Zaštita prava na suđenje u razumnom roku u pravnom sistemu Republike Srbije

[av_heading heading=’Zaštita prava na suđenje u razumnom roku u pravnom sistemu Republike Srbije’ tag=’h3′ style=” size=” subheading_active=” subheading_size=’15’ padding=’10’ color=” custom_font=”][/av_heading]

[av_textblock size=” font_color=” color=”]

Autor: Lazar Todosijević

Priredila: Nina Nikolić

[/av_textblock]

[av_textblock size=” font_color=” color=”]

Apstrakt

Prema statistikama krivični postupak u Srbiji prosečno traje 778 dana, a radni sporovi traju 691 dan, dok parnica u proseku traje 616 dana ili oko godinu dana i 8 meseci, mada treba istaći da je najduži parnični postupak u Srbiji trajao čak 33 godine. Pravo na suđenje u razumnom roku predstavlja pravo učesnika u sudskom postupku da sud o njegovim pravima i obavezama odluči u što kraćem vremenskom periodu i bez nepotrebnog odugovlačenja. Ovo pravo je zaštićeno i Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava koja u članu 6. u sklopu prava na pravično suđenje propisuje pravo svakog lica u građanskom ili krivičnom postupku na “pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku”. Srbija je Konvenciju za zaštitu ljudskih prava ratifikovala 03. marta 2004. godine, a Ustavom iz 2006. godine je u okviru prava na pravično suđenje predviđeno i pravo na suđenje u razumnom roku. Zakon o uređenju sudova iz 2008. godine je propisao pravo lica čije pravo je pravo na suđenje u razumnom roku povređeno da, pred sudom koji je neposredno viši u odnosu na sud pred kojim se vodi postupak, podnese zahtev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku. U Zakonu o parničnom postupku iz 2011. godine zakonodavac je dosta pažnje posvetio obezbeđivanju prava na suđenje u razumnom roku. Metodi kojima Zakon o parničnom postupku nastoji da ubrza postupak su raznovrsni. Zakon o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku je donet i objavljen 2015. godine, a stupio je na snagu i počeo da se primenjuje 01. januara 2016. godine.  Ovaj zakon je od izuzetnog značaja jer se njime u Srbiji prvi put detaljno i potpuno uređuje zaštita ovog prava. Iako su pravna sredstva koja stoje na raspolaganju licu čije je pravo povređeno, slična kao ona koja su bila propisana Zakonom o uređenju sudova, ovim zakonom se uvode nova pravna sredstva i detaljnije uređuju neka od ključnih pitanja, kao što su: ko ima pravo na zaštitu, kako se ocenjuje preterano odugovlačenje, ko odlučuje o zahtevima stranaka i sl.

U srpskom jeziku postoji izreka da je pravda spora, ali dostižna. Nažalost, u praksi srpskih sudova je češće do izražaja dolazio element sporosti nego dostižnosti. Prema statistikama krivični postupak u Srbiji prosečno traje 778 dana, a radni sporovi traju 691 dan, dok parnica u proseku traje 616 dana ili oko godinu dana i 8 meseci, mada treba istaći da je najduži parnični postupak u Srbiji trajao čak 33 godine. Primera radi, u Engleskoj krivični postupak traje 168 dana, dok parnica prosečno traje oko 350 dana.

Pored toga, Srbija gubi ogromne količine novca na postupke pred Evropskim sudom za ljudska prava jer sud često odlučuje u korist lica čije je pravo na suđenje u razumnom roku. Samo u 2011. godini, od 12 presuda Suda protiv Srbije čak 7 se odnosilo na povredu prava na suđenje u razumnom roku, na osnovu kojih je Srbija bila dužna da isplati oko 60.000 EUR na ime naknade za povredu prava na suđenje u razumnom roku.

Iako su već postojali mehanizmi za ubrzavanje postupka i zaštitu prava na suđenje u razumnom roku, poslednjih godina primećujemo snažnu intenciju zakonodavca da ovo pitanje još više unapredi jer prethodne mere nisu bile dovoljno efikasne.

Pravo na suđenje u razumnom roku

Pravo na suđenje u razumnom roku predstavlja pravo učesnika u sudskom postupku da sud odluči o njegovim pravima i obavezama u što kraćem vremenskom periodu i bez nepotrebnog odugovlačenja. Ovo pravo je zaštićeno i Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava[1] koja u članu 6. u sklopu prava na pravično suđenje propisuje pravo svakog lica u građanskom ili krivičnom postupku na “pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku”.[2] Praksa Evropskog suda za ljudska prava nam pokazuje da je upravo ovo pravo jedno od ljudskih prava čija se povreda najčešće utvrđuje u presudama ovog suda. Odavde vidimo da je ovo pitanje od izuzetne važnosti kako za zaštitu ljudskih prava, tako i za poverenje stanovnika jedne zemlje u njen pravosudni sistem.

Uporedno pravo

Pravo na suđenje je na razne načine regulisano u uporednom pravu, ali se može primetiti da većina pravnih sistema sadrži mehanizme za zaštitu ovog prava.

U Šestom amandmanu američkog ustava[3] se garantuje pravo na fer suđenje. Kao jedan od elemenata fer suđenja se navodi i pravo na brzo suđenje koje odgovara evropsko-kontinentalnom pravu na suđenje u razumnom roku. Povodom slučaja Barker protiv Vinga[4] Vrhovni sud Sjedinjenih američkih država je sproveo svojevrstan test u četiri koraka koji je trebalo da pokaže da li je povređeno pravo tuženog na brzo suđenje. U svakom od ta četiri koraka se postavljalo po jedno pitanje, dok bi svaki odgovor pružao podatke o tome da li je doslo do povrede ovog prava. Ta pitanja su bila: dužina odlaganja suđenja, razlog odlaganja, ponašanje tuženog i vreme kada je istakao svoj zahtev i najzad, stepen uticaja odlaganja na prava tuženog.

Pomenuli smo da je Evropska konvencija za zaštitu ljudskih prava (u daljem tekstu: Konvencija) u svom 6. članu predvidela zaštitu ovog prava kao jednog od fundementalnih ljudskih prava, s toga su i sve zemlje koje su ratifikovale ovu konvenciju u svoje pravne sisteme integrisale zaštitu ovog prava. Većina pravnih sistema ovo pravo uzdiže na rang ustavnog prava, a posebnim zakonima reguliše njegovu zaštitu.

Od zemalja iz našeg okruženja pomenućemo Crnu Goru i Hrvatsku koje su zakonima regulisale ovo pitanje. Crnogorski Zakon o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku[5] je predvideo da se zaštita prava na suđenje u razumnom roku može zahtevati u građanskom, krivičnom ili upravnom postupku i to pod uslovom da se postupak odnosi na zaštitu ljudskih prava predviđenih Konvencijom. Takođe, sam zakon ne definiše uslove kojima se ceni povreda prava na suđenje u razumnom roku, već upućuje na praksu  Evropskog suda za ljudska prava.[6] Od pravnih sredstava kojima se štiti ovo pravo crnogorski zakon predviđa zahtev za ubrzanje postupka i tužbu za pravično zadovoljenje[7], a  ako zahtev bude odbijen, podnosilac zahteva ima pravo na žalbu.[8]

Hrvatski Zakon o sudovima je ovom pravu posvetio poseban deo. Naime, u svom šestom delu ovaj zakon propisuje pravo na suđenje u razumnom roku i definiše ga kao pravo stranke u sudskom postupku koja smatra da nadležni sud nije odlučio u razumnom roku o njenom pravu ili obavezi ili o sumnji ili optužbi za krivično delo na sudsku zaštitu u skladu sa odredbama ovog Zakona.[9]

Srpsko pravo

Srbija je Konvenciju za zaštitu ljudskih prava ratifikovala 03. marta 2004. godine, a Ustavom iz 2006. godine je u okviru prava na pravično suđenje predviđeno i pravo na suđenje u razumnom roku.[10] Ove ustavne odredbe su prvi put bliže regulisane Zakonom o uređenju sudova, a kasnije Zakonom o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, dok se Zakonom o parničnom postupku donose pravila čiji je prevashodni cilj upravo ubrzavanje parničnog postupka, a samim tim i pokušaj da se sam nastanak povrede ovog prava spreči.

1. Zakon o uređenju sudova

Zakon o uređenju sudova iz 2008. godine[11] je propisao pravo lica čije pravo je pravo na suđenje u razumnom roku povređeno da, pred sudom koji je neposredno viši u odnosu na sud pred kojim se vodi postupak, podnese zahtev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku. Lice čije pravo je povređeno ima pravo i da zahteva naknadu, ali samo u okviru zahteva za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku, a ne i kao samostalan zahtev.[12] Ako neposredno viši sud ustanovi da je došlo do povrede ovog prava može odrediti primerenu naknadu za povredu ovog prava i može odrediti rok u kome postupajući sud mora okončati postupak.[13] Odredbe Zakona o uređenju sudova koje se tiču zaštite prava na suđenje u razumnom roku su prestale da važe danom stupanja na snagu Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, odnosno, 01. januara 2016. godine.[14]

 

2. Zakon o parničnom postupku

U Zakonu o parničnom postupku iz 2011. godine[15] zakonodavac je dosta pažnje posvetio obezbeđivanju prava na suđenje u razumnom roku. Ovo je rezultat želje zakonodavca da predupredi tužbe pred Evropskim sudom za ljudska prava, jer se najveći deo odluka tog suda na štetu Srbije odnosi upravo na povredu ovog prava i kao posledica toga se javlja veliki iznos novčanih naknada koje je Srbija dužna da isplati licima u čiju je korist odluka doneta. Ovakva želja zakonodavca je racionalna, ali je način na koji je ovakvo ubrazavanje postupka predviđeno diskutabilan, jer ovakvo ubrzanje postupka se kosi sa nekim osnovnim načelima parničnog postupka kao što su načelo ravnopravnosti stranaka, načelo kontradiktornosti, zahtev za materijalnom pravičnošću. Uostalom, postavlja se pitanje opravdanosti davanja prioriteta upravo ovom pravu u odnosu na sva druga prava koja ulaze u korpus prava na pravično suđenje. Metodi kojima Zakon o parničnom postupku nastoji da ubrza postupak[16] su raznovrsni, od kojih ćemo ovde pomenuti samo neke.

2.1 Monokratno suđenje

Zakonom se postavlja pravilo da će u prvom stepenu uvek suditi sudija pojedinac, osim u slučajevima kada je Zakonom propisano da će suditi veće.[17] S obzirom da je Ustavom predviđena obaveza zbornog suđenja kao pravilo, a princip monokratnog suđenja samo kao izuzetak[18] postavlja se pitanje da li je ova zakonska odredba u koliziji sa Ustavom.

2.2. Vremenski okvir parnice

Predviđa se obaveza sudije da već na pripremnom ročištu za glavnu raspravu utvrdi vremenski okvir parnice u skladu sa kojim se postupak mora sprovesti.[19]

2.3. Koncentracija procesne građe

U cilju ubrzanja parničnog postupka uveden je obavezan odgovor na tužbu od strane tuženog, u kome on mora da iznese sve procesne prigovore, da ospori ili prizna zahteve i da sve svoje zahteve argumentuje dokaznim predlozima.[20] Nakon ovog procesnog momenta, mogućnost iznošenja novih dokazniih predloga bilo koje strane u postupku je izuzetno otežano. Ovde se postavlja pitanje povrede načela ravnopravnosti stranaka jer se tužiocu ostavlja faktički neograničen vremenski period da pripremi procesne predloge i dokaze dok tuženi ima samo 30 dana da obavi isto, jer toliko iznosi rok za odgovor na tužbu.

Po načelu koncentracije procesne građe, predviđeno je da se svi dokazi izvedu i sve činjenice rasprave na samo jednom ročištu za glavnu raspravu i to u meri da na osnovu njih sud može doneti odluku.[21] Mogućnost odlaganja ročišta je načelno isključena, osim u izuzetnim uslovima sprečenosti sudije da postupa ili kada je to neophodno radi  izvođenja dokaza.[22]

2.4. Dostavljanje

Dostavljanje, odnosno izbegavanje dostavljanja, je jedan od najvećih uzroka dugotrajnosti parničnog postupka u srpskom pravu. Upravo ovu manu je zakonodavac pokušao da otkloni propisivanjem rigoroznijih pravila dostavljanja. Tako, sada je moguće dostavljanje i elektronskim putem[23] ako su ispunjeni uslovi za to, stranke mogu jedna drugoj dostavljati podneske[24] i sl.

Mogućnost fiktivnog dostavljanje je značajno proširena i to bilo pribijanjem pismena na vrata stana adresata[25], bilo pribijanjem pismena na oglasnu tablu suda[26]

3. Zakon o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku

Zakon o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku je donet i objavljen 2015. godine, a stupio je na snagu i počeo da se primenjuje 01. januara 2016. godine.[27] Ovaj zakon je od izuzetnog značaja jer se njime u Srbiji prvi put detaljno i potpuno uređuje zaštita ovog prava. Iako su pravna sredstva koja stoje na raspolaganju licu čije je pravo povređeno, slična kao ona koja su bila propisana Zakonom o uređenju sudova, ovim zakonom se uvode nova pravna sredstva i detaljnije uređuju neka od ključnih pitanja, kao što su: ko ima pravo na zaštitu, kako se ocenjuje preterano odugovlačenje, ko odlučuje o zahtevima stranaka i sl.

Bitno je naglasiti da se zakon odnosi kako na krivični, parnični i vanparnični postupak, tako i izvršni postupak i istragu u krivičnom postupku koju sprovodi javni tužilac. Titular prava na suđenje u razumnom roku je svaka stranka u ovim postupcima, odnosno učesnik vanparničnig postupka, kao i oštećeni, privatni tužilac i oštećeni kao tužilac u krivičnom postupku, ali samo pod uslovom da su istakli imovinskopravni zahtev.[28]

3.1. Merila za ocenu trajanja suđenja u razumnom roku

Zakon ne propisuje precizno definisanje „razumnog roka“[29], već propisuje da će se, prilikom ocene osnovanosti pravnog sredstva uloženog radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku, u obzir uzeti sve okolnosti slučaja, a pre svega: složenost činjeničnih i pravnih pitanja; celokupno trajanje postupka i postupanje suda, javnog tužioca ili drugog državnog organa; priroda i vrsta predmeta suđenja ili istrage; ponašanje stranaka tokom postupka, a posebno poštovanje procesnih prava i obaveza; značaj predmeta suđenja ili istrage za stranku i sl.[30]

Iz ovoga vidimo da je zakonodavac okolnosti za procenu trajanja suđenja uskladio sa standardima koje koristi Evropski sud za ljudska prava[31], a može se reći da su kriterijumi postavljeni još i šire, sve u cilju predupiranja budućih eventualnih tužbi pred Evropskim sudom.

 

3.2. Pravna sredstva kojima se štiti pravo na suđenje u razumnom roku

Pomenimo najpre da je Zakon ovde propisao pravilo koje je od izuzetne važnosti za ostvarivanje zaštite ovog prava, kojim se i daje pun smisao celokupnom Zakonu. Naime, ovde je izričito propisano da je postupak za zaštitu ovog prava hitan i da ima prvenstvo u odlučivanju. Ovo je, ponovimo, od velikog značaja za primenu ovog zakona i korišćenje ovim pravom, jer bi se u suprotnom i postupak zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku mogao nerazumno odužiti. Takođe, naglašeno je da je stranka oslobođena takse za pokretanje i vođenje postupka u kom se štiti ovo pravo, što je takođe od ogromnog značaja za korišćenje ovog prava, jer time ovo pravno sredstvo postaje dostupno svima.

Zakon predviđa tri pravna sredstva kojima se ostvaruje zaštita prava na suđenje u razumnom roku.

1) prigovor radi ubrzavanja postupka

2) žalba

3) zahtev za pravično zadovoljenje

3.2.1. Prigovor radi ubrzavanja postupka

Prigovor se može podneti  samo dok se postupak ne okonča i rešenje o  prigovoru ne sme da utiče na pravna i činjenična pitanja koja su predmet suđenja ili istrage. Rešenje koje donosi nadležni organ, bilo da se predlog usvaja bilo odbija, mora biti podrobno obrazloženo.[32]

Propisana je i sadržina prigovora, koji pored elemenata koje mora sadržati svaki podnesak, mora sadržati i podatke o vremenu trajanja postupka (uključujući i vreme trajanja istrage koju sprovodi javni tužilac), o predmetu suđenja ili istrage koji pokazuju da sudija ili javni tužilac nepotrebno odugovlači sa postupkom.[33]

Prigovor radi ubrzavanja postupka se podnosi sudu koji vodi postupak, odnosno pred kojim se vodi postupak, ako lice smatra da je javni tužilac povredio njegovo pravo, dok sam postupak po prigovoru vodi predsednik suda koji o njemu i odlučuje.[34] Predsednik suda je dužan da o prigovoru odluči u roku od dva meseca.

U postupku po prigovoru se ne održava usmena rasprava[35], a predsednik suda može bez istražnog postupka da prigovor odbaci kao neuredan ili odbije kao neosnovan. Protiv rešenja o odbacivanju prigovora nije dozvoljena žalba.[36] Ako u ovom trenutku ne odbaci ili odbije predlog, predsednik suda je dužan da pokrene istražni postupak i to tako što će zahtevati od postupajućeg sudije (predsednika veća ako se radi o zbornom suđenju) ili javnog tužioca da mu dostavi izveštaj, u kome će se ovaj izjasniti o svim okolnostima, u roku ne dužem od 15 dana. Predsednik suda može zahtevati i da mu se dostave spisi predmeta ako smatra da ih treba proučiti.[37]

Nakon proučavanja izveštaja i spisa predmeta i primene merila za ocenu trajanja suđenja u razumnom roku, sudija donosi rešenje kojim odbija prigovor ili ga usvaja i utvrđuje povredu ovog prava.[38] Rešenjem kojim utvrđuje povredu, predsednik suda ukazuje sudiji ili javnom tužiocu na razloge zbog kojih je povređeno ovo pravo i nalaže im procesne radnje koje delotvorno ubrzavaju postupak. Ovim rešenjem sudija ujedno i ostavlja rok od 15 dana do 4 meseca u kome ga sudija obaveštava o preduzetim radnjama. Izuzetno, predsednik suda može predmet oduzeti sudiji i dodeliti ga drugom.[39]

Ako je prigovor stranke odbijen, ona će moći da podnese novi prigovor 4 meseca od dana prijema rešenja o odbijanju prigovora, a ako je na to rešenje podnela žalbu koja je isto odbijena, onda 4 meseca od dana prijema rešenja kojim se žalba odbija. Ako je prigovor stranke usvojen, a ona nije podnela žalbu, onda će moći nov prigovor da podnese po isteku 5 meseci od dana prijema rešenja o usvajanju prigovora. U slučaju da je žalba stranke usvojena, ili je prigovor usvojen a žalba odbijena, stranka može podneti nov prigovor odmah nakon isteka roka u kome je sudija ili javni tužilac bio dužan da preduzme delotvorne procesne radnje. Ova ograničenja ne važe u postupku u kome je određen pritvor ili privremena mera ili koji se vode protiv maloletnika. Ukoliko su prigovor i/ili žalba odbačeni, stranka može odmah podneti novi prigovor.[40]

3.2.2. Žalba

Stranka ima pravo na žalbu ako je njen prigovor odbijen ili usled „ćutanja uprave“, odnosno, ako predsednik suda o njemu ne odluči u roku od 2 meseca od dana prijema prigovora. Takođe, žalba se može podneti i ukoliko sudija ili javni tužilac ne postupe  u skladu sa nalogom iz rešenja kojim je prigovor usvojen.[41] Rok za podnošenje žalbe je osam dana, računajući od dana kada je stranka stekla pravo žalbe.[42]

Žalba se podnosi predsedniku suda koji je odlučivao o prigovoru, ali je ovaj, zajedno sa spisima predmeta, odmah dostavlja predsedniku neposredno višeg suda. Ako se postupak,  u kome stranka smatra da je njeno pravo na suđenje u razumnom roku povređeno, vodi pred Vrhovnim kasacionim sudom, o žalbi odlučuje veće sastavljeno od tri sudije Vrhovnog kasacionog suda.[43]

Predsednik neposredno višeg suda može rešenjem žalbu odbiti i potvrditi prvostepeno rešenje; usvojiti žalbu i preinačiti prvostepeno rešenje; usvojiti žalbu i odlučiti o prigovoru ili usvojiti žalbu i dostaviti je nadležnom javnom tužiocu.

3.2.3. Zahtev za pravično zadovoljenje

Zahtev za pravično zadovoljenje je pravo lica, čija je povreda prava na suđenje u razumnom roku pravnosnažno utvrđena, da od države zahteva određenu vrstu naknade za povredu njegovog prava i to u vidu[44]:

1) prava na isplatu novčanog obeštečenja za neimovinsku štetu koja je stranci izazvana ovom povredom (visina obeštećenja može biti od 300 do 3.000 EUR u dinarskoj protivvrednosti);

2) prava na objavljivanje pismene izjave Državnog pravobranilaštva kojom se utvrđuje da je stranci bilo povređeno pravo na suđenje u razmnom roku.;

3) prava na objavljivanje presude kojom se utvrđuje povreda prava na suđenje u razumnom roku.

Stranka može ovo svoje pravo ostvariti na dva načina: poravnanjem sa Državnim pravobranilaštvom (u daljem tekstu: Pravobranilištvo) ili podnošenjem tužbe za novčano obeštećenje.

Stranka može podneti predlog za poravnanje Pravobranilaštvu u roku od 6 meseci od kada je stekla pravo na pravično zadovoljenje. U predlogu ona navodi da li želi isplatu novčanog obeštećenja ili objavljivanje pismene izjave ili i jedno i drugo. Pravobranilaštvo ima rok od dva meseca da pokuša da sklopi sporazum o poravnanju sa strankom i pri tom je dužna da se  kreće u visini novčanog obeštećenja koje je propisano zakonom. Stranka može u svakom trenutku da odustane od pokušaja poravnanja.[45]

Ako stranka ne inicira pregovore ili od njih odustane može u roku od godinu dana od dana kada je stekla pravo na pravično zadovoljenje da podnese tužbu protiv Republike Srbije.[46]

Stranka koja je stekla pravo na pravično zadovoljenje može podneti i tužbu za naknadu imovinske štete protiv Republike Srbije ukoliko je povredom prava na suđenje u razumnom roku ona pretrpela i takvu štetu. Prilikom odlučivanja o ovakvom tužbenom zahtevu stranke, sud, pored odredaba Zakona o obligacionim odnosima, primenjuje i merila za ocenu suđenja u razumnom roku.[47]

Posmatrajući uporedno pravo i praksu Evropskog suda za ljudska prava vidimo da je pravo na suđenje u razumnom roku jedno od najugroženijih ljudskih prava u Evropi. Ovo dokazuje i statistika Evropskog suda za ljudska prava za period od njegovog osnivanja 1959. godine do 2009. godine koja ukazuje da se čak 4008[48] (od ukupno 12.918) utvrđenih povreda ljudskih prava odnosi na povredu prava na suđenje u razumnom roku, što je dakle, skoro 33% od ukupnog broja presuda. Zbog ovoga se želja zakonodavca da ovo pravo čoveka uredi i osigura čini sasvim legitimnom i, iako smatramo da to ne bi trebalo da vodi povredama drugih ljudskih prava[49], naše mišljenje je da se ovime stvara put ka čvršćoj vladavini prava i potpunijoj pravnoj sigurnosti.

Nadamo se da će primenom ovog zakona pravda postati brža i dostižnija.

Literatura

    1. Evropska konvencija za zaštitu ljudskih prava; Rim, 4. novembra 1950.
    1. Sixth Amendment Constitution https://en.wikipedia.org/wiki/Sixth_Amendment_to_the_U nited States_Constitution
    1. Barker v. Wingo; No. 71-5255; Argued April 11, 1972; Decided June 22, 1972; 407 U.S. 514
    1. Zakon o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku; Crna Gora”Službeni list CG”, br. 11/2007
    1. Zakon o sudovima Hrvatske (NN 028/2013); http://www.digured.hr/cadial/searchdoc.php?action=search&lang=hr&query=”Zakon+o+sudovima+%28NN+028%2F2013%29″&searchTitle=on&validacts=on&resultdetails=basic&filteracttype=all&filterfields=all&filtereuchapter=all&resultlimitnum=10&bid=U339%2bZIkSsLHxRoC5A%2b7rw%3d%3d&annotate=on
    1. Ustav Republike Srbije (“Sl. glasnik RS”, br. 98/2006)
    1. Zakon o uređenju sudova (“Sl. glasnik RS”, br. 116/2008)
    1. Zakon o parničnom postupku (“Sl. glasnik RS”, br. 72/2011, 49/2013 – odluka US, 74/2013 – odluka US i 55/2014)
    1. Aleksandar Jakšić; Građansko procesno pravo; Pravni fakultet Univerziteta u Beogradu; Beograd, 2013.
    1. Snežana Andrejević, Pravo na pravično suđenje – Razumni rok, Kriterijumi za ocenu povrede prava na suđenje u razumnom roku prema izveštaju CEPEJ-a; http://www.vk.sud.rs/sites/default/files/attachments/Kriterijumi%20za%20ocenu%20povrede%20prava%20na%20sudjenje%20u%20razumnom%20roku.pdf
    1. 50 YEARS OF ACTIVITY, The European Court of Human Rights, Some Facts and Figures; str. 15.; Provisional Edition (April 2010) European Court of Human Rights Public Relations Unit

[1] Evropska konvencija za zaštitu ljudskih prava; Rim, 4. novembra 1950

[2] Evropska konvencija za zaštitu ljudskih prava; član 6. stav 1.

[3] Sixth Amendment Constitution;

[4] Barker v. Wingo; No. 71-5255; Argued April 11, 1972; Decided June 22, 1972; 407 U.S. 514

[5] “Službeni list CG”, br. 11/2007

[6] Član 2. Zakon o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku; Crna Gora

[7] Član 3. Zakon o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku; Crna Gora

[8] Član 23. Zakon o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku; Crna Gora

[9] Član 63. Zakon o sudovima (NN 028/2013);

[10] Član 32. stav 1. Ustav Republike Srbije (“Sl. glasnik RS”, br. 98/2006)

[11] Zakon o uređenju sudova (“Sl. glasnik RS”, br. 116/2008)

[12] Član 8a. Zakona o uređenju sudova

[13] Član 8b. Zakona o uređenju sudova

[14] Članovi 36. i 37. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku

[15] Zakon o parničnom postupku (“Sl. glasnik RS”, br. 72/2011, 49/2013 – odluka US, 74/2013 – odluka US i 55/2014)

[16] Videti bliže: Aleksandar Jakšić; Građansko procesno pravo; Pravni fakultet Univerziteta u Beogradu; Beograd, 2013.

[17] Član 35. stav 1. Zakona o parničnom postupku

[18] Član 142. stav 6. Ustava Republike Srbije

[19] Član 10. u smislu člana 308. stav 3. Zakona o parničnom postupku

[20] Član 298. Zakona o parničnom postupku

[21] Član 309. Zakona o parničnom postupku

[22] Član 108. Zakona o parničnom postupku

[23] Član 129. Zakona o parničnom postupku

[24] Član 130. Zakona o parničnom postupku

[25] Član 140. stav 3. Zakona o parničnom postupku

[26] Član 141. Zakona o parničnom postupku

[27] „Sl. glasnik RS“, br. 40/2015

[28] Član 1. i 2. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku

[29] Ovo je u skladu sa praksom Evropskog suda za ljudska prava, kao i uporednim pravom

[30] Član 4. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku

[31] Videti bliže: Snežana Andrejević, Pravo na pravično suđenje – Razumni rok, Kriterijumi za ocenu povrede prava na suđenje u razumnom roku prema izveštaju CEPEJ-a;

[32] Član 5. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku

[33] Član 6. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku

[34] Član 7. stav 1. i 2. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku

[35] Član 7. stav 4. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku

[36] Član 8. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku

[37] Član 9. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku

[38] Član 10. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku

[39] Član 11. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku

[40] Član 13. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku

[41] Član 14 Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku

[42] Član 15 Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku

[43] Član 16. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku

[44] Član 23. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku

[45] Član 24. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku

[46] Član 26. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku

[47] Član 31. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku

[48] 50 YEARS OF ACTIVITY, The European Court of Human Rights, Some Facts and Figures; str. 15.; Provisional Edition (April 2010) European Court of Human Rights Public Relations Unit

[49] Kao što je slučaj sa nekim odredbama Zakona o parničnom postupku

[/av_textblock]