Vanbračna zajednica

[av_heading heading=’Vanbračna zajednica’ tag=’h3′ style=” size=” subheading_active=” subheading_size=’15’ padding=’10’ color=” custom_font=”][/av_heading]

[av_textblock size=” font_color=” color=”]

Autor: Ana Lazić

Priredila: Nina Nikolić

[/av_textblock]

[av_textblock size=” font_color=” color=”]

Predmet ovog rada je prikazivanje i analiza pravne ustanove vanbračne zajednice. Informacije koje će uslediti odnosiće se na određivanje samog pojma vanbračne zajednice, kako se ova ustanova kroz istoriju menjala, da li postoji zakonom propisana forma za nastanak same zajednice, kao i način njenog prestanka. Na ovom mestu se takođe može videti kako funkcioniše vanbračna zajednica u srpskom pravu, kao i koji su elementi koji su u našem pravu neophodni za određivanje samog pojma vanbračne zajednice.

Poseban naglasak staviću na nemogućnost nasleđivanja vanbračnog partnera, jer u interesu svakog društva je da prepozna ono što se u životu dešava i da te situacije olakša, a ne a contrario. Neprirodno je da vanbračni partneri budu uskraćeni prilikom nasleđivanja. Upravo to je i razlog pisanja ove teme, jer nasleđivanje vanbračnog partnera je već odavno praksa u evropskom  pravu, pa smatram da je vreme da postane praksa i u Srbiji.

Pojam i istorija vanbračne zajednice

Vanbračna zajednica je trajnija zajednica života žene i muškarca, između kojih nema bračnih smetnji (vanbračni partneri). Vanbračni partneri imaju prava i dužnosti supružnika pod uslovima određenim zakonom.[1] Dakle, vanbračna zajednica je životna zajednica jedne žene i jednog muškarca koji nisu sklopili brak.

Reč od koje potiče naziv vanbračna zajednica je latinskog porekla- cohabitatio, doslovno značenje „zajedničko stanovanje“. Vanbračna zajednica se određuje kao stabilna i dugotrajna životna zajednica dve osobe različitog pola kojoj nedostaje zakonska forma braka. Ona se pojmovno ne može odvojiti od braka. Činjenice koje u pravu najčešće kompenzuju nedostatak zakonske forme su: dužina trajanja zajedničkog života u vanbračnoj zajednici, ispunjavanje prava i dužnosti ekvivalentnih pravima i dužnostima supružnika, nepostojanje bračnih smetnji prilikom zasnivanja vanbračne zajednice i rođenje zajedničke dece. Pojam braka nije neophodan za određenje pojma vanbračne zajednice. Uloge koje vanbračni partneri treba da ispunjavaju po ugledu na supružnike u statusnoj koncepciji zamenjene su njihovim statusom ugovornih strana koji uređuju norme obligacionog prava. [2] U drugim granama prava, vanbračna zajednica nije predviđena kao pravni institut. Međutim, Zakon o obligacionim odnosima predviđa pravo na pravičnu novčanu naknadu za pretrpljene duševne bolove zbog smrti ili teškog invaliditeta, koje pravo ima i vanbračni partner, ako je između njega i umrlog odnosno povređenog, postojala trajnija zajednica života.[3]

Kroz istoriju ustanova vanbračne zajednice bila je različito vrednovana, kako u pravnom tako i u moralnom smislu. U rimskoj pravnoj terminologiji vanbračnu zajednicu označavao je konkubinat. Prema hrišćanskom učenju, konkubinat je smatran za zabranjenu i nemoralnu pojavu. [4] U Rusiji, sredinom prošlog veka, došlo je do potpunog ukidanja svake razlike između formalnog i neformalnog braka. U Zakoniku je pored registrovanog braka mesto imao i neformalni brak. [5]Što se jugoslovenskog prava tiče, najstariji jugoslovenski pravni akt koji je priznavao pravni status vanbračne zajednice bio je Zakon o osiguranju radnika iz 1922. godine. U tom Zakonu stajalo je da vanbračna žena umrlog radnika ili radnika koji je stradao nesrećnim slučajem na radu, može da ostvari materijalnu potporu pod uslovom da je vanbračna zajednica trajala najmanje godinu dana i da je u takvoj zajednici rođeno dete.

Smatram da je važno napomenuti proces napretka ustanove vanbračne zajednice, kao i Zakon o osiguranju radnika jer je, kao što sam već i napomenula taj zakon najstariji jugoslovenski akt koji podržava institut vanbračne zajednice. Podržavanjem vanbračne zajednice, u poslednje vreme u zakonodavstvima mnogih zemalja uvedene su institucije građanske zajednice kao svojevrstan nazovimo, hibridni oblik vanbračne zajednice i braka. U određenim zemljama gradjanska zajednica može biti i između osoba istog pola, tj. istopoloni brak.

Nastanak i prestanak vanbračne zajednice

 Što se tiče nastanka bračne i vanbračne zajednice, brak nastaje na zakonom predviđen način pred nadležnim organom, a vanbračna zajednica nastaje saglasnošću volja vanbračnih partnera. Dakle za vanbračnu zajednicu ne postoji zakonom propisana forma.

Vanbračna zajednica nastaje običnom saglasnošću, te se na osnovu toga može označiti kao konsesualni neformalni ugovor o zajednici života muškarca i žene. Ona takođe može nastati i faktičkim putem što bi značilo da se ona zasniva i održava pod određenim uslovima i sa neodređenim vremenom trajanja. Postoji razlika između slobodne zakonske i neslobodne (nezakonske) vanbračne zajednice. Kod slobodne vanbračne zajednice ispunjeni su svi uslovi za zaključenje braka, za razliku od neslobodne zajednice kod koje postoji neka od bračnih smetnji predviđene zakonom.

Vanbračna zajednica može prestati smrću vanbračnog partnera, zaključenjem braka, sporazumom partnera kao i jednostranom izjavom volje ili faktičkim radnjama (npr. napuštanje stana). [6]

 Vanbračna zajednica u srpskom pravu

U srpskom pravu, ova pravna ustanova se može odrediti pomoću tri ključna elementa:

  1. Zajednica života vanbračnih partnera;
  2. Dužina trajanja zajednice života;
  3. Smetnje za konstituisanje zakonskog pojma vanbračne zajednice.

Postojanje zajednice života vanbračnih partnera je prva i osnovna kvalifikatorna okolnost zakonskog pojma vanbračne zajednice. Zajednica života treba da je stvarna, potpuna, dakle da se može upodobiti bračnom odnosu. To je zajednica koja podrazumeva zadovoljenje uzajamnih emotivnih, seksualnih, etičkih, kulturnih i drugih potreba jedne žene i jednog muškarca.

Dužina trajanja zajednice života partnera je od suštinskog značaja za formiranja zakonskog pojma vanbračne zajednice. Zajednica mora trajati toliko dugo da se lako može ustanoviti sličnost sa brakom. U srpskom pravu, trajanje vanbračne zajednice postavljeno je kroz zahtev da ona bude „trajnija“ zajednica, što znači da ona ne mora nužno da bude dugotrajna, već da su partneri koji žive u vanbračnoj zajednici imali nameru da zasnuju zajednicu života čije trajanje nije bilo privremeno ili ograničeno.

Smetnje za konstituisanje zakonskog pojma vanbračne zajednice su treći element koji se odnosi na zahtev da između vanbračnih partnera u vreme zasnivanja vanbračne zajednice nije postojala nijedna bračna smetnja. [7]

Ukoliko su ova tri elementa ispunjena govorimo o vanbračnoj zajednici u kojoj se mogu primenjivati odredbe Porodičnog zakona. One takođe uređuju imovinske odnose vanbračnih partnera.

 Nasleđivanje vanbračnog partnera

Imovina stečena radom vanbračnih partnera u vanbračnoj zajednici jeste njihova zajednička imovina. [8] Dakle Porodični zakon izjednačava vanbračnog i bračnog partnera u pogledu prava i obaveza koje se odnose na izdržavanje i zajedničku imovinu, ali ne i u pogledu prava na nasleđivanje.

Primer: Na delu zaostavštine imenovanog pokojnog oglašena je za naslednika po osnovu zakonskog reda nasleđivanja njegova majka. Protiv ovog rešenja žalbu je uložila vanbračna supruga imenovanog pokojnog. Okružni sud je našao da žalba nije dozvoljena. Uvidom u određene spise predmeta i u samu žalbu pomenute, utvrđeno je da je ista bila vanbračna supruga pokojnog, međutim obzirom da vanbračna supruga nije i ne može biti zakonski naslednik, ona zapravo i nema pravo na žalbu jer nije stranka u ovoj pravnoj stvari. Okružni sud odlučio je da odbaci žalbu kao nedopuštenu.[9]

Iz gore pomenutog rešenja vidimo da vanbračni partneri nisu zaštićeni u pogledu prava na nasleđivanje, ma koliko njihova vanbračna zajednica bila „trajna“ i ispunjavala sve ostale elemente koje naše pravo diktira.

Ono što bih takođe želela da napomenem kada je u pitanju nasleđivanje kod vanbračnih partnera, jeste činjenica da za nevenčane ne postoji ni porodična penzija. Vanbračni partneri nikada nisu imali direktno propisano pravo na porodičnu penziju po propisima o penzijskom i invalidskom osiguranju, mada postoji zakonski osnov za to, ako se šire tumači zakon. [10] Zakon o PIO kaže da pravo na porodičnu penziju mogu ostvariti članovi porodice:

  1. umrlog osiguranika koji je navršio najmanje pet godina staža osiguranja ili je ispunio uslove za starosnu i invalidsku penziju; ili
  2. umrlog korisnika starosne ili invalidske penzije.

Članovima porodice umrlog osiguranika, odnosno korisnika smatraju se:

  1. bračni drug;
  2. deca (rođena u braku ili van braka);
  3. roditelji koje je osiguranik tj. korisnik prava izdržavao.

Pravo na bračnu penziju može ostvariti i bračni drug iz razvedenog braka (ukoliko mu je sudskom presudom utvrđeno pravo na izdržavanje). [11] Obzirom da su Ustav i Porodični zakon izjednačili bračnu i vanbračnu zajednicu, ne vidim razlog nepostojanja nasleđivanja vanbračnog partnera. Smatram da postoji osnov za ostvarivanje prava na porodičnu penziju kao i generalno nasleđivanje svih drugih prava i obaveza. Eventualno je potrebno osnov dokazati prema drugim propisima.

Vanbračna zajednica je ustanova koja je izjednačena sa bračnom zajednicom. Iako su je tokom istorije njenog napretka jedni osuđivali, drugi prihvatali, nesporna je činjenica da je vanbračna zajednica postala opšte prihvaćena svuda u svetu.

Određena zakonodavstva joj daju širi karakter, kao što je slučaj sa istopolonom zajednicom, određena uži. Ali ono što je fakat jeste da je ona nezaobilazna ustanova u 21. veku. Prema podatku iz maja 2015. godine, u Srbiji ima oko 120.000 parova koji žive nevenčano. Obzirom da je po zakonu izjednačena u svim pogledima sa bračnom zajednicom osim u pogledu prava na nasleđivanje imovine i penzije, smatram da bi tu razliku u najskorije vreme trebalo promeniti. Do sada, jedini način nasleđivanja vanbračnog partnera je putem testamenta.

Evropska unija, u pojedinim zemljama već na delu pokazuje izjednačavanje prava istopolnih zajednica, njihovu ravnopravnost u odnosu na zajednicu muškarca i žene. Na osnovu toga, a u korak sa društvom i Srbija bi trebalo da napreduje, da dopunjava svoje propise i zakone, a samim tim pomogne vanbračnim partnerima da  ostvare prava koja zaslužuju, u potpunosti. Ukoliko su deca rođena u bilo kojoj od ove dve vrste zajednice ravnopravna u svemu pa i u nasleđivanju, zašto onda ne bi bili i njihovi roditelji?! Donošenjem određene odredbe, faktičko stanje koje postoji bi se sankcionisalo pravnom normom.

 Literatura

  1. Draškić M. (2009). Porodično pravo i prava deteta. 4. izd. Beograd: Pravni fakultet Univerziteta u Beogradu, Javno preduzeće Službeni glasnik.
  2. Glasnik RS (2003). Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju. Beograd: Službeni glasnik, 34/2003, 64/2004, 84/2004, 85/2005, 101/2005, 63/2006, 5/2009, 107/2009, 101/2010, 93/2012, 62/2013, 108/2013, 75/2014, 142/2014, str. 1-70.
  3. Mladenović M. i Panov S. (2003). Porodično pravo. Beograd: Dosije.
  4. Rešenje. Okružni sud u Čačku. Gž 454/07. Dat. 18.04.2007. Porodično pravo. Str. 6.
  5. Glasnik RS (2005). Porodični zakon RS. Beograd: Službeni glasnik, 18/2005, 72/2011, 6/2015, str. 1-64.
  6. Troicki S. (1934). Hrišćanska filozofija braka. Beograd: Geca Kon.
  7. Konstatinović M. (1945). Reforma braka i zaštita majki i dece u Sovjetskom savezu. Arhiv za pravne i društvene nauke.
  8. List SFRJ (1978). Zakon o obligacionim odnosima. Beograd: Službeni glasnik, 29/78, 39/85, 45/89, 57/89, 31/93, 1/2003, str. 1-289.

[1] Čl. 4., Porodični zakon, br. 18/2005.

[2] Marija Draškić, Porodično pravo i pravo deteta, Beograd, 2009, str. 162.

[3] Čl. 201., stav 4., Zakon o obligacionim odnosima, br. 29/78.

[4] Sergije Troicki, Hrišćanska filozofija braka, Beograd, 1934, str. 142.

[5] Mihailo Konstatinović, Reforma braka i zaštita majki i dece u Sovjetskom Savezu, 1945, str. 149.

[6] Marko Mladenović, Slobodan Panov, Porodično pravo, Beograd, 2003, str. 211,212.

[7] Marija Draškić, Porodično pravo i pravo deteta, Beograd, 2009, str. 168, 169, 170.

[8] Čl. 191., Porodični zakon, br. 18/2005.

[9] Rešenje Okružnog suda u Čačku, Gž 454/07 od 18.04.2007. godine.

[10] Videti Pravni portal, Porodične penzije za vanbračne partnere, http://www.pravniportal.com/porodicne-penzije-za-vanbracne-partnere/ (14 mart 2014.)

[11] Čl. 27., čl. 28., Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju, br. 34/2003, 85/2005, 101/2005, 5/2009, 107/2009, 101/2010, 93/2012, 62/2013, 108/2013, 75/2014, 142/2014.

[/av_textblock]

[av_social_share title=’Share this entry’ style=” buttons=” share_facebook=” share_twitter=” share_pinterest=” share_gplus=” share_reddit=” share_linkedin=” share_tumblr=” share_vk=” share_mail=”][/av_social_share]