Svedok u krivičnom postupku

[av_heading heading=’Svedok u krivičnom postupku’ tag=’h3′ style=” size=” subheading_active=” subheading_size=’15’ padding=’10’ color=” custom_font=”][/av_heading]

[av_textblock size=” font_color=” color=”]

Autor: Neda Stojiljković

Reviziju sprovela: Vladana Kostić

[/av_textblock]

[av_textblock size=” font_color=” color=”]

Hronološki posmatrano svedok se javlja u prvim ljudskim civilizacijama i vezan je za sam nastanak države, koja je uslovno i nastanak određenog stepena prava. Prvi put pominjan i korišćen pojam svedoka vezan je za robovlasničke države u prvom redu egipatsko carstvo (negde oko 2500. god. p.n.e.). Karakteristično za akuzatorski (optužni) postupak koji biva pokrenut od strane oštećenog kao dokazno sredstvo između ostalog korišćen je i svedok. Svedoci su svoje iskaze davali pod zakletvom, na ime Boga ili Faraona. Bila je praćena izjavom o kazni koja će biti primenjena u slučaju krivokletstva.[1]

Za slovensku istoriju karakterističan je naziv sok (svedok). On se koristi u običajnom pravu slovenskih naroda, najpre kod Rusa, Čeha i Srba. Izvori su sadržani u spisima Dubrovačke Republike.[2] Najznačajnije sredstvo je bilo saslušanje soka.

Krivičnoprocesni subjekat je procesno sposobno fizičko ili pravno lice koje svojom voljom vrši određena prava i dužnosti utvrđena zakonom. Shodno funkciji koju ovi subjekti vrše, mogu se podeliti na glavne i sporedne. U glavne krivičnoprocesne subjekte ubrajaju se: ovlašćeni tužilac, okrivljeni i sud. Ostali učesnici u krivičnom postupku koji nemaju neposredni interes za rešenje krivične stvari su sporedni krivičnoprocesni subjekti. U njih možemo navesti svedoke, veštake, zakonske zastupnike, punomoćnike, tumače, stručna lica.[3] U članu 96 stav 1 Zakonik o krivičnom postupku definiše svedoka kao lice koje će verovatno moći da da obaveštenje o krivičnom delu i učiniocu, kao i o drugim važnim okolnostima.[4] Svedok je fizičko lice kome je poznato nešto o činjenicama koje se utvrđuju u krivičnom postupku. To lice nije okrivljeno. Pojam svedočenja može se odrediti kao svojevrsna izjava lica data sudiji u toku postupka o opažanju činjenica iz prošlosti. Za svedoke se često kaže da su lično sredstvo u dokaznom postupku. Saslušanje svedoka je složena radnja koja zahteva stručnost i preciznost sudije, poznavanje psihologije.

Predmet svedočenja je događaj iz prošlosti koji daje svedok, a tiče se krivičnog dela i učinioca. Svedok saznaje događaj potpuno ili delimično, što proizilazi da sudija ima zadatak da izdvoji informacije koje su bitne za konkretan krivični postupak.

Osobenost svedoka može imati svako lice, nezavisno od njegovih karakteristika (fizičkih i psihičkih) i starosti. Ono to može steći samo ako je u mogućnosti da opazi konkretne činjenice i da ih kasnije u postupku iznese (putem sećanja). Uzrast lica nije od važnosti, pa se u tom svojstvu mogu javiti i maloletna i punoletna lica. Takođe, kao svedoci mogu biti ispitana deca, s tim što je ovo uslovljeno njihovom razvijenošću i prirodi stvari o kojoj treba da svedoče.

Kao jedan od kriterijuma za podelu jeste način saznanja činjenica. Po tome imamo svedoke koji iz sopstvenog opažanja, znači neposredno imaju obaveštenja o činjenicama relevantnim za causu criminalis – pravi svedoci i lica koja su do tih činjenica došla na posredan način – svedoci po čuvenju.

Odazivanje pozivu suda je dužnost svakog lica koje sud poziva za svedoka. Svedok može biti lice koje odredi sud, nezavisno od toga da li ima saznanje o konkretnoj stvari. Pozivanje svedoka vrši se dostavljanjem pismenog poziva gde se navode ime i prezime, zanimanje, vreme i mesto dolaska, predmet o kome se poziva i označava se da se poziva u svojstvu svedoka.[5] U zakonu je predviđena sankcija, ako svedok prekrši ove dužnosti. Mogu se primeniti dve sankcije: 1.) prinudno dovođenje, 2.) novčana kazna do 100.000 dinara. Pre nego što svedok da svoj iskaz postoji dužnost zakletve koja je danas obavezna (ranije fakultativna). Svedok zakletvom potvrđuje da će govoriti istinu i da neće ništa prećutati o krivičnoj stvari (član 106 stav 3). Zakletva se polaže usmeno čitanjem teksta. Lica koja ne polažu zakletvu su ona koja nisu punoletna u momentu ispitivanja, duševno obolela lica i ona za koje postoji osnovana sumnja da su izvrsila ili učestvovala u izvršenju krivičnog dela za koje se ispituju.

Nakon davanja zakletve lice koje je određeno kao svedok može dati iskaz. Svedok je dužan da pred sudom iznese sve činjenice koje su mu poznate, ali istovremeno je obavio dužnost izjašnjavanjem da o tome ne zna ništa. Svedok je dužan da sud obavesti o promeni adrese i boravišta i ovo je dužnost posebne vrste koja se odnosi na svedoke.

Dužnost davanja istinitog iskaza zauzima jedno od važnijih mesta u korpusu dužnosti svedoka. Na osnovu njega svedok će izneti činjenice o krivičnoj stvari po svome sećanju. Pojam istine u ovom nazivu je više subjektivan nego objektivan. Svedok u toku saslušavanja može izneti netačne činjenice iz razloga zaboravnosti, lošeg prenošenja informacija, kao i pogrešnog pamćenja. Netačnost treba razlikovati od lažnog iskaza koji nema nikakvu vrednost za postupak, dok u KZRS predstavlja krivično delo.

Procesni položaj svedoka daje na akcentu dužnostima, dok u izvesnoj meri su u drugom planu prava. Prava svedoka tiču se mogućnosti da bude izuzet od svedočenja, kao i prava na human odnos (karakteristična za sve učesnike). Može se reći da ova prava se odnose na moguće svedoke. Ta lica postaju svedoci ako ne iskoriste svoje pravo da budu oslobođeni od dužnosti svedočenja. Ako odbiju poziv i iskoriste ovo pravo faktički ne postaju svedoci.[6]

Svedok ima pravo na humani odnos. Sud mora na human i kulturan način da opšti sa svedokom. Zabranjeno je postavljati nedozvoljena (sugestivna) pitanja, kao i direktne obmane. Analogno obavezi svedoka da ne laže ni sud ne sme da laže svedoka.

Pravo na nadoknadu troškova koje svedok ima zbog dolaska u sud, zatim zbog gubitka zarade. To su troškovi krivičnog postupka. Oni se isplaćuju unapred kod krivičnih dela za koja se goni po službenoj dužnosti.

[1] Pavlović, M., Pravna istorija sveta, Kragujevac, 2009., str. 22

[2] Jiriček, K., Istorija Srba II, Beograd, 1990., str. 129

[3] Bejatović, S. Krivično procesno pravo, Službeni glasnik, 2010., str. 128

[4] Zakonik o krivičnom postupku, Službeni list SRJ, 70/2001

[5] Grubač, M., Krivično procesno pravo, Beograd, 2009., str 82.

[6] Škulić, M., Krivično procesno pravo, Beograd, 2006., str. 240.

[/av_textblock]

[av_social_share title=’Share this entry’ style=” buttons=” share_facebook=” share_twitter=” share_pinterest=” share_gplus=” share_reddit=” share_linkedin=” share_tumblr=” share_vk=” share_mail=”][/av_social_share]