Terorizam kao pretnja globalnoj bezbednosti

[av_heading tag=’h3′ padding=’10’ heading=’Terorizam kao pretnja globalnoj bezbednosti ‘ color=” style=” custom_font=” size=” subheading_active=” subheading_size=’15’ custom_class=”][/av_heading]

[av_textblock size=” font_color=” color=”]

Priredila: Vladana Kostić

Autor: Saša Stanković

[/av_textblock]

[av_textblock size=” font_color=” color=”]

Sadržaj:

1      Terorizam.. III

2      Nastanak terorizma. V

2.1      Nastanak verskog terorizma. VII

3      Pojam i definicija terorizma. VIII

4      Uzroci nastanka terorizma. X

4.1      Objektivni uzroci terorizma. XI

4.2      Subjektivni uzroci terorizma. XI

5      Oblici ispoljavanja terorizma. XII

6      ISIS – najaktuelnija teroristička pretnja na svetu. XII

7      Teroristički napadi u Parizu. XIV

8      Dva vida suprostavljanja terorizmu. XVI

9      Međunarodna saradnja u pogledu borbe protiv finansiranja terorizma. XVII

10        Zaključak. XIX

11        Literatura: XXI

1          Terorizam

U novijoj svetskoj istoriji, ne postoji nijedna zemlja, nijedna naseljena teritorija na zemljinoj kugli koja je imuna na terorizam. To je sada već globalni svetski problem, s obzirom na to da terorizam kao pojavni oblik u jednoj sredini, po pravilu nikada ne ostaje izolovan na određenom prostoru već se veoma brzo širi i grana i na druge prostore. Terorizam kao jedan od oblika nasilja, sve više u savremenom svetu ugrožava kako unutrašnju, tako i međunarodnu bezbednost. Terorizam karakteriše sve epohe ljudskog društva. Počev od ubistava careva, kraljeva, vojskovođa, atentata na državnike raznih nivoa, podmetanja eksploziva, otmica i sl. Tokom čitave istorije, ljudi su primenjivali različite terorističke taktike. Još pre Hristovog rođenja, atentati na političke ličnosti toga vremena, su ne samo se izvodili veći i glorifikovali. Atentati u Persiji i Asiriji su se pojavili u toku 11. veka prouzrokovali su strah i paniku u čitavoj Islamskoj imperiji. U toku Francuske revolucije u 18. veku, Robespjer je primenjivao terorističke taktike, kako bi uništio veći deo francuske aristokratije (oko 40.000 ljudi), od kojih je većina završila na giljotini. Tokom američke revolucije terorizam se primenjivao protiv Britanaca i njihovih simpatizera u redovima kolonista. Takođe, vrlo bitno je spomenuti terorističke aktivnosti koji su se sprovodile u kasnim decenijama 19. veka i početkom 20. veka, posebno u carskoj Rusiji. Najveći deo terorističkih grupa koje su postojale tokom prve polovine 20. veka, bile su motivisane težnjom ka slobodi od kolonijalnog ropstva, tzv. ”borbom za nacionalno oslobođenje”[1]. Od kraja Drugog Svetskog rata terorizam je postao bitan faktor subverzivne delatnosti u mnogim novoformiranim državama, kao zamena za borbu protiv demokratskih režima. S vremenom teroristički akti dobijaju nove dimenzije, koje postaju sve bezobzirnije i brutalnije.

Savremeni terorizam je doživeo naglu ekspanziju između 1950. i 1970. godine, kada je primena nasilja u političke svrhe ili za podizanje društvene svesti postala popularna strategija. U kasnim decenijama prošlog veka terorizam se proširio van granica nacionalnih država, postao bitan izraz političke volje i internacionalni problem. Iz tog razloga terorizmu se treba suprostaviti, istovremeno, vojno-policijskom taktikom, politikom, finansijski, naučno i drugim aspektima koji su od značaja za zaštitu od terorizma. Talas terorizma zapljuskuje savremenu civilizaciju izazivajući velike potrese u međunarodnim odnosima i na globalnom planu. Zbog eskalacije terorizma poslednjih godina, zbog broja nevinih žrtava, razaranja i posledica koje izaziva u međunarodnom odnosima, terorizam je postao sve više predmet interesovanja naučnika i stručnjaka iz ove oblasti koji nastoje da definišu ovaj fenomen. Terorizam se često meša ili poistovećuje sa terorom pod kojim se, u političkom smislu, podrazumeva preduzimanje akcija nasilja radi zastrašivanja i slamanja otpora onoga prema kome se vrši. Sličnosti imeđu ove dve pojave je ta što su im žrtve najčešće nedužna lica i što se u oba slučaja teži izazivanju straha i to ne kod žrtve, već kod društvene grupe kojoj žrtva pripada.  Fascinantno i gotovo neverovatno zvuči činjenica da su savremeni teroristi , uglavnom, kategorija razboritih i promišljenih pojedinaca za koje je terorizam racionalni izbor za ostvarivanje njihovih političkih ciljeva. Oni su odabrali put razaranja, krvoprolića, straha i panike širom sveta. Zato svaka zemlja ima obavezu da se bori protiv ovog velikog zla današnjice. Mogućnost upotrebe oružja za masovno uništenje nije isključena. Veliki broj dokaza ukazuje na zaokupljenost terorista u pokušajima da koriste oružje za masovno uništenje kako bi u napadima stradalo što je moguće više ljudi. Po američkim statistikama, pet od sedam država, sponzora terorizma, poseduje programe za razvijanje oružja za masovno uništenje, što ukazuje na mogućnost nuklearnog, hemijskog i biološkog terorizma. Mnogi indikatori ukazuju na moguću upotrebu ” prljavih bombi ” od strane terorističkih grupa[2].

Kada je reč o terorističkim organizacijama, vidan je postojan rast broja pojedinaca i organizacija koje su voljne da sprovode terorizam. Od devedesetih godina uočljiva je regrutacija terorista širom sveta , uspostavljanje terorističkih kampova za obuku, ujedinjenje militantnih grupa u Indoneziji, Filipinima, Singapuru, Maleziji, Tajlandu i Mjanmaru. Izražena je tendencija mrežnog organizovanja terorističkih organizacija. Najbolji primer je teroristička mreža ”Al Kaida”. Terorističke ćelije ” Al Kaide ” nalaze se u Jugoistočnoj Aziji, gde i postoji najveća koncentracija članova ” Al Kaide ” izvan granica Afganistana i Pakistana, u kojima se nalaze njene matične ćelije. U 35 zemalja širom sveta postoje operativne terorističke ćelije ”Al Kaide”[3].

2          Nastanak terorizma

Terorizam kao vrsta kolektivnog i političkog kriminaliteta svakako nije nov i nepoznat društveni fenomen. Neki smatraju da je nastao kad i klasno društvo odnosno kada i država. Drugi ga vezuju za Bliski istok i pojavu versko političkih sekti. Međutim, većina autora se slaže da terorizam polazi od Francuske buržoaske revolucije, tačnije od jakobinske diktature. Terorizam je neraskidivo vezan uz politiku pa možemo reći da je star koliko i sama politika. Naravno, u svom se izvornom obliku razlikuje od onog kakvog ga imamo danas, kao i svaki politički poredak u kojem ga prepoznajemo. Prvim poznatim teroristima smatraju se Asirci koji su otrovom mazali zidove neprijateljskih utvrđenja, poznati teroristi bili su i vladari Rimskog carstva; u srednjem veku znamo za Robespierrovu ‘vladavinu terora’ po kojoj je terorizam i dobio ime[4].

Terorizmom kao činom nepravedne i nedopuštene agresije služio se velik broj vladara kroz istoriju kako bi došli na vlast ili se na njoj zadržali. Veliko širenje terorizma dogodilo se već u 19. veku kad su se terorizmom počeli služiti pristalice anarhizma u zapadnoj Evropi, Rusiji i Americi, nastojeći atentatom ukloniti osobe na vodećim pozicijama u upravljanju državom. Novija istorija je upoznala i primere terorizma kojem zahvalnost za svoju nezavisnost duguju Izrael, Kipar, Kenija i Alžir, budući da su politički pokreti tih zemalja primenjivali terorizam protiv kolonijalnih vlasti. Protiv britanske vlasti Palestinci su već pre Drugog svetskog rata pokrenuli pobune koje su vodile jevrejske terorističke organizacije Irgun i Stern Gang. Za vreme rata pobune se nisu javljale, ali već 1944. godine događaju se tri istovremena bombaška napada, a 1946. godine miniran je hotel Kralj David gde je bio smešten centralni ured Velike Britanije. Te akcije postigle su svoj cilj. Celi svet obratio je pažnju na borbu tih grupa za samostalnost što je izazvalo sažaljenje i podršku moćnih saveznika, zbog čega je 1948. završena vladavina Britanije nad Palestinom i proglašeno osnivanje države Izrael. Ovi teroristički akti postali su podsticaj drugim grupama, lekcija koja će se poučavati i koju će naslediti mnogi budući teroristi. Savremeni Izrael, nastao na temeljima terorizma, nije se prestao njime služiti čak i s pozicije države (terorizmom kroz odmazdu, agresiju i teror nad državnim neprijateljima).
Bez sumnje, Izrael je jedan od vodećih predvodnika tzv. državnog terorizma.

Od 1960. godine do danas bili smo svedoci bezbrojnih terorističkih napada, navešću samo neke:

    • Gvatemala, 1968. godine – američki ambasador ubijen u atentatu;
    • Nemačka, 1972. godine – jedanaest izraelskih sportista ubijeno je na Olimpijadi u Minhenu;
    • Holandija, 1975. godine –otmica voza i jedanaestero naftnih ministara otetih u Beču;
    • Liban, 1983. godine –nepoznate osobe vozeći kamione s eksplozivom izvršile su samoubilački napad na vojne baze američkih marinaca u Bejrutu;
    • Škotska, 1988. godine – avion kompanije Panam raznešen je znad grada Lockerbiea;
    • Tokio, 1996. Godine –ispušten je otrovni plin sarin u podzemnu železnicu;
    • Nju Jork, 2001. godine –oteta su četiri putnička aviona od kojih su se dva zaletela u i srušila kule bliznakinje, nebodere Svetskog trgovačkog centra.
    • Napadi u Madridu 11. marta 2004.(poznati i kao 11-M ili 11/3) – bili su serija koordiniranih eksplozija bombi na sistem javnog železničkog prevoza U Madridu, Španiji, koji su ubili 192 i ranili 2.050 osoba. Napadi se smatraju najtežim terorističkim zločinom na tlu kontinentalne Evrope u istoriji.
    • Beslan „Talačka kriza u Beslanu“je naziv za jedan od najtežih terorističkih napada koji su pogodili Rusiju u njenoj istoriji. Počela je 1. septembra 2004. nakon što su čečenski teroristi zauzeli jednu školu a završila je 3. septembra 2004. napadom ruskih specijalnih jedinica. Poginulo je 344 ljudi, od čega 186 dece. Ovo je jedan od najkrvločnijh terorističkih napada uopšte.
    • Teroristički napad u Parizu – jedan od najnovijih terorističkih napada svakako jeste onaj u Parizu koji se dogodio 13. Novembra. 2015. Godine.

Ovakvih primera nažalost ima mnogo, spomenuo sam samo neke od mnogobrojnih, samo razmatranje svakog od njih predstavljao bi rad za sebe, u ovim primerima vidimo da načini terorističkih intervencija nisu jedinstveni. Tu su teroristi samoubice, najčešće bombaši samoubice, atentatori i otmičari, ili nešto drugo. Konkretno, terorističke akcije mogu se podeliti u tri kategorije:

    • otmice aviona, atentati i postavljanje bombi;
    • teror koji sprovode vođe nad članovima svoje organizacije radi postizanja što veće poslušnosti i odanosti;
    • akcije vezane uz financiranje terorističkog delovanja kao što su pljačke banaka, iznuđivanje i ilegalna prodaja oružja, a u poslednje vreme tu se ubraja i preprodaja ljudi I kompijuterski terorizam.

2.1        Nastanak verskog terorizma

Verski identitet je snažniji od svih drugih identiteta jer je vezan za božiju “pravdu” i milost. Bog je neka vrsta poslednjeg (konačnog) utočišta čovekovog, “azil” posle iskušenja i neuspeha. Pojedinac sve radi u ime Boga i po “naređenju” Boga. Zbog toga je i verski terorizam snažno ukorenjen u pojedinačni i kolektivni identitet, bezobziran i surov po izboru ciljeva i izvršenju akcija i veoma rasprostranjen. On je istovremeno i najstariji oblik terorizma , a često je povezan sa etničkim terorizmom (uzajamno se podstiču). Uspon savremenog verskog terorizma povezan je sa iranskom islamskom revolucijom iz 1979. godine. Od tada se stalno povećava broj grupa i organizacija koje šire ideje islamskog fundamentalizma, podstiču na borbu protiv “nevernika”, pokazuju gotovo bezgranični fanatizam u odbrani čistote islamskog identiteta. Tako je verski terorizam potisnuo (zamenio) ideološki terorizam, a u etničkom i nacionalnom terorizmu zauzeo centralno mesto i postao osnovni mobilišući faktor. Pošto je širenje vere i odbrana verskog identiteta “božiji zadatak i cilj”, to se nasilje i terorizam u svesti verskih fundamentalista pojavljuje kao sredstvo “božijeg cilja” a na putu do “božijeg cilja” nema prepreka, niti ima onih koji nevino stradaju. Tu nema praštanja za onoga ko se ohrabri da “vređa” ili ospori verski identitet. Koreni verskog terorizma nalaze se i u raznim vidovima frustriranosti, osećanju potčinjenosti, progonjenosti i ugroženosti, u prisustvu različitih teorija zavere i neprijateljskih namera “onih drugih”, u mističnom i iracionalnom poimanju “božije zapovesti” , u motivima očuvanja “svetih mesta”, u ideologiji “krvi i tla”, u želji da se eliminiše zamišljeni neprijatelj.  Oreol “mučenika” je metafora koja ukazuje na dubinu korena verskog terorizma i njegovu pokretačku i mobilišuću snagu u jednoj verskoj zajednici. On zavodljivo ostavlja privid jedinog sredstva koje je preostalo slabijima, manjima, beznačajnima, nesposobnima i prezrenima. A u stvari, ako se pažljivije pogleda “mučenik” je onaj koji ne želi da napreduje, već nastoji da eliminiše bolje, sposobnije, jače, naprednije. “Mučenik” je postao glavni elemenat verskog identiteta i poželjna vrlina u delu savremenog islama. Smrt kao vrlina suprotstavlja se životu kao najvišoj vrednosti koju je potvrdila ljudska civilizacija i koju ističu gotovo svi pogledi na svet, pa i religija . Ovde se treba prisetiti mišljenja Karla Popera koji kaže da je verovatnoća da će se život naći na drugim nebeskim telima u odnosu jedan prema milion i da je upravo zbog toga život velika tajna i ujedno dragocenost. Sa stanovišta ljudskih prava, pravo na život je osnovno ljudsko pravo, ono je iznad (po Ivanu Šijakoviću): svega, iznad svake ideje, akcije, programa, namere i težnje. Poštovanje života (podjednako svog i tuđeg) pokazatelj je kulturnog napretka i emancipacije čoveka, društvene zajednice i društva uopšte.

3          Pojam i definicija terorizma

Poreklo termina terorizam je u latinskom jeziku: terror, preuzet u francuskom jeziku: terrorisme, terroriser, u značenju sredstva zastrašivanja, nasilja, do uništavanja vrednosti i ljudskih života. Istorijski se obično vezuje za jakobinsku diktaturu, kao i za Oktobarsku revoluciju u Rusiji (»crveni« i »beli teror«). Postoji srodnost terorizma i ekstremizma (nacionalistički, levičarski, konfesionalni i dr.). Po nekim osobenostima, neustrašivosti i samoubilačkom žrtvovanju aktera, sličan je japanskim »kamikazama«. Savremeni/globalni terorizam karakteriše teritorijalno širenje, obuhvatajući čitave svetske regione, potom njegovo umnožavanje i pojačavanje intenziteta terorističkih akata. Globalni terorizam se sve više pokazuje kao vrsta rata postindustrijske ere. Sa ovim obeležjima se ipak ne iscrpljuje odrednica globalnog terorizma. Neke značajne osobenosti se pokazuju u zemljama koje su direktno ugrožene spolja u otporu, kao nastavak izgubljenog rata, kao poslednje moguće sredstvo, svodeći se, samim tim, na uski krug učesnika, ekstremnih pojedinaca i grupa. Stoga se do pouzdanije i potpunije definicije može doći samo praćenjem tekućih zbivanja na svetskoj sceni, naravno, sa preovladavanjem ideoloških predznaka i samoodređenja, koja, po pravilu, nemaju neki negativan smisao. Po svoj prilici je prošlo vreme kada su kriminal, korupcija, narkomanija i mafijašenje, provala nasilja, sada i terorizam i izbeglištvo u društvenim naukama izdvajani u oblast socijalne patologije. U međuvremenu su se granice pomerile, ovi fenomeni su zahvatili čitav svet i srasli sa strukturama i funkcijama velikih sistema. A to možda najviše važi za terorizam, naročito zbog njegove brutalnosti i izazivanja masovne nesigurnosti u svakodnevnom životu. Stoga i proučavanje ove problematike nalaže opsežna posmatranja, izradu specijalne hronologije i iskustvene evidencije, korekcije i dopune u tipologiji, i drugo.

S obzirom da se pitanjem terorizma bavi više nauka i disciplina, tj. da je pitanje sagledavanja pojma terorizma multidisciplinarno, potrebno je naglasiti da je zločin terorizma u sastavu korpusa zločina obuhvaćen Međunarodnim krivičnim pravom. Međunarodno krivično pravo predstavlja sistem pravnih propisa koji u sebi sadrže norme krivičnog prava koje imaju međunarodni karakter i norme međunarodnog javnog prava, usmerenih ka kažnjavanju ili primeni drugih sankcija prema licima odgovornim za krivična dela, koja su kao takva označena kao međunarodna. U grupu krivičnih dela označeni kao međunarodna krivična dela, pre svega, spadaju zločini koji su u nadležnosti Međunarodnog krivičnog suda u saglasnosti sa članom 5 Statuta, a to su: ratni zločini, zločin protiv čovečnosti, genocid i agresija. Pored navedenih, tu si i sledeći zločini: uzimanje talaca, terorizam, zločini protiv međunarodno zaštiđenih lica, zločin protiv službenika Ujedinjenih nacija i pridruženog osoblja, zločin koji čine plaćenici, zločin proizvodnje i stavljanje u promet narkotika, droga i drugih psihotropskih supstanci, zločin protiv kulturne baštine i zločin protiv životne sredine.

Sama definicija terorizma se naravno menjala tokom vremena pa tako terorizam ima bezbroj definicija, ali nema opšte saglasnosti oko suštine tog pojma, niti postoji jedna opšteprihvaćena definicija. Terorizam, kao sredstvo za postizanje političkih ciljeva, rasprostranjen je u svetskim razmerama i ugrožava opštu bezbednost podsticanjem straha i nesigurnosti. Pojam „terorizam”označava se u poslednja dva veka (namerna, zlokobna, zastrašujuća, užasavajuća, gnusna, nemoralna, nečovečna, iracionalna, nezakonita, iznuravajuća) društvena pojava za koju se vezuju svi oni koji, opsednuti prioritetno političkim ciljevima, pribegavaju fizičkom nasilju s namerom da težišno izazovu psihološke posledice (strah) kod onoga koga napadaju[5]. Izvesno je da su grupe koje pribegavaju različitim vidovima političkog nasilja, uključujući tu i terorizam, često motivisane političkim ciljevima koji se inače smatraju sasvim legitimnim. Različiti pokreti za nacionalno oslobođenje, versku autonomiju ili oni usmereni na promenu političkog poretka u svojim državama, imaju programe koji bi, kada bi se sprovodili kroz sistemske institucije, to jest kroz političko lobiranje, smatrali prihvatljivim. Široko je prihvaćena i definicija terorizma koju je dao teoretičar Petit Robert: “Terorizam je upotreba mera nasilja sa ciljem postizanja političkih efekata, pojedinim ili kolektivnim atentatima, rušenjima u vidu osvajanja, čuvanja ili vršenja vlasti u režiji određenih političkih organa koji nastoje da proizvode strah i nesigurnost[6]. Jedna od operativno najupotrebljavanijih definicija terorizma, prisutna u brojnim normativnim aktima, je definicija američkog ministarstva spoljnih poslova (State Department). Termin “terorizam” odnosi se na unapred smišljeno, politički motivisano nasilje nad neborbenim ciljevima koje čine subnacionalne grupe ili tajni agenti, a koje obično ima cilj delovanje na određeni auditorijum. Termin “međunarodni terorizam” odnosi se na terorizam koji uključuje građane ili teritorije više zemalja. Termin “teroristička grupa” odnosi se na svaku grupu ljudi koja praktikuje međunarodni terorizam, ili koja rukovodi pod-grupama koje praktikuju međunarodni terorizam.

4          Uzroci nastanka terorizma

Uzroci savremenog terorizma su vrlo nejasni što predstavlja najveći problem za globalnu borbu protiv terorizma. Uzroci terorizma se “hrane” nagomilanim i veoma dubokim protivurečnostima (klasnim, verskim, političkim…), neprihvatljivim uslovima života kao i neostvarenim ambicijama određenih društvenih grupa. Generalna skupština OUN-a 1979. godine je razmatrala ovaj problem sa aspekta bezbednosti. Tada je posvećena pažnja i spoljnim i unutrašnjim uzrocima terorizma. Terorizam mogu podstaći: ekonomske i socijalne razlike unutar država; nacinalna neizvesnost odnosno ekstremni nacionalizam i šovinizam; kolonijalna i nekolonijalna nezavisnost; narešena etnicka struktura i granice države; verska zastranjenost kao i neostvarene političke ambicije[7]. Uzroci terorizma mogu biti i: krutost sistema, zakona, propisa: osecaj ugroženosti; osecaj krivice i manje vrednosti; osecaj beskorisnosti itd. Iako se svaki teroristički subjekt – država ili nedržavni subjekt (grupa, banda, organizacija…) rukovodi specifičnim uzrocima i motivima, načelno je terorizam moguće razvrstati na objektivan i subjektivan, odnosno izdvajaju se objektivni i subjektivni uzroci koji „proizvode“ teroriste[8].

4.1        Objektivni uzroci terorizma

Kad spomenemo ovaj pojam u prvom redu mislimo se na funkcionisanje, odnosno nefunkcionisanje društvenih/državnih institucija, nedovoljno obrazovanje stanovništva, siromaštvo, otuđenost, izolovanost pojedinca i društvenih grupa, postojanje organizovanog kriminaliteta, itd. Mnoge države danas nisu sposobne da samostalno rešavaju unutrašnje probleme i suprostavljene interese, što se negativno odražava na bezbednost društva i predstavlja pogodno tlo za nastanak terorizma. Unutrašnje krize, ukoliko su još rezultat različitih oblika pritisaka i uticaja iz okruženja (politički, ekonomski, tehnološki, itd. ), neminovno dovode do dalje proizvodnje i produbljivanja negativnih tendencija, sa ciljem destabilizovanja pravnog poretka, a time i do narušavanja nacionalne bezbednosti i stabilnosti političkog sistema[9].

4.2        Subjektivni uzroci terorizma

Subjektivni uzroci terorizma – pod kojima se podrazumeva procena terorista da se neodrživo društveno stanje (objektivni uzroci terorizma) može promeniti samo nasiljem, odnosno da je nasilje najbrža, najcelishodnija, najefikasnija i, u datim okolnostima, jedina moguća varijanta delovanja. Iz navedenog proizilazi da subjektivni uzroci terorizma nastaju zbog objektivnih uzroka terorizma.

5          Oblici ispoljavanja terorizma

U odnosu na oblike, terorizam moze biti konvencionalni-nekonvencionalni, ekološki i samoubilački[10]. Konvencionalni-nekonvencinalni terorizam se dalje deli na otvoreni i prikriveni. Otvoreni terorizam izvode terorističke organizacije koje imaju verske i političke ciljeve i te organizacije taj vid terorizma samostalno ili pod pokroviteljstvom neke mocne države. Osnovni cilj ove vrste terorizma je da se skrene pažnja međunarodne zajednice na neku terorističku organizaciju koja želi da obelodani svoje ciljeve i da za nju dobije podršku od većine zemalja u svetu. Otvoreni terorizam izvode isključivo terorističke grupe i organizacije i one se javno deklarišu. Prikriveni terorizam uglavnom planiraju i izvode države u sklopu strategije protiv neke druge države sopstvenim snagama ili preko neke terorističke organizacije u apsolutnoj tajnosti. Značajna karakteristika ovog oblika terorizma je to što se koriste sredstva i metodi koji se maskiraju kroz slabosti u strukturi države. Sredstva koja se primenjuju u prikrivenom terorizmu su različita od ekonomskih, hemijskih, bioloških…s pravilom da se podstakne ono sto vec postoji kao opasnost. Ovaj oblik terorizma je najtajanstveniji i vrlo se teško otkriva, pa je samo suprotstavljanje ovakvom vidu terorzima vrlo teško i svedeno je na minimum. Ekološki terorizam je početkom 21. veka postao najveća opasnost za čovečanstvo.

6          ISIS – najaktuelnija teroristička pretnja na svetu

Skraćenicom ISIS obeležava se Islamska Država u Iraku i Siriji. To je nepriznata teroristička država koja pod svojom kontrolom drži velike regione u Iraku i Siriji.
Nastala je 3. januara 2014. godine, a proglašena je kalifatom 29. juna iste godine. Od tog perioda se širila i sada kontroliše teritoriju na kojoj živi 10 miliona ljudi. Obuhvata Irak, Siriju i male delove Libije i Nigerije. Najpre je formirana kao militantna grupa. Njeni koreni sežu od sunitskih fundamentalista. Oni su počeli da se formiraju u grupama od 2004. godine u Iraku posle američke invazije. Vodile su borbu protiv njih, a svoju vernost polažu Al Kaidi. Stanovništvo Islamske Države čine pretežno sunitski muslimani. Vođe države su sledbenici salafizma, ekstremne verske sekte. Suniti metodologiju i verovanja crpe iz Kurana. Reč “sunit” vodi poreklo od reči “sunet” što označava sve ono što je govorio Muhamed. Pripadnici ISIS-a na području pod kojem imaju vlast, uveli su zakone koji uključuju smrtnu kaznu, mučenje i sakaćenje. Sprovode i politiku etničkog čišćenja manjinskog stanovništva, pod koje se ubrajaju Kurdi, Asirci i Jermeni. Takođe, progone i verske manjine – hrišćane, jezide i šiite. Često ubijaju i cele porodice, decu, starije ljude. Ponekad u svoje redove regrutuju decu. Žene najčešće otimaju ili siluju, a kasnje ih pretvaraju u seksualno roblje. Postoje i one žene koje su regrutovane i one se bore kao i bilo koji drugi muškarac. Od 2004. godine jedan od osnovnih ciljeva ove države jeste osnivanje sunitske islamske države. Želeli su da se stvori islamska država predvođena grupom verskih lidera, a vrhovni vođa bi se nazivao halif. Za halifa se veruje da je naslednik proroka Muhameda. Njihov trenutni vođa je el-Bagdadi i za njega se smatra da vuče poreklo od Muhameda. On je zahtevao da mu se muslimani iz celog sveta zakunu na vernost u skladu sa islamskim pravom. Žele da nastave da osvajaju teritorije, da vladaju svetom i da ubiju sve one koji ne veruju u njihovu interpretaciju Kurana. Filozofija ISIS-a je predstavljena simbolizmom crne zastave koja je varijanta borbene zastave proroka Muhameda koju je grupa usvojila. Na zastavi se nalazi Muhamedov žig unutar belog kruga iznad koga stoji natpis: “Nema boga osim Alaha”[11].  Zašto je Islamska država toliko vidljiva? Prvo zato što živimo u vreme globalizacije, društvenih mreža, ubrzane komunikacije i propagande. Tako da bih kod ove političke organizacije pre svega izdvojio taj globalni aspekt i njenu vidljivost širom sveta, kao i strah i moralnu paniku koja se širi oko nje. Tu je i njena delatnost, koja je sadržana u samom nazivu: Islamska država u Iraku i Siriji, što ukazuje da se radi i o lokalnom i regionalnom fenomenu, koji ima svoju predistoriju. On se nije pojavio iznenada, odavno se stvara kroz metamorfoze situacije na Bliskom istoku, bar od vremena američke invazije na Irak, a tu spada i ono što se dešavalo od 2003. i svrgavanja Sadama Huseina, i svi događaji koji su vodili ka terorizmu Al Kaide 2001, pa i pre toga. To je militantna, džihadistička, transnacionalna politička organizacija, koja ima pretenzije da postane islamski halifat, odnosno islamska država koju bi prihvatili svi muslimani, ili većina muslimana u svetu. To je u stvari samozvani halifat, jer ga prihvata beznačajna manjina muslimana. Oni nisu prihvaćeni čak ni od strane radikalnih salafističkih, džihadističkih i terorističkih organizacija koje deluju u ime islamizma. Čak je i Al Kaida 2014. raskinula veze sa njima. To nam govori da ta organizacija, koliko god globalno delovala zastrašujuće, nema baš neki kapacitet da se održi u budućnosti. Jedina veća razlika između ISIS-a i drugih islamističkih i džihadističkih pokreda (uključujući Al Kaidu) je verovanje da je dolazak imama Mahdija (koji će vladati pre kraja sveta i osloboditi svet od zla) blizu. ISIS veruje da će poraziti “vojsku Rima“ u gradu Dabiku u severnoj Siriji u okviru ispunjenja proročanstva. Takođe, ISIS veruje da će biti još samo četiri legitimna halifa posle el Bagdadija. Propaganda Islamske države je ispunjena pozivanjem na kraj sveta. Borci ISIS-a žele da dođu u zemlje u kojima će se voditi završne bitke apokalipse. Početkom jula 2014. godine pod kontrolom Islamske Države nalazili su se ovi gradovi Mosul, Ramadi, Faludža, Tikrit, El Kaim i Baidži u Iraku i Ar Raka u Siriji. Akcije islamske države ISIS, dovele su do migracije velikih broja ljudi, koji bežeći od razaranja i katastrofe, traže priliku za boljim životom u Evropi. Zemlje Evrope kroz koje prolaze migranti suočavaju se sa velikim problemima jer pristiže sve veći i veći broj ljudi, a imaju ograničena sredstva da im pomognu. Pojedine zemlje zatvaraju svoje granice, postavljaju žičane ograde, velike zidove, kordone policajaca i sl. Dok neke druge zemlje pokušavaju svim silama da pomognu tim ljudima, kako bi im umanjili bol i patnju. Priliv velikog broja ljudi iz Sirije i Irana, doveo je do “Migrantske krize u Evropi”.

7          Teroristički napadi u Parizu

U Parizu je 13. 11. 2015. godine u 6 odvojenih napada pripadnika ISIS-a ubijeno 129 ljudi. Ranjeno je 352, od toga 90 ozbiljno. Na koncertu američke grupe u dvorani “Bataclan” ubijeno je 89 ljudi. Na stadionu “Stade de France” tokom prijateljske utakmice Francuska-Nemačka u tri odvojene eksplozije je poginulo troje terorista. U pucnjavi u “Rue de Charonne” je ubijeno 18 ljudi. Na “Boulevard Voltaire” je poginula jedna osoba. U “Rue de la Fontaine au Roi” je ubijeno 5 ljudi. U “Rue Alibert” je ubijeno 14 ljudi, a mnogi su ozbiljno ranjeni. Poginulo je i 8 napadača, od kojih 7 tako što su aktivirali svoje samoubilačke pojaseve. Pre građanskog rata u Libanu, Bejrut je bio poznat kao Pariz Bliskog istoka. Danas Pariz liči na Bejrut zapadne Evrope, grad zapaljivih etničkih tenzija, bombaša samoubica i kidnapera. Parižani su se vratili na ulice i u svoje bistroe u činu iste zadivljujuće posvećenosti normalnosti koju Libanci praktikuju od polovine 70-ih godina prošlog veka. “Même pas peur” (Bez straha), objavljuju prkosno Parižani na posterima i po zidovima Trga Republike. Ali strah prelazi granice Francuske. U poslednjih nekoliko nedelja, ISIS je preuzeo odgovornost za masakre u Bagdadu, Ankari i južnom Bejrutu, kao i za obaranje ruskog aviona sa 224 putnika. ISIS preti novim napadima, kao da želi da na sebe navuče što veći gnev svojih žrtava.

Duboko traumatizovana napadima u januaru ove godine, Francuska je posle najnovijih napada spremna na radikalne korake. „Nous sommes dans la guerre / Mi smo u ratu“, izjavio je Fransoa Oland i predložio izmene ustava koje će mu omogućiti da produži uvedeno vanredno stanje. Posle manje od 48 sati od napada u Parizu, Francuska je u dogovoru sa Rusijom pokrenula talas vazdušnih udara na Raku, uporište ISIS-a u Siriji. Ova fanatična verska milicija sa oko 35.000 pripadnika koja vlada samoproglašenim i nepriznatim kalifatom, uspela je da preko noći izdejstvuje ono što alžirskom FLN-u nije uspelo sve do 1999, gotovo četiri decenije posle proglašenja nezavisnosti Alžira – priznanje da Francuska vodi rat, a ne samo kampanju protiv „odmetnika“. U malo verovatnom scenariju upućivanja kopnenih trupa u Siriju, Francuska bi ispunila najveću želju ISIS-a: da se na svom terenu bori prsa u prsa sa „krstaškim“ ratnicima[12].

Teroristički napad u Parizu pokazuje ambiciju Islamske države da pobedi Alkaidu i da se nametne kao vođa svetskog džihadističkog pokreta, i sasvim je moguće da će se ovako nešto dogoditi i u ostalim zemljama Evrope. Naime, informacija da je jedan od terorista koji je izvršio napad u Parizu prošao kroz Srbiju i zatražio azil u Preševu potvrdila je pretpostavke da se među izbeglicama na balkanskoj ruti nalaze i boric Islamske države. Postavlja se pitanje da li je veliki talas izbeglica koje prolaze kroz našu zemlju pretnja za nacionalnu bezbednost i bezbednost građana Srbije?

8          Dva vida suprostavljanja terorizmu

Odgovor na terorizam treba da zadovolji dva zahteva. On treba da bude prihvatljiv, dakle, saglasan sa zahtevima demokratije i da bude uspešan u minimiziranju ili iskorenjivanju problema. Trebalo bi da se demokratska strategija borbe protiv terorizma oslanja na miroljubiva sredstva, kao što su pregovaranje, kompromis i pomirenje. U slučaju SAD, to bi značilo ozbiljno preispitivanje njene dosadašnje intervencionističke politike i načina na koji je ona, pod plaštom globalizacije demokratskih vrednosti, sprovodila svoju imperijalističku politiku širom sveta. Čak i pod pretpostavkom da ona to želi i može da učini, postavlja se pitanje kakav bi bio učinak takvog pristupa otklanjanju uzroka terorizma. Pored toga, priroda terorističke pretnje i razornost terorističkih napada, kao i količina mržnje ispoljene u njima, dovode u pitanje to da li je teroriste moguće dovesti za pregovarački sto. Danas postoje dva stava — načina kako se boriti protiv terorizma. Jedan način je, nazovimo ga ovde, „akcija odmazde” koji utiče na počinioce kada se napad dogodi, i drugi način je „akcija prevencije” ili „akcija pomirenja” odnosno delovanje na uzroke nezadovoljstva koje dovodi do povećanja nasilja a samim tim i terorističkih akcija[13]. Oni koji smatraju da je represija jedini način „pregovora” sa teroristima smatraju da teroristi pristupaju nasilju iz racionalnih razloga, pa shodno tome jedino rešenje i jedini odgovor na pretnju i nasilje, jeste nasilje i to kao odmazda (pošto se teroristički akt dogodi) i kao prevencija (pre nego što se dogodi). Nasuprot njima stoje oni koji naglašavaju socijalne, političke i ekonomske uzroke terorizma te stoga kao rešenje nameću društvenu prevenciju (suzbijanje siromaštva, smanjenje političkih tenzija) u prvom redu pregovaranje kao metod povratka određene količine moći i dostojanstva. Kao polaznu tačku za ovaj način reagovanja na nasilje uzima se rezolucija Ujedinjenih nacija u kojoj se zaključuje da „mere za sprečavanje međunarodnog terorizma iziskuju proučavanje uzroka onih oblika terorizma i nasilnih akcija koje leže u bedi, razočaranju, nezadovoljstvu i očajanju”[14]. Oni koji veruju da je ovaj put jedini pravi put, predlažu dugoročne reforme i politiku pomirenja odmah, na kratki rok. Podsetimo i da se u dokumentima Ujedinjenih nacija ne razlikuju „manje opasnosti” (siromaštvo) od „većih opasnosti” (terorizam), jer su ove vrste pretnji usko povezane. „Siromaštvo može dovesti do terorizma, a terorizam može velike delove sveta baciti u siromaštvo. U dokumentu piše: ’Siromaštvo je opasno koliko i oružje za masovno uništenje”[15].

9          Međunarodna saradnja u pogledu borbe protiv finansiranja terorizma

Posle 11. septembra 2001. godine donesen je niz antiterorističkih mera koje države članice antiterorističke koalicije, svaka za sebe, zatim multilateralno i bilateralno, moraju sprovesti. Te su mere podeljene u osam kategorija: političke i upravljačke; državne i socijalne; psihološko-komunikacijsko-edukativne; vojne; sudske i zakonske; policijske i zatvorske; obaveštajne, mere obaveštajnih službi i ostale mere. Načelni okvir borbe protiv terorizma, uz već ranije donesene rezolucije o terorizmu, usvajanjem Opšte rezolucije o međunarodnom terorizmu, kojom se zahteva zamrzavanje finansija lica osumnjičenih da su teroristi, dao je Ujedinjenim nacijama oštre mere protiv organizacija i država koje im pomažu. Nakon ove rezolucije i pojedinačne države usvojile su odredbe kojima se omogućava blokiranje finansijskih transakcija pojedinaca i pravnih lica za koje se sumnja da sarađuju s terorističkim organizacijama[16]. Međunarodna zajednica, a posebno Evropska unija, razvile su opsežan i komplikovan sistem za borbu protiv terorizma. Postoje brojni dokumenti Saveta Evrope, Evropske komisije i Evropskog parlamenta koji čine pravnu, političku i akcionu osnovu za adekvatnu borbu protiv terorizma. Uvođenjem većeg i odgovornijeg nadzora u bankarskom poslovanju i finansijskim transakcijama sprečava se u dobroj meri pranje novca, a novom pravnom regulativom olakšava se, odnosno omogućava, zamrzavanje i konfiskacija imovine i finansijskih sredstava osumnjičenih za terorističke aktivnosti ili pomaganje teroristima. Sve je to stvorilo novu situaciju u kojoj se sve intenzivnije počinju povezivati terorističke organizacije i organizovani kriminal i stvarati neprirodno savezništvo. U takvim uslovima, kad je ojačan međunarodni nadzor, terorističke organizacije sve češće se koriste manje uobičajenim mehanizmima finansiranja (npr. nezakonitom trgovinom, falsifikovanjem novčanica, trgovinom drogama itd.).

Nakon uvođenja reda i uspostavljanja nadzora u svim finansijskim institucijama radi sprečavanja finansiranja i pranja novca terorističkih grupa, međunarodna zajednica nalazi se pred novim problemom: kako osujetiti povezivanje terorističkih grupa i organizovanog kriminala, i kao drugo, kako ući u trag i sprečavati ilegalne načine finansiranja, odnosno kako zapleniti tako otkrivena sredstva i imovinu. Zadatak nije nimalo jednostavan i zahteva angažman svih relevantnih međunarodnih i nacionalnih institucija — od policije, preko obaveštajnih službi do vojske. Savet EU usvojio je Akcioni plan koji je predviđa više mera: 1) snažniju policijsku i pravosudnu saradnju; 2) prihvatanje jedinstvene definicije terorizma; 3) uspostavljanje jedinstvenog popisa terorističkih organizacija; 4) osnivanje zajedničkih istražnih grupa; 5) veću razmenu informacija; 6) snažniju saradnju članica sa Evropolom; 7) razvoj međunarodnih pravnih instrumenata; 8) sprečavanje finansiranja terorizma; 9) povećanje avio-sigurnosti i koordinaciju delovanja Evropske unije na globalnom nivou.21 Savet EU za pravosuđe i unutrašnje poslove usvojio je niz odluka iz područja pravosudne saradnje, saradnje policije i obaveštajnih službi, sprečavanje finansiranja terorizma i zaštite državnih granica. Ove odluke ubrzale su usvajanje Evropskog sudskog naloga, koji je trebalo da među članicama olakša ekstradiciju osuđenih svih težih krivičnih dela, pa i terorističkih. Savet EU i Evropski parlament usvojili su, krajem 2001. godine, Direktivu o sprečavanju upotrebe finansijskog sistema za pranje novca, kojom se preciznije određuju termini na koje se odnosi. Sve finansijske institucije u obavezi su da dostave relevantne informacije o sumnjivim transakcijama, te institucijama i pojedincima koji u tome učestvuju.

10     Zaključak

Terorizam je veliki (možda i najveći) problem savremenog društva. Možda je bolje reći da je terorizam prepreka na putu razvoja savremenog sveta kao globalnog društva. On je postao pojava, pojam, misao i termin koji je ušao u svakodnevni život savremenog čoveka. Uporedo sa razvojem i napretkom čovečanstva, u tehničkom, materijalnom i kulturnom pogledu, razvija se i terorizam, samo još bržim tempom. Terorizam se stalno menja po formi, sadržini, tipovima i oblicima organizovanja, načinima delovanja, tehničkoj opremljenosti i slično.
Iako korene terorizma možemo naći daleko u prošlosti, terorizam je proizvod modernog doba, posebno druge polovine 20. veka. Njegovi uzroci i motivi su različiti. Cilj terorizma jeste skretanje pažnje javnosti na stanje, položaj i probleme neke društvene grupe i njihovo stavljanje u prvi plan u odnosu na sve druge probleme u državi, regionu, pa čak i svetu, slanje poruke (najčešće političke) o težnji i namerama te grupe. Ako se pažljivije posmatra, vidi se da u osnovi svakog terorističkog motiva leži sticanje, očuvanje i odbrana individualnog i/ili kolektivnog identiteta. Terorizam ugrožava sve značajne resurse savremenog društva: ekonomiju, demokratiju, slobodu i ljudska prava. Terorizam kao vid organizovanog kriminala predstavlja jednu od najaktuelnijih debata u savremenoj društvenoj nauci.

On ima dve komponente: političke ciljeve i strah od nasilja.

Postojanje više terorističkih grupa povećava mogućnost obmane prilikom preuzimanja odgovornosti za napade. Terorističke organizacije upotrebljavaju različite oblike nasilja da ostvare publicitet, izazovu strah i postignu političke ciljeve. Pretnja nuklearnog, hemijskog i biološkog terorizma sve je više prisutna.  Teroristi često koriste medije kao merilo za efikasnost izvršenog akta. Cilj tih medijskih ekstravagancija je da se izvrši pritisak na vlade, da se ubedi svet i javnost u opravdanost njihovih aktivnosti, a izbegne tumačenje da je uzrok njihove aktivnosti kriminalni akt. Pojedine terorističke organizacije, kao i drugi nedržavni subjekti koji primenjuju samoubilački terorizam pristupaju planiranju i organizovanju samoubilačkih napada terorista sa naročitom ozbiljnošću, razvijajući posebnu samoubilačku taktiku, pri tome uvrštavajući samoubilački terorizam kao poseban oblik borbe koji ima naročit značaj. Populatnost ovog oblika terorizma je velika kako među snažnim tako i među slabim terorističkim organizacijama. O tome svedoči i činjenica da je za pripadnike Tamilskih tigrova i Kurdistanske radničke partije posebna privilegija biti bombaš samoubica. Pored ovih, i druge terorističke organizacije sa posebnim uvažavanjem tretiraju teroriste ili bombaše samoubice. Tako bombaš samoubica često postaje nezamenjiv način delovanja terorističkih organizacija. Mogućnost primene sile, koja se u ovim slučajevima, akumulira u rukama pojedinca moglo bi se pokazati kao relevantan faktor za ostvarivanje postavljenih političkih i drugih ciljeva terorističkih organizacija. S jedne strane suludost, okrutnog i fanatizam bombaša samoubica a sa druge visoka organizovanost, uvežbanost i sofisticiranost terorističke organizacije ukazuju na novo lice terorizma, samoubilački terorizam .

Od terorističkih aktivnosti i drugih oblika ugrožavanja treba se, najpre, boriti samim sistemom države i društva – njegovom snagom, kvalitetom, vitalnošću, demokratičnošću koja se nalazi u njegovoj osnovi, pravnom državom i daljim razvojem sloboda i prava građana, te učvršćivanjem tih odnosa usvim oblastima društvenog života. Ukoliko je demokratsko društvo etički, ekonomski i organizaciono jače i stabilnije – utoliko se ono oseća odgovornijim da zaštiti i smanji mogućnost javljanja terorističkih aktivnosti. Potreba za vrhunskom osposobljenošću državnih antiterorističkih jedinica je očigledna. Međunarodni sistem bezbednosti u narednom periodu jeste pred velikim izazovima, kako očuvati kolektivnu bezbednost stanovništva i zaštititi građane od pošasti koja se teško može kontrolisati. To se, između ostalog, može postići organizovanjem vrhunske obuke i savremenog opremanja jedinica za protivteroristička dejstva; stalnim praćenjem naučnih dostignuća iz vojnih oblasti, društvenih i tehničkih nauka; dosadašnjim iskustvima na osnovu analize u antiterorističkih delatnosti; unapređenjem sistema mera za odvraćanje terorističkih aktivnosti i time jačati unutrašnju snagu i sposobnost društva za nastavak demokratskih procesa. Pored tih preduslova, osnovni uslov za uspeh jeste odlučna opredeljenost javnog mnjenja za suprotstavljanje savremenom terorizmu. Stavljanje savremenog terorizma pod kontrolu, bio bi veliki uspeh Organizacije UN, jer iskorenjivanje terorizma u svetu jeste samo želja većine ljudi. Savremene terorističke aktivnosti sve su prisutnije u svetu. One mogu biti (sve više i čvršće) pod kontrolom određene države kojoj služe za ostvarivanje interesa u određenom području i imaju značajan ekonomski i geostrateški položaj što je najveći problem bezbednosti u svetu.

11     Literatura:

    1. Ljubomir, Stajić, Osnovi sistema bezbednosti: sa osnovama istrazivanja bezbednosnih pojava, Pravni fakultet univerziteta u Novom Sadu, Novi Sad,
    1. Bošković, Milo, Krininološki leksikon, Matica Srpska i Univerzitet u Novom Sadu, Novi Sad, 1999.
    1. Dimitrijević Vojin. “Terorizam”, K.V.S., Beograd, 2000.
    1. Bošković Mićo, Kriminalistika metodika, Policijska akademija, Beograd 2005.
    1. Milan Miljakovski, Predrag Marić, Duško Tomić, Eldar Šaljić, Terorizam i organizovani kriminal, Pirot 2012.
    1. Džonatan R. Vajt, Terorizam, Alexandria Press, Beograd, 2004.
    1. Gaćinović, Radoslav; “Terorizam”, Grafomark, Beograd, 2005.
    1. Džesika, Stern, Ekstremni teroristi, Beograd, 2004.
    1. Gaćinović, Radoslav, Savremeni terorizam, Grafomark, Beograd, 1998.
    1. Ted Honderich, After the Terror, Revised and expanded edition, McGill-Queen’s University Press, Montreal, 2003.
    1. Gerhard Staguhn, Knjiga o ratu: zašto ljudi ne mogu živjeti u miru?, Mozaik knjiga, Zagreb, 2007.
    1. http://pescanik.net
    1. un.org
    1. http://www.nadlanu.com
    1. https://sr.wikipedia.org

[1] Bošković, Milo; Krininološki leksikon, Matica Srpska i Univerzitet u Novom Sadu, Novi Sad, 1999

[2] Dimitrijević Vojin.; “Terorizam”, K.V.S., Beograd, 2000.

[3] Bošković, Milo; Krininološki leksikon, Matica Srpska i Univerzitet u Novom Sadu, Novi Sad, 1999.

[4] Bošković Mićo, Kriminalistika metodika, Policijska akademija, Beograd 2005. str.239.

[5] Milan Miljakovski, Predrag Marić, Duško Tomić, Eldar Šaljić, Terorizam i organizovani kriminal, Pirot 2012 str.10

[6] Džonatan R. Vajt, Terorizam (prev. Roksanda Ćirović), Alexandria Press, Beograd, 2004. str 42.

[7] Dr. Gaćinović, Radoslav; “Terorizam”, Grafomark, Beograd, 2005 str 36.

[8] Milan Miljakovski, Predrag Marić, Duško Tomić, Eldar Šaljić, Terorizam i organizovani kriminal, Pirot 2012 str.39

[9] Džesika Ctern : Ekstremni teroristi, Beograd, 2004; str 61.

[10] Dr. Gaćinović, Radoslav; Savremeni terorizam, Grafomark, Beograd, 1998. str 141.

[11] http://www.nadlanu.com/pocetna/zivot/zanimljivosti/STA-JE-ISIS-Cinjenice-o-zloglasnoj-drzavi-koja-terorise-svet-FOTO.a-272569.299.html

[12] http://pescanik.net/pretraga/?q=napad%20u%20parizu

[13] Ted Honderich, After the Terror, Revised and expanded edition, McGill-Queen’s University Press, Montreal, 2003,str 166.

[14] Ted Honderich, After the Terror, Revised and expanded edition, McGill-Queen’s University Press, Montreal, 2003,str 168.

[15] Gerhard Staguhn, Knjiga o ratu: zašto ljudi ne mogu živjeti u miru?, Mozaik knjiga, Zagreb, 2007. str. 198.

[16] www.un.org/terrorism/.

[/av_textblock]

[av_social_share title=’Share this entry’ style=” buttons=” share_facebook=” share_twitter=” share_pinterest=” share_gplus=” share_reddit=” share_linkedin=” share_tumblr=” share_vk=” share_mail=”][/av_social_share]