gplus=” share_reddit=” share_linkedin=” share_tumblr=” share_vk=” share_mail=”][/av_social_share]