Sporazum o priznanju krivičnog dela sa osvrtom na uporednopravna rešenja

[av_heading heading=’Sporazum o priznanju krivičnog dela sa osvrtom na uporednopravna rešenja’ tag=’h3′ style=” size=” subheading_active=” subheading_size=’15’ padding=’10’ color=” custom_font=”][/av_heading]

[av_textblock size=” font_color=” color=”]

Priredila: Vladana Kostić

Autor: Milica Vidić

[/av_textblock]

[av_textblock size=” font_color=” color=”]

Sporazum o priznanju krivičnog dela je relativno nov institut našeg krivičnog procesnog prava. Uveden je prvi put u naše zakonodavstvo 2009. izmenama i dopunama Zakonika o krivičnom postupku iz 2001. pod nazivom sporazum o priznanju krivice. To je bila posledica jedne preporuke Saveta Evrope u kojoj je istaknuta potreba da se pojednostavi krivični postupak u kontinentalnim krivičnopravnim sistemima kao i da okrivljeni koji je priznao krivično delo ne treba dugo da bude u neizvesnosti u pogledu sankcije.[1]              Narodna skupština Republike Srbije donela je novi Zakonik o krivičnom postupku 2011. godine. Zakonik je počeo da se primenjuje od 15. 1. 2013, a u postupcima za krivična dela organizovanog kriminala i ratnih zločina, godinu dana ranije. Za ovaj zakonik je karakterističan niz izmena u odnosu na ranije važeći. Izmene nisu zaobišle ni sporazum o priznanju krivičnog dela. To je jedan od tri sporazuma koji pored sporazuma o svedočenju okrivljenog i sporazuma o svedočenju osuđenog, novi ZKP predviđa. Sama ideja o uvođenju sporazuma o priznanju krivičnog dela je dobra i izazvana je potrebom da se krivični postupci rešavaju brže i da budu efikasniji. Ta intencija zakonodavca je još više izražena u ZKP iz 2011. koji, moglo bi se reći, nekritički olabavljuje uslove za zaključenje ovog sporazuma. Sporazum po svojoj formi podseća na ugovore građanskog prava. Sa jedne strane imamo javnog tužioca koji nudi sporazum koji mora da sadrži zakonom određene elemente, a sa druge strane okrivljenog koji može da ga prihvati. Naravno, sadržinu ustanovaljavaju pregovorima koji prethode ročištu na kom sud odlučuje o sporazumu. To svakako nije nikakav klasičan ugovor. Javni tužilac je državni organ koji štiti ustavnost i zakonitost, okrivljeni je lice za koje postoji procesno relevantan stepen sumnje da je izvršilo krivično delo, a cilj sporazuma je da postupak okonča priznanjem okrivljenog, bez odugovlačenja i sve to uz određeni stepen sudske kontrole. Sami ciljevi su nesporni, ono što može biti sporno jesu uslovi za zaključenje ovog sporazuma koji se razlikuju ne samo u odnosu na ZKP iz 2001, već i na uporednopravna rešenja, a koja su morala biti uzeta u obzir pogotovo kad su u pitanju zemlje koje imaju duže iskustvo u primeni ove vrste sporazuma.
Kada je 2009. uveden sporazum o priznanju krivice uslovi za njegovu primenu su bili drugačije postavljeni u odnosu na današnja rešenja. Prvi uslov se odnosio na visinu propisane kazne za krivična dela za koja je moguće zaključiti sporazum o priznanju krivice. Tako je taj sporazum bilo moguće zaključiti samo za krivična dela za koja je propisana kazna do 12 godina zatvora i samo do završetka prvog ročišta za održavanje glavnog pretresa.[2] ZKP iz 2011. predviđa mogućnost zaključenja sporazuma o priznanju krivičnog dela za sva krivična dela, bez ogranicenja. Jasno da je da je glavni cilj zakonodavca, još kada je prvi put uveo ovaj sporazum, bio da se sudovi rasterete i to na taj način što bi priznanje okrivljenog pod određenim uslovima bilo dovoljno za donošenje presude i rešavanja predmeta krivičnog postupka. Međutim, uslovi za taj sporazum su bili prilično restriktivno postavljeni u odnosu na pozitivnopravna rešenja pogotovo ako uzmemo u obzir da je visina kazne ograničavala mogućnost zaključenja sporazuma. Na taj način su učinioci najtežih krivičnih dela bili isključeni iz mogućnosti da zaključe ovaj sporazum. To bi se rešenje moglo smatrati boljim u odnosu na važeće. Postoje i oni koji smatraju da nema razloga da se misli da javni tužilac neće voditi računa o svrsi izricanja krivične sankcije. Javni tužilac i u redovnom postupku ima pravo da izjavi žalbu ukoliko nije zadovoljan presudom, a što se tiče činjenice da na ovaj način mogu i za najteža krivična dela učinioci da budu kažnjeni sasvim blagim kaznama, treba uzeti u obzir da takve kazne može izreći i sud.[3] Ali, treba uzeti u obzir da su kada je ovaj sporazum u pitanju, žalbe retke.[4] Sa druge strane, tužilac će najverovatnije uputiti okrivljenom ponudu koja će za njega značiti bolji ishod od onog koji bi mogao očekivati ukoliko se krivični postupak dovrši bez sporazuma. Samim tim je jasno da će ponuda sadržati blažu krivičnu sankciju od one koju bi okrivljeni mogao inače dobiti, jer, u suprotnom, koji bi njegov interes bio da zaključuje sporazum. A ako uzmemo u obzir da je jedan od razloga uvođenja ovog instituta u naše pravo i dužnina postupka, onda treba očekivati da će on svoju primenu naći i u postupcima za teška krivična dela, jer je logično da oni traju duže. Uporednopravna rešenja ukazuju na to da bi trebalo suziti oblast primene ovog sporazuma samo na lakša krivična dela. Tako italijanski zakonik o krivičnom postpuku predviđa da se ovakvim sporazumom kazna može smanjiti do jedne trećine, ali da ne sme preći 5 godina, što znači da se okrivljeni i tužilac mogu sporazumevati o priznanju samo za krivična dela do 7 i po godna zatvora.[5] Poseban je slučaj Sjedinjenih Američkih Država gde je sporazum o priznanju moguće zaključiti u pogledu bilo kog krivičnog dela, pa i onih najtežih. Smatra se da je to zato jer normativne mogućnosti koje se daju za kažnjavanje u pogledu maksimalne moguće kazne, često nisu proporcionalne sa težinom krivičnog dela. Tako da sporazumom osumnjičeni želi da ograniči prostor sudiji prilikom odmeravanja kazne.[6] Što se primene sporazuma tiče, treba spomenuti tendenciju naših sudova da olako donose presude na osnovu sporazuma o priznanju krivičnog dela, ne ulazeći u osnovanost dostavljene optužnice koja je sastavni deo sporazuma, niti u pravnu kvalifikaciju koja je sadržana u sporazumu, već ocenu dokaza prepuštaju javnom tužiocu.[7]
Prvobitno rešenje Zakonika iz 2011. je predviđalo da se sporazum sa javnim tužiocem može zaključiti od donošenja naredbe o pokretanju istrage, pa do izjašnjenja okrivljenog o optužbi na glavnom pretresu.[8] Međutim, i to ograničenje je ukinuto, tako da se sada ovaj sporazum može zaključiti sve do okončanja glavnog pretresa.[9] Najčešći argument u korist sporazuma je upravo da on skraćuje trajanje krivičnog postupka, ali predviđanjem mogućnosti da se sporazum zaključi sve do okončanja glavnog pretresa, njegov glavni cilj se donekle obesmišljava.
Pored razlika koje postoje između rešenja koja ZKP iz 2001. i ZKP iz 2011. predviđaju, a koja se tiču zaključenja sporazuma, postoje i razlike koje se odnose na krivičnu sankciju ili meru koja se okrivljenom izriče za krivično delo koje je predmet sporazuma. Tako su odredbe ZKP iz 2001. predviđale da se javni tužilac i okrivljeni mogu saglasiti o izricanju okrivljenom kazne koja po pravilu ne može biti ispod zakonskog minimuma za krivično delo koje se okrivljenom stavlja na teret. Izuzetno, javni tužilac i okrivljeni su se mogu saglasiti da se okrivljenom izrekne blaža kazna u granicama propisanim u članu 57. Krivičnog zakonika.[10] Novo rešenje kaze da treba da kazna ili druga krivična sankcija, odnosno druga mera u pogledu koje su javni tužilac i okrivljeni zaključili sporazum, bude predložena u skladu sa krivičnim ili drugim zakonom.[11] Javnom tužiocu su data ovlašćenja da ocenjuje i procenjuje koja krivična sankcija ili druga mera ostvaruje svrhu krivičnih sankcija u odnosu na konkretnog učinioca. a uloga suda je svedena na proveru zakonitosti sporazuma o priznanju krivičnog dela. Sud se u izbor krivične sankcije ne meša. Nemačko krivično procesno pravo predviđa, međutim, aktivniju ulogu suda kada je ovakva vrsta sporazuma u pitanju. Naime, sud može u odgovarajućim slučajevima sa učesnicima u postupku da pregovara o daljem toku i ishodu postupka, ali izreka presude, kao ni mera bezbednosti ne smeju biti predmet pregovaranja o krivici. Uz slobodnu ocenu svih okolnosti slučaja, kao i opštih pravila za odmeravanje kazne, sud može da navede i gornju i donju granicu kazne, a učesnici u postupku će dobiti mogućnost da se izjasne o tome. Do nagodbe će doći onda, kada optuženi i tužilaštvo prihvate predlog suda. Sud neće biti vezan nagodbom ukoliko određene okolnosti nisu uzete u obzir ili su se one kasnije pojavile, pa predloženi kazneni okvir nije srazmeran delu ili krivici. Isto važi i kada dalje ponašanje optuženog ne odgovara ponašanju koje proizlazi iz očekivanja suda.[12] Italijansko krivično procesno pravo predviđa da sud ispituje da li su stranke postavile ispravnu kvalifikaciju krivičnog dela kao i da li je kazna pravilno odmerena.[13] Osim toga, italijanski sud može usvojiti zahtev koji su podnele stranke, odbiti zahtev zbog toga što smatra da dogovorena kazna nije pravilno odmerena i može doneti oslobađajuću presudu ukoliko su ispunjeni određeni zakonom predviđeni uslovi.[14]
Naša ranija zakonska su predviđala da moraju postojati dokazi koji potkrepljuju priznanje krivice okrivljenog, kao i da sporazumom o priznavanju krivice nisu povređena prava oštećenog ili da on nije protivan razlozima pravičnosti.[15] Ova poslednja odredba se ne spominje više u važećem ZKP, a prethodna je tako modifikovana da je potrebno da postoje i drugi dokazi koji nisu u suprotnosti sa priznanjem okrivljenog da bi sud prihvatio sporazum.[16] Ne treba zanemariti činjenicu da će sud odbiti sporazum o priznanju krivičnog dela ukoliko postoje dokazi koji su u suprotnosti sa priznanjem okrivljenog, što obavezuje sud da se činjenično i pravno upusti u predmet sporazuma i ocenu dokaza za krivično delo za koje se okrivljeni osudjuje. Postavlja se pitanje koliko je sud u mogućnosti to da čini pre donošenja optužnice. S druge strane, predviđanje mogućnosti da se presuda donese na osnovu sporazuma stranaka nakon potvrđivanja optužnice, ima smisla, jer je sud zbog već preduzetih dokaznih radnji u stanju da proveri činjeničnu i pravnu osnovanost sporazuma.[17]
Zakonik kojim je uveden sporazum o priznanju krivice, predviđao je da ročištu na kojem sud odlučuje o sporazumu, prisustvuju javni tužilac, okrivljeni, branilac, a da se o ročištu obaveštavaju i oštećeni i njegov punomoćnik, a takođe, ovo ročište je po pravilu bilo javno.[18] Zakonik iz 2011. ne predviđa obavezno obaveštavanje oštećenog i njegovog punomoćnika, a isključuje i prisustvo javnosti na ročištu.[19] Ovo je još jedan član novog ZKP-a koji sužava prava oštećenog da utiče na sadržinu i donošenje sporazuma o priznanju krivičnog dela. Stiče se utisak da se daje prednost rešavanju predmeta krivičnog postupka po svaku cenu, a da se zanemaruju prava oštećenog koja sporazumom, kako je on prethodno bio regulisan, nisu smela biti povređena. Takođe, javni tužilac ne mora više da računa sa ocenom njegovog rada od strane javnosti, bar ne ne ročištu o potvrđivanju sporazuma. Nisu najjasniji razlozi zakonskog isključenja javnosti sa ovog ročišta, ali s obzirom da sud može odbiti ili odbaciti sporazum samo u zakonom određenim slučajevima, i da je tu prilikom donošenja presude načelo slobodnog sudijskog uverenja bitno suženo, pitanje je koliko bi javnost na ročištu uopšte mogla da predstavlja kontrolni faktor sudu ili javnom tužiocu.
Protiv rešenja suda o usvajanju sporazuma o priznanju krivice, žalbu je mogao i izjaviti oštećeni i njegov punomoćnik.[20] Pozitivno krivičnoprocesno pravo kaže da protiv presude kojm je prihvaćen sporazum o priznanju krivice, pravo na žalbu imaju javni tužilac, okrivljeni i njegov branilac i to iz razloga koji su navedeni u članu 338. stav 1, kao i ako se presuda ne odnosi na predmet sporazuma.[21] Oštećenom su našim novim pravnim rešenjima daleko više vezane ruke, jer je izgubio pravo da bude obavešten o ročištu, a više nema ni pravo na žalbu protiv rešenja (sada presude) suda o usvajanju sporazuma o priznanju krivičnog dela. U praksi je, međutim, zauzet stav da ukoliko sporazum sadrži odluku u pogledu imovine proistekle iz krivičnog dela, a koja je imovina oduzeta od trećih lica, onda će se na ročište pozvati i to treće lice, odnosno njegov punomoćnik ukoliko ga ima.[22] Time je praksa donekle poboljšala položaj oštećenog, ali time ipak izmenjena činjenica da oštećeni nema pravo da se žali na presudu, niti da preuzme krivično gonjenje od javnog tužioca. Ovde je na neki način interes brzine okončanja krivičnog postupka stavljen ispred interesa pojedinca. To bi moglo biti opravdano kod nekih lakših krivičnih dela. Međutim, i ona dela koja se inače smatraju lakšim krivičnim delima, pasivnog subjekta mogu teško pogoditi (pogotovo neka imovinska, ali i protiv polne slobode). Oštećeni u tom slučaju ipak nije onemogućen da ostvari neka svoja prava, tako je javni tužilac dužan da ga pozove ovlašćeno lice da podnese imovinskopravni zahtev pre zaključenja sporazuma. Rešenja nemačkog zakona o krivičnom postupku predviđaju da tužilaštvo i sud treba u svakoj fazi postupka da ispituju mogućnost postizanja nagodbe između osumnjičenog i oštećenog, ali nagodba se ne može prihvatiti ako je oštećeni izričito protiv nje.[23]
S pravom se može smatrati da su ovim rešenjima javnom tužiocu možda data i prevelika ovlašćenja. On je taj koji procenjuje koliko teško posledice krivičnog dela pogađaju društvo i pojedinca, i kojom bi se krivičnom sankcijom ili drugom merom mogla postići svrha njihovog izricanja. A pri svemu tome nikakva snažna brana prevelikoj arbitrernosti javnog tužioca ne postoji. Sve je prepušteno njegovom pravničkom znanju, profesionalnom integritetu i etičnosti. Sud presudu može odbiti ako sporazum ne sadži obavezne elemente ili ako okrivljeni, koji je uredno pozvan nije došao, a izostanak nije opravdao. Odbacivanje sporazuma od strane suda je moguće ako postoje razlozi za obustavu krivičnog postupka ili nisu ispunjeni uslovi za prihvatanje sporazuma o priznanju krivičnog dela iz člana 317 stav 1. Među tim uslovima nalazi se i onaj koji predviđa da će sud prihvatiti sporazum ukoliko je kazna ili druga krivična sankcija, odnosno druga mera u pogledu koje su javni tužilac i okrivljeni zaključili sporazum, predložena u skladu sa krivičnim ili drugim zakonom. Ne predviđa se obaveza da kazna ne može biti ispod zakonskog minimuma za krivično delo koje se okrivljenom stavlja na teret, osim izuzetno. U novom Zakoniku svoje mesto nije našla ni odredba koja je predviđala da sporazumom ne smeju biti povređena prava oštećenog niti on sme biti u suprotnosti sa razlozima pravičnosti. Čini se da su zaštita interesa okrivljenog, kao i razlozi pravičnosti ustuknuli pred potrebom da krivični postupak bude efikasan. Međutim, sigurno je da oštećenom ne bi mnogo značila ni činjenica da je pravda spora, ali dostižna, zato ne treba odbaciti institut sporazuma o priznanju krivičnog dela, već bi trebalo da uslovi za njegovo zaključivanje budu strože postavljeni. Tako u Nemačkoj sud ima sopstvenu funkciju utvrđivanja činjenica, na osnovu kojih će da donese presudu, ne bivajući vezan za zahteve stranaka u postupku. Ovo, nužno i ispravno, ograničava i mogućnost sporazumevanja u krivičnom postupku, pri čemu “trgovanje pravdom” mora da bude isključeno.[24] U SAD je predviđeno da sudija odmerava kaznu prema svom slobodnom sudijskom uverenju, bez obzira na sporazum između osumnjičenog i tužioca, tako da ponekad izriču veću kaznu od predložene.[25]
Nesumnjiva je činjenica da je sporazum o priznanju krivičnog dela sa raznim svojim modalitetima prihvaćen u brojnim državama. Sve više i u onim koje pripradaju kontinentalnom pravnom sistemu. Nije, dakle, neobičan stav našeg zakonodavca kada je njegovo uvođenje u pitanju. Ono gde postoji prostor za kritike jestu uslovi za njegovu primenu. Ne treba zanemariti da marginalizovana uloga suda kada je u pitanju sporazum o priznanju krivičnog dela, može doprineti većim pritiscima na javnog tužioca da se zaključuju sporazumi koji odgovaraju nekom okrivljenom. Tada nikakva efikasnost postupka ne bi mogla da nadomesti nedostatak pravde.

[1]Aleksandar Trešnjev,  Dileme u primeni sporazuma o priznanju krivičnog dela, Bilten Vrhovnog kasacionog suda,  n˚2/2011,  str. 243.

[2] član  282a Zakonik o krivičnom postupku, “Službeni list SRJ”, br. 70/2001 i 68/2002 i “Službeni glasnik RS”, br. 58/2004, 85/2005, 115/2005, 85/2005 – dr. zakon, 49/2007, 20/2009 – dr. zakon i 72/2009,

[3] Aleksandar Trešnjev, op.cit, str. 244.

[4] Stanko Bejatović, Sporazum o priznanju krivice: Novi ZKP Srbije i regionalna komparativna analiza, Zbornik- Savremene tendencije krivičnog procesnog prava u Srbiji i regionalna krivično procesna zakonodavstva (normativni i praktični aspekti), 2012, str. 207.

[5] Veljko Turanjanin, Sporazum o priznanju krivice u pravu evropskih zemalja: primjer Italije, Strani pravni život, n˚2/2011, str. 155.

[6] Milan Škulić, Dominantne karakteristike osnovnih velikih krivičnoprocesnih sistema i njihov uticaj na reformu srpskog krivičnog postupka, Crimen,  n˚2/2013, str.  211.

[7] Ivana Miljuš, Bojana Stanković,  Nadležnost krivičnog vanpretresnog veća u fazi istrage i optuženja-problemi u praksi,  Zbornik-Suđenje u razumnom roku i drugi krivičnopravni insturmetni adekvatnosti državne reakcije na kriminalitet, 2015, str. 6.

[8] član 313 Zakonik o krivičnom postupku, ”Sl. glasnik RS”, br. 72/2011

[9] član 313 Zakonik o krivičnom postupku, ”Sl. glasnik RS”, br 72/2011,  101/2011, 121/2012, 32/2013, 45/2013, 55/2014

[10] član 282b  Zakonik o krivičnom postupku, “Sl. list SRJ”, br. 70/2001 i 68/2002 i “Sl. glasnik RS”, br. 58/2004, 85/2005, 115/2005, 85/2005 – dr. zakon, 49/2007, 20/2009 – dr. zakon i 72/2009

[11] član 317 Zakonik o krivičnom postupku, ”Sl. glasnik RS”, br 72/2011,  101/2011, 121/2012, 32/2013, 45/2013, 55/2014

[12] Zakon o krivičnom postupku savezne republike Njemačke, (Savezni službeni glasnik I str. 1074, 1319), zadnje izmene i dopune u skladu sa članom 2. zakona od 31. oktobra 2008. (Savezni službeni glasnik I str. 2149), UNIVERSITY PRESS – Magistrat izdanja Sarajevo, 2011,  str. 116, 117.

[13] Veljko Turanjanin, op.cit, str. 155.

156.

[14] Ibid, str. 160.

[15] član 282v  Zakonik o krivičnom postupku, “Sl. list SRJ”, br. 70/2001 i 68/2002 i “Sl. glasnik RS”, br. 58/2004, 85/2005, 115/2005, 85/2005 – dr. zakon, 49/2007, 20/2009 – dr. zakon i 72/2009

[16]član 317  Zakonik o krivičnom postupku, ”Sl. glasnik RS”, br 72/2011,  101/2011, 121/2012, 32/2013, 45/2013, 55/2014

[17] Ivana Miljuš, Bojana Stanković, op.cit, str. 5.

[18] član 282v  Zakonik o krivičnom postupku, “Sl. list SRJ”, br. 70/2001 i 68/2002 i “Sl. glasnik RS”, br. 58/2004, 85/2005, 115/2005, 85/2005 – dr. zakon, 49/2007, 20/2009 – dr. zakon i 72/2009

[19] član 315 Zakonik o krivičnom postupku, ”Sl. glasnik RS”, br 72/2011,  101/2011, 121/2012, 32/2013, 45/2013, 55/2014

[20] član 282g  Zakonik o krivičnom postupku, “Sl. list SRJ”, br. 70/2001 i 68/2002 i “Sl. glasnik RS”, br. 58/2004, 85/2005, 115/2005, 85/2005 – dr. zakon, 49/2007, 20/2009 – dr. zakon i 72/2009

[21]član 319  Zakonik o krivičnom postupku, ”Sl. glasnik RS”, br 72/2011,  101/2011, 121/2012, 32/2013, 45/2013, 55/2014

[1] Aleksandar Trešnjev, op.cit, str. 244. 259.

[22] Zakon o krivičnom postupku savezne republike Njemačke, (Savezni službeni glasnik I str. 1074, 1319), zadnje izmjene i dopune u skladu sa članom 2. zakona od 31. oktobra 2008. (Savezni službeni glasnik I str. 2149), UNIVERSITY PRESS – Magistrat izdanja Sarajevo, 2011, str. 89.

[23] Zakon o krivičnom postupku savezne republike Njemačke, (Savezni službeni glasnik I str. 1074, 1319), zadnje izmjene i dopune u skladu sa članom 2. zakona od 31. oktobra 2008. (Savezni službeni glasnik I str. 2149), UNIVERSITY PRESS – Magistrat izdanja Sarajevo, 2011, str. XII

[24] Milan Škulić, op.cit, str. 214.

Literatura

1. Zakonik o krivičnom postupku, “Sl. list SRJ”, br. 70/2001 i 68/2002 i “Sl. glasnik RS”, br. 58/2004, 85/2005, 115/2005, 85/2005 – dr. zakon, 49/2007, 20/2009 – dr. zakon i 72/2009
2. Zakonik o krivičnom postupku, ”Sl. glasnik RS”, br. 72/2011
3. Zakonik o krivičnom postupku, ”Sl. glasnik RS”, br 72/2011,  101/2011, 121/2012, 32/2013, 45/2013, 55/2014
4. Zakon o krivičnom postupku savezne republike Njemačke, (Savezni službeni glasnik I str. 1074, 1319), zadnje izmjene i dopune u skladu sa članom 2. zakona od 31. oktobra 2008. (Savezni službeni glasnik I str. 2149), UNIVERSITY PRESS – Magistrat izdanja Sarajevo, 2011.
5. Ivana Miljuš, Bojana Stanković, Nadležnost krivičnog vanpretresnog veća u fazi istrage i optuženja-problemi u praksi,  Zbornik-Suđenje u razumnom roku i drugi krivičnopravni insturmetni adekvatnosti državne reakcije na kriminalitet, Sprasko udruženje za krivičnopravnu teoriju i praksu, 2015.
6. Aleksandar Trešnjev , Dileme u primeni sporazuma o priznanju krivičnog dela, Bilten Vrhovnog kasacionog suda, 2013.
7. Veljko Turanjanin, Sporazum o priznanju krivice u pravu evropskih zemalja: primjer Italije, Strani pravni život n˚2/2011
8. Milan Škulić, Dominantne karakteristike osnovnih velikih krivičnoprocesnih sistema i njihov uticaj na reformu srpskog krivičnog postupka, Crimen n˚2/2013.
[/av_textblock]

[av_social_share title=’Share this entry’ style=” buttons=” share_facebook=” share_twitter=” share_pinterest=” share_gplus=” share_reddit=” share_linkedin=” share_tumblr=” share_vk=” share_mail=”][/av_social_share]