ZAJEDNIČKO TRŽIŠTE U EU

[av_heading heading=’ZAJEDNIČKO TRŽIŠTE U EU’ tag=’h3′ style=” size=” subheading_active=” subheading_size=’15’ padding=’10’ color=” custom_font=”][/av_heading]

[av_textblock size=” font_color=” color=”]

Autor: Dijana Došić

Reviziju sproveo: Ivan Stefanović

Februar, 2016

[/av_textblock]

[av_textblock size=” font_color=” color=”]

Uvod

Zajedničko tržište predstavlja treći po redu nivo ekonomskih integracija. Ono je ključ za celokupan uspeh Evropske unije, jer predstavlja same temelje projekta Evropskih ekonomskih integracija. Uspostavljeno je 1993. godine, a uključuje: slobodno kretanje roba, usluga, rada i kapitala, tzv. „četiri slobode“. Njegova osnovna svrha postojanja bila je uklanjanje vancarinskih barijera koje su pretile „da isparcelišu“ EEZ na nacionalna tržišta, još u većoj meri nego što je to bio slučaj u vreme postojanja carina. Uklanjanjem prepreka u međusobnoj trgovini do čega dolazi stvaranjem carinske unije, širi se tržište za različite proizvode i usluge. Vremenom, javljaju se nastojanja proizvođača da svoje poslovanje prošire i na ostale članice Unije. Javlja se potreba za povećanim investiranjem i angažovanjem radne snage, što stvara pritisak da se ukinu prepreke koje sprečavaju njihovo slobodno kretanje.

  1. godine ukinute su provere pasoša i carinske kontrole na većini unutrašnjih granica EU što je povećalo pokretljivost državljana EU. Tako da je od 1987. godine više od milion mladih Evropljana otišlo da studira u inostranstvu, uz podršku EU.

Od 1993. godine uspostavljanjem zajedničkog tržišta, svi državljani Evropske unije mogu da se kreću slobodno i žive na celoj teritoriji EU. Ali, jedinstveno tržište za finansijske usluge još nije uspostavljeno.

Iako je zajedničko tržište bilo cilj sadržan već u Rimskom ugovoru, slobodno kretanje ljudi , robe, usluga i kapitala na čitavom tržištu Unije dugo je bilo samo cilj kojem se teži bez odgovarajućih realnih koraka koji bi ka njemu vodili. Postojao je niz ograničenja koji je sprečavao sobodno kretanje tih faktora, a bio je zasnovan na određenim uverenjima.

 Smatralo se da bi slobodno kretanje ljudi moglo da doprinese prenaseljenosti u nekim krajevima EU, a depopulaciji u drugim. Vlasti nekih zemalja bojale su se da bi priliv radne snage doveo do povećanja nezaposlenosti lokalne radne snage. Smatralo se da bi slobodno  kretanje  rada bilo način da se izvozi nezaposlenost.

Sično je i verovanje da bi slobodno kretanje kapitala moglo da dovede do njegovog obilja u jednim zemljama i oskudice u drugim. Zemlje iz kojih bi kapital oticao (a da novi ne pritiče u približno istoj meri ) bojale su se da bi to smanjilo ulaganja i broj radnih mesta, obezvređivalo valutu, donelo budžetske teškoće i generalno distabilizovalo privredu. Međuvalutni odnosi su u to vreme bili rigidni, što je samo doprinosilo ograničenjima. Valute zemalja EZ bile su konvertibilne samo u izvesnom smislu. Za potpunu konvertibilnost bilo je potrebno uklanjanje svih ograničenja na tekuće i kapitalne transakcije, a ona će biti  uklonjena tek na početku uvođenja monetarne unije.

Jedinstveni evropiski zakon označio je ključni prodor ka ostvarenju “četiri slobode” a time i zajedničkog tržišta. Period 1986.-1992. godine smatra se vremenom velikih koraka u uvođenju zajedničkog tržišta.

Ipak, zajedničko tržište ne znači da nema nikakvih ograničenja kretanju pojedinih resursa. Bez obzira na to neosporno je da je stvaranje zajedničkog tržišta veoma unapredilo svaku od “četiri slobode”, sa izuzetkom usluga.

Usluge su u zemljama članicama stvarale više od pola nacionalnog dohotka, u nekima i tri četvrtine i pošto su uglavnom ostale izvan dometa ove regulacije, to je značilo da se regulativa JEZ i Mastriht-a odnosi na poljoprivredu i industriju koje su tada u EU12 stvarale 3% odnosno 25% BDP-a.

Liberalizacija sektora usluga je kasnila u odnosu na druga dva. Prvi ozbiljnijij korak u pravcu liberalizacije tržišta usluga je Direktiva 2006/123/EC sa pirmenom od 2009. godine.

Treći oslonac zajedničkog tržišta pored carinske unije i “četiri slobode”, bio je razvoj antimonopolske politike.

Carinska unija omogućila je rast unutar-regionalne razmene u Evropi i time stvorila lančanu izgradnju evropskih integracija, ali za zajedničko tržište bilo je neophodno uspostaviti i druge zajedničke politike, koje bi se nadogradile na temelje Carinske unije.

Zahvaljujući većoj konkurenciji koju su preduzeća imala na njihovim glavnim tržištima, učinci velikog tržišta stimulisali su stvaranje klime poverenja, što je dovelo do rasta investicija.

1.     Osnivanje Zajedničkog evropskog tržišta

Osamdesetih godina prošlog veka, zemlje Unije se suočavaju sa privrednim teškoćama, što je bio značajan motiv za razmišljanje o zajedničkom tržištu. Firme iz Unije su zaostajale za rivalima iz sveta, inflacija je bila dvocifrena, a državna potrošnja i nezaposlenost su dostizali razarajuće razmere. Kreatori ekonomske politike su morali da se odluče da li da nastave sa zatvaranjem nacionalnih privreda EU ili da krenu u suprotnom pravcu.

Ukidanje carinskih barijera i kvota nije bilo dovoljno da bi projekat unutrašnjeg tržišta opstao. Jake necarinske barijere donosile su Zajednici ogromne godišnje gubitke, pa su se kreatori ekonomske politike EU odlučili za alternativu, tj. otvaranje nacionalnih privreda.

Unija je krenula u postepeno ali odlučno uklanjanje barijera kretanju kapitala, ljudi, robe i usluga, koje je trebalo da se okonča 1992. godine.

Motive osnivanja možemo grupisati u političke, pravne i ekonomske:

  1. Politički: uspostavljanje zajedničkog tržišta nije samo po sebi cilj, nego i sredstvo i prelazna faza ka osnivanju ekonomske, monetarne i političke unije;
  2. Pravni: podrazumeva harmonizaciju pravnih i drugih propisa u okviru EU sa ciljem ukidanja postojećih i sprečavanja nastanka novih barijera u trgovini između zemalja-članica;
  3. Ekonomski: jedan od nivoa međunarodne ekonomske integracije ka političkoj uniji kao krajnjem cilju.

Prihvatanjem odluke o osnivanju tržišta,  obezbeđen je  nesmetan protok trgovine, uz primenu neophodne kontrole sa jedne i istovremeno garantovanje zaštite zdravlja i bezbednosti građanja, sa druge strane.

“Od uvođenja zajedničkog tržišta očekivalo se da uklanjanjem barijera smanji troškove proizvodnje, da pad troškova dovede do pada cena, koji bi pojačana konkurencija trebalo samo da ubrza. Pad cena stimulisao bi tražnju a time indirektno i ponudu tj. proizvodnju. Njeno povećanje trebalo bi da dovede do daljeg smanjenja troškova usled efekta ekonomije obima, specijalizacije i inovacije. Evropska komisija je angažovala tim stručnjaka za preliminarno izračunavanje efekata stvaranja zajedničkog tržišta koji je pripremio izveštaj u šesnaest tomova, popularno nazvan Izveštaj Čekini. Izveštaj je predviđao da će dobit od uklanjanja barijera koje se tiču trgovine u EU biti 0,2-0,3% BDP-a Unije, da će dobit od uklanjanja barijera proizvodnji (ulazak firmi na strana tržišta) biti 2,0-2,4% BDP-a i da će efekti povećanja po osnovi „ekonomije obima“ iznositi 2,1-3,7% BDP-a što znači da bi ukupna očekivana dobit bila 4,3-6,4% ukupnog dohotka tadašnje Unije.”

Sedamdesete godine bile su obeležene otporom država članica da se odreknu suverenih prava, a najveći deo prepreka bio je sadržan u raznim nacionalnim propisima. Sa ciljem da se uklone prepreke ka uspostavljanju Zajedničkog tržišta, EEZ je sprovela politiku harmonizacije i standardizaciju propisa unutar Zajednice. Kako je proces harmonizacije sporo i slabo napredovao, Evropska komisija je 1973. godine uvela fleksibilniji oblik harmonizacije propisa koji se ogledao u donošenju opštih smernica na nivou EZ. Početak 80-tih godina XX veka  u Zapadnoj Evropi javile su se brojne nesuglasice između zemalja u vezi sa raspodelom troškova i fondova Zajednice.

Značajnu ulogu u stvaranju Zajedničkog tržišta imao je i Evropski sud pravde koji je insistirao na kažnjavanju onih zemalja koje su svojim nacionalnim propisima ograničavale slobodu kretanja robe, ali i drugih faktora proizvodnje.

  1. godine usvojen je Kokfildov izveštaj, poznatiji kao „Bela knjiga“, tj. „Program jedinstvenog tržišta“. Ovaj program imao je za cilj uklanjanje necarinskih barijera i stvaranje pravog homogenog evropskog tržišta. Program je detaljno obuhvatio nacionalne prepreke koje su ugrožavale stvaranje Zajedničkog tržišta, i grupisao ih je na: fizičke, tehničke i fiskalne prepreke.

Usvajanje Bele knjige vratilo je optimizam u dalje integrisanje evropskih država.

  1. usvojen je Jedinstveni evropski akt koji predstavlja prvu reviziju Rimskog ugovora. Akt je uveo nekoliko bitnih novina, među kojima se najviše ističu:
  2. Mere za ubrzanje stvaranja Zajedničkog tržišta i njegovog pretvaranja u jedinstveno tržište;
  3. Evropskoj komisiji proširena su ovlašćenja koja su se odnosila na odlučivanje kvalifikovanom većinom sa ciljem uspostavljanja Zajedničkog tržišta.

Jedinstveni evropski akt suočava se, kao i drugi izveštaji ovog tipa, sa po jednim stručnim i političkim problemom. Efekti stvaranja Zajedničkog tržišta nisu precizno merljivi; može se govoriti samo o pretpostavkama. Politički problem sastoji se u tome da ovakve studije izrađuju samo oni autori koji „imaju sluha“ za briselsku birokratiju. Umanjuje se značaj negativnih, a prenaglašeni su pozitivni efekti.

1.     „Četiri slobode“

Realizacija JEZ-a svakoj od četiri oblasti pretpostavljala je ostvarivanje tačno određenih mera. Mere donete u sferi regulacije kretanja kapitala obuhvataju ukidanje kontrole deviznog kursa, uzajamno prihvatanje hartija od vrednosti i mogučnost da se papirima iz bilo koje zemlje može trgovati u bilo kojoj drugoj članici Unije, podsticajne mere za migraciju firmi, usvajanje politike preuzimanja firrmi i pravila za holdinge, ukidanje dvostrukog oporezivanja, standardizaciju regulacije vezane za vlasnička prava, sličnu regulaciju bankrotstva širom Unije.

Postupci preuzimanja firmi, spajanja, investiranja i sl. podležu znatnim ograničenjima, što neke stučnjake navodi na zaključak da je sloboda kretanja kapitala u EU u izvesnoj meri mit, bez obzira na to što su neka ograničenja postepeno bila ukidana. U pogledu stepena ograničenja još uvek postoje znatne razlike među članicama Unije, a postoje i razlike u stepenu kontrole kapitala koji izlazi iz zemlje i onoga koji ulazi u zemlju. Više kontrole vezano  je za kapital koji izlazi, što je ekonomski teško opravdati, dok će na domaće prilike uticati manje kontrolisani dolazeći kapital.

Ponekad je vrlo komplikovana računica koja stoji iza uklanjanja barijera za četiri faktora. Moguće je, na primer, postići efekat prepreka kretanju robe samo pomoću cene, recimo kod proizvoda radno intenzivnih delatnosti u zemljama sa visokom cenom rada. Takvi proizvodi postaju nekonkurentni izvan matične zemlje, tj. na ostatku tržišta. Ulazak na neko tržište, sem izvozom gotovog proizvoda, može da se postigne i podizanjem pogona koji će ga proizvoditi u ciljnoj zemlji ili izvan nje. U prvom slučaju razmena teče trgovinskim, u drugom kapitalnim tokovima. Bez obzira na to koja opcija nastupi, ona ima posledice po trgovinski bilans i bilans plaćanja.

Svaki od četiri faktora je različitog stepena mobilnosti. Najmobilniji je kapital, slede roba, usluge i rad. Kapital u neku zemlju može doći na razne načine, direktinim, portfolio  ili prikrivenim ulaganjem. U širem smislu svi ti oblici mogu se smatrati direktnim stranim investicijama.

Direktno ulaganje u užem smislu podrazumeva podizanje pogona ili kupovinu postojećeg, portfolio se odnosi na ulaganje u akcije ili druge vrednosne papire, ali tako da se ne dobije većinski udeo u firmi. Prikrivena ulaganja nisu toliko tipična za EU, ali jesu za tranzicione zemlje u ranoj fazi reformi i do njih dolazi tamo gde domaći ulagači imaju prednost nad stranim. Stranci daju novac domaćim preduzetnicima da bi ovi pod svojim imenom ulagali za njih.

Razliika između pokretljivosti rada i kapitala proističe iz činjenice da su vlasnička prava (nad radnom snagom) nerazrešivo povezana s dotičnom osobom, dok kod kapitala zahtev za transferom vlasničkih prava ne mora biti povezan sa bilo kojim fizički vidljivim telom.

Kretanje kapitala ne mora da prati kretanje kapitalnih dobara poput vozila, mašina ili pogona. Usluge se uglavnom pružaju na mestu proizvodnje, mada Internet donosi i drugačije mogućnosti.

Sve administracije zemalja članica ubrzo su shvatile prirodu i stepen pokretljivosti pojedinih faktora na zajedničkom tržištu i počele su da prebacuju poreze od pokretljivih ka manje pokretnim faktorima.

a.      Slobodno kretanje roba unutar EU

Slobodno kretanje robe predstavlja prvu od četiri temeljne slobode unutrašnjeg tržišta. Omogućeno je ukidanjem carina i količinskih ograničenja, kao i zabranom donošenja propisa sa istim ishodom. Načelo uzajamnog priznavanja, uklanjanje fizičkih i tehničkih barijera dodatno nastavljaju postupak ostvarenja unutrašnjeg tržišta.

Pravo na slobodno kretanje roba koje su poreklom iz država članica, kao i robe iz trećih zemalja koja je u slobodnom prometu u državama članicama, predstavlja jedno od temeljnih načela Ugovora o funkcionisanju Evropske unije.

Izvoz robe na velika tržišta, kao što je Jedinstveno evropsko tržište, predstavlja izazov s obzirom na veliki broj zahteva, kao što su evropske norme, standardi, sertifikati, zahtevi u pogledu

kvaliteta i praćenja proizvoda. Dodatni problem za izvoznike predstavljaju i stalne promene

trendova na tržištu, postojanje posebnih propisa koji se odnose na svaku zemlju pojedinačno, kvote, propisi u oblasti zaštite životne sredine, upravljanje kvalitetom i sl.

Postoji veliki broj mera trgovinske politike koje utiču na pristup tržištu EU. Carinske tarife

 su centralno pitanje na pregovorima o liberalizaciji tržišta, međutim, u fokusu pregovora se sve više nalaze ostale barijere kao što su kontingenti i antidamping:

  • Carine i carinske tarife – Sve zemlje EU imaju zajedničku carinsku tarifu. Iste carinske tarife primenjuju širom EU, bez obzira u koju državu članicu se roba uvozi. Unutar EU roba može slobodno da se kreće između država članica. Visina carinske tarife zavisi od vrste proizvoda koji se uvozi i od toga iz koje zemlje se roba uvozi. Različite vrste proizvoda su navedene u klasifikaciji proizvoda koju koristi EU, a koja se zove Kombinovana nomenklatura.
  • Porezi i akcize – Svi proizvodi koji se prodaju u EU podležu porezu na dodatnu vrednost (PDV). Stope PDV-a se razlikuju između i unutar zemalja članica, ali je postignut dogovor o vrsti transakcija na koje se PDV primenjuje, kao i osnovici za izračunavanje poreza. Akciza se uvodi za proizvode kao što su alkoholna pića i duvan.
  • Zakonodavstvo i zakoni EU – Kada se proizvod plasira na tržište EU neophodno je da se ispoštuje odgovarajuće zakonodavstvo u vezi zaštite zdravlja, bezbednosti i očuvanja životne sredine. Ovo zakonodavstvo propisuje karakteristike proizvoda, proizvodnih procesa ili metoda proizvodnja, a može da obuhvati i zahteve u pogledu primene terminologije, simbola, pakovanja, etiketa ili obeležavanja. Na osnovu tzv. „procedure za ocenu usaglašenosti“ utvrđuje se da li su potrebni zahtevi ispunjeni. Ove procedure se ne mogu izbeći kada se izvozi u EU. Tehničke barijere u trgovini javljaju se u svim sektorima privređivanja.

Proizvodni standardi su nastali tokom inovativnog procesa uobličavanja nekog proizvoda, ali su nacionalne vlade još u XIX veku shvatile da oni mogu da se koriste kao vrlo efikasan protekcionistički mehanizam.

Normizacija, kao jedan od njih, omogućava da proizvod zadovolji zahteve kupca, olakšava naručivanje pojedinog proizvoda i sprečava sporove između kupaca i proizvođača.  Norma je pisani dokument koji u zavisnosti od prihvaćenosti, može imati nacionalni, regionalni ili internacionalni zakonski status.

Najčešće se pod normom ili standardom (u robnoj proizvodnji) podrazumeva niz precizno i sažeto datih definicija, tehničkih specifikacija, kriterijuma, mera, pravila i karakteristika koji opisuje materijale, proizvode i procese.

Drugi vid standardizacije robe je CE znak. On se postavlja na sam proizvod od strane proizvođača ili distributera za tržište Evropske unije. Mora da bude lako uočljiv, jasan i trajan.

U specijalnim slučajevima kao što su npr. priroda proizvoda ili male dimenzije proizvoda, može se postaviti na pakovanje ili prateću tehničku dokumentaciju proizvoda.

Znak CE je skraćenica izraza iz francuskog jezika Conformité Européenne (engleski European Conformity), koji u prevodu na srpski znači evropska usaglašenost.

 Znak CE je  na snazi od 1993. godine. Evropska unija je na ovaj način razvila instrument za uklanjanje barijera u prometu dobara i zaštitu javnog interesa.

Kada proizvod stekne pravo da nosi CE znak, može se slobodno plasirati na tržište Evropskog Ekonomskog prostora – EEA, 28 država članica EU i 4 države članice EFTA. Za plasiranje proizvoda na tržište dražava članica CEFTA još uvek nije neophodan CE znak, ali mnoge od njih su zvanični kandidati za članstvo u EU i uveliko usvajaju harmonizovane standarde (Srbija, Crna Gora i Makedonija).

CE znak nije znak kvaliteta proizvod i ne označava geografsko poreklo proizvoda. On simbolizuje da je proizvod: planiran, projektovan, verifikovan, odobren, proizveden i plasiran na tržište u skladu sa suštinskim zahtevima evropskih direktiva u oblasti bezbednosti proizvoda.

Njega ne treba postavljati na proizvod ako nisu ispunjeni svi zahtevi direktiva. Nepropisno postavljanje CE znaka se oštro kažnjava. Za nepropisno postavljanje CE znaka u opticaju je čitav niz kazni od zadržavanja proizvoda, povlačenja proizvoda sa tržišta, tromesečnog zatvora, krivične istrage do novčane kazne od 70 miliona evra ukoliko proizvod sa nepropisno postavljenim CE znakom nanese štetu.

Kod realizacije standardizacije u osnovi su prisutna tri načina kombinacije. Prvo, da se na nivou EU usvoje standardi koji bi postali obavezni za proizvođače širom EU. Drugo, da se dopusti proizvodna raznolikost, a da se standardizacija izvede samo za neke proizvode. Treće, da firme osnivaju kćerke firme u zemljama gde su standardi različiti. Proizvodila bi se roba prilagođena standardima tog tržišta.

U prvoj fazi bavljenja ovim pitanjem, približno do ranih osamdesetih godina, tela EU su praktikovala prvu opciju. Posle tog perioda sve više se okreću drugoj opciji, mada ona još nije postala dominantna. U međuvremenu su firme otkrile treću opciju. Ona je, međutim, pogodna samo u slučaju proizvoda koji imaju masovniju upotrebu.

Usvojene su i neke promene u politici standardizacije proizvoda. Prvo, o standardima se više neće odlučivati konsenzusom nego kvalifikovanom većinom. Time se izbegava da neke zemlje koriste veto kako bi zadržale prikrIvene protekcionističke politike, ali nastaje mogućnost, da se usled prilagođavanja standardima koje usvoji većina, nametnu znatni troškovi firmama ili čitavim granama u nekim zemljama. Drugo, tela Unije se neće baviti marketinškim, tehnološkim i tehničkim dimenzijama proizvoda, nego će samo propisivati standarde sigurnosti (radi zaštite potrošača). Zatim, ako nema evropskih standarda, onda ostaju na snazi nacionalni standardi.

 Iz svega navedenog proizilazi da sve vrste robe i usluga koje zadovoljavaju navedene uslove mogu da se prodaju na čitavoj teritoriji Unije.

b.Slobodno kretanje usluga unutar EU

Cilj postizanja zajedničkog tržišta ostvaruje se i kroz slobodu kretanja usluga i to na način da se osigurava ponuda i prodaja usluga u ostalim državama članicama pod istim uslovima kao i na unutrašnjem tržištu. Pritom svi građani Unije moraju imati jednak i slobodan pristup svim uslugama.

Dok se sloboda pružanja usluga odnosi na privremeno ili povremeno pružanje usluga van granica matične države, pravo poslovnog nastanjivanja podrazumeva trajno proširenje delatnosti iz jedne države članice EU u drugu.

Države članice su dužne da obezbede da ne postoje pravne i administrativne prepreke za ostvarivanje prava poslovnog nastanjivanja i pružanja prekograničnih usluga za fizička i pravna lica Evropske unije u bilo kojoj državi članici, uz izuzetke koji su predviđeni Ugovorom o funkcionisanju EU.

Bitno je razlikovati slobodu kretanja radnika od slobode pružanja usluga i poslovnog nastanjivanja,  kod kojih se radi isključivo o samozaposlenim osobama, a ne o radnicima. To razlikovanje posebno je bitno u kontekstu novih država članica za čije radnike postoji višegodišnje ograničenje rada u drugim državama članicama, ali ti isti radnici mogu iskoristiti slobodu kretanja usluga i pravo poslovnog nastajanja i na taj način zaobići navedeno ograničenje.

Iako ne postoje propisani kriterijumi prema kojima se određuje kada sloboda povremenog prekograničnog pružanja usluga postaje poslovni nastanak, postoje određeni elementi prema kojima možemo odrediti o kojem se tipu delatnosti radi. Kod poslovnog nastanka uvek postoji obaveza da se u drugoj državi članici dugotrajno obavlja neka delatnost.

Prilikom pružanja usluga ili traženja poslovnog nastanka, zabranjena je diskriminacija na temelju državljanstva. Neka diskriminatorna ograničenja su dopuštena, ali samo radi zaštite javnog poretka, javnog zdravlja i sigurnosti i to samo ako su opravdana.

Finansijske usluge

Finansijske usluge su od velikog značaja za dobro funkcionisanje unutrašnjeg tržišta Evropske unije kao jednog od temelja evropske integracije. Ovo poglavlje odnosi se na usklađenost propisa u oblasti finansijskih usluga – bankarstva, osiguranja i reosiguranja, penzionih fondova i tržišta kapitala.

c.      Slobodno kretanje radne snage

Omogućavajući radnicima da se slobodno kreću, Zajednica je trebalo da poveća ekonomsku efikasnost tako što će dozvoliti radnicima da traže posao koji najbolje odgovara njihovim veštinama i iskustvu, istovremeno dozvoljavajući preduzećima da angažuju najadekvatnije radnike. Na političkom nivou, stvaraoci EU su se nadali da će mobilnost podstaći međusobno razumevanje između ljudi u Evropi.

Građanin Evropske unije ima pravo da se preseli, nastani i zaposli u bilo kojoj državi članice bez toga da bude diskriminisan na osnovu svog državljanstva. Sloboda kretanja ljudi postepeno se razvijala tako da je prvo obuhvatala radnike, zatim samozaposlena lica, studente, a kasnije i sve građane EU.

Sve aktivnosti Evropske unije na polju regulisanja pravnog položaja radnika-migranata i njihove zaštite mogu se svesti na dve osnovne grupe:

  1. One koje se odnose na radnike-migrante iz zemalja članica Evropske unije
  2. One koji dolaze iz zemalja koje nisu članice, tj. iz trećih zemalja.

Sloboda kretanja lica u generalnom smislu podrazumeva pravo ulaska, pravo boravka i pravo izlaska svih lica sa teritorije jedne države članice na teritorije ostalih država članica Unije.

Pojedincima – državljanima država članica se omogućava da na celoj teritoriji EU ostvaruju ona prava koja su pre bila vezana isključivo za teritoriju domaće države. Sa stanovišta interesa pojedinaca to podrazumeva lakše zapošljavanje ili samostalno obavljanje ekonomskih aktivnosti i profesija, kao i razmenu informacija.

Odredbe o slobodnom kretanju radnika sadržane su još u  Ugovoru o Evropskoj ekonomskoj zajednici (1957./1958.). Kasnije su Šengenskim sporazumom uklonjene granične kontrole unutar Unije, kako za građane tako i za strance. Kretanje zaposlenih je liberalizovano tokom nekoliko decenija, a liberalizacija je započela znatno pre nastanka zajedničkog tržišta.

Mere koje su preduzete da bi kretanje radnika između zemalja bilo lakše:

  • Ukidanje kontrole na graničnim prelazima
  • Uzajamno priznavanje diploma
  • Sistem medjudržavnog socijalnog osiguranja
  • Zajednički sistem informisanja o slobodnim radnim mestima

U poređenju sa tržištima roba, svako nacionalno tržište rada u Evropi je relativno samostalno. Postoje  dva osnovna razloga za to. Prvo, ne postoji veliki „obim trgovine“ radnom snagom, jer u EU nema velikih migracija. Takođe, svaka zemlja ima sopstvene običaje socijalnog uređenja, odnosno istorijsko nasleđe na osnovu kojeg se primenjuju vrlo različiti zakonski propisi i prakse. Ipak, globalno gledano, odnos zaposlenosti i ukupnog stanovništva EU zemalja se povećava, ali je i dalje niži u odnosu na SAD.

U većini zemalja zapadne Evrope, raširen je stav da su imigranti odgovorni za visoku stopu nezaposlenosti, zloupotrebu socijalnih programa, ulični kriminal i slabljenje bezbednosti. Međutim, stvarnost je pokazala da je od pedesetih godina nadalje došlo do  rasta zaštite radnika u čitavoj zapadnoj Evropi uprkos dubljim integracijama između zemalja koje su imale vrlo različite nivoe nadnica i socijalne zaštite. Broj ekonomskih imigranata u EU nije samo pitanje politike imigracije i azila već i važno ekonomsko pitanje.

Imigranti najvećim delom potiču iz nerazvijenih zemalja a od EU 15 samo Belgija i Luksemburg imaju veći broj radnih imigranata iz razvijenih nego iz nerazvijenih zemalja.

U slučajevima kada imigranti imaju veće kvalifikacije od prosečnog domaćeg radnika, efekat imigracije predstavlja usavršavanje na makronivou, jer neki imigranti raspolažu specifičnim znanjima, koja nedostaju u zemlji u koju su došli. S obzirom na to da se ti radnici ne takmiče sa domaćim radnicima (ili sa malim brojem njih) , takva imigracija obično nailazi na mnogo manje otpora s obzirom na to da stvara vrlo mali broj gubitnika.

Iako migracija dovodi do stvaranja dobitnika i gubitnika, svi su na dobitku. Suštinski razlog za to je vezan za efikasnost jer migracija poboljšava ukupnu efikasnost privrede EU i proizvodi dobitak usled postojeće razlike između domaće i strane zemlje. Razlika u dohocima između zemalja članica proizilazi u velikoj meri od razlike u ostvarenoj produktivnosti. Dosadašnja praksa je pokazala da imigracija najčešće podiže nivo zaposlenosti i nacionalnog dohotka i da teško može da utiče na nezaposlenost u bilo kom pravcu.

Šengenski sporazum

Šengenski sporazum predstavlja pravni osnov za postepeno ukidanje unutrašnjih graničnih kontrola između država potpisnica i uvođenje slobode kretanja za sva fizička lica – državljane država potpisnica Sporazuma, tj. država članica EU ili trećih zemalja. Članice Šengenskog sporazuma čine tzv. Šengensku zonu ili Šengenski prostor.

Sporazum se takođe odnosi i na državljane zemalja koje nisu članice Europske unije, azilante i legalne useljenike.

Šengenski sporazum ima brojne prednosti i nedostatke za države potpisnice. Osim što omogućava postojanje i razvoj jedne od temeljnih sloboda – slobode kretanja unutar Evropske unije, doprinosi i većoj homogenosti i povezanosti evropskih država, što radnicima iz jedne države članice otvara vrata slobodnih radnih mesta ostalih država potpisnica. Međutim, ilegalne migracije predstavljaju ozbiljan problem Evropskoj uniji jer se takvoj osobi gubi trag. Naime, jednom kada osoba pređe spoljašnju granicu Evropske unije, može se slobodno kretati bilo gde unutar nje.

Mobilnost radne snage dopušta mnogo efikasniju alokaciju humanog kapitala između zemlaja članica i takođe ima za rezultat dodatni output, što poboljšava ekonomsku situaciju u državi.

d.       Slobodno kretanje kapitala

Slobodno kretanje kapitala omogućava: protok sredstava unutar Evropske unije, olakšava prekograničnu trgovinu, doprinosi mobilnosti radnika, olakšava prikupljanje kapitala potrebnog za započinjanje poslovanja i rast privrednih subjekata, kao i funkcionisanje otvorenog i efikasnog unutrašnjeg tržišta, što je od interesa za sve građane Evropske unije.

Pravila o slobodnom kretanju kapitala obuhvataju zabranu svih restrikcija u kretanjima kapitala i plaćanjima,kako unutar država članica Evropske unije, tako i između država članica i trećih država. Pritom,postoje određeni izuzeci koji su, prvenstveno, vezani za poreze, sprečavanje pranja novca,finansiranje terorizma i sl.

Kretanje kapitala odnosi se na direktna ulaganja, ulaganja u nekretnine, poslove sa HOV, poslove  u investicionim fondovima, kreditne poslove, depozitne poslove…

Tekuća plaćanja odnose se na poslove zaključene između rezidenata i nerezidenata, čija namera nije prenos kapitala. Pravila za prekogranična ulaganja u sektor finansijskih usluga i prava vlasništva nad nekretninama izvan nacionalnih okvira, a unutar Evropske unije nisu obuhvaćena slobodnim kretanjem kapitala.

O slobodi kretanja kapitala ne može se govoriti ukoliko ne postoji i sloboda u pružanju usluga platnog prometa, pa je tom “slobodom”  obuhvaćeno pružanje i tih usluga.

Iako se jedinstveno tržište finansijskih usluga stvara od 1973, jedna od glavnih poluga za takvo postizanje je Akcioni plan za finansijske usluge. To je dokument koji „ide u susret Lisabonskoj strategiji“ a prvobitno je trebalo ukinuti pravne i druge razlike koje su postojale među zemljama članicama i odgovoriti na rastuće potrebe ekonomije obima kompanija koje pružaju finansijske usluge.

Jedna od ključnih i najtežih i najsloženijih oblasti regulisanja u kojoj je teško postići saglasnost je upravo oporezivanje. Konstatuje se da je problem različitih poreskih tretmana glavna prepreka za integraciju tržišta finansijskih usluga

Poreska politika je ostala u rukama zemalja članica, a one su pokušavale delimičnom harmonizacijom poreskih propisa da otklone motive za poremećaje finansijskih tržišta. Kada su u pitanju finansijski tokovi, težilo se da se harmonizacijom poreskih propisa otklone poremećaji finansijskih tržišta.

Problem EU predstavljaju prilično visoki porezi i to što se delimična harmonizacija izvodi na veoma visokoom nivou. Kako su se ti procesi odvijali, tako su nestajale zemlje EU s nižim porezima, a građani i firme su prebacivali svoj kapital u zemlje van EU.

Donošenjem novog zakona o platnom prometu stvoriće se pretpostavke za unapređenje regulatornog okvira iz oblasti platnog prometa u pravcu njegovog potpunog usklađivanja sa regulativom Evropske unije, čime će se ostvariti uspostavljanje modernih i sveobuhvatnih pravila primenjivih na sve platne usluge i neophodnih za stvaranje pravnog osnova za uključenje u Jedinstveno evropsko tržište za pružanje platnih usluga („single market for payments“ – SEPA).

3.     Rezultati zajedničkog tržišta

Objedinjavanje tržišta i jačanje konkurencije kratkoročno su doveli do povećanja nezaposlenosti, ali su obavljene promene u  funkciji dugoročnog povećanja zaposlenosti i veće sigurnosti radnih mesta zato što veća konkurencija dugoročno omogućava nastanak više radnih mesta.

Oni koji su izgubili posao su gubitnici kao što su to bile i manje konkurentne firme. Veće korporacije su bile uspešnije od malih i srednjih preduzeća, a neke zemlje (npr. Nemačka ) još dugo su zadržale subvencije za banke koje podržavaju lokalne male firme bez obzira na to što nije u skladu ni sa pravilima ni sa politikama zajedničkog tržišta i konkurencije. Političari su i gubitnici i dobitnici.

Usled liberalizacije smanjio se uticaj političara na privredu, što je dobro, ali su kao rezultat uspostavljanja zajedničkog tržišta dobili inicijativu i u nekim drugim oblastima zajedničkih politika, gde njihov uticaj nije ni dobar ni poželjan.

Zaposleni su morali da rade više za istu nadnicu što diktira veća konkurencija, ali su dugoročno na dobitku usled viših dohodaka i sugurnijih radnih mesta, do čega dolazi vremenom. Većina studija pokazuje bar izvestan napredak u zaštiti potrošača. U osnovi, zajedničko tržište pogoduje vrednijim, obrazovanijim,  inovativnijim ljudima i onima koji su spremni na veći rizik.

Sa stanovišta formiranja zajedničkog tržišta, firme koje su osiguravale znatne budžetske prihode (iz sfere pošte, telekomunikacija, električne energije, vodosnabdevanja..) su ga ugrožavale. zbog poremećaja koje su unosile na tržište.

Da bi zaštitile sopstvene monopole u vlasništvu, države Unije su:

  • Zabranjivale uvoz iz drugih zemalja
  • Uspostavljala vrlo restikitivna kvantitativna ograničenja
  • Ometale marketing stranih konkurenata
  • Privilegovale domaće dobavljače na razne druge načine
  • Pomagale svojim monopolskim firmama kod izvoza.

Kombinacijom politike konkurencije i pravila koja zabranjuju favorizovanje bilo kojih firmi, uključujući domaće,  EU je uspela krajem osamdesetih godina da iskoreni navedene pojave koje su ometale skladno funkcionisanje zajedničkog tržišta firmi u nekoj zemljji.

Jedan od značajnih rezultata tržišne integracije je sprovođenje načela priznavanja – od kvalifikacija i radnog iskustva do standardizacije proizvoda. Priznavanje je prihvaćeno i među državnim agencijama i ministarstvima koja obavljaju kontrolni nadzor. Po pravilu je nadležna matična država, što se utvrđuje prema sedištu firme , a druge zemlje samo obavljaju nadzor nad poslovanjem stranih firmi na svojoj teritoriji. Iako je moguće da svaki građanin Unije konkuriše za svako mesto koje odgovara njegovim kvalifikacijama na čitavom tržištu Unije, u praksi nema velikog prekograničnog pokretanja snage unutar Unije

I u mnogim drugim oblastima “zajedničko tržište” nije uvođeno onako kao je planirano. Na prrimer, na nivou EU još uvek ne postoji ujednačena praksa za tzv. preuzimanje firmi, uključujući “neprijateljsko preuzimanje”.

 Koristeći odsustvo bilo kakve ujednačene regulacije političari zajedno sa menadžerima velikih firmi sprečavaju preuzimanje njihovih firmi od stranih vlasnika. Time se privremeno čuva zaposlenost, socijalni mir i rente, ali se gubi na efikasnosti. Drugi primer je tržište električne energije, koje je trebalo da bude liberalizovano do 25% potrošnje struje u svim zemljama članicama do februara 1999. godine. Neke zemlje su u libralizaciji otišle preko tog nivoa (Britanija, Švedska), dok druge zaostaju (Austrija, Francuska, Grčka, Holandija, Nemačka).

Zajedničko tržište je koristilo i potrošačima i firmama. Potrošači mogu bez graničnih kontrola da putuju i trguju širom Unije, pale su cene, poboljšan kvalitet, povećana sloboda izbora. Povrh svega, lakše je studiranje u inostranstvu, što je u prvih deset godina zajedničkog tržišta iskoristilo dva miliona studenata. Iako nije sporno da su tržišne integracije donele ekonomska poboljšanja, ipak deo tih poboljšanja ne dolazi samo od efekta integracija, nego i od tehnološkog napretka i rasta produktivnosti.

Zajedničko tržište je imalo i ima pozitivan uticaj ne samo na zemlje članice, jer su njihove privrede bivale snažnije i sigurnija radna mesta, već i na globalnom nivou. Svetska trgovina i međunarodni ekonomski odnosi generalno su bolji ako je EU ekonomski  snažna, liberalna i uspešna.

Zaključak

Proces stvaranja zajedničkog tržišta smatra se „najdalekosežnijim i najambicioznijim regulativnim projektom u svetu“. [1]

Tako dobre ocene  politika zajedničkog tržišta dobija zato što je pogodovala onima koji su pri proceni svake politike najvažniji – potrošači. Oni su dobili bolji kvalitet, niže cene i veću slobodu izbora. Firme su profitirale usled nižih cena i povećane slobode izbora, ali i od rasta konkurentnosti, pojačane specijalizacije i inovacije, efekata ekonomije obima.

Stvaranjem zajedničkog tržišta i kasnijim uvođenjem evra ekonomske integracije su dovedene do visokog nivoa. Neki snažniji razvoj, eventualno je moguć samo u sektoru usluga.

Prostor za dalje unapređenje ekonomskih integracija nije u širenju njihovog obima ( sem u domenu usluga)  nego u primeni i povećavanju ekonomskih sloboda.

To se praktično svodi na poboljšanje uslova za poslovanje, što se postiže liberalizacijom trgovine, deregulacijom, nastankom privatizacije usluga, liberalizacijom javnih nabavki.

Naša zemlja se trenutno nalazi u procesu integracije i tranzicije, kao i većina zemalja u regionu. Integracija u EU će ubrzati restruktuiranje privrede, dovešće do kretanja radnika iz industrijskih oblasti ka onima u kojima mogu ravnopravno da učestvuju. U procesu pristupanja Zajedničkom tržištu otvaraju se mogućnosti za plasman naših proizvoda i usluga, posebno nakon najnovijeg proširenja.

S obzirom na navedene uslove, da bi zemlja mogla da se pridruži EU, mora da stabilizuje ekonomsku situaciju i omogući nesmetano funkcionisanje tržišne privrede. Ulaskom u EU, preduzeća bi imala bolji pristup kapitalu, opremi i tehnologijama, što bi uticalo na povećanje njihove konkurentnosti.

Konkurencija na Zajedničkom tržištu uticaće na ubrzanje neophodne modernizacije poslovanja naših firmi, s ciljem povećanja produktivnosti. Stabilnija ekonomska situacija doprineće većem prilivu stranih direktnih investicija a samim tim i otvaranju većeg broja radnih mesta.

Ideja zajedničkog tržišta, za ono što obuhvata, zaista je dobra. Oslobađanje resursa snizilo je transakcione troškove, omogućilo efikasniju alokaciju resursa i dalje podstaklo efekte „ ekonomije obima“, konkurencije, inovacije i specijalizacije. Time su u članicama Unije tržišne sile osnažene i privredni razvoj podstaknut više nego bilo kojom zajedničkom politikom.

Spoljašnji i unutrašnji značaj zajedničkog tržišta biće utoliko veći ukoliko se proces integracije nastavi a zajedničko tržište se i dalje otvara prema ostalim svetskim ekonomijama.

 LITERATURA

  1. JOVANOVIĆ V. [1992]. „Zajedničko Evropsko tržište i pravo trgovačkih društava“, Novi Sad
  2. POPOVIĆ G. i POPOVIĆ J. [2011]. Strategija EU 2020 – potvrda afirmacije i kontinuiteta dugoročnih razvojnih ciljeva Evropske Unije, Ekonomski vidici, Beograd
  3. PROKOPIJEVIĆ M. (2009): „Evropska unija Uvod“, Službeni glasnik RS, Beograd;
  4. PREKAJAC Z. (2008): „Međunarodna ekonomija“, Futura publikacije, Novi Sad
  5. RADENKOVIĆ – JOCIĆ D. [2007]. „Intelektualna svojina – element zajedničkog tržišta EU“. Teme, Beograd
  6. ZAVIŠIĆ A. [2009]. „U susret jedinstvenom finansijskom tržištu Evropske unije“ Bankarstvo, Beograd

Online izdanja:

  1. MADŽAR L. „Poslovanje sa Evropskom unijom“
  2. MILOVIĆ N. „Jedinstveno trzište Evropske unije“, Ekonomski fakultet Podgorica

ZAVIŠIĆ A. „Jedinstveno tržište finansijskih usluga“

Internet stranice:

 

(stranica: http://www.entereurope.hr/page.aspx?PageID=102, posećeno 08.02.2016.)

(stranica: http://www.dei.gov.ba/dokumenti/default.aspx?id=4900&langTag=bs-BA, posećeno 08.02.2016.)

 

(stranica:http://www.europarl.europa.eu/aboutparliament/hr/displayFtu.html?ftuId=FTU_3.1.3.htm , posećeno: 08.02.2016)

[/av_textblock]

[av_social_share title=’Share this entry’ style=” buttons=” share_facebook=” share_twitter=” share_pinterest=” share_gplus=” share_reddit=” share_linkedin=” share_tumblr=” share_vk=” share_mail=”][/av_social_share]