Komandna odgovornost u krivičnom zakonodavstvu Republike Srbije

[av_heading heading=’Komandna odgovornost u krivičnom zakonodavstvu Republike Srbije’ tag=’h3′ style=” size=” subheading_active=” subheading_size=’15’ padding=’10’ color=” custom_font=”][/av_heading]

[av_textblock size=” font_color=” color=”]

Priredila:Vladana Kostić

Autor:Tijana Živković

[/av_textblock]

[av_textblock size=” font_color=” color=”]
     

 

 Krivično delo nesprečavanje vršenja krivičnih dela protiv čovečnosti i drugih dobara zaštićenih međunarodnim pravom (član 384. KZ RS) propisano je da bi se naše pravo uskladilo sa ratifikovanim Rimskim statutom Međunarodnog krivičnog suda. To je način na koji se u naše pravo uvodi tzv. komandna odgovornost.

Osnovna ideja uvođenja instituta komandne odgovornosti jeste da se neposrednim izvršiocem krivičnih dela protiv čovečnosti i drugih dobara zaštićenih međunarodnim pravom smatra, ne samo lice koje je neposredno preduzelo radnju izvršenja ovih krivičnih dela, nego i njegov pretpostavljeni (vojni starešina ili drugo lice koje u oružanim sukobima zapoveda paravojnim snagama), a koji je u poziciji da spreči takvo postupanje svojih potčinjenih.[1]

Pitanje komandne odgovornosti je prvi put pokrenuto pred kraj Drugog svetskog rata kada je otkriveno da su jedinice pod komandom japanskog generala Jamašite učinile velike zločine, koje on sam nije učinio, niti je naredio. On je optužen zato što je zanemario i propustio svoju dužnost da kao komandant nadgleda delovanje svoje vojske. Time je dozvolio pripadnicima svoje vojske da učine zločine, pre svega protiv civilnog stanovništva Filipina, čime je prekršio zakone rata. Ovo je prvi, i najčešće pominjani slučaj odgovornosti za radnje drugog, kada komandant nije znao za radnje potčinjenih, a imao je dužnost da spreči te radnje.[2]

Upravo ovo je jedan od razloga što je komandna odgovornost uneta 1977. godine u Dopunski protokol I uz Ženevske konvencije od 1949. godine, a koje je ratifikovala i naša zemlja.

Nacionalna zakonodavstva različito postupaju u regulisanju i definisanju komandne odgovornosti. Dva su, uglavnom, načina tog određivanja. Neka zakonodavstva su ovu odgovornost predvidela u svojim opštim delovima, gde se nalaze i ostali opšti insituti krivičnog prava, koji se određuju zakonom. Uzor ovakvom regulisanju je način na koji je to učinjeno u međunarodnom krivičnom pravu, pre svega u statutu Haškog tribunala i Stalnog međunarodnog krivičnog suda, ali i u drugim međunarodnim dokumentima. Druga zakonodavstva su ovu vrstu odgovornosti predvidela posebnom delu krivičnih zakona, kao posebna krivična dela, među kojima se nalazi i naše zakonodavstvo.[3]

Rešenje koje je prihvaćeno u Krivičnom zakoniku Srbije odgovara Rimskom statutu, koji pravi razliku između odgovornosti vojnog zapovednika i civilnog službenika koji je u položaju da može da naređuje drugima.

Komandna odgovornost nije odgovornost lica koje je naredilo izvršenje zločina– kada bi se to moglo dokazati, ona ne bi bila ni potrebna. Komandna odgovornost takođe nije ni objektivna odgovornost–ne odgovara svaki komandant za dela svojih potčinjenih, nezavisno od sopstvene krivice. On odgovara za ta dela samo ako je znao, ili je imao razloga da zna, da njegovi potčinjeni vrše ili su izvršili zločine, a nije ništa učinio ih spreči ili da ih kazni.

Dakle, komandna odgovornost je odgovornost pretpostavljenog za njegovo nečinjenje, a posredno i za zločine drugih. Po prirodi stvari, odgovornost za nečinjenje pretpostavlja pozitivne dužnosti komandanta-da održava disciplinu unutar svoje jedinice, da efektivno kontroliše postupke potčinjenih, istražuje sve indicije o mogućem planiranju ili izvršenju zločina i tako sprečava njihovo vršenje. Komandna odgovornost je odgovornost za skrivljeno nečinjenje nekoga ko je imao efektivnu kontrolu nad svojim potčinjenima, ali je dopustio da oni budu u mogućnosti da izvrše zločin.[4]

Ovde se radi o subjektivnoj odgovornosti, bez obzira što se ponekad čini da se ulazi i u domen objektivne odgovornosti. Naime, komandna odgovornost ne podrazumeva odgovornost za radnje drugih, već je to odgovornost za sopstvene radnje, odnosno za radnje propuštanja.

Ovo krivično delo ima dva osnovna oblika ispoljavanja i privilegovani oblik.

Prvi osnovni oblik izvršenja čini vojni zapovednik ili lice koje faktički vrši ovu funkciju. Radnja ovog krivičnog dela je nečinjenje, što znači da izvršilac krivičnog dela nije preduzeo mere koje je mogao i bio dužan da preduzme kako bi sprečio izvršenje konkretnog krivičnog dela. Obaveza sprečavanja se može ispuniti izdavanjem naređenja kojim se zabranjuju kriminalne aktivnosti, preduzimanjem disciplinskih mera kako bi se sprečilo činjenje krivičnih dela od strane podređenih i preduzimanjem drugih mera kojim će se obezbediti da se ispoštuju naređenja o postupanju u skladu sa humanitarnim pravom. Za postojanje ovog krivičnog dela zahteva se umišljaj. Za ovaj oblik krivičnog dela nije propisana posebna kazna, već je propisano da će se učinilac kazniti kaznom propisanom za to krivično delo koje su njegovi potčinjeni izvršili.

Drugi osnovni oblik izvršenja je isti po radnji izvršenja kao i prvi osnovni oblik, uz sprecifičnost koja se tiče izvršioca. Izvršilac može biti i svaki drugi pretpostavljeni. Ovde se radi o civilnom pretpostavljenom koji može biti lider neke političke stranke, najviši državnik ili visoki službenik koji deluje po sistemu okupatorske vlasti, privatni preduzetnik koji koristi rad ratnih zarobljenika i slično. Kod ovog ovog oblika odgovornosti takođe se zahteva postojanje umišljaja, i kao i kod prvog oblika odgovornosti, nije propisana posebna kazna, već je predviđeno da će se učinilac kazniti kaznom koja je propisana za to krivično delo koje su njegovi potčinjeni izvršili. Privilegovani oblik postoji ako su ova krivična dela učinjena sa nehatom. Potrebno je da je vojni starešina ili faktički zapovednik, odnosno civilni pretpostavljeni postupao sa nehatom (svesnim ili nesvesnim). U suštini, dokazuje se samo nesvesni nehat, tj. da je učinilac mogao i bio dužan da zna za radnje potčinjenih kojima se pripremaju ili izvršavaju pojedina krivična dela. Na taj način je olakšano dokazivanje krivice okrivljenog, koja se praktično graniči sa tzv. objektivnom odgovornošću. Za ovaj oblik odgovornosti propisana je kazna zatvora od šest meseci do pet godina.

[1] Petrović-Mrvić N: Krivično pravo, JP ”Službeni glasnik”, Beograd, 2006, str. 346

[2] Ignjatović A: Krivično pravo, opšti deo, Privredna akademija, Novi Sad, 2007, str. 43

[3] Ignjatović A: Krivično pravo, posebni deo, Privredna akademija, Novi Sad, 2007, str. 175

[4] Dimitrijević V, Hadzi-Vidanović V, Jovanović I, Marković Ž, Milanović M: Haške nedoumice, poznato i nepoznato o Međunarodnom krivičnom tribunalu za bivšu Jugoslaviju, Beogradski centar za ljudska prava, Beograd, 2010, str. 87

 Literatura:

  1. Petrović-Mrvić N: Krivično pravo, JP ”Službeni glasnik”, Beograd, 2006;
  2. Ignjatović A: Krivično pravo, opšti deo, Privredna akademija, Novi Sad, 2007;
  3. Ignjatović A: Krivično pravo, posebni deo, Privredna akademija, Novi Sad, 2007;
  4. Dimitrijević V, Hadzi-Vidanović V, Jovanović I, Marković Ž, Milanović M: Haške nedoumice, poznato i nepoznato o Međunarodnom krivičnom tribunalu za bivšu Jugoslaviju, Beogradski centar za ljudska prava, Beograd, 2010;
  5. Krivični zakonik RS (”Službeni glasnik RS”, br. 85/2005)

[/av_textblock]