Medjunarodna krivična dela

[av_heading heading=’Međunarodna krivična dela ‘ tag=’h3′ style=” size=” subheading_active=” subheading_size=’15’ padding=’10’ color=” custom_font=”][/av_heading]

[av_textblock size=” font_color=” color=”]

Autor: Bojan Jović

Reviziju sprovela: Vladana Kostić

[/av_textblock]

[av_textblock size=” font_color=” color=”]

Na početku treba definisati pojam međunarodnog krivičnog dela, koji ima dosta sličnosti sa pojmom krivičnog dela u nacionalnom zakonodavstvu[1], ali postoje i izvesne razlike koje čine ovaj pojam specifičnim u odnosu na pojam krivičnog dela iz nacionalnog zakonodavstva. Pored postojećeg naziva, koristi se i termin međunarodni zločini, tu spadaju krivična dela koja su navedena u Rimskom statutu i koja su nastala na iskustvu prakse međunarodnih krivičnih suđenja, a prvenstveno na temeljima common law sistema i precedentnog prava. Ova krivična dela propisana u nacionalnim zakonodavstvima po pravilu ne zastarevaju, a dominantna anglosaksonska koncepcija formuliše opšti pojam krivičnog dela preko dva elementa objektivnog (actus reus) i subjektivnog (mens rea). Po nekim autorima potrebno je da pored ovih elemenata (spoljnih i unutrašnjih), postoje još i određene okolnosti i da ne postoje neke druge okolnosti koje bi isključile krivičnopravnu odgovornost. Ovaj pojam je povezan sa međunarodnim krivičnim pravom, predstavlja njegov temelj i nezaobilazan je deo ove grane prava, dok je međunarodno krivično pravo kao posebna grana prava isprepletana sa krivičnim i međunarodnim (javnim) pravom.

Do razvoja međunarodnih krivičnih dela dolazi u 20. veku, tokom koga su se preplitala dva shvatanja angloameričko i evropsko-kontinentalno, koja su ostavila uticaj na razvoj ovog pojma. Osnovu međunarodnih krivičnih dela čini Rimski statut. Sve države potpisnice Statuta obavezale su se ratifikacijom, da u svoja nacionalna zakonodavstva unesu neka nova krvična dela, koja su od interesa za čitavo čovečanstvo. Specifičnost međunarodnog krivičnog dela je u dobrima koja su deo njegovog zaštitnog objekta i koja su od interesa za celu međunarodnu zajednicu. Bitan doprinos, koji nije previše verodostojan i objektivan, dali su ad hoc Tribunali za SFRJ i Ruandu.

Međunarodna krivična dela u širem smislu mogu da se posmatraju sa materijalnog (od univerzalnog su značaja za celokupno čovečanstvo) i formalnog (države članice međunarodne zajednice su u obavezi da inkrimnišu ova ponašanja i unesu ih u nacionalna zakonodavstva kao međunarodna krivična dela) aspekta. Još od davnina postoji zabrinutost za neka ponašanja koja su se smatrala značajnim kao – piratsvo „pirata hostis generi humani’’[2], Ciceron. Ova podela međunarodnih krivičnih dela u širem smislu zavisi od kriterijuma koji su upotrebljeni za njihovo svrstavanje u ovu kategoriju. Za nas svakako bitnija podela međunarodnih krivičnih dela u užem smislu, po kojoj ćemo mi i bliže analizirati međunarodna krivična dela, predstavlja ujedno i međunarodna krivična dela koja su obuhvaćena nadležnošću Međunarodnog krivičnog suda[3],  to su ona  međunarodna krivična dela koja spadaju  u njegovu stvarnu nadležnost i  koja su utvrđena  odredbama čl. 5 Rimskog statuta, a to su: zločin genocida, zločin protiv čovečnosti, ratni zločini i zločin protiv mira (agresija). Nabrojana krivična dela čine osnovnu stvarnu nadležnost MKS, ona su taksativno nabrojana, spadaju u krug najtežih krivičnih dela i od izuzetne su važnosti za međunarodnu zajednicu. Međutim, problem nastaje oko definisanja krivičnog dela agresije i njegovog prihvatanja od strane većine, tačnije najmoćnih zemalja sveta. MKS još uvek ne poseduje stvarnu (efektivnu) nadležnost u odnosu na ovo krivično delo. Ovo je jedno od složenijih pitanja koje u skorije vreme neće biti rešeno i sud neće biti u mogućnosti da sudi za krivično delo agresije tj. zločina protiv mira, zbog toga što većina drugih krivičnih dela za koja MKS sudi proizlaze iz ovog krivičnog dela, to nije uvek osnovno pravilo, ali najčešće je tako. Problem je prevashodno političke prirode i biće razrešen kada to odgovara najmoćnijim zemljama sveta.[4]

U našem nacionalnom zakonodavstvu ova krivična dela sa još mnoštvom drugih definisana su Krivičnim zakonikom iz 2005[5], u Posebnom delu, u  glavi 34 koja nosi naziv krivična dela protiv čovečnosti i drugih dobara zaštićenih međunarodnim pravom. U međunarodnom sistemu ona su definisana u različitim poveljama, statutima, međunarodnim ugovorima i konvencijama. Pošto je naša zemlja ratifikovala većinu međunarodnih akata u kojima se obrađuju ova krivična dela i formulacije koje se nalaze u našem KZ-u su slične sa formulacijama iz međunarodnih konvencija i statuta.

ZLOČIN GENOCIDA[6] – ovo krivično delo dobija na važnosti u poslednjih stotinak godina. Ono je ustanovljeno Konvencijom o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida iz 1948.godine, po većini autora ovo je najteže međunarodno krivično delo, kako ga neki nazivaju zločin nad zločinima. Radnja izvršenja se može izvršiti na različite načine, što je i bliže propisano čl.370 KZ-a. Genocid se može izvršiti kako za vreme rata, tako i za vreme mira, ali se može izvršiti i neposredno i posredno (komandna odgovornost). Međutim pored radnje izvršenja mora da postoji i genocidna namera koja definiše ovo krivično delo i koja je usmerena na uništenje neke nacionalne, rasne, verske ili etničke grupe. Nije od neposrednog značaja da li se radi o delu grupe ili celoj grupi. Genocid se smatra političkim krivičnim delom i ne zastareva.[7]

RATNI ZLOČINI[8] – Ženevske konvencije iz 1949. godine i dva dopunska protokola uz te konvencije iz 1977. godine predstavljaju međunarodne ugovore koji regulišu ovu oblast. U našem KZ-u ratni zločin je nasuprot Rimskom statutu i ovim Konvencijama podeljen u tri člana i  to prema pasivnom subjektu na Ratni zločin protiv civilnog stanovništva, Ratni zločin protiv ranjenika i bolesnika i Ratni zločin protiv ratnih zarobljenika, a pored toga u nekim članovima su predviđene radnje koje se smatraju ratnim zločinima (protivpravno ubijanje i ranjavanje neprijatelja čl.378, protivpravno oduzimanje stvari od ubijenih čl.379 i uništenje kulturnih dobara čl.383). Ovo krivično delo je u našem zakonodavstvu usklađeno sa Rimskim statutom. Radnje izvršenja su alternativno propisane, a razlikuju se samo pasivni subjekti (civilno stanovništvo, ranjenici i bolesnici i ratni zarobljenici). Krivična dela su izvršena kršenjem pravila međunarodnog prava, ne zastarevaju u pogledu gonjenja i izvršenja kazne. Treba takođe napraviti razliku između krivičnog dela iz čl.370 i čl.372, genocid je upravljen kao što smo već napomenuli protiv neke nacionalne, rasne, verske ili etničke grupe i to samo uz postojanje genocidne namere, a može se vršti i za vreme mira, dok je ratni zločin protiv civilnog stanovništva upravljen protiv jednog ili više građana i vrši se samo u ratu.

ZLOČIN PROTIV ČOVEČNOSTI[9] – mnoge zemlje u svojim zakonodavstvima ne poznaju ovo krivično delo, tako je bilo i sa našom zemljom do donošenja novog KZ-a, Rimski statut sadrži ovo krivično delo i sve države koje su ratifikovale ovaj Statut u obavezi su da isto unesu u nacionalni zakonik. Mnoga krivična dela sadrže u sebi zločin protiv čovečnosti (krivično delo rasne diskriminacije). Radnja izvršenja je propisana alternativno članom 371. i treba da predstavlja deo šireg (sistematskog) napada na civilno stanovništvo – napad (planski, masovan i organizovan) na veći broj ljudi u određenom vremenskom periodu koji traje duže vreme i uperen je na civilno stanovništvo, što predstavlja ujedno i glavnu karakteristiku ovog krivičnog dela. Ovo krivično delo ne zastareva, ali da bi dobilo karakter međunarodnog mora biti vršeno ili tolerisano od strane politike neke države ili organizacije, tj. same države ili organizacije.[10]

ZLOČIN PROTIV MIRA (AGRESIJA) – Brijan Kelogovim paktom iz 1928. godine bio je zabranjen agresorski rat, da bi kasnije Statutom Međunarodnog vojnog tribunala u Nirnbergu bio propisan zločin protiv mira[11]. Agresija je jedno od najtežih međunarodnih krivičnih dela , i kao takva je zabranjena, a ujedno onemogućuje primenu međunarodnog krivičnog prava. Ovde se postavlja pitanje o kome je bilo reči i u mom prethodnom radu, zbog čega Tribunal u Hagu osnovan kao prinudna mera Saveta bezbednosti OUN za uspostavljanje mira na prostorima bivše SFRJ, ne sudi za krivično delo protiv mira. Pitanje definisanja ovog međunarodnog krivičnog dela je dosta sporno. Statut treba da bude dopunjem deficijom ovog međunarodnog krivičnog dela oko koje bi se složile države potpisnice Statuta kako bi ono postalo deo stvarne nadležnosti MKS, a kao dobru osnovu za to treba uzeti definiciju iz 1974. godine Rezolucije Generalne skupštine UN[12]. Mnoge države ne bi dozvolile da se njihovim građanima sudi za ovo krivično delo, jer bi u nekim slučajevima to bilo ujedno suđenje tim državama. Ništa ne bi moglo da opravda agresiju, a te države bile bi odgovorne za narušavanje međunarodnog mira. To je dobro zbog toga što te države ne bi tada mogle da traže opravdanje za ispoljavanje svoje agresivne namere. Održavanjem stalnih konferencija povodom ovog pitanja od neposredne je važnosti za modifikaciju Rimskog statuta, međutim to se do sada nije pokazalo efikasnim, a izmene koje su unesene u Statut neće se moći primenjivati pre 2017. godine, kada je potrebno da se na nekoj konferenciji ponovo države članice izjasne o amandmanima, prihvate izmene i možda postignu dogovor o definisanju ovog međunarodnog krivičnog dela.

Ovo je tema koja je dosta zahtevna, ljudi na svakom koraku koriste ove termine samo sa nekim možda osnovnim znanjem o njima, nažalost zbog potreba pisanja ovakve vrste rada nisam bio u mogućnosti da neke stvari raščlanim i detaljnije pišem o njima. Zbog svih dešavanja u poslednjih dvadesetak godina na prostoru bifše SFRJ oni su još zastupljeniji u našim životima. Mnogo radova i knjiga je napisano na ovu temu i može se uočiti da postoji neka sličnost u njima, zbog vrste formulacije krivičnih dela većina na isti način uz minimalne razlike piše o njima. Međutim, kod slučajeva iz prakse dolazi do problema zbog sličnosti radnje izvršenja kod većine krivičnih dela iz ove oblasti, postavlja se pitanje da li je određenim ponašanjem izvršeno krivično delo genocida ili ratnog zločina, ratnog zločina ili agresije… Ali često je politika ta koja uz najuticajnije svetske sile u različitim okolnostima preseče mačem pravde možda ne baš na odgovarajući način kako bi uradila to sa povezom preko očiju.

[1] Krivično delo je ona radnja (delo) koja je predviđena u zakonu, protivpravna i skrivljena. Definiciju čine dva elementa objektivni i subjektivni. U objektivne elemente spadaju radnja, predviđenost u zakonu i protivpravnost; dok subjektivni element čini krivica. Ovo su formalni elementi krivičnog dela i dobro je da samo oni čine definiciju krivičnog dela, pored njih postoje i materijalni element – društvena opasnost (štetnost, neopravdanost) dela tj. određenog ponašanja, ali unošenjem ovog elementa u definiciju krivičnog dela mi doprinosimo njenoj arbitrernosti, što svakako nije u skladu sa načelima krivičnog prava, pogotovo sa načelom zakonitosti (nullum crimen nulla poena sine lege).

[2] Pirati su neprijatelji ljudskog društva.

[3] MKS

[4] U zavisnosti od definisanja ovog pojma nameće se i kažnjavanje mnogih vojnih intervencija širom sveta. Treba napomenuti da pored osnovne stvarne nadležnosti, postoji i dopunska, ali tu ne spada odgovornost MKS za najteža mkd, već u poređenju s njima svakako to su krivična dela manje važnosti, ako se tako uopšte i može reći. Međutim za više informacija o ovome pogledati Škulić Milan, Međunarodni krivični sud, PF Univerziteta u Beogradu – Dosije, Beograd, 2005, str.347

[5] Krivični zakonik Republike Srbije, Sl. glasnik RS, br.85/2005, 88/2005 – ispr, 107/2005 – ispr, 72/2009 i 111/2009

[6] čl.370, KZ-a

[7] Pred Haškim tribunalom su vođeni postupci, a neki su još uvek u toku o raspadu bifše SFRJ i zločinima učinjenim na njenoj teritoriji. U svetski poznatom sporu o Srebrenici, Haški tribunal je pristrasno, neobjektivno i jednostrano procenjujući verovatno činjenice koje su iznošene u medijima, doneo presudu u periodu od 1993-1995.god. generalu Krstiću o učinjenom krivičnom delu genocida u Srebrenici. Argumentovano obrazloženje presude sa taksativno navedenim neistinitim činjenicam i neosnovanim izjavama i odlukama i ispravku iste možete pronaći – Škulić Milan, Međunarodni krivični sud, PF Univerziteta u Beogradu – Dosije, Beograd, 2005, str.225-233.

[8] čl.372-374 KZ-a

[9] čl.371, KZ-a

[10] Kako navodi prof. Stojanović osnovna razlika između zločina protiv čovečnosti i genocida je u tome što se kod kd iz čl. 371. štiti individualno dobro i što se ne zahteva genocidna namera, to je bitno samo kod proganjanja kao oblika zločina protiv čovečnosti, dok se kod genocida pored genocidne namere javlja i zaštitni objekt usmeren ka kolektivnom i nadindividualnom dobru. Razlika između zločina protiv čovečnosti i zločina protiv civilnog stanovništva jeste u tome što kod kd iz čl. 371. nije važno da li se radnja kd vrši u miru ili za vreme oružanog sukoba.

[11] „Pripremanje, započinjanje, planiranje ili vođenje agresorskog rata ili rata kojim se krše međunarodni ugovori i sporazumi ili učestvovanjem u zavereničkom planu za izvršenje bilo kog dela ovde navedenog“ – prof. Stojanović

[12] U našem KZ-u postoji krivično delo agresivnog rata čl.386, dok je prema Rezoluciji Agresija – „provootpočinjanje upotrebe oružane sile od jedne države protivno Povelji predstavlja dokaz izvršenja akta agresije

[/av_textblock]

[av_social_share title=’Share this entry’ style=” buttons=” share_facebook=” share_twitter=” share_pinterest=” share_gplus=” share_reddit=” share_linkedin=” share_tumblr=” share_vk=” share_mail=”][/av_social_share]