Forfeting

[av_heading tag=’h3′ padding=’10’ heading=’Forfeting’ color=” style=” custom_font=” size=” subheading_active=” subheading_size=’15’ custom_class=”][/av_heading]

[av_textblock size=” font_color=” color=”]

Reviziju sproveo: Filip Matović

Autor: Mitar Stanisavić

[/av_textblock]

[av_textblock size=” font_color=” color=”]

Pojam forfetinga

Posao forfetinga sličan je poslu faktoringa, gde se najveća razlika odnosi na to što se u slučaju faktoringa vrši prodaja potraživanja u zemlji, a u slučaju forfetinga potraživanja se prodaju u inostranstvu. Preduzeće koje je izvezlo robu prodaje svoje potraživanje od kupca u inostranstvu- odgovarajućoj finansijskoj insituciji koja se bavi forfetingom, a to je, po pravilu, neka poslovna banka registrovana za poslove forfetinga. Dakle, radi se o kupovini dugoročnog potraživanja, još uvek nedospelog, gde sav rizik naplate potraživanja snosi kupac tog potraživanja.

Reč forfeting potiče od francuske reči ”a forfait”, odnosno nemačke reči ”forfaitirung”, pri čemu obe reči znače da se proizvod kupuje u celini, sa unapred utvrđenom cenom. Po pravilu, reč je o otkupljanju dugoročnog potraživanja, tj. kredita proizvođača- izvoznika investicione opreme od strane banke ili posebne finansijske organizacije specijalizovane za obavljanje poslova forfetinga. Specijalizovana organizacija ili banka koja je otkupljivač potraživanja je forfetar i preuzimanjem potraživanja tj. dokumenta, preuzima i rizik naplate potraživanja. U slučaju da ovo potraživanja ostane neplaćeno od strane trećeg lica, forfetar nema pravo regresa, odnosno da se regresnim zahtevom obrati prethodnom vlasniku potraživanja. Po ovome se posao forfetinga znatno razlikuje od ostalih bankarskih poslova, posebno od ugovora o faktoringu, eskontu i novčanom kreditu.[1]

Preduzeće- izvoznik sklapa sa bankom ugovor o prodaji potraživanja od kupca u inostranstvu, sa ciljem da odmah po izvršenju isporuke robe dobije gotovinu neophodnu za obavljanje poslovne aktivnosti. U cilju smanjenja rizika naplate potraživanja, banka daje saglasnost na sve porudžbine, odnosno mora se obezbediti njena saglasnost za svaku isporuku robe. Banka će preuzeti rizik naplate potraživanja samo ako su ta potraživanja obezbeđenja nekim kvalitetnim komercijalnim kreditnim instrumentom u inostranstvu. Po pribavljanju pismene saglasnosti od banke za isporuku robe, izvoznik će modi izvršiti isporuku inostranom kupcu. Jedan primerak fakture, u kome se obavezno navodi da se plaćanje vrši na račun banke, zajedno sa kopijama ostalih dokumenata koja prate isporuku dostaviće se banci. Banka će, za isporučenu robu, izvršiti uplatu na račun izvoznika, preuzimajudi deo rizika za naplatu potraživanja. Izvozniku će na račun biti uplaćen neto iznos, koji se dobija kada od fakturisane vrednosti oduzmemo:

  • kamate obračunate za period u kojem je banka kreditirala izvoznika
  • ugovorene rezerve za eventualne propuste ili vraćanje robe
  • komisione provizije koja pripada banci za usluge forfetinga

Forfetari su uglavnom velike banke ili slične finansijske institucije koje imaju velike mogućnosti refinansiranja ili pribavljanja finansijskih sredstava na tržištu kapitala. Ovo otvara mogućnost stvaranja lančane preprodaje vrednosnih papira, gde krajnji kupac stiče mogućnost dobijanja natprosečne dobiti, ali i snosi veći rizik. Izvoznici i njihove banke su najčešde samo posrednici u pribavljanju kredita, tako da organizuju finansiranje svog izvoza sa inostranih tržišta kapitala i na taj način ne opterećuju svoje potencijale i sredstva sa domaćih tržišta. Obično se ugovara fiksna stopa za ceo otplatni period i isključuje se kursni rizik. U slučaju kada uvoznik sam obezbedi kreditiranje stvara se mogućnost avansnog pladanja koje snižava nabavnu cenu, u odnosu na slučaj kada se uz pomoć izvoznika organizuje forfetiranje.

Istorijat forfetinga

Istorijski razvoj forfetinga počinje daleko u prošlosti. Jedna od varijanti ovakvog načina finansiranja korišćena je pre više od dve hiljade godina, kod feničanskih trgovaca. U novijoj istoriji, razlozi za nastajanje forfetinga nalaze se u promenama svetske ekonomske strukture, krajem pedesetih i početkom šezdesetih godina 20. veka, kada je tržište prodavaca kapitalnih dobara postepeno prelazilo u tržište kupaca. Povećanjem obima međunarodne trgovine, uvećavala se potreba da se produži rok kredita preko tradicionalnih 90 i 180 dana. Tako da je moderni forfeting nastao u cilju zadovoljavanja sve veće tražnje za finansiranjem međunarodne trgovine. Forfeting se najviše koristi kao mehanizam za podsticanje izvoza, iako su njegove mogudnosti velike i kada se radi o prodaji investicione opreme na domaćem tržištu. Na forfeting u velikoj meri utiče državni mehanizam. U literaturi se pojava pojma forfetinga vezuje za Švajcarsku, tradicionalno značajnim bankarskim centrom sa dugim iskustvom u finansiranju međunarodne trgovine. Prvi ugovor o forfetingu je zaključen u Švajcarskoj 1965. godine.

Što se tiče međunarodnog forfetinga, on je vrlo složen oblik finansiranja, koje se naglo razvija od druge polovine 20. veka. Izrastao je iz potrebe finansiranja izvoza kapitalnih dobara u socijalističke zemlje istočne Evrope, iz tadašnje Zapadne Nemačke. Nemačke firme su ugovarale izvoz kapitalnih dobara, na period otplate od 5 godina. Instrument obezbeđenja i ujedno instrument plaćanja su bile kupčeve sopstvene menice. Obično bi za petogodišnji period bilo izdato 10 menica sa polugodišnjom naplatom. Jemci (avali) za ove menice bile su istočnoevropske državne banke, što je u tom periodu značilo sigurnost. Kako su nemački izvoznici i sami suočeni sa nedostatkom likvidnosti, te nisu hteli da se bave ulogom finansijera, već ulogom proizvođača, pronalazili su finansijere iz Švajcarske, Nemače, Italije,… Ove firme- finansijeri su kupovale menice od nemačkih izvoznika po eskontnim cenama i vršile punu naplatu potraživanja od istočnoevropskih uvoznika, u ugovorenom periodu. Državne banke istočnoevropskih socijalističkih zemalja bile su tačne u izvršenju svojih obaveza, tako da se ovakav sistem finansijske podrške ubrzano razvijao.[2]

Učesnici u poslu forfetinga

Učesnici u poslovima forfetinga su slededi:

  • domaći izvoznik (prodavac- proizvođač)
  • inostrani uvoznik
  • banka (forfetar) koja preuzima potraživanje

Tokom odvijanja poslova forfetinga, dolazi do obrazovanja jako velikog broja bankarskih, pravnih i finansijskih odnosa, s tim što svaki od ovih odnosa sprovodi svoje dejstvo samo između lica između kojih ovaj odnos jeste nastao. Na primer, domaći izvoznik je u neposrednom pravnom odnosu sa svojim kupcem, na osnovu ugovora o kupovini i prodaji robe, kao i ugovora o izvođenju investicionih radova u inostranstvu ili nekog drugog ugovora sa trajnim izvršenjem obaveze. Isto tako je domaći izvoznik u pravnom odnosu sa svojom bankom (forfetarom), po osnovu zaključenja ugovora o forfetingu. I inostrani kupac je u neposrednom pravnom odnosu sa bankom koja po njegovom nalogu obavlja bankarske poslove koji se tiču forfetiranja.[3]

Kao što je i slučaj sa ostalim ugovorima u domenu robnog prometa, tako i posao forfetinga nije regulisan uporednim pravom, prvenstveno zato što predstavlja rezultat bankarske i poslovne prakse. Na njega se primenjuju pravila autonomnog međunarodnog trgovačkog prava, opšti uslovi poslovanja, tipski i formularni ugovori, kao i odgovarajude norme trgovačkog i obligacionog prava zemlje čije bi pravo bilo merodavno za primenu.

 

Pogodnosti korišćenja forfetinga

Pogodnosti za proizvođača- izvoznika u primeni forfeting mehanizma ogleda se na nekoliko područja, od kojih se izdvajaju sledeći:

  • naplata potraživanja se odvija odmah čim se, na zadovoljavajudi način, izvrši isporuka
  • povećava se potencijal zaduživanja
  • odstranjuju se mogući gubici zbog smanjenja likvidnosti
  • izbegava se rizik rasta kamatnih stopa u budućnosti
  • izbegava se valutni rizik u slučaju da proizvođač- izvoznik prodaje u drugoj valuti u odnosu na sopstvenu valutu na taj način što forfeting organizacija otklanja sve rizike koji proizilaze iz promene deviznog kursa
  • nepostojanje rizika nenaplate dugovnog potraživanja, na način što je, bez obzira na dužinu trajanja kredita, proizvođač- izvoznik lišen rizika lošeg dužnika u trenutku kada je forfeting transakcija završena
  • izbegava se obavezno polaganje sopstvenog učešća, kao i potrebe da se snose troškovi skupe premije osiguranja izvoza od komercijalnih i političkih rizika
  • dokumentacija je jednostavnija i postupak dobijanja potrebne dokumentacije je znatno brži u odnosu na menicu, koja se može koristiti kao kreditni instrument u forfeting mehanizmu, i koja daje imaocu pravo na naplatu potrživanja o roku
  • ne zahteva se kreditno osiguranje
  • fiksna cena finansiranja
  • prestaje potreba da proizvodno- izvozna organizacija organizuje sopstvenu službu naplate potraživanja i vođenja sudskih sporova

Pogodnosti za kupca- uvoznika su sledeći:

  • koršćenjem forfeting mehanizma pruža se mogućnost kupovine i uvoza najsavremenije opreme i tehnologije na kredit, s tim da u trenutku zaključenja kupoprodajnog ugovora i isporuke investicione opreme ne moraju da raspolažu dovoljnim finansijskim sredstvima, odnosno ako i raspolažu finansijskim sredstvima da ih mogu koristiti i angažovati za realizaciju ciljeva koji će im doneti vedu dobit
  • forfeting obezbeđuje kupcu- uvozniku vraćanje kredita po fiksno utvrđenoj kamatnoj stopi. Prodaja opreme i proizvoda koji se isporučuju iz više izvora može se zaključiti po osnovu samo jednog ugovora i na taj način se kupac oslobađa ograničenja koja namedu razne vladine kreditno- osiguravajude agencije i organizacije
  • kupac- uvoznik ima mogućnost da bira bilo koju konvertabilnu valutu ili valute, bez obzira koja valuta je potrebna proizvođaču- izvozniku
  • od kupca- uvoznika, osim određenih obaveza koje se odnose na to da se prezentiraju ugovoreni instrumenti plaćanja i obaveze da redovno otpladuju kredit, ne zahteva se angažovanje drugih sredstava kao što je pladanje avansa unapred
  • zaključivanje posla kupovine, odnosno uvoza investicione opreme korišćenjem forfeting mehanizma, iako predstavlja za kupca- uvoznika skuplji vid uvoza opreme, on i u njemu pronalazi svoj interes, s obzirom na značaj i ukupne koristi koje mu se ukazuju korišćenjem jednog ovakvog mehanizma

Pogodnosti za forfeting organizaciju se ogledaju u tome da forfeting organizacija, odnosno banka u korišćenju forfetinga nalazi poseban interes u sticanju profita koje je u većini slučajeva znatno veći nego kada se radi o plasiranju kapitala na nacionalnom ili međunarodnom tržištu.

Forfeting tržište

Iako su forfeting mehanizmi u priličnoj meri ograničeni na manji broj razvijenih zemalja i manji broj korisnika među razvijenim zemljama i zemljama u razvoju, oni su, u priličnoj meri, kontrolisani od strane vlade i administracije, a njihova dejstva ograničena kako bi uticala na normalno funkcionisanje tržišta kapitala. Zemlje koje koriste forfeting za unapređenje unutrašnjeg i međunarodnog prometa nastoje da kontrolišu naplate dugovnih potraživanja kako obim ne bi mogao bitno da utiče na promene kreditno- monetarne politike i robno- novčanih odnosa u celini. S tim u vezi, mnoge zemlje praktikuju da utvrđuju ukupne kvote i plafone forfeting potraživanja za svaku zemlju koja se pojedinačno javlja kao korisnik ovih kredita.

Svi subjekti učesnici korišćenja forfeting mehanizma strogo vode računa o kretanjima na domaćem i međunarodnom tržištu, a koja se odnose na ekonomske i političke promene u pojedinim zemljama i glavnim trendovima u svetu.

Tržište forfetinga doprinosi povećanju priliva sredstava i likvidnosti. Da bi se ovaj osnovni uslov ispunio, potrebno je da budu ispunjeni i drugi uslovi koji se odnose na to da:

  • portfolio hartija bude dobrog kvaliteta, odnosno da bez poteškoća i nekih gubitaka mogu da se realizuju na forfeting tržištu
  • prateća dokumentacija forfeting mehanizma bude prihvaćena prema standardima koji postoje na forfeting tržištu

Ukoliko bi navedeni uslovi bili zadovoljeni može se govoriti mogućnostima forfetiranja na tržištu.[4]

[1] Jović Z, Parabankarski i nekreditni poslovi, Univerzitet Singidunum, Beograd 2008, str. 135.

[2] Kozomara J, Stojadinović Jovanović S, Međunarodno poslovno finansiranje, Univerzitet u Beogradu

[3] Pendid Lj, Savremeni finansijski proizvodi i njihova primena u turističkoj privredi Srbije, Univerzitet Singidunum, Beograd 2010. godina, str. 43.

[4] Vojteški- Kljenak T, Efikasnost primene savremenih finansijskih proizvoda u Srbiji, Univerzitet Singidunum, Beograd 2008, str. 102.

[/av_textblock]

[av_social_share title=’Share this entry’ style=” buttons=” share_facebook=” share_twitter=” share_pinterest=” share_gplus=” share_reddit=” share_linkedin=” share_tumblr=” share_vk=” share_mail=”][/av_social_share]