Problem poslovnog odlučivanja

[av_heading heading=’Problem poslovnog odlučivanja’ tag=’h3′ style=” size=” subheading_active=” subheading_size=’15’ padding=’10’ color=” custom_font=”][/av_heading]

[av_textblock size=” font_color=” color=”]

Autor : Biljana Marković

Reviziju sproveo: Ivan Stefanović

Februar, 2016

[/av_textblock]

[av_textblock size=” font_color=” color=”]
Problemom poslovnog odlučivanja u preduzeću se bavi menadžment. Ovo je aktivnost koja je usmerena na budućnost i pri tome imamo nekoliko alternativa između kojih moramo birati pre nego što donesemo konačnu odluku. Nikako ne smemo svoje odluke obavljati rutinski.Moramo sistematično pristupiti problemu i proceniti okolnosti u kojima se odluka donosi. Odluka se donosi na osnovu poređenja troškova i koristi.

Glavni cilj svakog preduzeća jeste ostvarivanje što većeg poslovnog rezultata.Pri upravljanju poslovnim rezultatom, moramo voditi računa o svim koracima i moramo obezbediti neophodne informacije. Važnu ulogu, naravno, ima upravljačko računovodstvo jer nam ono obezbeđuje sa jedne strane cost-benefit analizu svake poslovne odluke, a sa druge strane integralno periodično planiranje, merenje i kontrolu svih elemenata poslovnog rezultata.

Prema Humphrey-u proces odlučivanja se sastoji iz devet faza:

slika 1

Izvor: www.ef.uns.ac.rs, preuzeto dana 14.01.2016.

Teorije odlučivanja

Postoje tri teorije odlučivanja prema D. E. Bell, H. Raiffa i A. Tverski, i to su:[1]

  1. Deskriptivna iliti bihejvioristička teorija. Nastala je iz eksperimentalne psihologije. Nastoji predvideti kako ljudi donose odluke.
  2. Normativna, iliti teorija racionalnog pristupa. Koristi matematičke pristupe u teoriji odlučivanja.
  3. Preskriptivna iliti analiza odluke. U suštini predstavlja praktičnu primenu normativne i deskriptivne teorije. U okviru preskriptivne iliti analize odluke, moramo pomenuti tzv. tronožac odlučivanja. Pre nego što donesemo bilo koju odluku, moramo znati koje su nam opcije na raspolaganju ( Što može ), potom kojim informacijama raspolažemo ( Što zna ) i treće, ali i ne najmanje bitno – koje su nam preferencije ( Što želi ).

Tronožac odlučivanja

slika 1

Izvor: Sikavica P., Hunjak T., Begičević Ređep N., Hernaus T., Poslovno odlučivanje, Udžbenici sveučilišta u Zagrebu, Školska knjiga d.d., 2014. godina, 98. str.

CVP analiza

Pri donošenju odluka se često koristi CVP analiza. Samo ime nam govori čime se ova analiza bavi – Cost Volume Profit( Troškovi Prihodi Profit ). Ova analiza polazi od određenih pretpostavki, kao što su:[1]

  • Svi troškovi se mogu podeliti na fiksne i varijabilne
  • Promene u količini robe su jedini indikator promena u prihodima i troškovima
  • Fukcije prihoda i troškova su linearne u odnosu na obim aktivnosti
  • Prodajne cene, Prosečni varijabilni troškovi i Ukupni fiksni troškovi se mogu sa velikom izvesnošću utvrditi i oni su konstantni u okviru relevantnog raspona aktivnosit
  • Proizvodno-prodajni miks je unapred poznat i nepromenljiv
  • Sve operacije sa prihodima i troškovima se mogu sprovesti bez uzimanja u obzir koncepta vremenske vrednosti novca

CVP grafikon se oslanja na funkciju ukupnih prihoda i ukupnih troškova.

PP = PC * K

PP – poslovni prihodi,

PC – prodajna cena

K – količina

UT = ( PVT * K ) + UFT

UT – ukupni troškovi

PVT – prosečni varijabilni troškovi

UFT – ukupni fiksni troškovi

CVP grafikon

slika 3

Za crtanje ovog grafikona su nam bile potrebne dve tačke. Za funkciju prihoda polazna tačka predstavlja tačka A. Ukoliko sada uzmemo količinu koju smo prodali i pomnožimo sa cenom proizvoda, dobićemo i drugu tačku za prihode ( tačku D )  i kada povežemo tačku A sa tačkom D koju smo ucrtali na grafikonu, dobićemo liniju ukupnih prihoda.  S druge strane, crtanje ukupnih troškova je malo komplikovanije jer u okviru troškova se nalaze fiksni i varijabilni troškovi. Polazna tačka jeste tačka B, ali ona ocrtava samo fiksne troškove, stoga ćemo morati da utvrdimo i varijabilne troškove. Ukoliko količinu koju smo prodali pomnožimo sa prosečnim varijabilnim troškovima i saberemo sa fiksnim troškovima, dobićemo ukupne troškove. Kada ucrtamo datu tačku na grafikon, dobićemo određenu tačku C i spajanjem tačke B i tačke C dobijamo liniju ukupnih troškova. Kao što vidimo na grafikonu, tačka u kojoj se seku linije ukupnih prihoda i ukupnih troškova predstavlja prelomnu tačku. Levo od ove tačke se nalazi zona gubutka a desno zona dobitka.

Donošenje odluka o prodajnim cenama

Prodajne cene utiču kako na prodaju i proizvodnju, isto tako i na troškove, prihode i profit. Opšte poznato jeste da na formiranje prodajnih cena utiče ponuda i tražnja. Međutim, ukoliko se udubimo u faktore koje utiču na ponudu i tražnju, i samim tim i na formiranje prodajnih cena, doći ćemo do toga da na formiranje cena utiču kupci, potom konkurenti,  troškovi preko ponude ( manji troškovi – veća ponuda ), struktura i karakteristike tržišta, životni ciklus proizvoda, ( ukoliko je proizvod u fazi uvođenja, trudiće se da vodi strategiju visokih cena i da “pokupi kajmak” sa tržišta ), potom na prodajne cene utiče i ekonomska politika, regulatorni okviri kao i etičko ponašanje menadžera.

Poslovna informisanost

Problem donošenja poslovne odluke ne bi postojao ako ne bi postojale alternative između kojih bismo birali.Međutim, neizbežno je da u praksi postoji veliki broj alternativa i menadžment je često u nedoumici koju odluku doneti.Moraju se sagledati svi relevantni faktori i pažljivo se doneti odluka.Moraju se uzeti u obzir kako finansijski tako i nefinansijski faktori prilikom odlučivanja.

Ukoliko se okrenemo ka finansijskim faktorima prilikom odlučivanja, možemo staviti kao primarni faktor – troškove.Informacije o troškovima su nam potrebne kako bismo izvršili analizu računa stanja i uspeha, sistematsku upravljačku kontrolu, kaoi za područje donošenja poslovne odluke. S obzirom na to da imamo različite troškove za različite svrhe, upravljačko računovodstvo usmerava tri različita koncepta informacija o troškovima:

  1. Koncept punih ( ukupnih ) troškova
  2. Koncept kontralabilnih troškova
  3. Koncept diferencijalnih ili inkrementalnih troškova

Ukoliko želimo da donesemo neku odluku u budućnosti, zanemarićemo tzv.sunk ili “potopljene”, istorijske troškove, kao i troškove koji se u identičnom iznosu ponavljaju kod svih raspoloživih alternativa.

Preduzeće razmatra oportunitetne troškove samo kada su kapaciteti preduzeća ograničeni i kada upotreba kapaciteta za jednu svrhu onemogućava upotrebu tih kapaciteta u drugu svrhu.

Uvođenje novih proizvoda

Prilikom uvođenja novog proizvoda na tržište, možemo birati između tri solucije:

  1. Uvođenje potpuno novog proizvoda na tržište
  2. Proširivanje postojećeg tržišta
  3. Zamena zastarelih modela

Menadžeri moraju biti veoma pažljivi kada i na koji način uvode novi proizvod na tržište. To sa jedne strane može biti veoma profitabilno, ali sa druge strane može biti i veliki promašaj za preduzeće. Kao primer možemo uzeti Du Pont koji je izgubio 100 miliona dolara na sintetičkoj koži Corfam ili Ford koji je izgubio oko 350 miliona dolara na modelu Edsel.

Dilema: Proizvoditi ili kupovati?

Kada se preduzeće nađe u situaciji da mora da odluči da li će da proizvodi ili da kupuje određene komponente, možemo uzeti u obzir dva uslova:

  1. Kada preduzeće raspolaže sa slobodnim kapacitetima
  2. Kada su kapaciteti preduzeća u potpunosti iskorišćeni tj. upošljeni

Menadžeri često mogu da se nađu u situaciji da im određeni kapaciteti nisu u potpunosti iskorišćeni i stoga se odluče na proizvodnju komponenti, koje inače naručuju tj. kupuju, u solo režiji. Međutim, pre nego što se odluče na ovaj korak, trebalo bi da se ustanovi da li dati neiskorišćeni kapaciteti se mogu uposliti u druge svrhe.

S druge strane, određena preduzeća žele u svojoj režiji da proizvode određene komponente i, naravno, da ulože dodatno u kapital.Međutim, pre toga je nepohodno da se napravi odnos između investiranog kapitala i uštede koju bi ostvarili kada bi proizvodili određenu komponentu u svojoj režiji.

Neophodno je pripremiti izveštaj u kome će se staviti u odnos inkrementalne troškove proizvodnje i cenu koju bismo platili dobavljaču da nabavljamo komponentu.

Dilema: Prodati ili prerađivati?

slika 4

Određena preduzeća dođu u sitaciju kada se suočavaju sa pitanjem da li prodavati proizvode nižeg stepena obrade ili ih finalizovati i onda prodavati. Naravno, ovakvo pitanje ne postoji u svim industrijama. To je karakteristično za industrije kao što su hemijska, prehrambrena, poljoprivredna isl.

Prethodna slika nam govori da posle proizvodnog procesa dolazi do tzv. tačke osamostaljivanja gde nastaju dve grupe proizvoda. Prva grupa su osnovni proizvodi koji imaju veliku prodajnu vrednost na tržištu i nusproizvodi koji imaju malu prodajnu vrednost. Osnovni proizvodi mogu biti prodati na tački osamostaljivanja, a mogu biti i iskorišćeni kao inputi u narednim fazama prerade. To je problem sa kojim se suočavaju određeni menadžeri. Ukoliko menadžeri reše da se bave daljom preradom proizvoda, to samim tim dovodi do novih dodatnih ili tzv. relevantnih troškova. Međutim, nisu samo ovi dodatni troškovi za dalju preradu relevantni troškovi. I prihodi koje bismo izgubili kada ne bismo odmah prodali osnovni proizvod na tržištu nam se svrstavaju u relevantne troškove, tj. predstavljajuoportunitetni trošak nastavka finalizacije osnovnog proizvoda. Stoga, da bi menadžeri doneli odluku da izvrše dalju preradu osnovnog proizvoda, nepohodno je da dodatni prihodi B budu veći od ukupnih relevantnih troškova ( dodatnih troškova + oportunitetnih troškova ( izgubljenog prihoda ) ).

Zaključak

Kao što možemo zaključiti, menadžeri se prilikom donošenja odluka suočavaju sa raznim dilemama. Veoma je bitno pristupiti problemu na pravi način, sprovesti detaljnu analizu i doneti pravu odluku za preduzeće. Pre nego što i krenemo u detaljniju analizu problema, neophodno je prikupiti sve relevantne informacije, potom analizirati opcije koje su nam na raspolaganju i tek onda, na osnovu cilja koji preduzeće želi da ostvari u budućnosti, da donesemo najisplativiju odluku za preuzeće. Što se tiče kvantitativnog dela analize, prilikom donošenja odluke, u mnogome nam pomaže CVP analiza. Cilj svakog preduzeća jeste da se nalazi u zoni dobitka, pa ćemo na osnovu urađene kvantitativne analize moći i da donesemo odluku koja će nam pomoći da pozicioniramo preduzeće u zonu pozitivnog poslovnog rezultata, tj. zonu dobitka.

Literatura:

  • Malinić D., Milićević V., Stevanović N., Upravljačko računovodstvo, Centar za izdavačku delatnost Ekonomskog fakulteta u Beogradu, Čugura Print, Beograd, 2012. godina
  • Sikavica P., Hunjak T., Begičević Ređep N., Hernaus T., Poslovno odlučivanje, Udžbenici sveučilišta u Zagrebu, Školska knjiga d.d., 2014. Godina
  • ef.uns.ac.rs


[/av_textblock]

[av_social_share title=’Share this entry’ style=” buttons=” share_facebook=” share_twitter=” share_pinterest=” share_gplus=” share_reddit=” share_linkedin=” share_tumblr=” share_vk=” share_mail=”][/av_social_share]