Evropska unija kao temelj bezkonfliktnog sveta

[av_heading heading=’Evropska unija kao temelj bezkonfliktnog sveta’ tag=’h3′ style=” size=” subheading_active=” subheading_size=’15’ padding=’10’ color=” custom_font=”][/av_heading]

[av_textblock size=” font_color=” color=”]

Priredila: Vladana Kostić

Autor: Ivan Ćorović

Generacija: 2015/2016

[/av_textblock]

[av_textblock size=” font_color=” color=”]

Sadržaj

  1. Uvod. 3
  2. Šta je Evropska unija?. 3

1.1 Osnov konfederacije – izvor sumnje za dalju saradnju. 3

1.2 Federacija – Drum ka jedinstvu ili ka radoru. 3

1.3 Ništa od ponuđenog. 3

  1. Organizacioni elementi EU kao odraz kosmopolitskog prava. 3

2.1 Načela (supsidijarnosti i proporcijonalnosti) kao osnov efikasnijeg rešavanja problema. 3

2.2 Funkcionalizam sa federalizmom i pravo bez pravde. 3

  1. Socio-kulturni poredka u pogledu novih članica. 3

3.1 ’’Građani Evrope’’ kao ’’građani sveta’’ 3

3.2 Pridruživanje kao proces inkorporiranja novih vrednosti (vrednosti EU) i očuvanje tradicije. 3

3.3 Trenutak otpisivanja granica u političkom ekonomskom i kulturnom aspektu. 3

3.3.1 Politički aspket – trzavica za kojom svako poseže. 3

3.3.2 Ekonomski aspekt – kao cilj političkog aspekta. 3

3.3.3 Kulturni aspket – kao preobražajno sredstvo. 3

  1. Zaključak. 3

1. Uvod

Evropska unija kao temelj bezkonfliktnog sveta se može posmatrati iz nekoliko aspekata. Naime, ovaj rad će se usredsrediti na pozitivno-pravni poredak EU posle Lisabonskog ugovora, kako bi se dobila sveobuhvatna slika normativnog stanja EU. Samim tim ćemo videti koliko je ’’vesnica’’ zajedničkog evropskog života uspela u svojim ciljevima otelotvorenim u ’’Milenijumskim ciljevima’’, postavljenim 2000. godine, pored ciljeva postavljenih ugovorom u Mastrihtu. Nakon toga ćemo se osvrnuti na ideološku ili možda bolje reći filozofsku notu, koja svakako igra izuzetnu ulogu u spajanju preko 40 različitih kultura na jednom ogromnom prostoru, koji zovemo Evropa. Taj osvrt će poslužiti kao postavka na kojoj treba raditi, kako bi se dostignuto stanje moglo preneti na ostatak sveta. Ovakav osvrt će na prvi pogled izložiti određene ideje koje se mogu činiti utopističkim.  Ipak, čini se da iako bi ih pojedini tako okaratkerisali da se drugačiji odgovor ne nudi.

Imajući u vidu nedavne događaje u EU, pre svega one ekonomske[1] pa i one vezane za EU kao zajednicu[2], vredi proći kroz bitne odluke, i strukturu sistema, pri jednom od prvih većih pokleka EU. Usled ovakve postavke komparativnig modela, svakako se mora obratiti pažnja na strukturu rada, je ona je osmišljena, kao izuzetno pojednostavljen način izvođenja ideja po principu, kako jeste, kako bi trebalo da bude, i šta to sve zapravo znači.

Metod, u smislu filozofsko-pravne obrade treba da nagovesti normativni pristup. U određenim trenutcima se može učiniti da se pribegava vrednosnim stavovima, ali ako se ideje posmatraju u njihovim osnovnim oblicima, bez ideoloških, moralnih, i etičkih stanovišta, ovo izlaganje će ostati vrednosno neutralno. Značaj ovakvog pristupa je pre svega u otkrivanju suštinskog značenja pojedinih pojmova, koje su zbog decenija nagomilavanja određenih drugih značenja, koja njima nisu svojstvena, poprimile oblike izobličenosti i nepovezivosti sa njihovim izvornim značenjima[3].

1. Šta je Evropska unija?

 Pitanje,‘’Šta je EU?’’ treba da posluži kao koncepcijsko-metodolosk okvir, tj. kao definicija osnovnog pojma. EU je naizgled lako definisati kao jedinstveno ekonomsko i političko partnerstvo između 28 evropskih zemalja koje pokrivaju veći deo kontinenta[4]. Jasno je da ovako postavljena definicija ne objašnjava u dovoljnoj meri šta EU zapravo predstavlja. Svrha EU se može najbolje opistati kao nahođenje odredjenih evropskih zemalja, da kroz ekonomsku i političku saradnju izdejstvuju ’’bolji život’’ za svoje državljane (tj. gradjane u smislu građanstva EU). Ovakvo poimanje može se učiniti kao naivno, ali ono to nije. Politika koju EU vodi je u jasnom neskladu sa prethodnim opažanjem, ali to ne menja suštinu. Jednostavno govoreći, politika EU je de facto suprotna njenoj suštini[5], i sada se od pitanja ’’Šta je EU?’’, orijentišemo prema pitanju ’’Zašto EU nije ono što bi trebalo da bude?’’.

 Zašto EU, nije ono što bi trebalo da bude, je kompleksno pitanje. Imajući u vidu konstrukciju rada, njime ćemo se baviti u dalje toku rada.

 Ovakvo shvatanje EU je veoma funkcionalno formulisano, i ono nam omogućava da spoznamo prirodu EU na osnovu ideološke pozadine, koja se najbolje ispoljila u federalnim i konfederalnim idejama. Bitno je izvršiti napomenu, da sama podela na konfederaciju i federaciju može imati drastične razlike u pogledu primene u praksi, ako pridamo značaja konstitucionalistima. Naime, par primera kao što su nekadašnja SCG[6] i Švajcarska[7], naizgled se može zaključiti da postoje određene sličnosti, ali podrobnija analiza otkriva dijametralne suprotnosti što nas dovodi do zaključka, da sama podela na konfederaciju i federaciju je relativna. Nju poznaju i ističu određeni konstitucionalisti bez preterane argumentacije iz čega se nazire nepobitna želja za ’’akademizovanjem’’ stvarnosti u zastarele teorijske okvire.

1.1 Osnov konfederacije – izvor sumnje za dalju saradnju

 Osnovna postavka u literaturi koja se može naći o konfederaciji, jeste da ona predstavlja savez država spojenih ugovornim aktom bez nadnacionalnih elemenata. Gledajući postanak EU može se primetiti da je i ona nastala ugovornim aktom sa svojih prvih 5 članica. Suštinska razlika, je bila postojanje nadnacionalnog elementa tj. Visoke vlasti. Dok je njen domet teško odrediti, jasno je da taj organ prestavlja i zastupa države članice, ali u interesu tadašnje EZUČ, i to je svakako bio jedan element koji je vukao tu konfederaciju van konfederacije. Nikako se ne sme zanemariti činjenica da je pored nje postojalo i savet ministara, koji se sastojao od predstavnika država članica, ali koji je uslovno rečeno, delovao po pricipu međuvladine saradnje, u interesu i po nalogu država članica. Jasno je da se nigde ne pominje sklapanje konfederacije, iako ona sadrži barem jedan od dva pomenuta elementa, kao i to da je jedno, uslovno rečeno, konfederalno uređenje, zapravo ubaci element koji više nije politički već idejni. Iako ona sadrži barem jedan od dva pomenuta elementa, što nas dovodi do zaključka da se EZUČ (buduća EU) ne može nazvati konfederacijom.

 Dalje razmatranje problematike konfederacije iz ugla konstitucionalista se čini još manje smislenim. Ako se uzme jedna od najpoznatijih konfederacija na svetu, nekadašnja SAD, u članu dva ’’Articles of Confederation’’[8], jasno se ističe, da se brojne nadležnosti prenose na nadnacionalni nivo. Nadležnost ubiranja poreza, vojske, sudstva, koje dalje navode u članu 4. i .5, [9] jasno prevazilaze konstitucionalne okvire konfederacije.

 Izvor sumnje za dalju saradnju je višestruk. Jasni okviri koji se zadaju od stane konstitucionalista imaju svoju svrhu, iako ona nije od velikog značaja. Ta svrha se ogleda u jasno definisanim granicama između nadnacionalnog i nacionalnog elementa. Iz predhodnog obrazloženja se može videti da su te granice meškoljivo postavljene i da se tu ostavlja dosta mesta za tumačenje.

 Tumačenje je od izuzetnog značaja. Dok ono što je od suštinskog značaja je ko poseduje tu nadležnost. Naime, to tumačanje posredno, mada bi se moglo reći i neposredno, ima evropski sud pravde, kao i evropski sud za ljudska prava. Evropski sud pravde, je u nekoliko slučajeva posredovao u sporovima koji, uslovno rečeno, nisu u njegovoj naadležnosti. Jedan od tih slučajeva je slučaj vezan za GMO hranu koja dolazi iz SAD[10]. Ovaj konflikt pokazuje značaj amorfnosti EU. Iako nastupa van svojih nadležnosti, ona to radi zbog unapređivanja standarda ljudi.

 Sa druge strane, javlja se praksa evropskog suda za ljudska prava, koji neprestano stvara presedane za neke od najbitnijih pitanja država članica: humano ratovanje[11], pravo homoseksualno opredeljenih pojedinaca i dr. Ovakva praksa ne prolazi nezapaženo, što u poslednjih nekoliko godina budi ne samo sumnju, veći i otvoreno neslaganje[12]. Pre svega na strani, ratovanja, gde represiju za zločine ili kršenje prava prelazi na evropski sud za ljudska prava[13].

 Vrednosno obeležje ovakvih konflikata je neophodno, jer normativni pristup ovakvoj problematici ne nudi upotrebljivo rešenje. Naime, celokupna praksa oba suda EU je bez obzira na zadiranje u nacionalne tj. suverene elemnente, izrodila vrednosno pozitivna rešenja, koja su uperena ka stvaranju stabilnije zajednice, što na kraju se može reći, imajući u vidu praksu predhodnih konfederacija, je siguran put ka čvršćoj zajednici.

1.2 Federacija – Drum ka jedinstvu ili ka radoru

 Federalna ideja počiva na tri načela, a to su načelo participacije, autonomije i suprematije. Načelo participacije je dosledno sprovedeno, jer svaka država članica poseduje instrumente uticaja na nadnacionalnom nivou (Savet ministara), dok je načelo autonomije delimično sprovedeno preko saveta ministara i suda, kao i način na koji ove države članice uspevaju da očuvaju svoj suverenitet. Načelo suprematije se javlja u postojanju Viskoke vlasti, tj. supranacionalni element organizacije EZUČ. Suštinska razlika u načelima federacije i normativnog stanja EZUČ, jeste postojanje suvereniteta država članica. Taj suverenitet oduzima od EZUČ glavni element koji bi mogao nju da učini federacijom. Zaključak je jasan, a to je da EZUČ, a kasnije EU, se ne može smatrati ni federacijom.

 Dalje, ’’supsidijarnost koja je pripisana ugovorima i dalje ostavlja rezloga državama članicama da preuzmu nadležnost od EU. Ovde, građani su pre ’’članovi’’ svojih država nego što su ’’članovi’’ [14] EU’’.[15] Ako se argumentacija pomeri od konstitucionalnog vrednovanja uređenja, može se primetiti da brojni drugi elemneti nisu ni približni federaciji. Ti elementi su pre svega ekonomski, politićki, društveni i dr. O kojima će više biti reči docnije. Ono što je bitno napomenuti je da federacija kao oblik uređenja nije ni početni ni završni korak u razvitku jedne države. Praksa predhodnih federacija kao što su SSSR i SFRJ, koji nizbežno dele socijalnistički element, su pokazale, svaka na svoj način, da se sa takvim vidom uređenja ne treba žuriti. Treba imati u vidu da razdor oba navedena primera se nikako ne može pripisati samo jednom vidu uređenja, već izuzetno i nekim političkim i spoljno političkim elementima. Sa druge strane, federalizam Nemačke, gotovo da ne poseduje nijedan instutucionalni element kojem bi se mogla uputiti kritika. [16].

1.3 Ništa od ponuđenog

 Iz predhodna dva poglavlja se može zaključiti da EU ne ispunjava osnove zadate pravnom teorijom[17] o državnom uređenju.Sa jedne strane, to je zbog toga što ona i nije država, dok sa druge, ona nije ni konfederacija ni federacija, što nas dovodi do jasne mane ovakvog rezonovanja. Ovakvo rezonovanje je sverpisutno u omnipotentnoj potrebi kategorizacije svih pojmova i pojava. Dakle EU se ne može posmatrati kao već pomenute organizacije ljudi, već se treba posmatrati kao odeđen skup elemenata koji skladno funkcionišu u svojoj strukturi i međunarodnim odnosima. Oni se ispoljavaju u nepotpunoj podeli vlasti, mešovitom parlamentarnom sistemu, u podeljenosti nadležnosti između supranacionalnosti i nivoa država članica itd.

 Večna borba se vodi između funkcionalista i federalista o pravnoj prirodi EU. Jedni iznose ideje o prosperitetu preko ekonomskih sredstava, dok drugi smatraju da je politička unija jedini način da se konkretno i efikasno obrade problemi. Zaslepljenost idejama, a ne obraćanje pažnje na konkretna rešenja, ostavlja ova dva stanovišta u domenu teorije. Bitno je istaći da svi ovi elementi i njihova organizacija jasno usmeravaju ka efikasnijem rešavanju problema, a ne na zaslepljenost dualizmom ideja. Dakle EU se treba posmatrati kao jedno amorfno biće koje uspeva da odvoji najbitnije elemente svake države tj. suverenost. Ova konstrukcija, može se činiti kao netačna, jer od tog suvereniteta se odriču same države članice, što nas dovodi do zaključka da to možda i nije najbitniji element državnosti.

2. Organizacioni elementi EU kao odraz kosmopolitskog prava

 Kosmopolitizam pre svega predstavlja opredeljenje tj. ideju koja u svojoj srži zastupa svojevrsno ophođenje prema ljudima. To ophođenje se ispoljava u vidu uzimanja odnosno ne uzimanja u obzir nacionalnost ili poreklo čoveka, već za njegovu suštinsku osobenost i poštovanje morala. Kosmopolitizam je imao nekoliko svojih oblika kroz istoriju. Svaka epoha je davala svoj pogled na ovu svojevrsnu ravan u razmišljanju. Čini se, da se ova ideja najbolje iskazala pri svom začetku u antičkoj Grčkoj. [18]  Kasnije varijacije na temu u mnogim aspektima odstupaju od osnovne ideje. Iako je antičko shvatanje kosmopolitizma najčistije, ono i dalje poseduje jednu komponentu koja oduzima od njegovog suštinskog značaja, a to je moral. Suštinsko značenje komopolitizma se može saznati normativnim posmatranjem ovog pojma. Naime, normativnim posmatranjem treba rešiti se morala kao dela kosmopolitizma.

Moral je vrednosno određenje ljudskih radnji, koje se na kraju dialektičkog procesa može shvatiti kao religija za moderni svet. Depersonalizovan pojam koji omogućava vrednosnu potporu,  svetu koji je raskrstio sa starim autoritetima, na način koji ga je ostavio sa manjkom smisla. Naizgled, pojam morala može biti koristan, ali on isto kao i bilo koja religija većini stvara određenu diefikaciju i mistifikaciju korisnih pojmova. Imajući u vidu težinu objašnjavanja jedne religije većini, lakše je objasniti funkcionalnu komponentu koja postoji sa i bez morala. Naime, moral prikriva vrednosnim obeležjima funkcionalne modele, koji su zapravo normativni. Najjednostavniji primer je kategorički imperativ. [19] Iz toga se može zaključiti da on poseduje i racionalnu komponentu. Ovakvo poimanje morala, odnosno negacija morala, čini se paradoksalnim, kada se od tog pojma  zahteva isti način ophodjenja koji je racionalno i normativno određen. Suština u devalorizovanju morala, je u tome, da bi se depersonalizovalo shvatanje ovakvog načina ophođenja, i izvukao metod koji nudi univerzalnost i van vrednosno određenih pojmova.

Dakle u pravu se ovaj princip svakako može ostvariti, i donekle je već ostvaren pojedinim organizacionim elementima EU. Naime to su elementi supsidijarnosti,  proporcionalnosti i građanstva EU

2.1 Načela (supsidijarnosti i proporcijonalnosti) kao osnov efikasnijeg rešavanja problema

 Načelo supsidijarnosti podrazumeva vršenje nadležnosti EU u problemima koje države članice ne mogu efikasno da reše i obratno. Dok ovo načelo napominje da se ono neće primenjivati u oblastima isključive nadležnosti EU, ono se zapravo najviše primenjuje tada. Jer ako načelo supsidijarnosti okarakterišemo kao sredstvo kojim se koriste države članice ili EU u zavisnosti od toga ko efikasnije može da reši problem, a EU ipak čine države članice, onda to znači da države članice rešavaju problem na najefikasniji moguć način bez bojazni da će narušiti suverenitete drugih zemalja članica, jer se služe nadnacionalnim elementima.

Načelo proporcionalnosti donekle kaska sa svojim kosmopolitskim karakterom, jer je ono kočnica načelu supsidijarnosti. Kočnica u tom smislu što garantuje nepovredivost primarnog (osnivačkih ugovora) i sekundarnog (akata organa EU). Načelo proporcionalnosti je pragmatičan element organizacije EU, koji svedoči o nespremnosti država članica da se odreknu svog suvereniteta, zarad efikasnijeg rešavanja problema i legitimne ideje kosmopolitizma.

Zanimljivost oba načela jeste, da omogućavaju efikasnije rešavanje problema. Bitno je istaći da se u praksi odnos proporcionalnosti i supsidiarnosti značajno oblikuje političkim pritiscima, i da je izuzetno ograničen istim. Ipak, države članice su se ’’odrekle dela suvereniteta’’, što dovodi do posrednog ispoljavanja njihovog ’’suvereniteta’’ [20]. Posredno ispoljavanje suvereniteta je pre svega šteto za efikasnost rešavanja problema. Dobar primer je problem zakonodavstva, koje je izglasalo zakon, koji omogućava prisluškivanje novinara u okviru Velike Britanije. Takva vrsta zakonodavsta, iako u nadležnosti države tj. Velike Britanije, postavlja presedan za celu EU-u, iz čega se i vidi jaka opozicija da bi se zatvorila ova pravna praznina[21]. Ova vest sama po sebi nema mnogo zančaja, ali kada se uzme da do sada[22] ništa nije urađeno, postavlja se jedno veoma zavereničko pitanje, a to je, kako se dogodio: ’’Je suis Charlie’’?

2.2 Funkcionalizam sa federalizmom i pravo bez pravde

 Borba funkcionalizma sa federalizmom u teorijskom domenu je, uslovno rečeno, bezpredmetna borba. Funkcionalisti se zalažu za integraciju putem ekonomije, a federalisti putem političke unije i to bez konretnih rešenja. Ta konkretna rešenja su načela supsidijarnosti i proporcionalnosti, i ona nisu sputatna ideološkim participacijama i filozofskim kontradikcijama, već jasno vrše svoju funkciju. Ta funkcija nije ograničena na ekonomiju ili politiku, već slobodno deluje u svakom aspektu društvenog života. Pitanje se postavlja da li bi ova dva načela uopšte nastala da nije bilo funcionalizma i federalizma? Smatramo da je odgovor i potvrdan. Da bi se određen problem rešio, nije uvek potrebno posezati za njegovim ideološkim opravdanjem, a pogotovo nije potrebno ograničavati misaoni prosto štetnim dualizmom i, uslovno rečeno, antipolnim idejama, u ovom slučaju na relaciji funkcionalizam – federalizam.

Sa druge strane, pitanje je šta znači pravo bez pravde u kontekstu EU? To je specifična pojava koja se veoma retko ispoljava, a koju je još Ciceron formulisao u sintagmi: ’’Dajte mi više prava, a manje pravde’’. Neko može primetiti da nije moguće imati pravo, bez njegovog vrednosnog korelata, pravde. Taj svakako ne bi bio u pravu, pravo ne samo da se može stvori bez pravde, već bi tako i moralo da bude. Razlog za to je sadržan u suštini prava i pravde. Pravo je tu da očuva mir, a ono to ne može da učini uz pomoć pravde. Pravda je uvek na nečiju štetu, ili bolje bi bilo reći , pravda je uvek retributivna. Neko bi dodao da je ona i restitutivna, ali restitutivna pravda je oksimoron. Nepostoji situacija u kojoj bi se već učinjena šteta mogla vratiti u pređašnje stanje, ona se može samo kompenzovati, ali ta kompenzacija nikada nije potpuna, dok je rezultat jasan, gubitak ostaje na obe strane. Ovakvo viđenje  prava se može činiti utopističkim ali posledica je jasna, dokle god postoji poraženi, pravo ne može ostati iz prostog razloga što se poraženi konstantno povećavaju, i kao jedna vrsta jing-a i jang-a, asimiluju. Pravo trenutno služi kao sredstvo kojim se nedovoljno prosvećeni subjekti prava kažnjavaju kako bi se sprečila zloupotreba, sve dok se subjetki više ne obrazuju. Obrazovanje ili bolje reći razmišljanje omogućava postizanje takvog trenutka, u kome je kazna izlišna. Jasna je neophodnost nakdnade štete, što u građanskom, što u krivičnom pravu, ali problem nastaje u krivičnom pravu gde je ta kazna lična. Nekako se došlo kroz civilizacijski napredak, da je zatvaranje ljudi za njihova dela, olakšanje žrtvama[23], ili barem sprečavanje daljeg vršenja krivičnih dela. Imajući u vidu da radimo područje Evrope, jasno je da se značajan deo krivičnih dela ostvaruje iz afketa[24],, a ne iz umišljajnog vršenja. Ti afekti su svojstveni nedovoljno racionalnim pojedincima. Što dalje slugama pravde ostavlja privid da su sačuvali celinu, a zapravu su je izgubili. Iz navedenog, proizilazi da je princip ’’pravo bez pravde’’ od izuzetnog zančaja ne samo za evropsko, već i za svetsko pravo, i zbog toga što njegovo izvršavanje i doslednost nudi mogućnost mirnog sapostojanja svih.

3. Socio-kulturni poredka u pogledu novih članica

 Sociološki i kulturni aspekt EU se konstatno menja, i predstavlja jedan kontinuirani proces usklađivanja života ljudi. Od 2007. god. EU obuhvata izuzetno veliki prostor i broj kultura, stoga se javlja proces prihvatanja određenih evropskih elemenata[25] kulture i života, jer se razmena vrši obostrano.

3.1 ’’Građani Evrope’’ kao ’’građani sveta’’

 Građani Evrope su jedna specifična kategorija, jer u spoljnoj politici deluju demilično kao ’’državljani’’ Evrope, iako ona nije država. Građanstvo Evrope može da posluži kao odlična postavka za dalju integraciju kultura, kako bi se konačno došlo do građana sveta. Ovaj princip je jako varljiv, jer prevazilazi kulture i nacije barem u onoj meri u kojoj je dovoljno da se dođe do komunikacije sa drugim bez predrasuda. Kao jedan jako uglađen način, uspeva da odvuče ljude od istorijskih nepravda, stereotipnih mržni i sujete suverenosti, i predstavi im ono što je bitno, a to je upoznavanje ljudi na osnovu individualnih osobina, a ne na osnovu etničkih i rasnih pozadina.

3.2 Pridruživanje kao proces inkorporiranja novih vrednosti (vrednosti EU) i očuvanje tradicije

Proces pridruživanja EU je veoma jednostavan i uopšten. Potrebno je da se poštuje vladavina prava i prava ljudi, da država bude demokratski uređena, da pripada evropskom kontinentu, da izjednače svoje pravo sa primarnim i sekundarnim pravom EU i da prihvate evro kao valutu svoje države. Skovo svi ovi uslovi su nedriskriminatorni, osim neophodnosti demokratije.

 Neophodnost demokratije je jedan od uslova koji se donekle ogleda u istoj onoj neprihvatljivosti zaslepljenog dualizma, samo što u ovom slučaju nije u pitanju dualizam nego monizam. Ovakvo razmišljanje se u mnogočemu oslanja na citat: ’’Demokratija je najgore uređenje državne vlasti, osim svih onih uređenja koji su bili pokušavani s vremena na vreme’’[26]. Ovakav pogled, iako ciničan i zavodljiv, nije u potpunosti tačan. Nije u potpunosti tačan jer postoji sukob dve ideje. Te dve ideje se zasnivaju na sledećem. Demokratija je najefikasnije[27] uređenje ograničavanja[28] samovolje[29] pojedinca. Ovakva definicija se može okarakterisati kao funkcionalno određena, što je i čini upotrebljivom i tačnom, bez ikakvih ideoloških primesa. Iako postoji borba značenja, kada se priča o demokratiji, između onog koje se vezuje za antičku Grčku, koja je bila neposredna demokratije, i onoga značanja koje koristimo danas, postavlja se pitanje, zašto nema drugih značenja? Značenje koje koristimo danas je razvodnjeno i ne odgovara svrsi samog uređenja, što dovodi do toga da ’’danas nemamo demokratiju, nego imamo izbore.’’[30]

 Umesto da se oslanjaju na srž zbog čega demokratija može biti ’’dobar’’[31] sistem, ljudi u nju unose tradiciju. Tu se može više govoriti o potrebi da se iskrive alati koji mogu omogućiti sporazume, ali dovode do nesporazuma. Ta potreba, je konstantna tema populističkih nacionalističkih i neprosvećenih pojedinaca koja održava sve i društvo u konstantnom disbalansu, služeći se parolama nacije, jedinstva i lojalnosti. Najbolji primer ovakve, uslovno rečeno, zaverenističke ideje, se može videti u Rusiji, konkretno u slučaju Vladislava Surkova. Zašto je on najbolji primer, jeste zato što je personalizovan, jasan, jedan čovek. Ovakav koncept se priemnjuje u celom svetu, ali nigde nije tako otelotvoren kao što je u Rusiji. Koncept je pretvaranje političke javnosti u jednu zbunjujuću, konstantno promenljivu dramsku celinu. Sponzorstvo u takvoj politici su dobijali neo-nacistički skinhedi kao i liberalni aktivisti za ljudska prava. Vrhunac svega ovoga nije da ostane tajna, već da se obelodani, što je na kraju i učinjeno, sa jednostavnom svrhom da se više ne zna šta je stvarno a šta nije. [32].

 Ova potreba je možda najveći problem u pogledu ostvarivanja večnog mira, jer upravo ona služi za politički revanšizam, što na nivou država što na nivou sveta. Ovime se zapravo aludira na konstantne izgrede u međunarodnom pravu, u vidu konflikata i ratova, koji su podpomognuti tzv. tradicijom ili bolje reći istorijom. Čime se zaboravlja glavni postulat politike, a to je da u politici nema ljubavi i mržnje, već samo interesa, koji se prikrivaju upravo ovim napred navedenim sredstvima. Svi ovi vrednosni stavovi tradicije, istorije itd. su samo sredstva nagodbe u politici (bargaining chip). Iz ovoga se  može zaključiti šta se zapravo radi u EU i razvijenim zemljama. Daje se primat svakoj pojedinačnoj tradiciji pod parolom ”očuvanja tradicije”, da bi se onda u jednom treuntku, i to uglavnom u administrativnom procesu, taj primat potpuno izbirsao. Najbolji primer za to je Francuska, i Giguev zakon. Možda bi se mogao uzeti i primer SAD, ali Francuska ostaje bolji primer zbog geografske i istorijske specifičnosti. Ovo je zapravo jedan jako dobar kompromis i varka za narod, koji uspeva da im ostavi tzv. tradiciju, ali da kada je bitno da nju učini bespredmentom, to i učini, a da pojedinac toga nije ni svestan.

3.3 Trenutak otpisivanja granica u političkom ekonomskom i kulturnom aspektu

Otpisivanje granica je nešto što je nezamislivo u bilo kom od ovih aspekata, u političkom one postoje  u federacijama, koje su primer najtešnje povezanih država, i u ekonomskom, gde je jedina granica profit i to ne samo profit već maksimalni profit, dok u kulturnom one predstavljavu nepremostive stereotipe, rezumevanje ličnosti i ograđivanje od sveta.

3.3.1 Politički aspket – trzavica za kojom svako poseže

Politički aspekt je nama najrelevantniji, a u tesnoj je vezi sa EU jer je ovo donekle njen najveći problem. Otpisivanje granica u političkom aspektu je veoma jednostavno, ali u sferi mišljenja običnog čoveka nezamislivo. Ono se ogleda u predavanju suvereniteta u korist EU, i to celokupnog suvenreniteta. Suverenitet je na nivou pojedinca jednak sujeti, tj. potrebi da budu u mogućnosti da odlučuje u određenim stvarima. Suverenitet omogućava da se donesu odluke bez učešća drugih aktera, bez obzira na to da li one možda nanose zlo dugima ili ne. Stoga je jednostavno zaključiti, da ako postoji težnja da se ostvari mir, ne sme se iracionalno postupati prema drugima, bilo da su oni pojedinci ili države, jer to dovodi do pojave nezadovoljstva. To nezadovoljstvo ima istu prirodu kao što je već pomenuto, a to je da ono konstantno raste, do određenog trenutka u kome se asimiluje i ono preostalo zadovoljstvo. Upravo ovo pokazuje da se ne može biti proračunat u racionalnom izvršavanju htenja, samo jedan trenutak iracionalnosti (suverenosti) i katastrofa je zagarantovana, i to iz prostog razloga nemogćnosti sapostojanja racionalnosti i iracionalnosti u jednoj situaciji. Politički aspekt je takođe opterećen jednom činjenicom, koja je i prestala da se pominje kao ozbiljna pretnja stvaranju beskonfliktnog sveta, a to je svakako postojanje oružja i vojske. Ova činjenica je dvostruko paradoksalna, ako se istinski želi postizanje beskonfliktnog sveta. To se ispoljava na dva nivoa, prvi je na nivou pojedinca, a drugi na polju država. Na polju pojedinca, oružje se mora ukloniti iz prostog razloga što se bez oružja može načiniti mnogo manja šteta u nameri izvršenja htenja, nego sa njima. Parola kojom se opravdava njihovo postojanje na nivou pojedinca je odbrana sebe od drugih, gde se postavlja drugo pitanje, a to je zašto bi se neko branio, ili možda bolje reći, zašto bi  neko nekog napao. Ako će neko već da nekog napadne, to onda zapravo zanči da postoji nezadovoljstvo koje se sigurno neće rešiti napadom na napadaca. Dok na polju država se zapravo u mnogočemu prenosi ovaj svojevrsni mikro-plan, a to je ako se stvarno želi beskonfliktan svet onda se svakako moraju ukloniti sredstva njegove radikalizacije, a to je naravno oružje . Jedina prepreka ostvarenju ovog idela je postojanje jedne specifične ”trzavice” , što država, što pojedinac, a to je nesigurnost istovremenosti odricanja od oružja.

 Sa druge, mnogo prizemnije strane, događaju se situacije kao “Je suis Charlie’’, koje su samo personifikacija nezadovoljstva ovakve politike. Na to se odgovara krajnje nezgrapno, od okupljanja građana ispred svojih kultirnih centara vezano za Francusku, do izjava poput toga: ”Da je ovo najveća moguća, simbolička i fizička poruka’’[33] , što svakako nije tačno. Događaji za vreme FJR, kao što su ubistvo Slavka Ćuruvije i dešavanja sa novinarima lista ”Duga” su bili mnogo jači napadi na slobodu govora u političkom smislu nego “Je suis Charlie’’. Iz prostog razloga što je ovde represija vršena od strane države, a ne od strane pojedinih grupa. Sa druge strane se ističe da je “Je suis Charlie’’,tj. njihovi tvorci, protivljenje autoritetima koje je nastalo u jednom radikalnom idealizmu 1968[34] ., što dovodi u pitanje vrednosno određivanje tog protivljenja, koje kroz dužu analizu prestavlja detinjasto poigravanje sa razmišljanjem ljudi. “Je suis Charlie’’ je najbolji primer trzavice koju stvara predhodno pomenut način posmatranja političkog aspekta.

 Ovaj specifičan događaj radikalizuje odnos slobode i bezbednosti na tlu Evrope. Dualizam slobode i bezbednosti je svojevrsni jing-jeng, gde jedan ili drugi može u svakom trenutku da prevage upravo zbog moguće radikalizacije u vidu oružja[35]. To se najbolje vidi u SAD posle 11. septembra[36] . Značajan primer je i Andreas Brejvik[37] , i država Norveška gde se na takav događaj odgovorilo sa maksimalnim poštovanjem prema učinionu bez obzira na značaj njegovog dela. Primer Norveške pokazuje racionalnost koja je slabo prisutna upravo u ovom jing-jeng-u slobode i bezbednosti.

3.3.2 Ekonomski aspekt – kao cilj političkog aspekta

 Današnja postavka međunarodnih odnosa, pre svega zavisi od ekonomskog aspekta, koji je u tesnoj vezi sa političkim. Politika u tom trenutku postaje sredstvo, a ekonomski napradak (profit) cilj. U tom trenutku ljudski racio se zamenjuje profitom, i uzročno-posledično iracionalnošću. Postavka problema je jednostavna , maksimalni profit je neodrživ, iz prostog razloga koji prožima osnovne ljudske potrebe, a to je zadovoljstvo odnosno nezadovoljstvo. Iracionalnost ovakvog delovanja je evidentna, umesto da se ekonomska moć i sredstva ravnomerno rasporede, ona se drže u strogo definisanim okvirima bez naizgled mogućosti za promene. Sa druge strane, Kondratijevi ciklusi  su suštinski netačni, iz prostog razloga što ekonomija nije prirodna zakonitost već ljudska tvorevina, što zapravo može da bude argument zašto Kondratijevi ciklusi[38] jesu zakonistost, ali ne u izvornom smislu reči. Oni jesu zakonitost samo u onoj meri u kojoj su ljudi spremni da ih se drže.

 Ovime se ne aludira na dobrotvorne organizacije i akcije, koju su u mnogočemu politički, populistički, demagoški i licemerno nastrojeni prema problemima dobrotvora  i pomognutih. Jasno je da tačno određen broj ljudi raspolaže najvećim bogatstvom, ali zanimljivo je primetiti , kako su oni izuzetno sposobni da pridobiju sredstva, ali da ipak nisu pametni[39] . Ovime se naravno aludira na konstantan rast nezadovoljstva koji se otelotvoruje u revolucijama svih aspekata koje se uglavnom iskale na istoj grupi ljudi koji su držali svo to bogatstvo. Jedina mogućnost koja može da opravda ”pamet” najbogatijih ljudi jeste da su toliko sposobni da uvek uspeju da skrenu pažnju sa sebe i daju nekog drugog krivca, kako bi se nezadovoljstvo prelilo na njih. Između ova dva stanovišta teško je se odlučiti, ali suština je da ljudi moraju više da se obrazuju i razmišljaju.

 Politički apsekt samo služi kao personifikacija ekonomskom aspektu. On daje metu za lako ”poistovećenje” ljudi sa problemima. Multinacionalne kompanije je teško staviti kao metu problema, je su one depersonalizovane. Isto je i sa EU. EU tehnički ne postoji. EU je samo kohabitacija država članica, kroz koji deluju države članice. Pitanje je samo da li je prevaga na strani interesa ili na strani kulture.

3.3.3 Kulturni aspket – kao preobražajno sredstvo

 Kulturni aspekt otpisivanja granica je veoma kompleksan, ali jednostavno se rešava. Njegovo rešenje leži u umetnosti, iako je kultura mnogo šira kategorija od umetnosti, zapravo sve ostalo što čini nju je ono što postavlja granice. Umetnost bi trebalo da bude jedini izraz suvjektiviteta na materijalnom planu. I to ne kao ličnog osećaja za ”lepo”, već kao ličnog doživljaja svega. Bitno je izbaciti lepo jer je to vrednosno određenje, koje zapravo nije odrđeno. Ako se prati, uslovno rečeno, vrhunski princip umetnosti, a to je da se sa što manje kaže što više, onda je jasno zašto je umetnost najbolje sredstvo za otpisivanje granica. Dok sa druge strane, pokušaji koji nisu se trudili da budu umetnički, kobno su završavali. Kako je jednom Oskar Vajld rekao: ”Ako želite ljudima da kažete istinu, recite im to kroz smeh, u suprotnom će vas ubiti[40].”

4. Zaključak

 Evropska unija jeste temelj beskonfliktnog sveta, zato što je ona otelotvorenje svih principa koji omogućavaju brisanje konflikata u svim aspektima. Bitno je istaći da konačno ostvarenje evropske unije nije u tome da ona postane država, već je funkcionalna mogućnost da njeno institucionalno uređenje ostane kakvo jeste. Možda se politička nastrojenost EU ne poklapa sa idejama iznesenim u ovom radu, ali ono što je sigurno je da te ideje postoje, i one nisu opterećene raznim negativnim idejama koje su već pomenute . Ako se nastavi po putu koji je iznesen ovim radom postoji mogućnost mirnog sapostojanja ljudi bez obzira na etničku nacionalnu rasnu i ideološku pripadnost. Svi ovi stavovi deluju veoma utopistički, ali ovde ćemo otići koraka dalje, a taj korak predstavlja ono gde se obično stane kada se neke ideje okarakterišu kao takve. Taj korak je , šta je zapravo alternativa ovim idejama? Alternativa je veoma jednostavna, a to je blago odumiranje celog čovečanstva, sve dok ne dođemo do mogućnosti da pojedinac kaže: ’’Sada sam postao smrt, razarač svetova’’[41].

[1] “Greece and the euro – The crisis revisited”, The Economist, (‘’Grčka I euro – Ponovo posećena kriza’’) 14. Decembar 2014.

[2] BBC, ’’Migrant crisis: Migration to Europe explained in seven charts’’, (BBC, ’’Migrantska kriza: Migracija ka Evropi objašnjena uz sedam grafikona’’ 18. februar: dostupno na: http://www.bbc.com/news/world-europe-34131911

[3] N. Riemer, Introducing Semantics, Cambridge University Press,(N. Rajmer ‘’Uvod u semantiku’’) 2010 str.  87-92.

[4] European union, ‘’How the European union works’’ (‘’Kako evropska unija funkcioniše) доступно на: http://europa.eu/about-eu/index_en.htm

[5] Šta je suština evropske unije će biti podrobnije odbrađeno u daljem delu rada.

[6] B. Mijatović, D. Popović, S. Smardzić, ”The  Union Of Serbia and Montenegro – proposal for the constituional reconstruction of FYR”, (’’Unija Srbije I Crnegore – predlog za ustavnu rekonstrukciju FRJ’’) Center for liberal-democratic studies, Belgrade, 2000, str. 22 dalje.

[7] Swiss confederation, ‘’The Swiss confederation a brief guide 2015’’ (‘’Kratako uputstvo za Švajcarsku konfederaciju’’)

[8] Charles C. Tansill, ‘’Yale Law School’’, ‘’The Avalon project’’,(Čarls C. Tansil, ‘’Avalon projekat’’) доступно на: http://avalon.law.yale.edu/18th_century/artconf.asp

[9] Charles C. Tansill оп, цит,

[10] D.Lynch, D. Vogel, ‘’ The Regulation of GMOs in Europe and the United States: A Case-Study of Contemporary European Regulatory Politics’’, Council on Foreign Relations Press, (D. Linč, D. Vougl, ’’Regulacija GMO-a u Evropi i SAD: Studija slučaja savremene evropske relulatorne politike’’) 5. april 2001 год. доступно на: http://www.cfr.org/agricultural-policy/regulation-gmos-europe-united-states-case-study-contemporary-european-regulatory-politics/p8688

[11] U dalje kontekstu će se videti kako je ovo zapravo paradoks nema humanog ratovanja. Jer se trud koji se ulaže u ’’humano ratovanje’’ isti onaj trud koji se ulaže u sportove bolrilačkih veština. Gde kroz davanja humanosti ratovima pokušava da se obezpredmeti njihov suština koja se ne može opravdati ni jednim ciljem. Obrambeni rat nije rat, to je odbrana a jedino napad treba da nosi naziv rat. Ovi koji se poigravaju sa pojmovima napad i odbrana to čine natezanjem granica kada prestaje odbrana a kada počinje napad.

[12] The Foreign Policy Center, ‘’The new British politics and Europe: Conflict or Cooperation?’’ (Centar za stranu politiku ‘’Evropa i nova britanska politika: Sukob ili saradnja?’’) dostupno na: http://fpc.org.uk/fsblob/1409.pdf

[13] O.Bowcott, ‘’Human rights law has no place on the battlefield’ – Policy exchange report’’, The Guardian,(O. Boukot, ‘’Ljudska prava nemaju mesta na bojnom polju’’) 30. mart 2015 god. dostupno na: http://www.theguardian.com/law/2015/mar/30/human-rights-law-battlefield-thinktank-policy-exchange-report-european-convention

[14] Pojam ’’članovi’’ se koristi kao meta pojam, da ne bi došlo do mešanja  značenja građanstva EU i državljanstva država članica.

[15] J.M. Josselin, A. Marciano, ‘’The political economy of European federalism’’, University of Reims,(J.M Dzoslin, A. Marciano, ‘’Politička ekonomija Evropske unije’’) maj 2006 god. ,str. 13.

[16] A. B. Gunlicks, ‘’ GERMAN FEDERALISM : THEORY AND DEVELOPMENTS’’, University of Richmond, Virginia, German Law Journal, izdanje 6., broj 10.(A. B. Gunliks, ’’ Nemački federalizam: Teorija i razvoji’’ ) Dostupno na:https://www.germanlawjournal.com/pdfs/Vol06No10/PDF_Vol_06_No_10_1283-1296_SI_Articles_Gunlicks.pdf”

[17] U slučaju da se neko ipak opredeli za jedan od dva navedena naziva, to će se činiti sa pretenzijom prema stvaranju ilizuje sistema koji trenutno nije prisutan u EU, čineći podelu na konfederaciju i federaciju donekle relevantnom.

[18] Baldry, H.C., 1965, ‘’The Unity of Mankind in Greek Thought’’, Cambridge: Cambridge University Press. (Baldrij ‘’Jedinstvo čovečanstva u grčkoj misli’’)

[19] Stanford, Encyclopedia of philosophy, ‘’Kant’s moral philosophy’’,(’’Kantova moralna filozofija’’) prvi put objavljeno 23. marta 2004 god; dopunjeno 6. aprila 2006, dostupno na: http://plato.stanford.edu/entries/kant-moral/

[20]  Suverenitet i daljje nosi sva obeležja koja su istaknuta u predhodnom delu rada.

[21] М.Sweney, ‘ Loophole for accessing journalists’ phone records ‘must be closed’’, The Guardian,(M. Svuinij‘’ Rupa za pristup podacima telefona novinara’’) 12. novembar 2014 god. dostupno na: http://www.theguardian.com/media/2014/nov/12/loophole-access-journalists-phone-records-ripa

[22] 03.03.2016

[23] Iako se u teoriji može pre naći, da je svrha kazne i socijalno-etički prekor, ipak se može reći da je svrha donekle slična.

[24] Euro stat, European statistics, Crime statistics,(Evropska statistika, ‘’Statistike kriminaliteta’’) јануар 2014. год. доступно на: http://ec.europa.eu/eurostat/statistics-explained/index.php/Crime_statistics

[25] Oni zapravo i nisu evropski, već su prodizvod civilizacijskog nastojenja da se efikasnije reši problem, pre svega služeći se normativnim pristupom.

[26] V. Čerčil, Donji dom skupštine Velike Britanije (House of Commons), 24. novembar, 1947. god.

[27] Najefikasnije u svakom smislu regulisanja konflikta, odnosa i satanja društva.

[28] Ako se pronikne u vrednosno tumačanje stvaranja demokratije, dolazi se do zaključka da je čovek suštinski loš, i ako mu se da vlast nad drugima on će je zloupotrebiti. Stoga se dolazi do ovakve definicije gde se vidi potreba za obraničavanjem mogućnosti zloupotrebe svih.

[29] Iako ta samovolja može biti i zasnovana na pravim principima (pa možda čak i reći pravičnim), ona je ostavila gorak ukus u analima istorije, od monarhije preko apsolutizma, totalitarizma i tiranije, koji su svi posledica nedovoljno prosvećenih pojedinaca, a ne samog uređenja države.

[30] Y. Varufakis, Ekonomski fakultet Univerziteta u Beču, 4. Novembra 2015. god

[31] Dobar u smislu da služi kao mediji gde je kompromis jedino rešenje, a ne vojska. Što donekle se opet može osporiti u velikom broju slučajeva kada su demokratije dovodile do građanskih ratova. Što znači da one i nisu bile ’’prave’’ demokratije ( i to ne u smislu neposredne demokratije, nego u već pomenutom smislu)

[32] A. Curtis, C. Brooker, ‘’The 2014 wipe’, BBC 2, prikazano januara 2015. год. (A. Krtis, C. Bruker, ’’Pregled 2014’’)

[33] Oko, ”Francuski 11. septembar”,RTS (Radio televizija Srbije) Lj. Smijlović, 8. januar, 2015. god.

[34] Oko, ”Francuski 11. septembar”,RTS (Radio televizija Srbije)  M. Jovanović, 8. januar, 2015. god.

[35] Pre svega se ovde misli na vatreno oružje, iako ni jedan vid oružja ne bi trebalo da postoji, vatreno oružje zadaje najveći udarac slobodi.

[36] Oko, ”Francuski 11. septembar”,RTS op. cit. Lj. Smijlović

[37] A. Doyle, ‘’Norwegian mass killer Breivik getting ever more extreme, father fears’’, Reuters,(A. Dojl ‘’Norveški masovni ubica Brejvik postje još gori, očeve brige’’) 24. avgust 2012. god. dostupno na: http://www.reuters.com/article/2014/09/18/us-norway-breivik-idUSKBN0HD1LT20140918

[38] Koratajev, Csirel  ,  V. Andrej, V. Sergej, ” A Spectral Analysis of World GDP Dynamics: Kondratieff  Waves, Kuznets Swings, Juglar and Kitchin Cycles in Global Economic Development, and the 2008–2009 Economic Crisis” University of California,  objavljeno 2010 god, dostuno na: http://escholarship.org/uc/item/9jv108xp#page-2

[39] Pod pojmom pametni se podrazumeva sposobnost za razmišljanje, a ne delalje u okviru fiktivnih sistema, stovrenih od strane obrazovnih sistema.

[40] O. Wilde, ‘’The Nightingale and the Rose’’(O. Vajld ‘’Slavuj I ruža’’)

[41] J. R. Oppenheimer, ‘’The Decision to Drop the Bomb’’, 1965, (J.R Openhaimer, ‘’Odluka da se baci bomba’’)

  1. Literatura:
  1. “Greece and the euro – The crisis revisited”, The Economist, (‘’Grčka I euro – Ponovo posećena kriza’’) 14. decembar 2014.
  2. BBC, ’’Migrant crisis: Migration to Europe explained in seven charts’’, (BBC, ’’Migrantska kriza: Migracija ka Evropi objašnjena uz sedam grafikona’’ 18. februar: dostupno na: http://www.bbc.com/news/world-europe-34131911
  3. N. Riemer, ”Introducing Semantics”, Cambridge University Press,(N. Rajmer ‘’Uvod u semantiku’’) 2010 str. 87-92.
  4. European union, ‘’How the European union works’’ (‘’Kako evropska unija funkcioniše) доступно на: http://europa.eu/about-eu/index_en.htm
  5. B. Mijatović, D. Popović, S. Smardzić, ”The Union Of Serbia and Montenegro – proposal for the constituional reconstruction of FYR”, (’’Unija Srbije I Crnegore – predlog za ustavnu rekonstrukciju FRJ’’) Center for liberal-democratic studies, Belgrade, 2000, str. 22 dalje.
  6. Swiss confederation, ‘’The Swiss confederation a brief guide 2015’’ (‘’Kratako uputstvo za Švajcarsku konfederaciju’’)
  7. Charles C. Tansill, ‘’Yale Law School’’, ‘’The Avalon project’’,(Čarls C. Tansil, ‘’Projekat Avalon’’) доступно на: http://avalon.law.yale.edu/18th_century/artconf.asp
  8. D.Lynch, D. Vogel, ‘’ The Regulation of GMOs in Europe and the United States: A Case-Study of Contemporary European Regulatory Politics’’, Council on Foreign Relations Press, (D. Linč, D. Vougl, ’’Regulacija GMO-a u Evropi i SAD: Studija slučaja savremene evropske relulatorne politike’’) 5. april 2001 год. доступно на: http://www.cfr.org/agricultural-policy/regulation-gmos-europe-united-states-case-study-contemporary-european-regulatory-politics/p8688
  9. O.Bowcott, ‘’Human rights law has no place on the battlefield’ – Policy exchange report’’, The Guardian,(O. Boukot, ‘’Ljudska prava nemaju mesta na bojnom polju’’) 30. март 2015 год. доступно на: http://www.theguardian.com/law/2015/mar/30/human-rights-law-battlefield-thinktank-policy-exchange-report-european-convention
  10. J.M. Josselin, A. Marciano, ‘’The political economy of European federalism’’, University of Reims,(J.M Dzoslin, A. Marciano, ‘’Politička ekonomija Evropske unije’’) мај 2006 год. ,стр. 13.
  11.   A. B. Gunlicks, ‘’ GERMAN FEDERALISM : THEORY AND DEVELOPMENTS’’, University of Richmond, Virginia, German Law Journal, издање 6., број 10.(A. B. Gunliks, ’’ Nemački federalizam: Teorija i razvoji’’ ) Dostupno na: https://www.germanlawjournal.com/pdfs/Vol06No10/PDF_Vol_06_No_10_1283-1296_SI_Articles_Gunlicks.pdf
  12. Baldry, H.C., 1965, ‘’The Unity of Mankind in Greek Thought’’, Cambridge: Cambridge University Press. (Baldrij ‘’Jedinstvo čovečanstva u grčkoj misli’’).
  13. Stanford, Encyclopedia of philosophy, ‘’Kant’s moral philosophy’’,(’’Kantova moralna filozofija’’) prvi put objavljeno 23. marta 2004 god; dopunjeno 6. aprila 2006, dostupno na: http://plato.stanford.edu/entries/kant-moral/
  14. М.Sweney, ‘’ Loophole for accessing journalists’ phone records ‘must be closed’’, The Guardian, (M. Svuinij‘’ Rupa za pristup podacima telefona novinara’’) 12. novembar 2014 god. dostupno na: http://www.theguardian.com/media/2014/nov/12/loophole-access-journalists-phone-records-ripa
  15. Euro stat, European statistics, Crime statistics,(Evropska statistika, ‘’Statistike kriminaliteta’’) јануар 2014. год. доступно на: http://ec.europa.eu/eurostat/statistics-explained/index.php/Crime_statistics
  16. V. Čerčil, Donji dom skupštine Velike Britanije (House of Commons), 24. novembar, 1947. god.
  17. Y. Varufakis, Ekonomski fakultet Univerziteta u Beču, 4. novembar 2015. god.
  18. A. Curtis, C. Brooker, ‘’The 2014 wipe’, BBC 2, prikazano januara 2015. год. (A. Krtis, C. Bruker, ’’Pregled 2014’’).
  19. Oko, ”Francuski 11. septembar”,RTS (Radio televizija Srbije) 8. januar, 2015. god.
  20. A. Doyle, ‘’Norwegian mass killer Breivik getting ever more extreme, father fears’’, Reuters,(A. Dojl ‘’Norveški masovni ubica Brejvik postje još gori, očeve brige’’) 24. avgust 2012. god. dostupno na: http://www.reuters.com/article/2014/09/18/us-norway-breivik-idUSKBN0HD1LT20140918
  21. Koratajev, Csirel ,  V. Andrej, V. Sergej, ” A Spectral Analysis of World GDP Dynamics: Kondratieff  Waves, Kuznets Swings, Juglar and Kitchin Cycles in Global Economic Development, and the 2008–2009 Economic Crisis” University of California,  objavljeno 2010 god, dostuno na: http://escholarship.org/uc/item/9jv108xp#page-2
  22. O. Wilde, ‘’The Nightingale and the Rose’’(O. Vajld ‘’Slavuj I ruža’’)
  23. J. R. Oppenheimer, ‘’The Decision to Drop the Bomb’’, 1965, (J.R Openhaimer, ‘’Odluka da se baci bomba’’
  24. I. Kant, ’’Večiti mir – filozofski esej’’ (I. Kant,’’Perpetual peace a philosophical essay’’ 1795.): http://files.libertyfund.org/files/357/0075_Bk.pdf
  25. Ugovor iz Lisabona: (http://eur-lex.europa.eu/legal-content/EN/ALL/?uri=OJ:C:2007:306:TOC)
  26. Nacionalizam: (http://plato.stanford.edu/entries/nationalism/)
  27. ’’Populizam je opasna igra za političke klase’’ (’’Populism is a dangerous game for the political class’’): http://www.ft.com/cms/s/0/102d71fc-cebe-11e3-8e62-00144feabdc0.html#axzz30Yg6wVo0 )
  28. J.Habermas – Kosmopolitizam: http://plato.stanford.edu/entries/habermas/ section 3.5 Habermas’s Cosmopolitanism)
  29. J.Habermas, ’’Teorije o moralu politici i zakonu’’ (http://plato.stanford.edu/entries/habermas/ section 3.4 Habermas’s Discourse Theory of Morality, Politics, and Law)

[/av_textblock]

[av_social_share title=’Share this entry’ style=” buttons=” share_facebook=” share_twitter=” share_pinterest=” share_gplus=” share_reddit=” share_linkedin=” share_tumblr=” share_vk=” share_mail=”][/av_social_share]