Problematika razlikovanja zločina genocida, ratnog zločina i zločina protiv čovečnosti

[av_heading heading=’Problematika razlikovanja zločina genocida, ratnog zločina i zločina protiv čovečnosti’ tag=’h3′ style=” size=” subheading_active=” subheading_size=’15’ padding=’10’ color=” custom_font=”][/av_heading]

[av_textblock size=” font_color=” color=”]

Autor: Marko Todorović

Reviziju sprovela: Milica Sokolović

[/av_textblock]

[av_textblock size=” font_color=” color=”]

Polako zalazimo u 21. vek, period koji gledajući sve aspekte društvenog života, predstavlja napredak celokupnog društva. Šta je prethodilo savremenom dobu? Prethodio je, rekao bih, jedan turbulentni period traženja samog društva, od antičkog doba, do XX veka, kome je bio potreban jedan nemili događaj u vidu  II svetskog rata da konačno raskrsti sa nekim stvarima, da uvidi i istovremeno institucionalizuje realnost. Javlja se potreba za stvaranjem međunarodnih institucija, koje bi bile garancija i “čuvari” novog svetskog poretka, ali i novog načina razmišljanja, kako bi se što pre zaboravila zverstva i ponašanja nesvojstvena čoveku kao ljudskom biću, karakteristična za ratne godine. Automatski, međunarodno pravo se menja, tačnije evoluira.

Još od prvih ljudskih zajednica, pa sve do današnjih savremenih država, postoje određene vrednosti i pravila koja se poštuju, kao i mehanizmi za njihovo očuvanje. Što je zajednica razvijenija, pravila su bolje definisana, a njihova zaštita efikasnija. Kada se govori o međunarodnoj zajednici u smislu skupa svih država sveta, i zaštiti nekih univerzalnih vrednosti, misli se na definisanje međunarodnih krivičnih dela, kao najefikasnijim načinom za zaštitu tih univerzalnih vrednosti. Pri tome utvrđivanje kažnjivih dela, propisivanje za njih kazni, izricanje kazni i najzad njihovo izvršenje i ovde ima onu istu funkciju koju imaju sankcije uopšte – preventivnu (odvraćanje potencijalnih učinilaca), kaznenu (kazna zbog učinjenog prestupa) i satisfakcionu (zadovoljenje žrtava, naknada štete).[1]

O međunarodnopravnim normama se može govoriti od nastanka prvih država i prvih međudržavnih odnosa. Naravno te norme se razlikuju od današnih, ali ma koliko nesavršeno i nepotpuno bilo, ipak je to međunarodno pravo, preteča ovog današnjeg. U tom kontekstu govoreći, ono što danas nazivamo međunarodnim krivičnim delima, takođe postoji veoma dugo. Tako kroz istoriju imamo primere prakse kažnjavanja za nepoštovanje međunarodnopravnih normi, počevši od antičkih Grka i Persijanaca, preko Kineza, pa sve do srednjovekovne Engleske i čuvenog suđenja Vilijamu Volasu[2], koji je prema presudi, vodio rat istrebljenja. Za sve pomenute situacije je zajedničko to da je u njima po pravilu suđeno na osnovu međunarodnog običajnog prava, odnosno na osnovu domaćih propisa koji su osnov imali u međunarodnom običajnom pravu. Dakle, tada, opšte uzev, još uvek nisu postojali pisani dokumenti (međunarodni ugovori) koji bi izričito predvideli odgovarajuća međunarodna krivična dela i sankcije za njih.[3] Tek u XX veku se najpre nazire (posle I svetskog rata) potreba društva za klasifikovanjem i preciznim određivanjem istih na globalnom nivou, a kasnije i sprovodi u delo (posle II svetskog rata). Iako je bilo predloga da se i posle I svetskog rata ustanovi međunarodni krivični tribunal, do toga nije došlo, jer se SAD nisu usaglasile sa predlogom. Međutim, posle II svetskog rata i nezapamćenih zločina, koji do tada nisu bili zabranjeni pozitivnim međunarodnim pravom, bilo je jasno da se stvari moraju menjati iz korena. Tako se najpre obrazuje Međunarodni vojni tribunal[4], ne bi li sudio nacistima za, do tada, neviđene zločine. Njegov značaj je veliki, jer će na osnovu njegovog Statuta, u sledećim godinama biti donete Konvencije koje će definisati međunarodna krivična dela, a kasnije dovesti i do stvaranja stalnog Međunarodnog krivičnog suda.[5]

Uobičajeno je da se međunarodna krivična dela svrstavaju u ona u širem i u ona u užem smislu. U nadležnosti Međunarodnog krivičnog suda su isključivo krivična dela u užem smislu i to su: genocid, ratni zločini, zločini protiv čovečnosti i zločini protiv mira[6] (agresija).[7] Često se u medijima, a naročito kod običnih ljudi, ovi krivična dela mešaju, te ću u nastavku rada podrobnije objasniti razliku između međunarodnih krivičnih dela u užem smislu.

Zločin genocida se smatra najtežim međunarodnim krivičnim delom, takozvani „zločin nad zločinima“. Iako je kao pojava poznat otkada postoji čovečanstvo, kao krivično delo u međunarodnom i unutrašnjem krivičnom pravu pojedinih zemalja, javlja se tek, pre neštvo više od pola veka.[8] U međunarodnom pravu, definisan je Konvencijom o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida iz 1948. godine. Konvencija određuje genocid kao međunarodno krivično delo, bez obzira da li je izvršen za vreme rata ili mira, koje se sastoji u namernom „delimičnom ili potpunom uništenju jedne nacionalne, etničke, rasne ili verske grupe kao takve“.[9] Opšte je prihvaćen stav da genocid predstavlja zločin koji se zasniva na ius cogens normi i da njegovo suzbijanje i kažnjavanje predstavlja obavezu erga omnes.[10] Radnje izvršenja genocida su limitativno određene i obuhvataju: ubistvo članova grupe, tešku povredu fizičkog i mentalnog integriteta članova grupe, namerno podvrgavanje grupe životnim uslovima koji treba da dovedu do njenog potpunog ili delimičnog fizičkog uništenja, mere uperene na sprečavanje rađanja u okviru grupe i prinudno premeštanje dece iz jedne grupe u drugu. Konvencija u članu VI predviđa nadležnost sudova države na čijoj je teritoriji genocid izvršen ili nadležnost Međunarodnog krivičnog suda za one države koje su ratifikovale Rimski statut. Karakteristično za zločin genocida je neophodnost postojanja subjektivnog elementa, odnosno namera da se uništi nacionalna, etnička, rasna ili verska grupa kao takva (genocidna namera). Subjektivni element je ono po čemu se genocid razlikuje od ostalih međunarodnih krivičnih dela u užem smislu, sa kojima deli suštinski isti objektivni element. Razlikuju se četiri elementa genocidne namere: 1) stepen namere, 2) uništenje, 3) nacionalna , etnička, rasna ili verska grupa, 4) u celini ili delimično. Stepen namere se nalazi u vrhu kažnjivih mentalnih stanja. On isključuje culpa, dolus eventualis (nebriga) ili nehat.[11] . Zločin genocida je jedinstven zbog postojanja elementa dolus specialis.[12] Po članu II Konvencije, izraz „da se uništi“ označava materijalnu (fizičku i biološku) vrstu genocida. Na fizički genocid odnose se radnje ubistva, teške povrede fizičkog i mentalnog integriteta i podvrgavanje grupe životnim uslovima koji dovode do njenog uništenja, dok biološki genocid podrazumeva mere uperene na sprečavanje rađanja u okviru grupe i prinudno premeštanje dece iz jedne grupe u drugu. [13] Genocid postoji i kada je učinilac preduzeo samo jednu radnju u odnosu na jedno lice, ukoliko je to učinio u nameri potpunog ili delimičnog uništenja neke od pomenutih grupa. Razlika u odnosu na etničko čišćenje je upravo u nameri, da se stanovništvo (koje pripada jednoj od četiri grupe), delimično ili u potpunosti uništi, dok je kod etničkog čišćenja akcenat samo na raseljavanju stanovništva na drugu teritoriju. Genocid se može vršiti i za vreme mira, pa se po tome razlikuje od ratnih zločina. Krivično gonjenje za genocid, kao i izvršenje izrečene kazne, ne zastarevaju.[14] Naš Krivični zakonik reguliše ovo pitanje članom 370.

Ratni zločini se u međunarodnom pravu počinju konstituisati statutima Me]unarodnih vojnih tribunala u Nirnbergu (1946) i Tokiju (1948). Statut Vojnog tribunala u Nirnbergu u članu VI navodi kao ratne zločine „povrede zakona i običaja rata“. Dalja etapa razvoja ratnih zločina se razvijala u tri ciklusa. Prvo je ovo pitanje regulisano donošenjem četiri Ženevske konvencije o zaštiti žrtava oružanih sukoba 1949. godine, koje proširuju krug zaštićenih lica i proširuju nadležnost Konvencija i na unutrašnje oružane sukobe. Ugovornice Konvencija su se obavezale da predvide krivične sankcije u nacionalnim zakonodavstvima za teška kršenja Konvencija. Dokumenti koji su još podrobnije precizirali ovu materiju su i dva dopunska Protokola iz 1977. godine. Veoma je bitna i uloga Komisije za međunarodno pravo Ujedinjenih nacija u razvoju i definisanju ratnih zločina, kao i statuti Međunarodnog krivičnog suda i ad hoc tribunala za Jugoslaviju i Ruandu. Nijedan od formalnih izvora međunarodnog krivičnog prava ne sadrži opštu definiciju ratnih zločina. Sam izraz „ratni zločini“ se koristi u širokom i nepreciznom smislu, a njime se obuhvataju kršenja pravila ratovanja, teška kršenja utvrđena Ženevskim konvencijama i Protokolima uz nju, kategorija „povreda zakona i običaja rata“ koju koristi tribunal za bivšu SFRJ i „izuzetno“ ozbiljni ratni zločini koju koristi Komisija za međunarodno pravo. U Statutu Međunarodnog krivičnog suda izraz „ratni zločini“ se koristi u članu VIII kao generički izraz koji obuhvata četiri grupe zločina. U prvu grupu ulaze teška kršenja Ženevskih Konvencija iz 1949. Drugu grupu čine druga ozbiljna kršenja zakona i običaja rata primenljivih u međunarodnim oružanim sukobima. Obuhvata dvadeset i šest zabranjenih radnji[15] koje se tiču zabranjenih metoda i sredstava ratovanja.[16] Ozbiljne povrede člana III zajedničkog za sve četiri Ženevske Konvencije, čine treću grupu zločina po Rimskom Statutu, dok četvrtu grupu zločina čine „ostala ozbiljna kršenja zakona i običaja primenljivih u oružanim sukobima nemeđunarodnog karaktera“. Za razliku od prve dve grupe, treća i četvrta grupa zločina se primenjuje samo u nemeđunarodnim oružanim sukobima. Što se subjektivnog elementa ratnih zločina tiče, na osnovu formulacija materijalnog elementa moglo bi se reći da, po pravilu, podrazumeva umišljaj (dolus). Takvo tumačenje, iako postavlja visok standard subjektivnog elementa, jer isključuje dolus eventualis, uklapa se u opštu odredbu Rimskog statuta o mentalnom elementu (član XXX) koja ne predviđa eventualni umišljaj ni svesni nehat. Međutim, stvar nije definisana i sve ostaje na praksi Suda, ne bi li pitanje subjektivnog elementa bilo kristalizovano.[17] Naš KZ pitanje ratnih zločina reguliše u članovima 372, 373 i 374.

Zločini protiv čovečnosti je definisao Statut Vojnog tribunala u Nirnbergu. Do tada, ovi zločini nisu bili poznati ni jednom zakonodavstvu u svetu. Posle donošenja Rimskog statuta, postoji i obaveza za zemlje potpisnice da u svoje nacionalne Krivične zakone definišu ovo teško delo. Tako je u Srbiji, donošenjem novog KZ-a, ustanovljenje delo zločina protiv čovečnosti u članu 371.  Materijalni element bića zločina protiv čovečnosti obuhvata široku listu radnja. Rimski statutu u članu VII navodi sledeće radnje: ubistvo, istrebljenje, porobljavanje, deportacija ili prisilno premeštanje stanovništva, zatvaranje i drugi oblici lišavanja slobode, mučenje, silovanje, seksualno ropstvo, nasilna trudnoća, tortura, sterilizacija, progon bilo koje grupe ili zajednice na političkoj, verskoj, rasnoj, nacionalnoj, etničkoj, kulturnoji polnoj osnovi, zločin aparthejda.[18] Treba naglasiti da krivično delo postoji onda kada je preduzeta bilo koja od navedenih radnji , pod uslovom da predstavlja deo sistematskog ili šireg napada na civilno stanovništvo.[19] Razlika između zločina protiv čovečnosti i zločina genocida je što se u prvom slučaju ne zahteva genocidna namera, a razlikuju se i u pogledu zaštitnog objekta, gde se kod zločina protiv čovečnosti štite individualna dobra, dok je kod genocida objekt krivičnopravne zaštite egzistencija grupe ljudi određenih kroz pripadnost naciji, rasi, veri ili etničkom poreklu, tj. objekt zaštite jeste opšte, nadindividualno dobro.[20] Materijalni element zločina protiv čovečnosti se delom poklapa sa materijalnim elementom ratnih zločina i zločina genocida, tako da subjektivni element čini osnov razlikovanja. U odnosu na sastavne elemente ili radnje zločina subjektivni element podrazumeva umišljaj (dolus) uključujući kod nekih zločina i dolus eventualis. Diskriminatorna namera, opšta ili posebna, traži, međutim, i specijalnu nameru (dolus specialis) kao dodatni, kvalifikatorni subjektivni element.

Postavlja se pitanje da li je ovo maksimum u zaštiti ljudi od sebe samih, da li je ovaj sistem funkcionisanja savršen? Naravno da nije, svet iz minuta u minut evoluira, a sa njim i pravo kao i sistemi zaštite ljudi na međunarodnom nivou. Jedno je sigurno, pravda mora biti slepa, tj. sistem međunarodne zaštite mora biti objektivan i jednak prema svima. Bez obzira na sve nedaće i izazove kojima čovečanstvo vremenom podleže, još su stari Rimljani uočili jedno pravilo, koje će važiti dokle je sveta i ljudi: Fiat justitia et pereat mundus.[21]


Literatura:

Zoran Stojanović, Međunarodno krivično pravo, Pravna knjiga, Beograd, 2012.

Milenko  Kreća, Međunarodno javno pravo, Pravni fakultet, Beograd, 2013.

Jovan Ćirić (ur.), Haški tribunal između prava i politike, Institut za uporedno pravo, Beograd, 2013.

www.tuzilastvorz.org.rs

www.bgcentar.org.rs

http://www.minoritycentre.org


[1] Boris Krivokapić, “Nešto drugačiji pogled na međunarodne krivične sudove”, u: Jovan Ćirić (ur.), Haški tribunal između prava i politike,Institut za uporedno pravo, Beograd, 2013. str. 7

[2] Prema ovom događaju snimljen film “Hrabro srce”, sa Mel Gibsonom u glavnoj ulozi.

[3] Boris Krivokapić, “Nešto drugačiji pogled na međunarodne krivične sudove”, u: Jovan Ćirić (ur.), Haški tribunal između prava i politike,Institut za uporedno pravo, Beograd, 2013. str. 10

[4] Suđenje održano u gradu Nirnbergu od 20. Novembra 1945.. do 1.oktobra 1946.

[5] Ratifikacija međunarodnog ugovora o ustanovljavanju Međunarodnog krivičnog suda otpočeta 1998, da bi 2002 stupio na snagu Statut (Rimski statut). Statut direktno u nadležnost suda stavlja krivična dela genocida, zločina protiv čovečnosti i ratnih zločina. Statut dostupan na adresi http://minoritycentre.org/library/rimski-statut-me%C4%91unarodnog-krivi%C4%8Dnog-suda, pristupljeno marta 2014.

[6] Ovo delo još uvek nije  definisano, tako da se očekuje da Rimski statut bude dopunjen definicijom ovog međunarodnog krivičnog dela sa kojom bi se usaglasile sve države potpisnice Stauta i kako bi ono postalo deo stvarne nadležnosti Međunarodnog krivičnog suda.

[7] Zoran Stojanović, Međunarodno krivično pravo, Pravna knjiga, Beograd, 2012. str.  91.

[8] Ibid.

[9] Član II Konvencije, dostupan na stranici www.bgcentar.org.rs pristupljeno marta 2014.

[10] Zoran Stojanović, Međunarodno krivično pravo, Pravna  knjiga, Beograd, 2012. str. 91.

[11] Milenko  Kreća, Međunarodno javno pravo, Pravni fakultet, Beograd, 2013. str. 680.

[12] Posebna namera

[13] Milenko  Kreća, Međunarodno javno pravo, Pravni fakultet, Beograd, 2013. str. 680.

[14] Prema Konvenciji o nezastarevanju  ratnih zločina i zločina protiv čovečnosti iz 1968. godine, dostupne na stranici   http://www.tuzilastvorz.org.rs/html_trz/PROPISI/konvencija_nezastarevanje_lat.pdf , pristupljeno marta 2014.

[15] Među njima nije i upotreba nuklearnog oružja

[16] Milenko  Kreća, Međunarodno javno pravo, Pravni fakultet, Beograd, 2013. str. 672.

[17] Ibid.

[18] Ibid.

[19] Zoran Stojanović, Međunarodno krivično pravo, Pravna knjiga, Beograd, 2012. str. 109.

[20] Ibid.

[21] Neka bude pravde, pa makar propao svet.
[/av_textblock]

[av_social_share title=’Share this entry’ style=” buttons=” share_facebook=” share_twitter=” share_pinterest=” share_gplus=” share_reddit=” share_linkedin=” share_tumblr=” share_vk=” share_mail=”][/av_social_share]