Zaštita prava na poštovanje privatnog i porodičnog života pred Evropskim sudom za ljudska prava

[av_heading heading=’Zaštita prava na poštovanje privatnog i porodičnog života pred Evropskim sudom za ljudska prava’ tag=’h3′ style=” size=” subheading_active=” subheading_size=’15’ padding=’10’ color=” custom_font=”][/av_heading]

[av_textblock size=” font_color=” color=”]

Autor: Jelena Vlajnić

Priredio: Marko Todorović

Generacija 2015/2016.

[/av_textblock]

[av_textblock size=” font_color=” color=”]

Prema članu 8 Evropske konvencije o ljudskim pravima i osnovnim slobodama:1) Svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske. 2) Javna vlast se ne meša u uživanje ovog prava, osim ako je takvo mešanje predviđeno zakonom, i ako je to nužna mera u demokratskom društvu, u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti i ekonomske dobrobiti zemlje, sprečavanja nereda ili sprečavanja zločina, zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih.[1] Dakle, član 8 štiti privatni život pojedinaca od arbitrarnog mešanja javnih vlasti i privatnih organizacija poput medija. Navedeno pravo pokriva četiri oblasti: privatni život, porodični život, dom i prepisku. Zbirni naziv za zaštitu prava na privatni i porodični život, nepovredivost doma i prepiske, kao i časti i ugleda pojedinca je pravo na privatnost (prava privatnosti).[2]  Član 8 nameće dve vrste obaveza državama: “negativnu” obavezu da se uzdrže od mešanja u bilo koja od prava navedenih u članu 8(1) osim ako nisu ispunjeni uslovi iz člana 8(2), i “pozitivnu” obavezu da se preduzmu koraci u cilju zaštite privatnih života pojedinaca, posebno od mešanja od strane drugih.[3]

Poslednjih godina, Evropski sud za ljudska prava, zadužen za primenu Konvencije, značajno je proširio zaštitni opseg člana 8. Ovakav razvoj svojstven je samoj prirodi navedene odredbe: član 8 predstavlja prvo od kvalifikovanih prava Konvencije, čija glavna osobina je da njihova primena zahteva nalaženje ravnoteže između zaštite ljudskih prava i polja slobodne procene država ugovornica.[4] Ovo polje može da bude prilično široko, posebno tamo gde ne postoji konsenzus na evropskom nivou o pitanjima od dubokog društvenog i kulturnog značaja, za koja se iz tog razloga države ugovornice smatraju najkompetentnijima da procenjuju i odgovaraju na potrebe društva.[5]

U članu 8(2) predviđene su okolnosti u kojima može da dođe do mešanja javnih vlasti u privatni i porodični život pojedinaca. Prilikom donošenja odluke o tome koje mere od strane države su  skladu sa članom 8, države uživaju polje slobodne procene. Ovaj princip polja slobodne procene prvi put je ustanovljen u slučaju Handyside protiv Ujedinjenog kraljevstva[6], koji se ticao primene čl.10, mada je isto tako primenjiv i na slučajeve koji se tiču primene člana 8 Konvencije.

     Pojam privatnog života

Sud u Strazburu nikada nije ponudio jasnu i preciznu definiciju privatnog života: to je po njegovom mišljenju širok pojam, koji nije moguće iscrpno definisati.[7] Evropska komisija za ljudska prava pokušala je da odredi sadržinu pojma “privatni život.” Ona smatra da privatni život predstavlja privatnu sferu, pravo čoveka da živi kako želi, zaštićen od javnosti, a do izvesne mere obuhvata i pravo na uspostavljanje i negovanje odnosa sa drugim ljudskim bićima, naročito u emocionalnoj sferi, radi razvijanja i zadovoljenja sopstvene ličnosti.[8] Stoga, privatni život obuhvata kako sferu života pojedinca u kojoj se on slobodno razvija i ostvaruje kao ličnost, tako i razvijanje odnosa sa drugim ljudima i održavanje veze sa spoljnim svetom. Sud je još 1992.godine utvrdio da bi bilo previše restriktivno ukoliko bi se privatni život odnosi samo na unutrašnji život pojedinca, koji bi bio u potpunosti izolovan od spoljašnjih uticaja i odnosa.[9] Tokom godina je pojam privatni život primenjen na niz situacija, uključujući nošenje imena, zaštitu lika i ugleda čoveka, saznanje o porodičnom poreklu, fizičku i moralnu celovitost, seksualni i društveni identitet, polni život i usmerenje, zdravu životnu sredinu, samoopredeljenje i ličnu nezavisnost, zaštitu od pretraga i zaplene, i privatnost telefonskih razgovora.[10] Pored toga, Sud je izneo stav da priznavanje pravnog građanskog statusa pojedinca spada u oblast primene člana 8, i odredbu je proglasio primenljivom u, na primer, slučajevima u vezi s zapošljavanjem.[11]

U pogledu kategorija odnosa koji spadaju u privatni život, Sud smatra da tu treba ubrajati i kvazi-porodične odnose između, na primer, hranitelja i dece o kojima se brinu,[12] kao i odnose između nevenčanih parova.[13] Do nedavno odnosi između partnera istog pola, sa ili bez dece, nisu uživali zaštitu po dimenziji privatnog života člana 8.[14] Sud je 2010. godine, objašnjavajući da Konvencijom države ugovornice nisu obavezane da zakonski urede ili zakonski priznaju brakove istopolnih partnera, po prvi put prihvatio da homoseksualni odnosi ipak predstavljaju neki oblik „porodičnog života“.[15]

 Seksualni život takođe čini deo prava na privatni život. U slučaju iz sedamdesetih godina prošlog veka, Komisija je naglasila da je pravo na poštovanje privatnog života takvog opsega da pojedincu obezbeđuje područje u kojem slobodno može da sprovodi razvoj i ispunjenje svoje ličnosti. U tom smislu pojedinac mora takođe da ima mogućnost uspostavljanja raznolikih odnosa s drugim ljudima, uključujući seksualne.[16] Takođe, Evropski sud za ljudska prava ocenio je da je postojanje zakona kojim se inkriminiše homoseksualno ponašanje muškaraca starijih od 21 godine neopravdano mešanje u privatni život, te kršenje čl.8 EKLJP. Takvi zakoni nisu “potrebni u demokratskom društvu”, bilo da bi se zaštitio “moral” ili “prava i slobode drugih”.[17]

Pravo na ime nije izričito spomenuto u čl. 8 EKLJP, ali je Sud razmatrao primenjivost ovog člana  na izbor imena i prezimena ranih devedesetih. Tako je u slučaju Burghartz protiv Švajcarske Sud utvrdio da potreba društva i države da reguliše pitanje upotrebe imena ne umanjuje njegovu povezanost sa pravom na privatni i porodični život.[18] Takođe, država mora doneti propise kojima se ostvaruje jednakost oba pola, pa tako muškarci moraju imati istu kombinaciju izbora imena posle zaključenja braka, kao i žene.

Prava transseksualnih osoba takođe su bila predmet predstavki pred Sudom. Predmet Rees bio je prvi slučaj u kojem je od Suda traženo da razmotri tvrdnje žensko-muškog transseksualca čiji novi status nije bio priznat.[19] Podnosilac predstavke je tvrdio da član 8 zahteva od države da dopuni, ili barem zabeleži, promenu pola u matičnim knjigama, kao i da izda nov izvod iz matične knjige rođenih sa obeležjem novog pola. Zasnivajući stav na naučnim nejasnoćama u pogledu tog pitanja i na razlikama u zakonskim propisima i praksi država članica, Sud je naveo da “bi se za sada moralo ostaviti tuženoj državi da odredi u kojoj meri može da ispuni preostale zahteve transseksualaca.” Međutim, kako Konvencija predstavlja živući instrument, stav Suda o tako osetljivim i kontroverznim pitanjima se promenio. Tako je u predmetima B. protiv Francuske[20]Christine Goodwin protiv SAD[21] Sud našao da odbijanje država da pravno priznaju promenu pola predstavlja kršenje čl.8 Konvencije. Razmatrajući razvoj naučnog znanja i međunarodnu praksu, zajedno sa potrebom za doslednošću među zakonskim sistemima, i takođe uzimajući u obzir sve veće smetnje za pojedince izazvane zakonskim nepriznavanjem njihovog novog pola, Sud je zaključio da države više ne uživaju široko polje slobodne procene u pogledu priznavanja statusa transseksualaca.[22]

Sa druge strane, Sud je našao da sledeći odnosi ne spadaju u privatni život: odnos između vlasnika i njegovog kućnog ljubimca,[23] odnos između lica i njegovog leša (ekshumiranog za DNK analizu u cilju utvrđiivanja srodstva),[24] pismeni odnos između zatvorenika i dopisnika, uspostavljen radi otpočinjanja kampanje u vezi s uslovima života u zatvoru.[25]

Do kršenja prava na privatni život dolazi na razne načine. Mere tajnog nadzora predmet su sve većeg broja predstavki. U ovoj oblasti, razvoj tehnologije je naveo Sud da uporedi tradicionalna načela stava 2 člana 8 sa sofisticiranim metodima ometanja privatnog života. Sud je 2010. godine doneo svoju prvu presudu koja se ticala nadzora uz pomoć GPS sistema u kontekstu krivičnih istraga.[26] Iz prakse Suda izvlači se zaključak da svaka domaća odredba o tom pitanju mora da bude dovoljno jasna da pojedincima pruži odgovarajuću naznaku o okolnostima u kojima javne vlasti imaju pravo da primene takve mere.[27] Takođe, do povrede prava na privatni život može doći u situaciji kad je lice onemogućen pristup podacima državnih vlasti koji se tiču ličnih aspekata njegovog života.[28]

Pravo na poštovanje privatnog života ograničava se u meri u kojoj pojedinac sam dovede svoj privatni život u dodir sa javnim životom, ili u tesnu vezu sa drugim zaštićenim interesima. Ipak, svaki pojedinac, pa i javna ličnost, mora imati “opravdano očekivanje” da će njegov privatni i porodični život biti poštovan. U tom pogledu zanimljiv je slučaj Von Hanover protiv Nemačke[29]:  radi se o slučaju gde su mediji više puta objavili slike najstarije ćerke princa Renijea III od Monaka, koje su nastale bez njenog saznanja. Ona je snimana u svakodnevnim aktivnostima, sama ili sa drugim ljudima. Sud je našao kršenje čl.8, zaključivši da su slike nastale kako bi zadovoljile znatiželju javnosti, a ne kako bi podstakle debatu o opštim interesima društva.

     Pojam porodičnog života

Sud je u velikom broju slučajeva u svojoj praksi imao priliku da bliže odredi pojam porodičnog života. Tako je Sud utvrdio da pojam “porodični život”u članu 8 “nije ograničen samo na porodice zasnovane na braku, i može da obuhvati i druge de fakto odnose. U odlučivanju da li se za neki odnos može da kaže da se svodi na „porodični život”, niz činilaca može da bude relevantan, uključujući da li par živi zajedno, trajanje njihove veze, i da li su prikazali privrženost jedno drugom tako što su zajedno rodili decu, ili na drugi način.”[30] Činjenica da Sud odlučuje o postojanju porodičnog života od slučaja do slučaja, procenjujući bliske lične veze koje postoje između stranaka, znači da nije moguće pobrojati sve veze koje predstavljaju porodični život. U svakom slučaju, ukoliko neka situacija ne bi potpadala pod pojam „porodičnog života”, mogla bi lako da uživa zaštitu člana 8. iz ugla gledanja „privatnog života”.[31]

Postojanje biološke veze između roditelja i dece ne predstavlja ipso facto porodični život. Slično tome, odsustvo biološke veze neće automatski sprečiti odnos da potpadne pod pojam porodice. Tako je stav Suda da samo postojanje biološke veze, bez drugih pravnih ili činjeničnih elemenata koji ukazuju na bliske lične veze, neće biti dovoljno sa obezbedi zaštitu člana 8.[32]

 Zaštita se pruža i nevenčanom paru koji živi zajedno i njihovoj maloletnoj deci. U načelu se daje prednost “vertikalnim porodičnim odnosima” (maloletna deca, roditelji, dede i babe), u odnosu na “horizontalne porodične odnose” (braća i sestre, tetke, stričevi, sestrići ili bratanci).[33] Porodični život nije ograničen na društvene, moralne ili kulturne odnose, već obuhvata i interese materijalne vrste, kao što su obaveze[34]  u pogledu izdržavanja, naslednih prava i ograničenja, i pitanja raspolaganja između bliskih srodnika.[35] Međutim, član 8. se ne može tumačiti tako da državama nameće obavezu da priznaju verske brakove ili da uspostavljaju poseban režim za određene kategorije nevenčanih parova za svrhe nasleđivanja.[36] Pojam porodičnog života takođe se odnosi i na vezu između usvojitelja i usvojenika.[37]

Povodom  pitanja šta se ne smatra porodicom prema čl.8, Sud je utvrdio da ovim članom nije obuhvaćena želja za zasnivanjem porodice, bilo putem braka,[38] ili putem mogućnosti usvajanja[39] Sud je široko tumačio prava na poštovanje privatnog i porodičnog života, što je dovelo do širenja zaštitinog opsega čl.8, ali je i doprinelo njegovoj vitalnosti.[40] Međutim, ovakav pristup takođe je doveo do smanjenja preciznosti koncepta “porodičnog života”.[41]

Takođe, utvrđena je pozitivna obaveza države da zaštiti pravo na poštovanje porodičnog života u imigracionim slučajevima.[42] Prilikom odlučivanja o deportaciji nekog lica sa teritorije određene zemlje, može da se postavi pitanje da li bi ovakva mera predstavljala kršenje prava na porodični život. Imajući u vidu da svaka država ima pravo da kontroliše svoje granice i da slobodno sprovodi imigracionu politiku, pravo na poštovanje porodičnog života ne nameće opštu obavezu državama da poštuju izbor bračnih partnera u pogledu države u kojoj je brak zaključen, niti ponovno porodično okupljanje na teritoriji pod njihovom jurisdikcijom.[43]

     Dvofazni test ispitivanja predstavke

Prilikom ocene da li je došlo do nedozvoljenog mešanja država u prava obuhvaćena članom 8 Konvencije, Sud koristi dvofazni test. Prva i druga faza su povezane: negativan odgovor na prvo pitanje, čiji je cilj određivanje da li predstavka potpada pod opseg primene člana 8, uvek navodi Sud da obustavi ispitivanje slučaja.[1] Nasuprot tome, neće svako nepostojanje ometanja od strane države – koje se procenjuje u drugoj fazi – navesti Sud da obustavi ispitivanje slučaja, jer mogu da budu u pitanju neispunjene pozitivne obaveze.[2] U prvoj fazi, Sud ispituje da li predstavka potpada pod domen primene člana 8. Tada Sud ispituje da li se u svetlu navedenih okolnosti sporna situacija svodi na “privatni život” ili “porodični život”, “dom” ili “prepisku” u smislu odredbe. Ukoliko je odgovor negativan Sud će naći da član 8 nije primenljiv i neće dalje razmatrati predstavku. Ako nađe da je član 8 primenjiv u datom slučaju, prelazi se na drugu fazu ispitivanja predstavke.

U drugoj fazi Sud postavlja sledeća pitanja: 1) da li je došlo do mešanja u prava navedena u članu 8(1), i 2) ako je do mešanja došlo, da li je ono bilo opravdano na osnovu člana 8(2)? Da bi bila u skladu sa članom 8(2), mera države mora da zadovolji određene kriterijume. Najpre, treba da bude “u skladu sa pravom”, što znači da mešanje treba da bude u skladu sa nacionalnim pravom koje je zasnovano na vladavini prava. Potrebno je da se pokaže da mera služi jednom od legitimnih ciljeva iz člana 8(2), tj. interesima nacionalne sigurnosti, javnoj bezbednosti, ekonomskoj dobrobiti, sprečavanju nereda ili sprečavanju zločina, zaštiti zdravlja i morala ili zaštiti prava i sloboda drugih. Treće, mera države treba da bude “neophodna u demokratskom društvu”. To znači da, prema rečima Suda, mora da postoji “nužna društvena potreba za mešanjem”.[46]

U načelu je na podnosiocu predstavke teret dokazivanja konkretnog ometanja, tako što će ponuditi dokaze da je došlo do kršenja njegovih prava zajemčenih članom 8. Međutim, dokazi ne moraju nužno da budu činjenični. Postojanje zakonskih propisa kojima je omogućeno da dođe do spornog ometanja, zajedno sa činjenicom da je podnosilac predstavke primio potpune informacije o tome, moglo bi da zadovolji Sud da je došlo do ometanja, mada nije konkretno dokazano.[47]

Evropski sud za ljudska prava je tokom poslednjih godina proširio  zaštitni opseg čl.8. Praksa Suda se po ovom pitanju neprestano razvija i prati izazove koje moderno društvo nameće zaštićenim pravima. Pokazalo se da je čl.8 jedna od najelastičnijih odredaba Konvencije, te je sposobna da obuhvati rastući broj pitanja i da svoju primenu proširi na čitav niz interesa koji ne bi mogli da budu obuhvaćeni drugim članovima. Delimičan razlog tome je što strasburski organi nisu ponudili sveobuhvatnu definiciju interesa obuhvaćenih članom 8, čineći ih tako prilagodljivim vremenima koja se menjaju.


Literatura:

 
European Convention on Human Rights, http://www.echr.coe.int/Documents/Convention_ENG.pdf

M.Paunović, B.Krivokapić, I.Krstić, Međunarodna ljudska prava, Beograd 2010.

N.A.Moreham, “The Right to Respect for Private Life in the European Convention on Human Rights: A Re-examination”, European Human Rights Law Review, 1/2008, 45-79.

I.Roagna, “Zaštita prava na poštovanje privatnog i porodičnog života, u skladu sa Evropskom Konvencijom o ljudskim pravima”, Priručnici Saveta Evrope za ljudska prava, Strasbourg 2012, 9; dostupno na: http://www.coe.int/t/dgi/hr-natimplement/Source/documentation/hb11_privatelife_bosnian.pdf

A.Drzemczewski, “The right to respect for private and family life, home and correspondence”, Human Rights Files, Strasbourg 1984.

Izveštaj Evropske komisije od 11.3.1979.godine, 52, navedeno prema Drzemczewski Andrew, “The right to respect for private and family life, home and correspondence”, Human Rights Files, Strasbourg 1984.

S.Almeida, “The right to respect for (private and) family life in the case-law of the European Court of Human rights: the protection of new forms of family”,Temmuz, 2009.

Popis predmeta:

Handyside v. the United Kingdom, ECtHR, Judgment of 7 Dec. 1976.

Costello-Roberts v. United Kingdom, ECtHR, Judgment of 25 Mar 1993.

Bigaeva v. Greece, ECtHR, Judgment, 2009, Information Note on the Court’s case-law No. 119.

X. v. Switzerland, no. 8257/78, Commission decision of 10 July 1978.

Wakefield v. The United Kingdom, No. 15817/89, Commision decision of 1 October 1990.

Kerkhoven v Netherlands, EctHR, Judgment of 19 May 1992,unrreported

Schalk and Kopf v Austria, ECtHR, Application no. 30141/04, Judgment of 22 Nov 2010.

Bruggemann and Scheuten v. Federal Republic of Germany, European Commission of Human Rights, No. 6959/75, Decision of 12 july 1977.

Dudgeon v. United Kingdom, ECtHR, Application no.7525/76, Judgment of 22 October 1981.

Burghartz v. Switzerland, ECtHR, Application no.16213/90, Judgment of 22 February 1994.

Rees v. the United Kingdom, ECtHR, Judgment of 17 Oct 1986.

V. France, ECtHR, Application no.13343/87, Judgment of 25 March 1992.

Christine Goodwin v. The United Kingdom, ECtHR, Application no. 28957/95, Judgment of 11 July 2002.

X v. Iceland, EctHR, Application  no. 6825/75, Judgment of 4 March 1976.

The Estate of Kresten Filtenborg Mortensen v. Denmark, ECtHR, Application no. 1338/03,  Judgment of 15 May 2006.

Uzun v. Germany, EctHR, Judgment of 2 September 2010.

Gaskin v. the United Kingdom, ECtHR, Judgment of 7 July 1989.

Hannover v. Germany, ECtHR, Application no.59320/00, Judgment of 24 June 2004.

X,Y,Z v. The United Kingdom, ECtHR, Application no. 21830/93, Judgement of 22 April 1997.

Velcea and Mazăre v. Romania, ECtHR, Application no.64301/01, Judgment of 1.12.2009.

Merger and Cross v France , ECtHR, Application no. 68864/01, Judgment of 22 December 2004.

Şerife Yiğit v. Turkey, ECtHR, Application no. 3976/05, Judgment of 2 November 2010.

Pini and Bertani & Manera and Atripaldi v. Romania, EctHR, Judgment of 22 June 2004.

Abdulaziz, Cabales, and Balkandali v UK, EctHr, Judgment of 28 May 1985.

Fretté v. France, ECtHR, Judgment of 26 February 2002.

Jeunesse v. the Netherlands, ECtHR, Judgment of 3 October 2014.


[1]  European Convention on Human Rights, http://www.echr.coe.int/Documents/Convention_ENG.pdf (18.1.2016.)

[2]  M.Paunović, B.Krivokapić, I.Krstić, Međunarodna ljudska prava, Beograd 2010, 204.

[3]  N.A.Moreham, “The Right to Respect for Private Life in the European Convention on Human Rights: A Re-examination”, European Human Rights Law Review, 1/2008, 45-79, 46.

[4]  I.Roagna, Zaštita prava na poštovanje privatnog i porodičnog života, u skladu sa Evropskom Konvencijom o ljudskim pravima, Priručnici Saveta Evrope za ljudska prava, Strasbourg 2012, 9; dostupno na: http://www.coe.int/t/dgi/hr-natimplement/Source/documentation/hb11_privatelife_bosnian.pdf (18.1.2016.)

[5]  Ibid.

[6]  Handyside v. the United Kingdom, ECtHR, Judgment of 7 Dec. 1976, paras. 48- 49.

[7]  Costello-Roberts v. United Kingdom, ECtHR, Judgment of 25 Mar 1993.

[8]  Izveštaj Evropske komisije od 11.3.1979.godine, 52, navedeno prema A.Drzemczewski, “The right to respect for private and family life, home and correspondence”, Human Rights Files, Strasbourg 1984, 7-8.

[9]  Niemietz protiv Nemačke (1992), navedeno prema: Paunović, Krivokapić, Krstić, op.cit., 205.

[10]  Roagna, op.cit, 14.

[11]  Bigaeva v. Greece, ECtHR, Judgment, 2009, Information Note on the Court’s case-law No. 119.

[12]  X. v. Switzerland, no. 8257/78, Commission decision of 10 July 1978.

[13]  Wakefield v. The United Kingdom, No. 15817/89, Commision decision of 1 October 1990.

[14]  Kerkhoven v Netherlands, EctHR, Judgment of 19 May 1992,unrreported

[15]  Schalk and Kopf v Austria, ECtHR, Application no. 30141/04, Judgment of 22 Nov 2010.

[16]  Bruggemann and Scheuten v. Federal Republic of Germany, European Commission of Human Rights, No. 6959/75, Decision of 12 july 1977.

[17]  Dudgeon v. United Kingdom, ECtHR, Application no.7525/76, Judgment of 22 October 1981.

[18]  Burghartz v. Switzerland, ECtHR, Application no.16213/90, Judgment of 22 February 1994.

[19]  Rees v. the United Kingdom, ECtHR, Judgment of 17 Oct 1986.

[20]  B. V. France, ECtHR, Application no.13343/87, Judgment of 25 March 1992.

[21]  Christine Goodwin v. The United Kingdom, ECtHR, Application no. 28957/95, Judgment of 11 July 2002.

[22]  Roagna, op.cit., 62.

[23]  X v. Iceland, EctHR, Application  no. 6825/75, Judgment of 4 March 1976.

[24]  The Estate of Kresten Filtenborg Mortensen v. Denmark, ECtHR, Application no. 1338/03,  Judgment of 15 May 2006.

[25]  X protiv Ujedinjenog Kraljevstva (odluka), 6. oktobra 1982. godine; navedeno prema: Roagna, op.cit., 15.

[26]  Uzun v. Germany, EctHR, Judgment of 2 September 2010.

[27]  Roagna, op.cit., 41.

[28]  Gaskin v. the United Kingdom, ECtHR, Judgment of 7 July 1989.

[29]  Hannover v. Germany, ECtHR, Application no.59320/00, Judgment of 24 June 2004.

[30]  X,Y,Z v. The United Kingdom, ECtHR, Application no. 21830/93, Judgement of 22 April 1997.

[31]  Roagna, op.cit., 29.

[32]  Ibid., 31.

[33]  Paunović, Krivokapić, Krstić, op.cit., 208.

[34]  Velcea and Mazăre v. Romania, ECtHR, Application no.64301/01, Judgment of 1.12.2009.

[35]  Merger and Cross v France , ECtHR, Application no. 68864/01, Judgment of 22 December 2004.

[36]  Şerife Yiğit v. Turkey, ECtHR, Application no. 3976/05, Judgment of 2 November 2010.

[37]  Pini and Bertani & Manera and Atripaldi v. Romania, EctHR, Judgment of 22 June 2004.

[38]  Abdulaziz, Cabales, and Balkandali v UK, EctHr, Judgment of 28 May 1985.

[39]  Fretté v. France, ECtHR, Judgment of 26 February 2002.

[40]  S.Almeida, “The right to respect for (private and) family life in the case-law of the European Court of Human rights: the protection of new forms of family”,Temmuz, 2009, 25.

[41]  Ibid.

[42]  Jeunesse v. the Netherlands, ECtHR, Judgment of 3 October 2014.

[43]  Paunović, Krivokapić, Krstić, op.cit., 209.

[44]  Roagna, op.cit., 12

[45]  Ibid.

[46]  Dudgeon v. United Kingdom

[47]  Roagna, op.cit., 36.
[/av_textblock]

[av_social_share title=’Share this entry’ style=” buttons=” share_facebook=” share_twitter=” share_pinterest=” share_gplus=” share_reddit=” share_linkedin=” share_tumblr=” share_vk=” share_mail=”][/av_social_share]