Okvirna konvencija UN o promeni klime i Pariski sporazum

[av_heading heading=’Okvirna konvencija UN o promeni klime i Pariski sporazum’ tag=’h3′ style=” size=” subheading_active=” subheading_size=’15’ padding=’10’ color=” custom_font=”][/av_heading]

[av_textblock size=” font_color=” color=”]

Autor: Jelena Vlajnić

Priredio: Marko Todorović

Generacija 2015/2016.

[/av_textblock]

[av_textblock size=” font_color=” color=”]

Na dvadeset prvom sastanku Konferencije strana ugovornica Okvirne konvencije UN o promeni klime, održanom u Parizu krajem 2015. godine došlo je do istorijskog pomaka u dvodecenijskoj borbi protiv klimatskih promena. Pregovori na političkom nivou tokom druge nedelje Konferencije doveli su do usvajanja globalnog klimatskog sporazuma, tzv. Pariskog sporazuma 12.decembra 2015.godine.[1] Pariski sporazum sastavni je deo Odluke Konferencije država članica i usvojilo ga je 195 država članica Okvirne konvencije UN o promeni klime.

Pre postizanja ovog, po mnogima, istorijskog sporazuma, u okviru Ujedinjenih nacija sklapani su različiti klimatski aranžmani sa ciljem zaključenja globalnog klimatskog sporazuma. Usvajanjem Okvirne konvencije i, nešto kasnije, Kjoto protokola započeta je pravna regulativa ove oblasti. Stoga, pre izlaganja odredbi Pariskog sporazuma korisno je osvrnuti se na incijative država koje su mu prethodile.

Okvirna konvencija o promeni klime

Okvirna konvencija o promeni klime jedna je od dve konvencije usvojene na Rio konferenciji 1992.godine. Konvencija je stupila na snagu marta 1994.godine. Osnovni cilj Konvencije je stabilizacija gasova sa efektom staklene bašte „na nivou koji bi sprečio negativne antropogene uticaje na klimatski sistem“, navodeći da “se takav nivo treba postići u vremenskom okviru dovoljnom da se omogući prirodno prilagođavanje ekosistema na klimatske promene, da se ne ugrozi proizvodnja hrane, i da se omogući održivi razvoj”.[2] Pod „nepovoljnim posledicama promene klime“ Konvencija podrazumeva „promene u fizičkoj životnoj sredini ili „bioti“…koje imaju značajne štetne posledice na sastav, raspostranjenost ili produktivnost prirodnih i kontrolisanih ekosistema ili na funkcionisanje društveno-ekonomskih sistema ili na ljudsko zdravlje i blagostanje.“[3] Konvencija uzima u obzir da najveći deo globalnih emisija gasova staklene bašte potiče iz razvijenih zemalja, te su obaveze ugovornica asimetrično postavljene u duhu principa zajedničke i različite odgovornosti, tako da razvijene zemlje, pored opštih obaveza zajedničkih svim ugovornicama, imaju i posebne obaveze. Uz to, neke od obaveza razvijenih država su i vremenski oročene, poput obaveze koje se tiču podnošenja odgovarajućih informacija o preduzetim merama.[4] Najviši organ Konvencije predstavlja Konferencija strana ugovornica u čijoj nadležnosti je razmatranje pitanja ostvarivanja odredaba Konvencije i bilo kojih odnosnih pravnih dokumenata.[5] U radu joj pomaže Sekretarijat i dva pomoćna organa – jedan za naučne i tehničke savete i drugi za primenu Konvencije. [6]

Obaveze iz Konvencije podeljene su na obaveze koje pripadaju svim ugovornicama i na specifične obaveze razvijenih zemalja, koje su razvrstane u Aneks I i II Konvencije. Obaveze svih ugovornica obuhvataju, između ostalog, razvoj i objavljivanje nacionalnih katastara emisija i izvora svih gasova staklene bašte koji se ne kontrolišu Montrealskim Protokolom,[7]formulisanje, ostvarivanje i ažuriranje nacionalnih, i u odgovarajućim slučajevima regionalnih programa za ublažavanje nepovoljnih posledica i adaptacije na promenu klime;[8] saradnju na razvoju i primeni metoda i procesa kojima se kontrolišu ili sprečavaju antropogene emisje gasova staklene bašte.[9]

Specifične obaveze razvijenih zemalja, pobrojanih u Aneksu I Konvencije sastoje se, između ostalog, u usvajanju nacionalnih politika za ublažavanje posledica promene klime ograničavanjem antropogenih emisija gasova staklene bašte i zaštitom i povećanjem apsorbera i rezervoara gasova staklene bašte, dostavljanju detaljne informacije o svojoj politici i merama u cilju svođenja emisije ugljendioskida i drugih gasova staklene bašte koji se ne kontrolišu Montrealskim protokolom na nivo iz 1990. Ugovornice su dužne da dostavljaju izveštaje Konferenciji strana ugovornica, kao i da identifikuju i periodično razmatraju sopstvenu politiku i praktične mere podsticanja delatnosti koje dovode do većih nivoa emisije gasova staklene bašte nego što bi to inače bilo.[10] Razvijene zemlje pobrojane u Aneksu II takođe su u specifičnoj obavezi da obezbede “nove i dopunske izvore finansiranja za pokrivanje svih troškova zemalja u razvoju”.[11]

Pokazalo se da su učinci Konvencije bili više nego skromni, jer razvijene zemlje nisu ispoljile spremnost ni da se izričito obavežu na redukciju gasova staklene bašte niti da razviju instrumentarij za sprovođenje u život preuzetih obaveza.[12]

 Kjoto protokol

Postojala su tri glavna razloga zašto su ugovornice Okvirne konvencije odlučile da 1995.godine usvoje dodatni protokol koji će sadržati pravno obavezne, kvantifikovane obaveze u pogledu smanjenja emisije za industrijalizovane države.[13] Kao prvo, i tokom pregovora prilikom usvajanja Okvirne konvencije nekoliko članica Evropske zajednice želele su usvajanje ovih obaveza, ali nisu mogle da pridobiju pristanak SAD i SSSR-a.[14] Zatim, izveštaj Međuvladinog  panela o klimatskim promenama iz 1995.godine prilično jasno je utvrdio negativan uticaj ljudskih aktivnosti na klimu.[15] Konačno, nakon 1992.godine bilo je malo konkretnih akcija za smanjenje emisije gasova staklene bašte.[16]

Decembra 1997.godine stopedesetdevet država potpisalo je Protokol iz Kjota.[17] Postupak ratifikacije tekao je znatno sporije nego što je to bio slučaj sa Okvirnom konvencijom.[18] Protokol je stupio na snagu 2005.godine nakon ratifikacije Rusije. Na kraju, Protokol je ratifikovan od svih ugovornica Okvirne konvencije izuzev SAD, a Kanada se povukla iz Protokola. Član 3(1) Protokola utvrđuje da će razvijene ugovornice pobrojane u Aneksu II, individualno ili zajednički, obezbediti da njihove ukupne antropogene emisije ugljendioskida neće preći propisane količine, te da će u periodu od 2008. do 2012. biti smanjene za najmanje 5% u odnosu na nivo iz 1990.godine.

Na kraju prvog obavezujućeg perioda primene Kjoto protokola utvrđeno je da je većina ugovornica smanjila emisiju u većim količinama od propisanih.[19] Međutim, ukupna redukcija emisija nije bila na očekivanom nivou. Štaviše, pojedine države ne samo da nisu smanjile već su drastično povećale nivoe emisije gasova staklene bašte, [20]  tako da i pored redukcija od strane ostalih ugovornica nije ispunjen cilj Protokola. Od pomoći nisu bila ni tri tzv. “fleksibilna mehanizma” – projekti zajedničke implementacije između strana pobrojanih u Aneksu I, mehanizam “čistog razvoja” i mehanizam trgovine emisijama štetnih gasova. Ovi mehanizmi zamišljeni su kao podsticaj razvijenim državama da pristupe Protokolu. Međutim, ispostavilo se da se su pre omogućili ugovornicama da nađu način da ne kršeći obaveze iz Protokola zadrže stare nivoe emisije ili ih čak povećaju.[21] To posebno važi za pitanja dva mehanizma. Prema mehanizmu “čistog razvoja” učinci investicija razvijenih zemalja u smanjenje emisija gasova u nerazvijenim zemljama pripisali bi se ugovornicama-investitorima. Mehanizam trgovine emisijama gasova omogućava prodaju tzv.emisionih kredita, tj.zemlje sa manjom emisijom mogu da prodaju emisione kredite većim zagađivačima.

Značaj Kjoto protokola leži u podizanju svesti o potrebi smanjenja emisje štetnih gasova i zaštiti životne sredine. Iako ciljevi Protokola nisu bili ispunjeni, predstavljao je dobar podsticaj za dalji borbu protiv štetnih posledica promene klime.

Pregovori koji su usledili nakon usvajanja Kjoto protokola

Nakon stupanja na snagu Kjoto protokola, odvijali su se novi pregovori na kojima je pažnja posvećena pitanjima primene Kjoto protokola i eventualnog zaključenja novog sporazuma. Na konferenciji strana ugovornica Okvirne konvencije održanoj decembra 2007.godine na ostrvu Bali u Indoneziji usvojen je dokument “Program aktivnosti sa Balija (Bali Road Map).”[22] Akcioni plan sa Balija koji čini deo Programa aktivnosti sa Balija smatra se osnovnim i najvažnijim dokumentom kojim su utvrđeni dalji ciljevi i aktivnosti u borbi protiv klimatskih promena. Ovim planom utvrđen je dugoročni cilj u pogledu smanjenja emisije štetnih gasova, kao i pojačane mere mitigacije, adaptacije kao i razvoja i transfera tehnologija u cilju podrške akcijama mitigacije i adaptacije. Značajno je što je pitanje pošumljavanja i očuvanja šuma  konačno prepoznato kao jedna od tema koja je u bliskoj vezi sa klimatskih promenama i koja mora da bude deo budućih pregovora.[23] Akcioni plan sa Balija predstavljao je svojevrsno pripremanje puta za samit u Kopenhagenu.

Cilj samita u Kopenhagenu bilo je usvajanje pravno obavezujućeg dokumenta kojim bi se produžili napori u borbi protiv klimatskih promena. Međutim, umesto usvajanja pravno obavezujućeg dokumenta, što je bila namera Evropske unije i zemalja u razvoju, učesnici su samo postigli sporazum o dokumentu “kojim je potvrđeno da je promena klime jedan od najvećih izazova sadašnjice i da je neophodno preduzeti mere za rešavanje ovog problema” bez utvrđivanja bilo kakvih obaveza za smanjenje gasova staklene bašte.[24] Još jedan od velikih nedostataka ovog sporazuma ogleda se u odsustvu propisivanja ukupnog procenta smanjenja emisije ovih gasova, kao i pojedinačnih kvota za svaku pojedinačnu ugovornu stranu, kao što je to bilo propisano Kjoto Protokolom, čime se ostavlja na volju državama članicama da predlože vrednosti smanjenja emisije, imajući u vidu svoje obaveze utvrđene ovim Protokolom. Kao jedan od mogućih razloga za nepostizanje dogovora navodi se da su, tokom samih pregovora, mnogi stekli utisak da same države, posebno one razvijene, nisu htele da postignu globalni obavezujući sporazum o klimatskim promenama, a čak je i između država članica Evropske unije postajala nesaglasnost o načinu vođenja pregovora, što je značajno umanjilo uticaj same Unije na ishod pregovora.[25] Ipak, samit u Kopenhagenu dao je i neke dobre rezultate. Ključna dobra strana Kopenhageškog dogovora jeste posvećenost svih strana smanjenju emisije štetnih gasova, kako ukupno povećanje temperature ne bi bilo veće od dva stepena i kako bi se u što kraćem roku krenulo sa smanjenjem globalnih i nacionalnih graničnih vrednosti emisije u skladu sa četvrtim izveštajem Međunarodnog panela o promeni klime.[26]

Pregovori o daljim obavezama država u cilju smanjenja emisije gasova staklene bašte nastavljeni su 2010. godine na samitu u Kankunu. Iako su se države učesnice lako usaglasile oko potrebe smanjenja emisije gasova staklene bašte, ponovo nisu uspele da postignu dogovor o pravno obavezujućem aktu kojim bi se propisale nove i ambicioznije obaveze ograničenja i smanjivanja emisija ovih gasova, budući da su obaveze predviđene Kjoto protokolom važile samo do 2012. godine. Na samitu je potvrđena spremnost država ugovornica da preduzmu mere u cilju smanjenja rasta globalne temperature preko 2°C.  Najvažnijim uspehom samita smatra se osnivanje Fonda za sprečavanje klimatskih promena[27] u skladu sa članom 11 Okvirne konvencije o promeni klime.

Novu inicijativu država ugovornica u rešavanju klimatskih promena predstavlja samit u Durbanu 2011.godine. Kao glavni rezultat ovog samita ističe se dogovor o izradi novog sporazuma do 2015. godine, kojim će se po prvi put propisati obaveze kako za razvijene tako i za zemlje u razvoju.[28] Uključivanje zemalja u razvoju u obavezu smanjenja emisije štetnih gasova predstavlja važan korak, naročito imajući u vidu da zemlje koje su Kjoto protokolom označene kao zemlje u razvoju emituju 58% od ukupne emisije gasova staklene bašte.[29] Budući da se Kjoto protokol odnosi na period do 2012. godine, na samitu u Durbanu trideset osam industrijalizovanih zemalja se obavezalo da nastavi sa smanjenjem emisije gasova, propisanih u Aneksu B, počevši od 2013. godine, što se svakako smatra velikim uspehom ovog samita.[30]

Sledeći samit održan u Kataru 2012.godine predstavljao je priliku za razmatranje postignutih rezultata u borbi protiv klimatskih promena u poslednje tri godine i otvaranje mogućnosti za neophodne opširnije  akcije na svim nivoima. Tom prilikom potpisan je Amandman iz Dohe i ustanovljen je drugi obavezujući period primene Kjoto protokola, koji obuhvata period 2013-2020.godine.[31] Tokom drugog obavezujućeg perioda, strane su se obavezale da će smanjiti emisije gasova sa efektom staklene bašte za najmanje 18 posto ispod nivoa iz 1990.godine. Amandman iz Dohe još nije stupio na snagu, budući da je za stupanje na snagu potrebno da pristigne 144 instrumenata ratifikacije, a do 11.februara 2016.godine samo šezdeset država je ratifikovalo Amandman.[32]

Varšavski samit iz 2013.godine sledeći je korak u osiguranju univerzalnog klimatskog sporazuma. Na Varšarskom samitu obavljene su neophodne pripreme za samit u Parizu, i između ostalog usvojene su dodatne mere adaptacije i mitigacije sa naglaskom na najsiromašnije zemlje, mere za povećanje zaštite šuma i smanjenje emisija izazvanih deforestacijom i degradacijom šuma, a usvojen je i mehanizam za odgovor na gubitke i štete izazvane dugotrajnim uticajima promene klime.[33]

Pariski sporazum

Sporazum u svojoj preambuli sadrži 16 klauzula, a sastoji se od 29 članova. U preambuli se osvrće na na urgentno rešavanje klimatskih promena, na način da se to rešava zajednički ali diferencirano, u skladu sa nacionalnim prilikama (razvijene – nerazvijene zemlje). Potrebno je uvažavati naučna dostignuća, uvažiti situaciju i stanje nerazvijenih zemalja,uzimati u obzir potrebu za finansiranjem i transferom tehnologija, iskorenjivanje siromaštva, zaštitu biodiverziteta, održivi razvoj.

Odredbama Sporazuma predviđeno je sledeće: Ustanovljava se cilj o ograničenju povećanja temperature znatno ispod 2°C u odnosu na predindustrijski period, uz ulaganje napora da taj rast bude ispod 1°C;[34] Obavezuju se  sve strane da usvoje “nacionalno određene doprinose” (eng. nationally determined contributions) i da odrede domaće mere u cilju postizanja ovog cilja;[35] Sve zemlje se obavezuju da dostavljaju redovne izveštaje o svojim emisijama i napretku postignutom u implementaciji “nacionalno određenih doprinosa”, i da se podvrgnu međunarodnoj reviziji;[36] Reafirmišu se obaveze razvijenih država utvrđene Okvirnom konvencijom da podrže napore zemalja u razvoju, i po prvi put se takođe podstiču dobrovoljni doprinosi zemalja u razvoju;[37] Obavezuju se sve države da podnesu nove “nacionalno određene doprinose” svakih pet godina, sa jasnim očekivanjem da će pokazati napredak u odnosu na prethodni period;[38] Proširuje se mehanizam za odgovor na gubitke i štete nastale usled klimatskih promena;[39] Poziva se na ustanovljenje novog mehanizma, koji bi bio sličan mehanizmu čistog razvoja pod Kjoto protokolom, i koji bi omogućio da se smanjenje emisija u jednoj zemlji uračuna u “nacionalno određene doprinose” druge zemlje.[40]

Princip “zajedničke i podeljene odgovornosti” iz Okvirne konvencije prenesen je i u Pariski sporazumom pravljenjem razlike između razvijenih i zemalja u razvoju, navodeći na nekoliko mesta da razvijene zemlje treba da više doprinesu smanjenju emisije štetnih gasova. Međutim, primetno je da ne postoji podela učinjena u Okvirnoj konvenciji na države iz Aneksa I (razvijene) i države iz Aneksa II (države u razvoju).[41] Mnogim odredbama predviđene su zajedničke obaveze, ali se omogućava prilagođavanje nacionalnim uslovima.

Što se tiče pravne prirode Pariskog sporazuma, smatra se ugovorom prema međunarodnom pravu, ali su samo pojedine odredbe pravno obavezujuće. Sporazum ne navodi izričito koje su odredbe pravno obavezne.[42] Nacionalno određeni doprinosi svake države sami po sebi nisu pravno obavezni, već procedularne obaveze država da pripreme ove doprinose i odrede domaće mere u cilju njihovog postizanja.[43] Pravno je obavezan i niz odredbi o mitigaciji, adaptaciji i transparentnosti.[44]

Najvećim uspehom Pariskog sporazuma smatra se odredba o ograničenju rasta temperatura na ispod 2°C, što bi prema članu 4 st.1 Sporazuma trebalo da se postigne što bržim smanjenjem emisija u skladu sa najboljim raspoloživim naučnim metodama, kako bi se postigla ravnoteža između antropogenih emisija iz izvora i uklanjanja putem ponora[45] gasova sa efektom staklene bašte u drugoj polovini ovog veka. Za razliku od Kjoto protokola u kome je naglasak bio na mitigaciji, Sporazum iz Pariza postavio je globalni cilj adaptacije – osnaženje kapaciteta za otpornost klimatskim promenama. Takođe, značajno je što se Pariskim sporazumom predviđa podjednako finansiranje kako aktivnosti mitigacije tako i adaptacije, dok su prethodni aranžmani predviđali finansiranje uglavnom aktivnosti mitigacije.[46]

Prema članu 21, Sporazum neće stupiti na snagu sve dok ga ne ratifikuje 55 država koje proizvode preko 55% svetske emisije gasova staklene bašte. Implementacija sporazuma od strane svih ugovornica zajedno biće razmatrana svakih pet godina, a prva evaluacija će se održati 2023.godine. Nakon tog razmatranja biće određeni novi “nacionalno određeni doprinosi”(čl.14 Sporazuma).

Zaključak

Pariski sporazum predstavlja korak napred u pravnoj regulativi borbe protiv klimatskih promena. Međutim, samo će vreme pokazati stvarnu spremnost država da se pridržavaju odredbi ovog Sporazuma. Sporazum predstavlja kombinaciju pravnih obaveza i principa, s tim da su proceduralne odredbe uglavnom formulisane kao pravno obavezujuće, a materijalne, suštinske odredbe, poput glavnog cilja Sporazuma – sprečavanja rasta temperature iznad određenog nivoa – formulisane su u obliku principa kojem treba težiti. Ova činjenica baca sumnju na efektnost odredbi Sporazuma. U svakom slučaju, da  bi se ostvario ambiciozni cilj utvrđen ovim Sporazumom potrebna je politička volja i globalna akcija na svim nivoima.


Literatura

Paris Agreement, FCCC/CP/2015/L.9, https://unfccc.int/resource/docs/2015/cop21/eng/l09r01.pdf

United Nation Framework Convention on Climate Change, https://unfccc.int/resource/docs/convkp/conveng.pdf

M.Kreća, Međunarodno javno pravo, Beograd 2010

J.Von Stein, „The International Law and Politics of Climate Change Ratification of the United Nations Framework Convention and the Kyoto Protocol”, Journal of Conflict Resolution, 2/2008, 243-268

A Report of the Intergovernmental  Panel on Climate Change, IPCC Second Assessment 1995, https://www.ipcc.ch

Kyoto Protocol to the United Nations Framework Convention on Climate Change, UN 1998, http://unfccc.int/resource/docs/convkp/kpeng.pdf

R.Morel, I.Shishlov, “Ex-Post Evaluation of the Kyoto Protocol: Four Key Lessons for the 2015 Paris Agreement”, Climate Report: Research on the Economics of Climate Change, no.44

M.Chavez, The Kyoto Protocol: Accomplishments and Failures

Report of the Conference of the Parties on its thirteenth session, held in Bali from 3 to 15 December 2007, FCCC/CP/2007/6/Add.1, http://unfccc.int/resource/docs/2007/cop13/eng/06a01.pdf

Bali Action Plan, Decision 2/CP13, Reducing emissions from deforestation in developing countries: approaches to stimulate action, http://unfccc.int/resource/docs/2007/cop13/eng/06a01.pdf

Copenhagen Accord, FCCC/CP/2009/L.7, http://unfccc.int/resource/docs/2009/cop15/eng/l07.pdf

A.Čavoški, “Odgovor međunarodne zajednice na klimatske promene: rezultati postignuti na samitu u Durbanu”, Strani pravni život 1/2012, 182-196

Durban Climate Change Conference, UNFCC, http://unfccc.int/meetings/durban_nov_2011/meeting/6245.php

http://unfccc.int/files/press/press_releases_advisories/application/pdf/pr20111112cop17final.pdf

Doha Amendment to the Kyoto Protocol, http://unfccc.int/files/kyoto_protocol/application/pdf/kp_doha_amendment_english.pdf

Status of the Doha Agreement, http://unfccc.int/kyoto_protocol/doha_amendment/items/7362.php

Warsav Outcomes, UNFCC, https://unfccc.int/key_steps/warsaw_outcomes/items/8006.php

D.Bodansky, Reflections on the Paris Conference, Opinio Juris, http://opiniojuris.org/2015/12/15/reflections-on-the-paris-conference

L.Bergkamp, S.Stone,The Trojan Horse of the Paris Agreement on Climate Change: How Multi-Level, Non-Hierarchical Governance Poses A Threat to Constitutional Government, 2015; http://papers.ssrn.com/sol3/papers.cfm?abstract_id=2715145

J. Morgan & E.Northrop, Form AND Function: Why the Paris Agreement’s Legal Form Is So Important, December 16, 2015, http://www.wri.org/print/43692

Understanding the Paris Agreement and where to from here, with SPREP, https://www.sprep.org


[1]  Paris Agreement, FCCC/CP/2015/L.9, https://unfccc.int/resource/docs/2015/cop21/eng/l09r01.pdf

[2]  United Nation Framework Convention on Climate Change, https://unfccc.int/resource/docs/convkp/conveng.pdf, čl.2

[3]  Čl.1(1) Konvencije

[4]  Čl. 4 (2,b) Konvencije

[5]  Čl.7(1,2) Konvencije

[6]  Čl.8., 9. i 10. Konvencije

[7]  Čl. 4 (1,a) Konvencije

[8]  Čl.4 (1,b) Konvencije

[9]  Čl. 4 (1,c) Konvencije

[10]  Čl.4 (2,1,b,e) Konvencije

[11]  Čl.4 (3) Konvencije

[12]  M.Kreća, Međunarodno javno pravo, Beograd 2010, 654.

[13]  J.Von Stein, „The International Law and Politics of Climate Change Ratification of the United Nations Framework Convention and the Kyoto Protocol”, Journal of Conflict Resolution, 2/2008, 243-268, 245.

[14]  Ibid.

[15]  A Report of the Intergovernmental  Panel on Climate Change, IPCC Second Assessment 1995, 4-6, https://www.ipcc.ch

[16]  Von Stein, op.cit., 245.

[17]  Kyoto Protocol to the United Nations Framework Convention on Climate Change, UN 1998, http://unfccc.int/resource/docs/convkp/kpeng.pdf

[18]  Von Stein, op.cit., 246.

[19]  R.Morel, I.Shishlov, “Ex-Post Evaluation of the Kyoto Protocol: Four Key Lessons for the 2015 Paris Agreement”, Climate Report: Research on the Economics of Climate Change, no.44, 5.

[20]  Npr. Kina je povećala emisiju za 150%; M.Chavez, The Kyoto Protocol: Accomplishments and Failures, 6

[21]  Kreća, op.cit., 655.

[22]  Report of the Conference of the Parties on its thirteenth session, held in Bali from 3 to 15 December 2007, FCCC/CP/2007/6/Add.1, http://unfccc.int/resource/docs/2007/cop13/eng/06a01.pdf

[23]  Bali Action Plan, Decision 2/CP13, Reducing emissions from deforestation in developing countries: approaches to stimulate action, http://unfccc.int/resource/docs/2007/cop13/eng/06a01.pdf#page=8

[24]  Copenhagen Accord, FCCC/CP/2009/L.7, http://unfccc.int/resource/docs/2009/cop15/eng/l07.pdf

[25]  A.Čavoški, “Odgovor međunarodne zajednice na klimatske promene: rezultati postignuti na samitu u Durbanu”, Strani pravni život 1/2012, 182-196, 188.

[26]  Ibid., 189.

[27]  Prevod prema Čavoški, op.cit., 191.; na engleskom je Green Climate Fund.

[28]  Durban Climate Change Conference, UNFCC, http://unfccc.int/meetings/durban_nov_2011/meeting/6245.php

[29]  Čavoški, op.cit., 192.

[30]  http://unfccc.int/files/press/press_releases_advisories/application/pdf/pr20111112cop17final.pdf

[31]  Doha Amendment to the Kyoto Protocol, http://unfccc.int/files/kyoto_protocol/application/pdf/kp_doha_amendment_english.pdf

[32]  Status of the Doha Agreement, http://unfccc.int/kyoto_protocol/doha_amendment/items/7362.php

[33]  Warsav Outcomes, UNFCC, https://unfccc.int/key_steps/warsaw_outcomes/items/8006.php

[34]  Čl.2(a) Sporazuma

[35]  Čl.4(2) Sporazuma

[36]  Čl.4(3) Sporazuma

[37]  Čl.4(4) Sporazuma

[38]  Čl.4(9) Sporazuma

[39]  Čl.8 Sporazuma

[40]  Čl.6(4) Sporazuma

[41]  D.Bodansky, Reflections on the Paris Conference, Opinio Juris, http://opiniojuris.org/2015/12/15/reflections-on-the-paris-conference

[42]  L.Bergkamp, S.Stone,The Trojan Horse of the Paris Agreement on Climate Change: How Multi-Level, Non-Hierarchical Governance Poses A Threat to Constitutional Government, 2015, 13; dostupno na: http://papers.ssrn.com/sol3/papers.cfm?abstract_id=2715145

[43]  J. Morgan & E.Northrop, Form AND Function: Why the Paris Agreement’s Legal Form Is So Important, December 16, 2015, http://www.wri.org/print/43692

[44]  Ibid.

[45]  Ponori gasova sa efektom staklene bašte jeste proces, aktivnost ili mehanizam kojim se iz atmosfere uklanjaju gasovi sa efektom staklene bašte, aerosoli ili prethodnici gasova sa efektom staklene bašte, npr. biljke procesom fotosinteze; navedeno prema: Uredba o metodologiji prikupljanja podataka za ancionalni inventar emisije gasova sa efektom staklene bašte, Službeni glasnik RS, br.81/2010, Čl.2(2).

[46]  Understanding the Paris Agreement and where to from here, with SPREP, https://www.sprep.org
[/av_textblock]

[av_social_share title=’Share this entry’ style=” buttons=” share_facebook=” share_twitter=” share_pinterest=” share_gplus=” share_reddit=” share_linkedin=” share_tumblr=” share_vk=” share_mail=”][/av_social_share]