Budućnost Evropske Monetarne Unije

[av_heading tag=’h3′ padding=’10’ heading=’Budućnost Evropske monetarne unije’ color=” style=” custom_font=” size=” subheading_active=” subheading_size=’15’ custom_class=”][/av_heading]

[av_textblock size=” font_color=” color=”]

Autor: Ivana Maraš
Reviziju sproveo: Đorđe Dotlić

[/av_textblock]

[av_textblock size=” font_color=” color=”]

Krizi evrozone se i dalje ne vidi kraj, zbog čega evroskeptici zadovoljno ponavljaju svoje stavove o neodrživosti monetarne unije. Zbog aktuelne krize mnogi osporavaju teoriju o optimalnoj valutnoj zoni Roberta A. Mandela, i tvrde da je zajednička evropska valuta Evropi donela više štete nego koristi.

Tvrditi da je Evropska monetarna unija uzrok krize u zemljama evrozone, i da bi sve ove zemlje imale uspešnije ekonomije da nisu uvele evro je u najmanju ruku netačno i jednostrano jer zanemaruje sve pozitivne efekte koje je evro doneo zemljama evrozone. Iako je evro doneo rast
output-a, smanjenje transakcionih troškova i efikasniju alokaciju kapitala u evrozoni, on nije mogao da amortizuje negativne efekte loših fiskalnih politika. Naprotiv, olakšao je prelivanje posledica kriza javnih finansija u pojedinim državama na ostale države članice evrozone. I ne samo to, evro je olakšao pojedinim zemljama da se prezaduže. Ali naravno, krivce za ove probleme treba tražiti na drugom mestu.

Glavni problem evrozone je činjenica da se gotovo nijedna država članica nije u potpunosti pridržavala kriterijuma konvergencije, naročito onih koji se odnose na nivo budžetskog deficita i javnog duga. Međutim, problem je više institucionalne i političke prirode, a ne ekonomske. Jer bi se države pridržavale ovih pravila da je postojala nezavisna institucija na nadnacionalnom nivou koja bi ih na to primorala. To bi naravno podrazumevalo odricanje dela svog fiskalnog suvereniteta, na šta političari nisu spremni. Dakle, evrozona je od starta imala institucionalne manjkavosti, koje su sada, potpuno očekivano, došle do izražaja.

Kao što su za vožnju automobila potrebne dve ruke, za upravljanje ekonomijom (naročito ako je u krizi) podjednako je važna i fiskalna i monetarna politika. U tom smislu, upravljanje monetarnom unijom podrazumeva barem minimum koordinacija fiskalnih politika, naročito u segmentu deficita i spoljnog duga.

Koliki je značaj koordinacije između fiskalne i monetarne politike možemo da vidimo i na
primeru Srbije.

NBS ima velike teškoće da održi ciljani nivo inflacije, i spreči rast kursa, uz postojeći nivo javne potrošnje. Jer iako je monetarna vlast odgovorna za inflaciju i devizni kurs, ona ne kontroliše sve instrumente koji utiču na ove dve varijable. Budžetski deficit i javni dug koji ga finansira je kanal kroz koji fiskalna politika može da ugrozi ciljeve monetarne politike. I to je upravo ono štose dešava u evrozoni. S tim da je u slučaju evrozone ova veza još kompleksnija, jer ne govorimo o fiskalnoj politici jedne države, već o krajnje heterogenom skupu fiskalnih politika.

Ono što je problem kod ovakve unije je činjenica da građani jedne zemlje mogu da trpe posledice neodgovornih političara u drugoj zemlji, što je svakako veoma nelogično i neprirodno i mora da se promeni. Lideri država poput Nemačke i skandinavskih zemalja se sa razlogom
bune što njihovi građani moraju da plaćaju dugove zemalja članica koje su upale u probleme. Međutim, treba podsetiti da manje više sve ove države imaju velike budžetske deficite, jedina razlika je u tome što jedni i dalje mogu da ih finansiraju, a drugi ne (a razlog za to je povoljnije
stanje u tekućem bilansu). Ali sa ovim nivoom zaduženosti sve zemlje mogu lako da postanu nelikvidne. Stoga su održive javne finansije i smanjivanje deficita potrebne svim državama evrozone a ne samo zemljama koje trenutno ne mogu da finansiraju deficit. Budžetski deficit ne može i ne treba da bude instrument za podsticanje razvoja, jer će takav razvoj biti neodrživ i kao takav nekoristan. Fiskalna politika mora imati jasne i merljive ciljeve, i mora biti nezavisna od dnevne politike. Javni dug je ono što mora biti pod veoma strogom kontrolom. U tu svrhu potrebno je oformiti nadnacionalno telo koje bi vršilo superviziju javnih finansija zemalja članica, u kojem bi sve zemlje imale jednako pravo glasa. Time bi se izbegla štetna podela na dve Evrope, i predupredile ovakve krize. Jedino pod takvim uslovima će bogatije zemlje članice pristati da finansiraju dugove siromašnijih.

Takvo telo bi imalo potreban legitimitet, jer bi štitilo građane evrozone od prezaduživanja njihovih vlada, i učinilo bi svaku državu odgovrnom za sopstvene dugove, što je pravično i demokratski. Na ovaj način svaka zemlja može zadržati suverenitet po pitanju vođenja fiskalne politike, sve dokle dok time ne ugrožava ostale članice EMU.

Trenutno, Evropa se podelila u dva bloka država, „fiskalno odgovorne“ i „fiskalno neodgovorne“. I jedne i druge prete izlaskom iz evrozone, i međusobno se optužuju za novonastalu situaciju. Istina je međutim da su krivi i jedni i drugi.

I oni koji su se zadužili preko mere i oni koji ih nisu u tome sprečili. Jedno je sigurno, ovako podeljena evrozona nema puno šansi da opstane. Iako su prognoze o budućnosti evra sumorne, svi su svesni da koliko god da košta spašavanje evra, raspad evrozone koštao bi mnogo više. Ekonomska realnost će približiti stavove lidera evrozone i primorati ih da postignu konsenzus o tome kako će EMU izgledati u budućnosti, kako bi evro opstao.

[/av_textblock]

[av_social_share title=’Share this entry’ style=” buttons=” share_facebook=” share_twitter=” share_pinterest=” share_gplus=” share_reddit=” share_linkedin=” share_tumblr=” share_vk=” share_mail=”][/av_social_share]