Proces revizije finansijskih izvještaja

[av_heading heading=’Proces revizije finansijskih izveštaja’ tag=’h3′ style=” size=” subheading_active=” subheading_size=’15’ padding=’10’ color=” custom_font=”][/av_heading]

[av_textblock size=” font_color=” color=”]

Autor: Aleksandra Novičić

Reviziju sproveo: Ivan Stefanović

[/av_textblock]

[av_textblock size=” font_color=” color=”]

Revizija predstavlja proces objektivnog pribavljanja i ocjenjivanja dokaza ,koji povezuju ekonomske događaje sa unaprijed definisanim kriterijumima, a koja ima za cilj informisanje zainteresovanih korisnika o krajnjem dijelu procesa. Revizija finansijskih izvještaja se sastoji u tome da krajnje korisnike finansijskih izvještaja uvjeri da ne odstupaju od definisanih Međunarodnih računovodstvenih standarda i Opšte prihvaćenih standarda revizije.

Proces revizije finansijskih izvještaja sesastoji od nekoliko faza:[1]

  1. prihvatanje revizorskog angažmana;
  2. planiranje procesa revizije;
  3. obavljanje revizorskih provjera;i
  4. izvještavanje o nalazima revizije.

Prihvatanje revizorskog angažmana

U ovoj fazi revizorske firme ostvaruju poslovne kontakte sa klijentima. One imaju razvijene politike i procedure uspostavljanja odnosa sa potencijalnim klijentom, kao i zadržavanje postojećih. Prije nego što stupi u kontakt sa klijentom revizorska firma mora imati osnovne informacije na osnovu kojih odonsi odluku: stupiti ili ne u kontakt s klijentom.

Tri faktora utiču na revizorovu odluku i to:[2]

  1. nezavisnost revizora u odnosu na klijenta;
  2. procjena integriteta menadžmenta;
  3. ocjena vlastitih mogućnosti za obavljanje revizije.

 Kontakt potencijalnog klijenta i revizora ostvaruje se pismom o angažmanu koji upućuje revizor. Pismo ima za cilj da minimizira nesporazume određivanjem stepena revizorske odgovornosti, obezbijedi pisane potvrde o prihvatanju postavki, područja revizije i forme izvještavanja i razjasni stepen posebnih obaveza klijenta, direktora i revizora. Ukoliko je pismo o angažmanu prihvaćeno od strane klijenta i od strane revizora,može početi planiranje procesa revizije što čini drugu fazu u procesu revizije finansijskih izvještaja.

 Planiranje procesa revizije

 Prihvatanjem pisma o angažmanu slijedi podfaza – revizor mora upoznati svog klijenta. Revizorovo znanje se mora sastojati iz informacija o vrstu djelatnosti koju klijent obavlja, asortimanu proizvoda i usluga, strukturi kapitala, karakteristikama i strukturi proizvodnje, kanalima distribucije i slično. Pored internih faktora, revizor mora istraživati kakav je uticaj opštih ekonomskih uslova na poslovanje, uticaj cijena, uticaj državnih propisa, bržina promjene tehnologija, računovodstvenu praksu, najnovije trendove iz klijentove djelatnosti i slično.

Analitičke procedure imaju za cilj da na minimum svedu rizik revizije i optimizuju rad revizije. Ove procedure su osnov planiranja revizije. Sa analitičkim procedurama potrebno je da revizor poznaje zakonski i pravni ambijent klijenta i djelatnosti, što je moguće ostvariti obilaskom klijenta. Obilazak klijenta pruža revizorima informacije iz prve ruke o tipovima i metodama interne kontrole koji se koriste kod prijema sirovina i materijala, proizvodnih postupcima, tehnologiji i slično. Obilaskom revizor stiće vizuelnu sliku o klijentovom poslovanju.

Na osnovu saznanja o klijentu,revizor pravi strategiju kojom su definisane radnje koje se sprovode. Strategija je sadržana u planu. Plan pravi revizor koji obezbjedjuje usmjeravanje pažnje na odgovarajuće oblasti revizije, identifikaciju područja gdje se očekuju potencijalni problemi i u cjelini obavljanje poslova revizije na ekspeditivan način.

Plan treba da sadrži sledeće elemente:[1]

  1. broj revizorskog osoblja;
  2. procjena materijalnosti i rizik revizije;
  3. kritične oblasti revizije;
  4. utvrđivanje povezanih lica;
  5. preliminarne analitičke postupke;i
  6. procjenu troškova za izvođenje revizije.

 Obavljanje revizorskih provjera

 Sprovodjenjem plana počinje proces revizije. Revizorske aktivnosti zavise od klijenta do klijenta. Osnovni koraci u početku jesu izvodjenje kontrolnih testova, vrednovanje rezultata tih testova i sprovođenje suštinskih testova.

U ocjenu pouzdanosti internih kontrola revizori posmatraju transakcijekao što su: prodaja, kupovina, proizvodnja, naplata, finansiranje i slično. Revizori u posmatranju transakcija opisuju sistem u radnim papirima. Mogu se objašnjavati putem dijagrama, upitnika ili najjednostavnije riječima.

Inernom kontrolomse mora  ispitati da li se mogu otkriti ili ispraviti materijalne greške. Na taj način pravi se ocjena rizika. Ako je procjena revizora da je interna kontrola slaba i da postoji velika mogućnost da greška neće biti otkrivena, onda je visok rizik kontrole i revizori se ne mogu osloniti na internu kontrolu. U takvim situacija koriste se suštinski testovi da bise rizik smanjio na najmanju moguću visinu. Međutim, ukoliko se procijeni da je sistem interne kontrole efikasan, revizor odlučuje koje će rečunovodstvene kontrole izvršiti. Testovi se najčešće vrše na osnovu uzorka. Kada se testovi kontrole kompletiraju, ispituje se rizik kontrole bazira na rezulatatima testova. Na osnovu ovih rizika sprovode se suštinski testovi ukoliko je visok rizik. Ovi testovi su testovi bilansiranja računa i transakcija dizajnirani da otkriju materijalno pogrešne zaključke.

Ključna stvar u samom sprovođenju revizije jeste koordinacija izmedju klijenta i revizora. Revizor sa osobljem utvrđuje datum završetka revizije, finalizira radne papire i njihov raspored, kako bi se na vrijeme kompletirao izvještaj.

Izvještavanje o nalazima revizije

 Formiranje mišljenja revizora zavisi od nalaza sadržanog u radnim papirima. Radni papiri se kreiraju da bi olakšali manipulaciju podacima, smanjili prostor za čuvanje i brže procesiranje podataka. Mišljenje revizora sadržano je u revizorskom izvještaju. Njime se praktično sintetizira cjelokupan rad revizije i rezultat izvršene revizije.

Izvještaj o reviziji ima tri dijela. Prvi dio je uvod, u kojem se jasno vidi koji su finansijski izvještaji pregledani i da revizor ima obavezu da da svoje mišljenje o njima. Drugi dio opisuje planiranje i prirodu revizije. Na kraju, treći dio predstavlja mišljenje revizora.

Kompletan proces revizije finansijskih izvještaja ima svoj krajni proizvod a to je izvještaj. Ukoliko revizor da negativno mišljenje o stanju klijenta to je signal da klijent mora mijenjati neka pravila u svom poslovanju, a ako je nalaz pozitivan , klijent ima uvid da mora raditi što bolje u narednom periodu. Proces revizije finansijskih izvještaja je skup, nejednostavan ali i krajnje koristan proces koji daje jasnu sliku svim zainteresovanim korisnima o poslovanju organizacionih jedinica.

Literatura:

[1]    Milojević D.,Revizija finansijskih izvještaja, FTB Beograd BBA Beograd,2006,str.123

[2]    Andrić,Krsmanović,Jakšić,Revizija-teorija i praksa,Proleter AD Bečej,2004,str.195

[3]    Andrić,Krsmanović,Jakšić,Revizija-teorija i praksa,Proleter AD Bečej,2004,str.205


[/av_textblock]

[av_social_share title=’Share this entry’ style=” buttons=” share_facebook=” share_twitter=” share_pinterest=” share_gplus=” share_reddit=” share_linkedin=” share_tumblr=” share_vk=” share_mail=”][/av_social_share]