Krivično delo genocida

[av_heading tag=’h3′ padding=’10’ heading=’Krivično delo genocida’ color=” style=” custom_font=” size=” subheading_active=” subheading_size=’15’ custom_class=”][/av_heading]

[av_textblock size=” font_color=” color=”]

Autor: Tijana Živković

Reviziju sprovela: Vladana Kostić

Krivično delo genocida spada u grupu krivičnih dela protiv čovečnosti i drugih dobara zaštićenih međunarodnim pravom. Istorija poznaje mnogo primera uzajamnog istrebljenja zavađenih rodova i plemena u doba prvobitne zajednice do najnovijih vremena, ali se oni ne mogu smatrati genocidom. Pojam genocida se počinje upotrebljavati i postaje aktuelan u 20.veku, čija je najmračnija strana obeležena stradanjima žrtava ovog zločina. Međunarodno ratno pravo je štitilo, donekle, civilno stanovništvo od masovnih ubistava i zlostavljanja za vreme rata, ali do skoro nije bilo ni odgovarajuće definicije genocida ni međunarodnopravnih propisa za njegovo sprečavanje i kažnjavanje. Neposredni povod za savremeno međunarodnopravno regulisanje genocida dali su nezapamćeni zločini fašističkih država, naročito nacističke Nemačke, pre i za vreme Drugog svetskog rata, masovnim istrebljenjem slovenskih naroda, Jevreja, Roma i drugih. Reč “genocid“ je kovanica sastavljena od grčke reči genos, što znači rod ili pleme, i latinske reči occidere što znači ubiti. Bukvalno prevedena, ova reč znači ubijanje roda, odnosno plemena. Samu reč “genocid“ skovao je 1943. godine Rafael Lemkin, pravnik poljsko-jevrejskog porekla. U zakonodavstvu, teoriji i praksi ovaj izraz ima šire tumačenje. Pod njim se ne podrazumeva samo ubijanje, već uništenje, na bilo koji način, određene grupe koja čini jednu povezanu celinu na nacionalnoj, etničkoj, rasnoj ili verskoj osnovi. Krivično delo genocida je najpre bilo predviđeno kao podvrsta zločina protiv čovečnosti. Autonomna vrsta međunarodnog zločina je postao 1948. godine usvajanjem Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida. U smislu ove Konvencije kao genocid smatra se bilo koje od navedenih dela učinjenih u nameri potpunog ili delimičnog uništenja jedne nacionalne, etničke, rasne ili verske grupe kao takve:

      • ubistvo članova grupe;
      • teška povreda fizičkog ili mentalnog integriteta članova grupe;
      • namerno podvrgavanje grupe životnim uslovima koji treba da dovedu do njenog potpunog ili delimičnog uništenja;
      • mere uperene na sprečavanje rađanja u okviru grupe;
      • prinudno premeštanje dece iz jedne grupe u drugu. [1]

Konvencija ima brojne pohvalne osobine: daje valjanu definiciju tog zločina; predviđa kažnjavanje dela vezanih za genocid ( planiranje, pokušaj, saučesništvo, podstrekavanje); zabranjuje genocid bez obzira na to da li se vrši u vreme rata ili mira; smatra genocid kako za zločin koji povlači krivičnu odgovornost počinioca (i drugih učesnika), tako i za međunarodno zabranjeno delo koje povlači odgovornost države čije vlasti sprovode ili na neki način učestvuju u vršenju genocida.

Međutim, postoje izvesni nedostaci i propusti Konvencije, a najuočljiviji su:

      • definicija genocida ne uključuje kulturni genocid (tj. uništavanje jezika i kulturne grupe). Slično tome, genocid ne obuhvata istrebljenje po političkim osnovama, što je namerno učinjeno. Ubijanje komunista u nekoj zemlji jeste istrebljenje, ali prema Konvenciji ne predstavlja genocid;
      • četiri vrste zaštićenih grupa nisu definisane, a nisu postavljena ni merila za njihovo definisanje;
      • mehanizam sprovođenja koji predviđa Konvencija nije efikasan (u članu VI Konvencije predviđa se suđenje pred sudovima države na čijoj teritoriji je određeno delo izvršeno ili pred budućim “Međunarodnim krivičnim sudom“). To je očigledan promašaj zbog toga što su vlasti teritorijalne države obično te koje vrše zločin genocida i zbog toga što će nacionalni tužioci oklevati da pokreću postupke gonjenja. Uz to, u to vreme nije postojao nikakav međunarodni krivični sud, a nije obrazovan ni narednih 50 godina. [2]

Konvencija o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida iz 1948. godine je, kao i svaki drugi opšti pravni akt, plod političke realnosti u trenutku njenog donošenja, i ona predstavlja najviše što su države bile u stanju da se dogovore neposredno posle Drugog svetskog rata, i upravo iz tih razloga se može reći da je definicija genocida kruta. [3]Treba imati u vidu da je Konvencija prvi međunarodni ugovor koji je eksplicitno definisao međunarodne zločine čije zabrane važe i u vreme rata i u vreme mira. Inače, Konvenciju je naša zemlja ratifikovala 1950. godine (“Službeni vesnik Prezidijuma Narodne skupštine FNRJ“, broj 2/50), i zakonski opis radnje genocida temelji se na opisu iz člana II Konvencije. [4]

Genocid može sadržati iste ili slične radnje izvršenja kao i kod drugih međunarodnih zločina, kao što je npr. ubistvo. Ono što genocid čini posebnim je psihološki, subjektivni element- genocidna namera učinioca krivičnog dela, koja postoji uz umišljaj usmeren ka izvršenju objektivnih elemenata zločina, poput napada na život i telo. Drugim rečima, nije dovoljno da konkretno ubistvo bude namerno da bi ono bilo genocid, već mora biti učinjeno sa određenom, posebnom namerom. Ta namera ne zahteva postojanje organizovanog plana ili zločinačkog udruženja, ni sistematičnost ubijanja, ni masovnost žrtava. S druge strane, nije dovoljno da ubica svoju žrtvu ubije npr. iz verske ili nacionalne mržnje, tj. sa diskriminatorskom namerom. Genocidna namera je usmerena prema grupi kojoj svaka pojedinačna žrtva pripada, i ono što zločinac želi postići je potpuno ili delimično uništenje grupe kao takve, a ubistvo pojedinaca je zapravo sredstvo ka tom cilju.
Nameravano uništenje mora biti fizičko ili biološko, poput izgladnjivanja do smrti zarobljenika u koncentracionim logorima, ili prinudne sterilizacije neke etničke grupe. Utvrđivanje postojanja genocidne namere skoro neminovno dovodi do ozbiljnih dokaznih problema, jer niko ne može imati uvid u svest ili mentalno stanje nekog drugog, tako da se namera u pravu uvek dokazuje putem objektivnih elemenata. To je lakše ako, npr. glavni planer genocida napiše knjigu ili pamflet gde će detaljno izložiti svoju genocidnu ideologiju, ili ukoliko se dođe u posed verodostojnog zapisnika o dogovoru o istrebljenju određene grupe. Međutim, najčešće nije tako, tako da se genocidna namera utvrđuje imajući u vidu ukupnost svih bitnih okolnosti, poput sistematičnosti ubijanja, propagandne mržnje prema nekoj grupi, i sl. Među delima čije izvršenje može biti važno radi utvrđivanja genocidne namere imaju napadi na kulturnu i verski imovinu, i nasilno raseljavanje. Sami po sebi, ovi napadi ne predstavljaju genocid, ali ako su praćeni istovremenim fizičkim ili biološkim uništavanjem pripadnika grupe, onda se ti napadi mogu smatrati (posrednim) dokazima genocidne namere. Slično tome, proterivanje stanovništva samo po sebi nije genocid, ali ako je praćeno fizičkim eliminisanjem pripadnika grupe, ono može biti dokaz namere da se uništi grupa. Genocidnu nameru nikako ne treba mešati sa motivom. Bitan element genocida je namera uništenja grupe, a ne i razlog takve namere. Da li je to osveta, želja za vojnom prevlasti, mržnja ili bilo šta drugo, nebitno je. [5] Za postojanje krivičnog dela genocida nije neophodno da takva namera bude i ostvarena.

Osim neposrednog preduzimanja radnji genocida, radnju izvršenja preduzima i ono lice koje naredi da se izvrši neka od tih radnji, što znači da je naredbodavac izjednačen sa neposrednim izvršiocem. Kada se radi o naredbodavcu, on može biti samo ono lice koje je objektivno u poziciji da drugima naređuje (npr. vojni starešina ili državni funkcioner). Naše zakonodavstvo je radnju naređivanja čak stavilo na prvo mesto, što se može objasniti samom prirodom ovog krivičnog dela, koje se, po pravilu, sastoji u planskom i sistematskom delovanju na uništavanju navedenih grupa, a takvo delovanje su najčešće u poziciji da vrše oni koji naređuju. [6]

Iako se krivično delo genocida po pravilu vrši preduzimanjem više radnji izvšenja, ono postoji i kada je učinilac preduzeo samo jednu od radnji u odnosu na jedno lice, ukoliko je to učinjeno u nameri potpunog ili delimičnog uništenja neke od navedenih grupa. Pored genocidne namere, još jedna od karakteristika krivičnog dela genocida je ta da ovo krivično delo može biti učinjeno kako za vreme rata, tako i u miru. U tome se, između ostalog, razlikuje od ratnog zločina koji može biti učinjen samo za vreme rata, oružanog sukoba ili okupacije. Za vreme rata se uglavnom vrši od strane pripadnika neprijateljske oružane sile ili okupacionih vlasti, a za vreme mira od strane pripadnika određenih političkih struktura ili grupa koje su zadojene nacionalnim ili verskim fanatizmom. Ukoliko je genocid izvršen za vreme rata, oružanog sukoba ili okupacije, glavni kriterijum za njegovo razlikovanje od ratnih zločina protiv civilnog stanovništva treba da bude namera učinioca.

Kako je neophodno da postoji genocidna namera, tj. namera da se određena grupa u potpunosti ili delimično uništi, za krivicu učinioca potreban je direktni umišljaj. Namera podrazumeva postojanje voljnog elementa visokog inteziteta, tako da je ona i pojmovno nespojiva sa pristajanjem, tj. sa eventualnim umišljajem.[7] Nadležni za gonjenje i kažnjavanje genocida mogu biti nacionalni sudovi strana u sukobu, međunarodni krivični sudovi ili po načelu univerzalne jurisdikcije nacionalni sudovi svih država, jer genocid, kao i ostali međunarodni zločini, pogađa interese čitave međunarodne zajednice. Iz tog razloga sve države imaju pravo i obavezu da krivično gone počinioce ovih zločina bez obzira na državljanstvo počinioca i žrtve zločina, i bez obzira na mesto gde je zločin počinjen. Takođe, kod ovog krivičnog dela je dozvoljena ekstradicija. Naša zemlja, kao potpisnica Statuta Stalnog Međunarodnog suda priznaje nadležnost međunarodnog krivičnog suda za ovo krivično delo, kao i za ratne zločine (ako pod određenim uslovima nije zasnovana nadležnost domaćih sudova). Krivično delo genocida inkriminisano je i u nacionalnim krivičnim zakonodavstvima savremenih država, uključujući i krivično zakonodavstvo Srbije. Krivično delo genocida izloženo je u posebnom delu Krivičnog zakonika Srbije, u članu 370. U Srbiji je za krivično delo genocida propisan redovni postupak, i krivično gonjenje se preduzima po službenoj dužnosti. Nadležnost u prvom stepenu za ovo krivično delo ima Odeljenje za ratne zločine Višeg suda u Beogradu, a u drugom stepenu Odeljenje za ratne zločine Apelacionog suda u Beogradu. Za krivično delo genocida je u našem Krivičnom zakoniku predviđena kazna zatvora najmanje 5 godina ili zatvor od 30-40 godina. S obzirom da se radi o teškom krivičnom delu protiv čovečnosti, isključena je primena instituta zastarelosti, i u pogledu krivičnog gonjenja i u pogledu izvršenja kazne za počinjena dela.

 LITERATURA:

1.Dimitrijević V, Hadzi Vidanović V, Jovanović I, Marković Ž, Milanović M: Haške nedoumice-poznato i nepoznato o Međunarodnom krivičnom tribunalu za bivšu Jugoslaviju, Beogradski centar za ljudska prava,str. 101-107, Beograd, 2010;

2.Dimitrijević V, Račić O, Đerić V, Papić T, Petrović V, Obradović S: Osnovi međunarodnog javnog prava, Beogradski centar za ljudska prava, str. 229-231, Beograd, 2005;

[1] Hadži Vidanović V, Milanović M: Međunarodno javno pravo, zbirka dokumenata, Beogradski centar za ljudska prava, str. 169-171, Beograd, 2005

[2] Kaseze A: Međunarodno krivično pravo, Beogradski centar za ljudska prava, str. 111, Beograd, 2005

[3] Dimitrijević V, Hadzi Vidanović V, Jovanović I, Marković Ž, Milanović M: Haške nedoumice-poznato i nepoznato o Međunarodnom krivičnom tribunalu za bivšu Jugoslaviju, Beogradski centar za ljudska prava,str. 101-107, Beograd, 2010

[4] Petrović-Mrkvić N: Krivično pravo, JP “Službeni glasnik“, str. 340-341, Beograd, 2006

[5] Dimitrijević V, Račić O, Đerić V, Papić T, Petrović V, Obradović S: Osnovi međunarodnog javnog prava, Beogradski centar za ljudska prava, str. 229-231, Beograd, 2005

[6] Ignjatović A: Krivično pravo, posebni deo, Privredna akademija, str. 161-163, Novi Sad, 2007

[7] Stojanović Z: Krivično pravo, priručnik za polaganje pravosudnog ispita, JP “Službeni glasnik“, str. 377-379, Beograd, 2008

[/av_textblock]

[av_social_share title=’Share this entry’ style=” buttons=” share_facebook=” share_twitter=” share_pinterest=” share_gplus=” share_reddit=” share_linkedin=” share_tumblr=” share_vk=” share_mail=”][/av_social_share]