Razlozi za određivanje pritvora u istrazi

[av_heading heading=’Razlozi za određivanje pritvora u istrazi’ tag=’h3′ style=” size=” subheading_active=” subheading_size=’15’ padding=’10’ color=” custom_font=”][/av_heading]

[av_textblock size=” font_color=” color=”]

Priredila: Vladana Kostić

Autor: Milica Vidić

Generacija: 2015/2016

[/av_textblock]

[av_textblock size=” font_color=” color=”]

Sloboda je imanentna svakom ljudskom biću. Ona je prirodno stanje svakog čoveka i podrazumeva širok spektar Ustavom i zakonom priznatih prava. Od prava na promenu mesta na kome se neko nalazi, tzv. sloboda kretanja, preko prava na slobodno izražavanje mišljenja, pa sve do prava na slobodu izbora. Sloboda je značaj vrhunske vrednosti dobila u revolucijama koje su počele krajem 18. veka i trajale čitav 19. vek. I pre toga su se ljudi kroz razne bune i ustanke borili protiv preteranog ograničenja slobode, ali je svoj trenutak slave ona dobila u krilatici Francuske revolucije Sloboda, jednakost, bratstvo. Naravno, sloboda ne može biti neograničena. Sloboda jednog čoveka, ograničena je slobodom drugog, a sve ostalo predstavljalo bi njenu zloupotrebu. Upravo zbog značaja koji je u tim vremenima sloboda stekla (pre svega se misli na slobodu kretanja), njeno oduzimanje je posmatrano kao kazna. Otuda je kazna zatvora počela da dobija svoju širu primenu. Pre toga, zatvaranje u tamnice je predstavljalo meru kojom je obezbeđivano izvršenje kazni, najpre smrtne kazne. I danas postoje različite vrste lišenja slobode. Neka od njih predstavljaju mere procesne prinude, neka su mere bezbednosti, a na kraju dolazi i ono najteže lišenje slobode, a to je kazna zatvora. Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda taksativno su nabrojani slučajevi u kojima je dopušteno lišenje slobode: izvršenje kazne zatvora, hapšenje, pritvaranje radi izvršenja sudskog naloga ili u krivičnom postupku, sprečavanje zaraznih bolesti, oduzimanje slobode licima sa duševnim smetnjama, alkoholičarima, narkomanskim zavisnicima, skitnicama, zbog nezakonitog ulaska u zemlju, proterivanja, izručenja. Što se mera procesne prinude tiče, one su nabrojane u Zakoniku o krivičnom postupku i to su poziv, dovođenje, zabrana prilaženja, sastajanja ili komuniciranja sa određenim licem i posećivanja određenih mesta, zabrana napuštanja boravišta, jemstvo, zabrana napuštanja stana, pritvor. Sa zabranom napuštanja boravišta može se kombinovati i privremeno oduzimanje vozačke dozole. Osim poziva, svaka od ovih mera na izvestan način je usmerena na ograničenje slobode kretanja. Njihova osnovna svrha jeste obezbeđenje prisustva okrivljenog i nesmetano vođenje krivičnog postupka. Među ovim merama najdrastičnije ograničenje slobode predstavlja pritvor i upravo zato je on jednim delom regulisan samim Ustavom Srbije.
Ustavom Srbije je predviđeno da lice za koje postoji osnovana sumnja da je učinilo krivično delo može biti pritvoreno samo na osnovu odluke suda, ako je pritvaranje neophodno radi vođenja krivičnog postupka. Sam ZKP propisuje pritvor kao poslednju meru procense prinude i rukovodeći se ustavnim pravilom, predviđa da pritvor treba primeniti tek ukoliko se svrha pritvora ne može ostvariti nekom drugom merom. Istim članom Ustava, predviđeno je i da ako lice nije saslušano prilikom donošenja odluke o pritvoru ili ako odluka o pritvoru nije izvršena neposredno po donošenju, pritvoreno lice mora u roku od 48 časova od lišenja slobode da bude izvedeno pred nadležni sud, koji potom ponovo odlučuje o pritvoru.
Pismeno i obrazloženo rešenje suda o pritvoru uručuje se pritvoreniku najkasnije 12 časova od pritvaranja. Odluku o žalbi na pritvor sud donosi i dostavlja pritvoreniku u roku od 48 časova. Narednim članom je propisano da trajanje pritvora sud svodi na najkraće neophodno vreme, imajući u vidu razloge pritvora. Pritvor određen odlukom prvostepenog suda traje u istrazi najduže tri meseca, a viši sud ga može, u skladu sa zakonom, produžiti na još tri meseca. Ako do isteka ovog vremena ne bude podignuta optužnica, okrivljeni se pušta na slobodu.
Posle podizanja optužnice trajanje pritvora sud svodi na najkraće neophodno vreme, u skladu sa zakonom.
Pritvorenik se pušta da se brani sa slobode čim prestanu razlozi zbog kojih je pritvor bio određen. Ovo ukazuje da je kod određivanja pritvora veoma bitno načelo proporcionalnosti.
Sva ova pravila morala su biti predviđena Ustavom jer je pritvor ograničenje slobode koje se primenjuje na lice u pogledu koga postoji pretpostavka nevinosti, odnosno čiju krivicu ili razloge za izricanje mere bezbednosti sud tek treba da utvrdi. U tom pogledu neophodno je pronaći balans između potrebe da se obezbedi prisustvo okrivljenog kako u istrazi, tako i na glavnom pretresu, a sa druge strane da se ne ograničava preterano sloboda lica čija krivica nije dokazana. Dakle, sa jedne strane prisustvo okrivljenog je neophodna procesna pretpostavka da bi se mogao održati glavni pretres, jer je suđenje u odsustvu optuženog izuzetak, a i notorna je činjenica da je procesna disciplina koja se odnosi na prisustvo stranaka najbolja u pritvorskim predmetima. Sa druge strane, ograničava se sloboda licu za koje važi pretpostavka nevinosti. Otuda rok u celom krivičnom procesnom pravu naveći značaj ima kada je u pitanju pritvor. On se ne samo ZKP-om, već i Ustavom ograničava na ono vreme za koje postoji pretpostavka da je dovoljno da bi se svrha pritvora ostvarila, a da se sloboda okrivljenog preterano ne ograničava. Zbog toga što predstavlja veliko zadiranje u prava građana, pritvor može odrediti samo sud u odgovarajućem fukncionalnom obliku, a svi organi koji postupaju u predmetu u vezi sa kojim je pritvor određen, dužni su da postupaju hitno.
Novim ZKP-om donekle su izmenjeni uslovi za određivanje pritvora. Međutim, onaj osnovni uslov je isti i tiče se procesno relevantnog stepena sumnje koji kada postoji, moguće je odrediti pritvor. Kada je reč o istrazi, sud je u ovoj fazi postupka prvi put u stanju da ceni kvalitet sumnje upravo prilikom određivanja pritvora, jer se istraga pokreće naredbom javnog tužioca, a sud nema mogućnosti preispitivanja osnovanosti naredbe. Tako, ukoliko postoji osnovana sumnja da je lice izvršilo krivično delo, moguće je odrediti pritvor ako pored toga postoji neki od opciono postavljenih uslova. Prvi od opciono postavljenih uslova za određivanje pritvora postoji ako se lice krije ili nije moguće utvrditi njegovu istovetnost ili u svojstvu optuženog očigledno izbegava da dođe na glavni pretres ili ako postoje druge okolnosti koje ukazuju na opasnost od bekstva. Ako nije moguće utvrditi istovetnost lica, potrebno je da je to objektivno, a ne posledica delatnosti okrivljenog, jer bi njegove radnje u tom pravcu predstavljale radnje skrivanja, a pritvor zbog utvrđivanja istovetnosi može trajati samo dok se istovetnos ne utvrdi. ZKP-om iz 2001. poseban uslov za određivanje pritvora je bio slučaj kada lice u svojstvu optuženog koji je jednom uredno pozvan, očigledno izbegava da dođe na glavni pretres. Čini se da je prema tom rešenju uslov za određivanje pritvora bio blaže postavljen, a to je bio i samostalan uslov, a sada je regulisan zajedno sa ostalim razlozima koji se odnose na izbegavanje pojavljivanja okrivljenog pred organom postupka. Skrivanje znači da okrivljeni treba da zna da nadležni državni organi preduzimaju određene radnje propisane zakonom ili da vode istragu protiv njega kao osumnjičenog lica, a da on preduzima određene radnje kako bi izbegao prijem poziva, odnosno kako ne bi bio pronađen od nadležnih organa. Ovim osnovom za određivanje pritvora obezbeđuje se prisustvo okrivljenog, odnosno, procesna pretpostavka za suđenje, a i sprečavaju se druge negativne posledice nepojavljivanja okrivljenog pred sudom. Često okrivljeni na taj način želi da svojim nepojavljivanjem dovede do odugovlačenja i zastarelosti postupka. Pravo na suđenje u razumnom roku je, kako pravo samog okrivljenog, tako i oštećenog, ali je za to zainteresovano čitavo društvo, jer se radi o krivičnim delima koja po pravilu ugrožavaju neki opšti, širi interes. Treba uzeti u obzir da za određivanje pritvora po ovom osnovu nije dovoljno da postoji apstraktna opasnost od bekstva, a moglo bi se uzeti u obzir da ona postoji uvek kada neko lice učini krivično delo i prema njemu otpočne krivični postupak, jer želi da izbegne kaznu. Za postojanje ovog osnova za određivanje pritvora potrebno je postojanje konkretnih okolnosti koje ukazuju na opasnost od bekstva.
Drugi razlog zbog koga se može odrediti pritvor odnosi se na tzv. koluzionu opasnost, odnosno određuje se u slučaju da postoje okolnosti koje ukazuju da će lice za koje postoji osnovana sumnja da je izvršilo krivično delo, uništiti, sakriti, izmeniti ili falsifikovati dokaze ili tragove krivičnog dela ili ako osobite okolnosti ukazuju da će ometati postupak uticanjem na svedoke, saučesnike ili prikrivače. ZKP iz 2001. je i ometanje postupka uticanjem na veštake predviđao kao razlog za određivanje pritvora. I ne samo da se na taj način može ometati postupak, već ne postoji dovoljno dobar razlog da se to više ne predvidi u odredbama novog ZKP. Naročito treba uzeti u obzir značaj koji veštačenje ima za otkrivanje određenih vrsta, obično najtežih krivičnih dela i njihovih učinilaca, kao i to da procesni subjekti ne poseduju dovoljno znanja iz određenih oblasti da bi bez veštaka mogli da sa izvesnošću utvrde činjenično stanje. Sa druge strane, novi ZKP pravi i razliku u pogledu okolnosti koje se zahtevaju da bi se na osnovu ove odredbe mogao odrediti pritvor. Kada je u pitanju uništenje, skrivanje, izmena ili falsifikovanje dokaza ili tragova krivičnog dela, dovoljno je da postoje okolnosti koje na to ukazuju. A kada je u pitanju ometanje postupka uticanjem na svedoke, saučesnike i prikrivače, potrebno je da postoje osobite okolnosti koje ukazuju da bi tim uticanjem mogao da se ometa krivični postupak. Taj je razlog storže postavljen i zahteva se da postoji neki veći stepen izvesnosti da će okrivljeni na taj način ometati postupak. Na kvalitet uticanja mogu ukazivati činjenice iz dotadašnjeg života okrivljenog, ispoljenog odnosa prema licima oštećenim krivičnim delom, značaja delatnosti okrivljenog u okviru radnji koje su opisane kao radnje krivičnog dela prema ostalim licima koja će biti saslušana u krivičnom postupku. Sigurno je zakonodavac hteo da sud i tužilaštvo prvo uputi na meru zabrane prilaženja, sastajanja ili komuniciranja sa određenim licem i posećivanje određenih mesta, koja se može odrediti već ako postoje okolnosti koje ukazuju bi okrivljeni mogao ometati postupak uticanjem na oštećenog, svedoke, saučesnike ili prikrivače. Dakle, za određivanje te mere potreban je jedan niži stepen izvesnosti u pogledu ovih razloga zbog kojih se ona određuje, tako da zakonodavac govori o tome da bi okrivljeni mogao da ometa postupak, a ne i da će na taj način ometati postupak, a ne zahteva ni osobite okolnosti. To je i logično s obzirom na činjenicu da ta mera u daleko manjoj meri ograničava slobodu okrivljenog, a opet omogućava da se svrha pritvora, odnosno obezbeđenje dokaza, ostvari na manje represivan način. Međutim, ni tom merom nisu obuhvaćeni veštaci, ali jeste oštećeni, na koga uticanje nije razlog za određivanje pritvora. Ali, valjalo bi uzeti u obzir da se prema okrivljenom može odrediti teža mera u slučaju da ovu meru iz člana 197 prekrši. Mere koje su predviđene kao teže su jemstvo i pritvor. Inače, ovaj osnov za određivanje pritvora traje dok se ne prikupe dokazi, a to znači najčešće do završetka istrage, ali se pritvor i posle završetka istrage može produžiti po ovom osnovu, a to će biti slučaj kada još uvek nisu saslušani svi svedoci, na ranije saslušanog svedoka se vrši pritisak u pravcu promene iskaza itd. U svakom slučaju, pritvor po ovom osnovu ne može trajati nakon donošenja prvostepene presude.
Stav 3 člana 211 ZKP kaže da se privor može odrediti ako postoje osobite okolnosti koje ukazuju da će okrivljeni u kratkom vremenskom periodu ponoviti krivično delo, dovršiti pokušano ili učiniti krivično delo kojim preti. Mera iz člana 197 ZKP kaže da je sud može odrediti ako postoje okolnosti koje ukazuju da bi okrivljeni mogao da ponovi krivično delo, dovrši pokušano ili učini ono kojim preti. Kada je u pitanju ta mera koja je svakako blaža nego pritvor, kratak vremenski period se ne spominje kao uslov za njeno određivanje. On se nije spominjao ni u ranijem ZKP čak ni za određivanje pritvora, već su bile dovoljne samo osobite okolnosti. Razlog za ovakvo definisanje ovog uslova leži u nameri zakonodavca da sud u svakom slučaju u kojem je to moguće, umesto pritvora, izrekne neku blažu meru, pre svega meru zabrane prilaženja, sastajanja, komuniciranja sa određenim licima i posećivanja određenih mesta. U teoriji je ovo najosporavaniji osnov za određivanje pritvora, jer se ističe da se u obrazlaganju rešenja o određivanju pritvora može povrediti prepostavka nevinosti. Sporno je kako se može govoriti o opasnosti od ponavljanja dela u situaciji kada nije izvesno da je delo za koje se okrivljenom sudi uopšte izvršio. Ova primedba nije svojstvena samo ovom osnovu za određivanje pritvora. Posebno je pitanje tumačenja pravnog standarda kratak vremenski period, tj. otkad treba računati početak tog kratkog perioda, da li od momenta kada je učinjeno delo za koje se sudi okrivljenom, što bi moglo dovesti do toga da ovaj osnov za određivanje pritvora protekom vremena gubi na značaju, ili u odnosu na trenutak kada se pojavi mogućnost da okrivljeni ponovi ili dovrši delo. Pravilnije je ovo drugo. Uzima se da kratak vremenski period postoji kada je delo očekivano, a to se može zaključiti iz postojećih činjenica kao što su način života okrivljenog, okolnosti izvršenja radnji krivičnog dela, odnosa sa oštećenim, brojnosti ponovljenih radnji za koje postoji osnovana sumnja da ih je to lice već izvršilo, kao i svojstva ličnosti tog lica.
Ako je za krivično delo koje se okrivljenom stavlja na teret propisana kazna zatvora preko 10 godina, odnosno kazna zatvora preko 5 godina za krivično delo sa elementima nasilja ili mu je presudom prvostepenog suda izrečena kazna zatovra od 5 godina ili teža kazna, a način izvršenja ili težina posledice krivičnog dela su doveli do uznemirenja javnosti koje može ugroziti nesmetano i pravično vođenje krivičnog postupka, može se okrivljenom odrediti pritvor. Ovaj uslov je prilično široko postavljen, a ne zahtevaju se ni neki precizno određeni razlozi. ZKP iz 2001. predviđao je kao osnov za određivanje pritvora posebno ako je za krivično delo propisana kazna preko 10 godina zatvora i ako je to opravdano zbog posebno teških okolnosti dela, a posebno ako je prvostepeni sud izrekao kaznu zatvora 5 godina ili težu i ako je to opravdano zbog posebno teških okolnosti dela. Sada se pritvor može odrediti ne samo kada je izrečena nepravosnažna osuđujuća presuda na 5 godina zatvora ili težu kaznu, već i kada je zaprećena kazna 5 godina, ali se zahteva da je to krivično delo sa elementima nasilja. To je u potpunom skladu sa ovom odredbom koja omogućava određivanje pritvora zbog uznemirenja javnosti, jer je činjenica da ljude uvek više uzmeniri i izazove negativna osećanja krivično delo sa elementima nasilja, nego recimo imovinsko krivično delo. Sa druge strane, nije dovoljno ni uznemirenje samo po sebi, već je potrebno da se ono manifestuje u jednoj posledici, a to je mogućnost ugrožavanja nesmetanog i pravičnog vođenja krivičnog postupka. Stiče se utisak da se ovom odredbom ugrožavanje nesmetanog i pravičnog vođenja krivičnog postupka želi otkloniti time što bi se javnosti uputila poruka da je okrivljeni već kažnjen određivanjem pritvora i da se na taj način želi ublažiti pritisak javnosti. Treba uzeti u obzir da pritvor nije kazna, nego mera, iako laička javnost možda ni ne poima u potpunosti tu razliku. Ipak, ovaj osnov je ograničen samo na teža krivična dela ili bar na slučajeve u kojima je delo izazvalo teške posledice. Sudska praksa nastoji da ograniči primenu ovog osnova za određivanje pritvora, pa je u jednoj odluci navedeno da je sud u obavezi da tačno i određeno iznese kako uznemirenje javnosti može ugroziti nesmetano i pravično vođenje krivičnog postupka.
Pritvor je mera ultima racio karaktera i određuje se samo kada je se njegova svrha ne može ostvariti drugom merom. Zakonodavac je stavio organima postupka na raspolaganje više različitih mera za obezbeđenje prisustva okrivljenog i nesmetano vođenje krivičnog postupka, a pritvorske razloge definisao na precizniji način u odnosu na ranija zakonska rešenja. Sve to treba da ukaže na to da organi krivičnog postupka za pritvor treba da se opredeljuju retko i da svoje opredeljenje treba da zasnuju na precizno obrazloženim razlozima, što je logična posledica pritvora kao oblika lišenja slobode, jedne od najvećih vrednosti za čoveka.

1. Siniša Važić, Pritvor kao instrument kaznene politike, Kaznena politika kao instrument državne politike na kriminalitet, 2014
2. Biljana Sinanović, Pritvor-mera za obezbeđenje prisustva okrivljenog i nesmetano vođenje krivičnog postupka, Bilten Vrhovnog kasacionog suda, br. 2/2013
3. Aleksandar Trešnjev, Razlozi za određivanje pritvora prema novom Zakoniku o krivičnom postupku Republike Srbije, Savremene tendencije krivičnog prcesnog prava u Srbiji i regionalna krivičnoprocesna zakonodavsta, 2012
4. Ustav Republike Srbije, Službeni glasnik Republike Srbije, br. 98/2006
5. Zakonik o krivičnom postupku, Službeni glasnik Republike Srbije, 72/2011, 101/2011, 121/2012, 32/2013, 45/2013, 55/2014
6. Zakonik o krivičnom postupku, Službeni glasnik Republike Srbije, br. 70/2001, 68/2002, 58/2004, 85/2005, 115/2005, 85/2005 dr. zakon, 49/2007, 20/2009 dr. zakon, 72/2009

[/av_textblock]

[av_social_share title=’Share this entry’ style=” buttons=” share_facebook=” share_twitter=” share_pinterest=” share_gplus=” share_reddit=” share_linkedin=” share_tumblr=” share_vk=” share_mail=”][/av_social_share]