Spontani poredak u ekonomiji

[av_heading tag=’h3′ padding=’10’ heading=’Spontani poredak u ekonomiji’ color=” style=” custom_font=” size=” subheading_active=” subheading_size=’15’ custom_class=”][/av_heading]

[av_textblock size=” font_color=” color=”]

Autor: Vlastimir Šljivić
Reviziju sproveo: Đorđe Dotlić

[/av_textblock]

[av_textblock size=” font_color=” color=”]
Kada se razmišlja o nastanku složenih društvenih institucija, postavlja se pitanje da li su one posledica zamisli i delanja jednog uma ili su pak nenameravana posledica interakcija velikog broja ljudi. Prva grupa autora su zagovornici racionalizma, koji smatraju da složene društvene institucije (kao što su novac ili tržište) nastaju planskom koordinacijom velikog broja ljudi ka zadatom cilju. Druga grupa autora zagovara teoriju „spontanog poretka“, procesa koji se sam od sebe uspostavlja kao nenameravana posledica aktivnosti velikog broja ljudi. Začeci teorije spontanog poretka u ekonomiji mogu se naći još u IV veku pne kod Kineskog filozofa Čuang Cea, kao i kod Heraklita. Ipak, tokom većeg dela XX veka, ova ideja bila je potisuta različitim doktrinama „konstruktivnog racionalizma“ kako ih je profesor Hajek nazvao, odnosno pokušaja da se veštačkim putem stvore složene institucije. Nema sumnje da je privlačnost racionalizma delimično potpomognuta uspehom prirodnih nauka, koje poseduju metode kontrole, tačnih predviđanja i eksperimenata. Ovakvi metodi bude misao u čoveku da je moguće pojave velikog stepena složenosti posmatrati kao i one kod kojih jednostavnom formulom uvek možemo doći do krajnjeg ishoda. Veoma je ironično to što se efekti konstruktivnog racionalizma uglavnom osećaju u ekonomiji ne samo zato što su propali pokušaji planskog upravljanja ekonomijom, već i zato što je baš ekonomija najviše i razvila teoriju spontanog poretka.

Adam Smit

Objašnjenja ove pojave od Adama Smita pa nadalje su poznatije kao „nevidljiva ruka“ jer se odnose na procese kojima se ljudi usmeravaju (kao nevidljivom rukom) ka ostvarenju rezultata koji nisu bili cilj njihovih pojedinačnih delovanja niti planova. Teorija spontanog poretka se stoga bavi prirodnim procesima koji nisu posledica razuma ili namere. Možda je najbolji primer ovih institucija slobodna tržišna privreda u kojoj se koordinacija ciljeva i aktivnosti velikog broja učesnika, koji ne mogu znati namere više od nekoliko drugih učesnika u procesu, ostvaruje kroz mehanizam cena. Promena cene dobra je ustvari signal koji prenosi informaciju kroz sistem o dostupnosti dobra koja omogućava učesnicima da po automatizmu izvedu spontanu koordinaciju svojih aktivnosti. Krize koje se pojavljaju u dirigovanim sistemima su ustvari krize informacija, jer odsustvo tržišta ostavlja planere bez neophodnog znanja koje je potrebno za stvaranje skladnog poretka.

U svom delu „Bogatstvo Naroda“ (1776.) on razvija teoriju opšte ravnoteže u kojoj je samoregulišući sistem spontanog poretka rekonstruisan na osnovu osnovnih impulsa ljudske prirode. U svojoj „Teoriji moralnih osećanja“ oštro se suprostavlja „duhu sistema“ racionalnih filozofa koji smatraju da se sreća ljudskih bića može aranžirati, nezavisno od iskustva, a shodno već postojećem planu. „Nevidljiva ruka“ koja usmerava ljudske aktivnosti pod okriljem prirodne slobode je metafora koja pokazuje reagovanje društva na problem neznanja kao i kako društveno koristan ishod može biti posledica samoregulišućeg delovanja. Po njemu, samoregulišuća svojstva tržišta nisu posledica promisli uma, nego su prirodna posledica mehanizma cena i svaka intervencija u okviru ovakvog poretka je kontraproduktivna jer remeti njihovo usklađivanje.

Mengerova analiza problema spontanog poretka

Karl Menger je dosta pažnje posvetio proučavanju društvenih institucija (kao što su jezik, tržište, novac, pravo,..), dakle upravo onih institucija koje služe opštem dobru, koje predstavljaju njegov uslov, a koje nisu po pravilu nastale kao rezultat nečije direktne namere da se stvore i održavaju. Menger navodi i da ljudske akcije imaju pored nameravanih i nenameravane posledice. Sam proces se odlikuje dinamičnošću i neprestalnim usklađivanjem i prilagođavanjem. On napominje da ovo nije i jedini način nastanka institucija. Postoji i drugi, pragmatički, kada institucije predstavljaju ciljanu posledicu dogovora ili pozitivnog zakonodavstva. Pokazuje kako se kroz proces slobodne razmene i interakcije brojnih pojedinaca vremenom utvrđuju određena pravila i norme ponašanja (pravila igre), koja kasnije spontano prerastaju u institucije. Njegova metodologija se sastoji iz dva dela. Prvi objašnjava vremenski univerzalne “egzaktne” zakone, kao što su na primer, zakon tražnje, koji se ne odnosi na empirijske fenomene, već nam pomaže da organizujemo društveno znanje. Drugi deo, koji je mnogo važniji sa stanovišta teorije spontanog poretka opisuje one empirijske pravilnosti koje su, iako manje precizne od egzaktnih zakona, sposobne za teorijsko i neistorijsko objašnjenje pojava. Ovim je želeo da opovrgne ono što se danas naziva istoricizmom (ideja da su zakoni društvenih nauka sačinjeni od uočenih istorijskih pravilnosti). Za njega, neopisiva složenost društvenog i ekonomskog sveta znači da teoretičari moraju nastaviti pre putem apstrakcije nego deskripcije kako bi bolje uočili i razumeli njegove zakonitosti.

Najznačajniji primer je njegovo objašnjenje nastanka novca. Ukazuje da su mnogi društveni filozofi na osnovu ovog paradoksa zaključivali da je novac bio posledica određenog ugovora, dogovora ili državne regulative. Protiv ovog racionalističkog objašnjenja Menger navodi da novac ponekad i može nastati na ovakav način, ali regulativa nije imala za cilj da uvede neku novu robu kao novac, već samo da ozvaniči već postojeću. U ekonomiji, u kojoj je dominirala trampa, bilo je očigledno da se pojedina dobra izdvajaju od drugih jer su bila razmenljiva za više drugih dobara koja imaju manju prođu na tržištu. Ova, traženija dobra, pojedinci su držali kod sebe iako im u tom trenutku nisu bila potreba. Ona su bila čuvana radi razmene u budućnosti. Ovom činom se ne ostvaruje krajnji cilj privredne operacije (razmena za robu koja je potrebna), ali će se ipak privredni učesnik tom cilju znatno približiti. Ekonomski interes pojedinaca ih navodi da, kada bolje shvate svoje individualne interese, bez ikakvih dogovora i pritisaka, propisanih regulativa, pa čak i bez vođenja računa o javnom interesu, svoju robu zamene za traženiju, čak iako im ona nije neposredno potrebna. Naravno, svi ekonomski učesnici nikada ne bi mogli da poseduju znanje o prednostima novčanog dobra. Pojava novca je postepen proces koga pokreće manji broj pojedinaca koji uviđaju njegove prednosti.

Zanimljivo je da Menger u svojoj analizi spontanog poretka ne naglašava vrednost razumevanja neplaniranih institucija kao što to čine drugi autori iste tradicije i ne pretpostavlja apriori superiornost neplaniranih u odnosu na planirane institucije. Kod analize nastanka prava on navodi da nije način nastanka prava ono koje određuje njegovu vrednost, već njegova korisnost. Činjenica da su se institucije pojavile na organski način nije razlog da ih opravdavamo više nego što bi smo to učinili sa onim koje su nastale na pragmatički način. Postoji tendencija pojedinih autora koji se bave analizom spontanog poretka da posmatraju pojedine institucije kao funkcionalne samo zato što su preživele evolucioni proces, ali je ovo uverenje odsutno kod Mengera.

Doprinos Fridriha Augustusa  fon Hajeka

Od svih teoretičara spontanog poretka dvadesetog veka, profesor Hajek je doprineo najviše intelektualnoj nadgradnji Smitove vizije nevidljive ruke tržišta. Kroz svoje radove je naglašavao važnost spontanog poretka i principijelnu nemogućnost predviđanja budućeg razvoja društvenog sistema. U njegovim radovima oseća se odbojnost prema preteranim tvrdnjama o mogućnostima ljudskog razuma: da pojedinac ili grupa spozna svo znanje, rasuto kroz sistem, radi donošenja odluka o planskoj izgradnji društvenih institucija. Smatra da je neophodna intelektualna skromnost prema prirodnim procesima i poštovanje konvencija koje nisu delo inteligentnog dizajna, čije opravdanje u pojedinim trenucima možda nije prepoznatljivo i koje će ponekad da izgledaju neinteligentno i iracionalno. Prema njegovom mišljenju, mnoge greške racionalnog planiranja proizilaze iz pokušaja odupiranja osnovnim principima ograničenisti resursa, ponude i tražnje i uspostavljenim zakonima ljudskog ponašanja.

Znanje i društvo

Hajekov veliki doprinos bilo je proučavanje decentralizovanog donošenja odluka na tržištu. Njegov zaključak je da je ovo najbolji način koji je čovek otkrio da izađe na kraj sa problemom neznanja. Naime, društveni svet se ne sastoji od fizičkih objekata kojima upravljaju jednostavni zakoni uzročnosti, već razumnih pojedinaca, čiji načini razmišljanja ostaju izvan moći opažanja posmatrača.To znanje nije stalno i nepromenljivo niti dostupno jednoj osobi ili instituciji. Ono je rasuto kroz sistem, kroz umove miliona učesnika. S toga znanje mora biti nekako koordinisano ukoliko želimo da ga upotrebimo na najbolji mogući način za dobrobit ljudskog roda. Decentalizovana koordinacija upotrebe znanja omogućava nam da iskoristimo više znanja u odnosu na bilo koji drugi alternativni sistem. S toga, dok Adam Smit i njegovi naslednici vide tržišni proces kao koordinaciju koristoljubivih delanja učesnika kojim se stvara neočekivani koristan ishod, Hajek govori o koordinaciji aktivnosti ljudi koji nemaju kompletno znanje.

Zaključujemo da teorija spontanog poretka kod Hajeka ne počiva na takozvanom egoističnom ponašanju koje pretpostavlja tradicionalna ekonomska teorija, jer postoji sveopšti problem koordinacije aktivnosti i znanja bez obzira da li ljudi postupaju sebično ili ne. Naravno, odavde ne sledi da teorija spontanog poretka isključuje planiranje samo posebi. Ono samo znači da planiranje od strane pojedinaca u okvoru decentralizovanog tržišta dovodi do optimalnog korišćenja znanja. Centralni planer poseduje samo znanje koje mu je dostupno koje je uvek manje nego znanje koje je koordinosano preko tržišnih učesnika. S toga je, po Hajeku, i sam zadatak ekonomske teorije objašnjenje nastanka sveobuhvatnog poretka ekonomskih aktivnosti, koji je učinio korisnu veliku količinu znanja, i to ne znanja koje bi bilo sakupljeno u umu bilo koje osobe, već takvog koje postoji samo u vidu odvojenih saznanja u hiljadama i milionima različitih jedinki. Problem koji treba rešiti nije kako optimalno alocirati resurse, već kako na najbolji mogući način iskorititi znanje koje nikom nije dato u celosti.

Katalaksija

Hajek je predlagao da se spontani poredak tržišta nazove „katalaksija“ i da on bude zamena za termin „ekonomija“ koji po njimu navodi na pogrešan trag. Naime, ekonomija je društvena delatnost koja traga za pojedinačnom hijerarhijom ciljeva, dok je znanje kako ostvariti lične ciljeve unapred dato. Katalaksija je sistem koji nema unapred određenu svrhu i posledica je odnosa dobrovoljne razmene. U današnjoj neoklasičnoj analizi podrazumeva se efikasan ekonomski poredak u kojem je nemoguće da se promenom namene korišćenih resursa ostvari neto poboljšanje. Ovo podrazumeva savršene informacije, dok stvarni svet odlikuju neznanje, stalne promene i neizvesnost. Sve što možemo da očekujemo je težnja ka ravnoteži dok se delanja pojedinaca usaglašavaju kroz mehanizam cena. Postoji i teoretska mogućnost javljanja endogenih šokova u sistemu koji dovode do toga da se planovi učesnika ne harmonizuju. Ovo je stav „radikalnih subjektivista“ koji ne samo što odbacuju neoklasični pogled na ravnotežu, nego i predlažu da, s obzirom na razilaženje očekivanja, buduće profitabilne mogućnosti možda neće biti iskorišćene. U radovima Šakla (Shackle) i Lahmana (Lachmann) postoji mogućnost da spontano nastajanje poretka može biti pre stvar slučajnosti, nego teoretska osobina samostalnih ekonomskih sistema. Drugim rečima, tržište ne prenosi očekivanja podjednako dobro kao i informacije. U Hajekovim ranim radovima, njegova glavna briga bio je neuravnotežujući efekat određenih eksternih faktora, kao što su na primer državna kontrola ponude novca, koje narušava usaglašavanje aktivnosti ekonomskih učesnika. Njegova pretpostavka bila je da katalaskija teži ravnoteži. Međutim, on se nije bavio da li i pod kojim uslovima sistem neće biti samouravnotežujući usled dejstva endogenih faktora.

Koordinacija znanja, tržište i preduzetništvo

U svetu u kojem dominira nesigurnost, gde je budućnost nepoznata, predvidljiv ishod je nemoguć. Preduzetnik, iako vođen svojim ličnim interesom, nehotice igra društveno korisnu ulogu koordinišući ekonomsko znanje dobijajući ishod koji liči kao da je sačinjen i predviđen od strane sveznajućeg zakonodavca. U ovom viđenju konkurantskog procesa, nesavršenosti kao što su na primer monopoli nisu stoga odstupanja koja se mogu jednostavnom regulativom otkloniti da bi se eliminisali gubici blagostanja, nego mogu biti neophodni elementi u nastajanju spontanog poretka. Postoji mogućnost da monopoli nastaju kao posledica veće efikasnosti ili da bez postojanja monopolističkih dobitaka određeno dobro ne bi bilo proizvedeno. U ovom slučaju postoji preduzetnička aktivnost. U svakom slučaju, dokle god ne postoji dražvna barijera ulasku, monopolista posluje sa određenim ograničenjem, stoga umesto uklanjanja monopola regulativom bolje je da se prepusti da deluje prirodni konkurentski proces. Hajek napominje da su „prirodni“ monopoli veoma retki, i da je većina monopola posledica namerne državne intervencije. Tržište je prirodni proces koji stvara svoje sopstvene korektivne mehanizme.

Hajek slomove ekonomskog poretka vidi kao direktnu posledicu pogrešnih intervencionističkih mera koje remete prirodne samokorigujuće procese koji su na delu u sistemu. Institucionalni faktor koji je Hajeka najviše zabrinjavao je državna kontrola novca. Ovaj instrument je generisao ekonomski nered i onemogućuje koordinaciju vršeći remećenje sistema relativnih cena koje bi u suprotnom podstakle aktere da stvore stabilan i održiv poredak.

Hajek se bavio i „spontanim neredom“ koje se javlja u oblastima javnih dobara i eksternalija. Kada učesnik na tržištu ima sve potsticaje da eksterne troškove svaljuje na društvo, kao na primer u slučaju zagađenja, smatra da bi trebala da postoji uloga kolektivnog delovanja. Jedan način za sprečavanje ovog slučaja spontanog nereda je da se formulišu svojinska prava takva da bi se svaka eksterna šteta bila prebačena na zagađivača od kojeg bi pogođeni pojedinac tražio nadoknadu za pretrpljenu štetu sudskim putem. Na ovaj način eksterne štete mogu biti internaliovane. Hajeku se zamera da se previše oslanja na postepeno poboljšavanje prava svojine kroz konkurentski proces koje je posledica njegovog odbijanja da razmotri mogućnost da u nekim oblastima razum može da poboljša prirodni proces.

Tokom našeg društvenog razvoja, pronašli smo sasvim slučajno institucije kao što su tržište ili novac, kojih smo svesni, koristimo ih svakodnevno, ali ih ipak nedovoljno razumemo. Kao dokaz za ovu konstataciju može nam poslužiti izostanak koncenzusa oko toga šta je u stvari novac i koja je njegova uloga u privredi, kao i odsustvo spoznaje načina funkcionisanja tržišta koje se ogleda u postojanju više ekonomskih škola koja svaka iz svog ugla izvodi zaključke koji su obično suprostavljeni zaključcima drugih. Sam evolutivni proces zahteva da kroz metod pokušaja i pogrešaka učimo i razvijamo svoja dostignuća. Rešenja koja su danas dobra, možda će biti prevaziđena u budućnosti. Ovo ne isključuje upotrebu dogovora i razuma, naprotiv, ali moramo biti svesni svog neznanja i da naša rešenja mogu nekad i da naškode, a ne da ostvare poboljšanje u paretovom smislu u ekonomiji kao celini koje svojom intervencijom želimo da ostvarimo.
[/av_textblock]

[av_social_share title=’Share this entry’ style=” buttons=” share_facebook=” share_twitter=” share_pinterest=” share_gplus=” share_reddit=” share_linkedin=” share_tumblr=” share_vk=” share_mail=”][/av_social_share]