Podela vlasti u pravnoj teoriji

[av_heading tag=’h3′ padding=’10’ heading=’Podela vlasti u pravnoj teoriji’ color=” style=” custom_font=” size=” subheading_active=” subheading_size=’15’ custom_class=”][/av_heading]

[av_textblock size=” font_color=” color=”]

Reviziju sprovela: Sandra Dragović

Autor: Marija Vićić

[/av_textblock]

[av_textblock size=” font_color=” color=”]

Teorija o podeli vlasti čiji su osnivači Lok i Monteskje, danas je početna tačka u razmatranju podele vlasti u predsedničkom, parlamentarnom i mešovitom sistemu.

U zavisnosti od načina tumačenja teorija o podeli vlasti, imamo krutu i gipku podelu vlasti. Kruta podela vlasti, karakteristična za predsednički sistem, označava onu vrstu podele vlasti u kojoj nema saradnje između organa vlasti. Svaki organ vrši isključivo svoju funkciju i nema pravo da se meša u funkcije drugih organa vlasti. Takva podela vlasti omogućava nezavisnost, kako organizacionu, tako i funkcionalnu, svakog organa vlasti za sebe. To je uslov demokratije i potpuno ostvarenje slobode.Gipka podela vlasti, karakteristična za parlamentarni sistem, omogućava međusobnu kontrolu pojedinih organa vlasti. Iako svaki organ vrši prvenstveno svoju funkciju, ima pravo  mešanja  u  funkcije  drugih  organa,  i  na  taj  način  ostvaruje  potpunu kontrolu nad njima.Mešoviti sistem predstavlja ukrštanje ova dva načela, kao i kombinaciju institucija pozajmljenih iz predsedničkog i parlamentarnog sistema.

Upravo u analizi spomenutih sistema vlasti ogleda se pravi značaj teoretičara koji  su  podelu  vlasti  izložili. Imajući  na  umu  političku  stvarnost svoga  vremena, naročito zemalja u kojima  su živeli, formulisali su svoje teorije tako da u praksi budu potpuno primenljive i ostvarive, što će se ubrzo pokazati na primeru SAD-a, čiji su se “očevi osnivači” prvi usudili da ovu ideju primene u praksi.U Evropi toga doba buktale su građanske revolucije i ratovi koje je građanstvo povelo protiv plemstva i monarha, a  u  cilju  stvaranja građanskih država i  ukidanju apsolutnih monarhija. Rušenju  apsolutizmu  još  više  su  doprinele ove teorije koje je najpre  prihvatile građanska klasa jer je u njima pronalazile opradvanje za ograničenje vlasti monarha.

Džon Lok (1632-1704) i Šarl Monteskje (1689-1755) pisali su svoja dela nadahnuti poletom građanskih revolucija koje se vladale Evropom XVIII veka. Obojica su se prvenstveno oslanjala na organizaciju vlasti kakva je postojala u Engleskoj toga doba.

Lok   daje   dihotomnu  (mada   funkcionalno   trihotomnu),  a Monteskje trihotomnu podelu vlasti. Zajedničke crte možemo pronaći u uređenju zakonodavnog tela koje po obojici treba da bude glavni izraz volje naroda. Međutim, u Lokovom slučaju, zakonodavna vlast ipak nije samo stvar naroda, već je narod, tj. Parlament deli sa Kraljem koji je ujdeno i nosilac izvršne vlasti, što mu se često zamera. Zajednička su i postojanja ograničenja zakonodavne vlasti, koja, iako je izraz narodne suverenosti, ne sme svu vlast prigrabiti za sebe. Monteskje organičenje zakonodavne vlasti vidi u izvršnoj vlasti koju oličava kralj. Tako on postavlja poseban sistem uzajamne kontrole vlasti državni organa, poznat kao sisitem “teže i protivteže”.4

Izvršnu vlast kod obojice ima kralj jer je priroda ove vlasti da deluje brzo, spretno i efikasno, a takve osobone može posedovati jedino monarh. Razlika je u tome što Lok poznaje još jednu “podvrstu” izvršne vlasti koja je funkcionalno zapravo odvojena grana vlasti, a to je federalna vlast. Federalna vlast uređuje međunarodne odnose u državi i zbog svog tako delikatnog zadatka koji zahteva nešto izraženija znanja i sposobnosti koja se zasnivaju na tome kako strancu valja ugoditi, ona je podarena takođe monarhu.Tako da sada vidimo da je monarh po Lokovoj teoriji zapravo imao uvid u sve tri grane vlasti, negde više, negde manje. Monteskje, kao što smo već spomenuli, razvija sistem “teže i protivteže” i eksplicitno se izjašnjava kao protivnik koncentracije vlasti u rukama jednog lica ili jednog organa. On naširoko obrazlaže međusobnu konrtolu zakonodavne i  izvršne  vlasti  u  različitim sferama političkog  žtvota.  Sudskoj  vlasti  ostavlja  veću  nezavisnost  upravo  zbog  svoje specifične funkcije.6

Po mnogim kritičarima osnovna razlika između Loka i Monteskjea jeste u tome što Monteskje poznaje sudsku vlast koja je za Loka kao takva potpuno nepoznata. Zato mnogi autori prednost daju Monteskjeu jer njegovu teoriju smatraju kompletnijom i samim tim savremenijom. Međutim, kod Monteskjea je ova grana vlasti definisana pomalo neodređeno i više predstavlja neki segment izvršne vlasti. Takođe,  ona  se  uopšte  ne  oslanja  na  tradiciju anglosaksonskog  precedentong sistema iako je cela Monteskjeova teorija napisana u duhu engleske ustavnosti.7

Obojica na čoveka kao biće gledaju slično – kao na biće koje prevashodno teži zadovoljenju svojih životinjskih nagona. Vlast mu pomaže da te nagone savlada i racionalizuje  u  nekoj  meri.Lok  govori  o  nerikosnovenoj  vlasti naroda  koja  je proizvod prirodnopravnih tendencija, a čija se uporište nalazi u društvenom ugovoru, čiji je jedan od pisaca i sam Lok. Iako je najviše vlasti i dalje ostalo koncentrisano u rukama monarha, narod, koji mu je vlast i dao, ima pravo i da je oduzme. Kod Loka, podela vlasti je posledica suverenosti naroda koji vlast može i mora da organizuje onako kako njemu odgovara.9

Kod Monteskjea je nešto drugačije. Samim tim što on ima i sudstvo kao granu vlasti, njegova podela je kompletnija. Vlast je ravnomernije raspoređena i  on je izraziti protivnik koncentracije vlasti u rukama jednog organa. Zakonodavnu vlast vrši narod preko svojih predstavnika. Izvršna vlast je poverena monarhu, dok je sudska vlast nezavisna. Sve vlasti se međusobno kontrolišu, te  je  na  taj način  potpuno otklonjena mogućnost zloupotrebe i izvrgavanja u samovlačće.10

Teorije o podeli vlasti počele su da se razvijaju još u Antičkoj Grčkoj, u delima Platona i Aristotela, da bi se u srednjem veku ovim pitanjem bavio Marsilije Padovksi. Ipak, one svoj vrhunac dostižu tek u delima Loka i Mionteskjea, čija će rešenja biti uzor kako budućim teoretičarima, tako i u praksi. Iako u neku ruku prilično različite, sjedinjene ove dve teorije postavile su osnove današnjim podelama vlasti, možda i nesvesno jer ljudi u praksi veoma slabo slede teoriju. Utoliko je njihov značaj i veći jer su zapravo uspele da “predvide” kako će biti konstituisana vlast u budućnosti. Proučavajući ih, dolazimo do ideje nastanka i razvoja države u skladu sa prilikama vremena u kojma se ostvaruju. One su ujedno proizvod ideala svojih stvaralaca i političkih prilika istorijskih epoha u kojima nastaju.

Literatura:

1. Lidija Basta, Politika u granicama prava – Studija o anglosaksonskom konstitucionalizmu, Istraživačko-izdavački centar SSO Srbije, Institut za uporedno pravo, Beograd, 1984. str. 71-78.

2. Ibid., str. 71-78.

3. Kosta Čavoški, Pravo kao umeće slobode,  “Draganić”, Beograd, 1994, str. 50.

4. Džon Lok,  Dve rasprave o vladi, Utopija, Beograd, 2002, str.  301-309.

5. Ibid., 312-322.

6. Šarl Monteskje, O duhu zakona, “Filip Višnjić”, Beograd, 1989, str. 114-117.

7. Vile, J. M. S. Constitucionalism and the Separation of Powers, Oxford, 1967. str. 83-106.

8. Po Loku, koji je inače i jedan od tvoraca teorije društvenoh ugovora, sloboda čoveka je neprikosnovena i njegovi zahtevi ni u kom slučaju ne smeju biti neispunjeni, a sloboda ugrožena. Ukoliko se to dogodi, čovek ima pravo na pobunu kao jedno od svojih prirodnih prava. Čovek stvara državu žrtvujući deo svoje slobode da bi mu   život u zajednici dao veću sigurnosti i osigurao pravo na imovinu, ali ukoliko država počne da narušava njegove interese, on ima pravo da je sruši I tada se prelazi u stanje rata,  vidi  Džon  Lok,  str.  310-322.  S druge strane, po Monteskjeu, pojedinci  su dobri  samo prilikom izbora  svojih predstavnika u zakonodavnom telu, ali nisu sposobni da odlučuju o pitanjima od većeg značaja jer ne poseduju neke posebne odlike kao što su poreklo ili bogatstvo. Tako da on, za razliku od Loka, ne uzdiže ličnost pojedinca čija volja uvek mora biti ispoštovana, vidi Šarl  Monteskje, str. 115-116, 118-122.

9. Više o tome Vojislav Koštunica: Ugrožena sloboda, Političke i pravne rasprave, Institut za filozofiju u društvenu teoriju,“Filip Višnjić”, Beograd, 2002, str.63-88, Fridrih Hajek, Pravo, zakonodavstvo i sloboda, CID, Podgorica, 2002, str.287, Karl Fridrih, Konstitucionalna demokratija, CID, Podgorica, 2005, str.158-159.

10. Više o tome J. M. S. Vile, str. 83-106, Slobodan Jovanović, Država, Prosveta, Beograd, 2005, str. 90-123.

[/av_textblock]

[av_social_share title=’Share this entry’ style=” buttons=” share_facebook=” share_twitter=” share_pinterest=” share_gplus=” share_reddit=” share_linkedin=” share_tumblr=” share_vk=” share_mail=”][/av_social_share]