[av_heading tag=’h3′ padding=’10’ heading=’TTIP – Bauk nad Evropom?’ color=” style=” custom_font=” size=” subheading_active=” subheading_size=’15’ custom_class=”][/av_heading]
[av_textblock size=” font_color=” color=”]
Priredila: Sandra Dragović
Autor: Sanja Žarković
Generacija: 2015/2016
[/av_textblock]
[av_textblock size=” font_color=” color=”]
UVOD
Kada je procurila informacija da su pregovori o zaključivanju Transatlantskog sporazuma o trgovini i partnerstvu (u daljem tekstu TTIP) između SAD i EU u završnoj fazi[1], reakcije u evropskoj javnosti bile su burne i skoro jednodušno negativne( sa kulminacijom na njemačkim anti- TTIP protestima održanim krajem 2015. kojima je prisustvovalo oko dvesta hiljada ljudi). Nezadovoljstvo je na fonu zakulisnog karaktera vođenih pregovora sa čijim detaljima javnost nije upoznata, ali prije svega ubjeđenju da bi zaključivanje sporazuma značilo otvaranje vrata gaženjuljudskih prava i ekoloških standarda u Evropi, od strane razobručenog, i ni od koga kontrolisanog, kapitala oličenog u multinacionalnim korporacijama koje bi tako dobile priliku da diktiraju pravila igre (i života građana) u korist svog profita, i u svojoj moći se izdignu nad državama („malj neoliberalizma državi blagostanja u Evropi“).
Šta je tačno TTIP, koje su mu loše strane( jer se dobre iznose po pravilu paušalno i svode ne predviđani porast BDP-a kao što je inače slučaj sa sporazumima trgovinske prirode), biće riječi u tekstu koji slijedi( uz ograničenja da je i dalje veliki dio nacrta sporazuma držan u tajnosti).
Šta je TTIP?
„Iza leđa vašingtonskih eksperata i kreatora politika, predsjednik Barak Obama pribjegao je suptilnoj geopolitičkoj strategiji, koja će, ako bude uspješna, pružiti šansu Vašingtonu da globalnu američku hegemoniju proširi duboko u 21. vijek. Posle šest godina priprema vođenih u tajnosti, Bijela kuća objelodanila je niz inicijativa iza kojih se naziru obrisi trikontinentalne strategije“[2].
Iz ugla gledanja SAD, kao van svake sumnje, glavnog igrača i dobitnika pri raspodjeli ekonomskog „kolača“, TTIP predstavlja sastavni dio „ paketa“ koji čini još i TPP(sporazum o trans-pacifičkom partnerstvu), a koji imaju za cilj da neutralizuju uticaj dva glavna rivala SAD u borbi za svjetsku prevlast, Rusije i Kine, i evroazijsko dvorište drže pod kontrolom, obezbjeđujući sebi vodeću poziciju na teritoriji koja proizvodi gotovo dvije trećine svjetskog BDP i ostvaruje tri četvrtine svjetske trgovine.
TPP SAD je zaključila sa 11 pacifičkih zemalja (Japan, Koreja, Malezija, Vijetnam, Singapur, Australija, Bruneji, Novi Zeland, Kanada, Meksiko i Čile) i po riječima Alfreda Mek Koja (Alfred Mc Coy) u gore citiranom članku, njime smjera da „veliki dio trgovine sa azijskog dijela Evroazije preusmjeri ka Sjevernoj Americi“ isključujući tako Kinu (čije su investicije u tim dijelovima svijeta poslednjih godina, zahvaljujući američkoj zaokupljenosti ratovima na Bliskom istoku, višestruko premašile američke) i podižući svojevrstan zid duž njene pacifičke obale.
U tom kontekstu, TTIP ima za cilj da oslabi i zapadni (evropski) zid namjeravanog kineskog evroazijskog „ostrva“, ali još i više od toga, da učini Evropu energetski manje zavisnom od Rusije.
Nakon neuspjeha runde pregovora vođene u Dohi o liberalizaciji trgovine na svjetskom nivou, fokus se okrenuo regionalizaciji trgovine i bilateralnim sporazumima, pa se tako počelo govoritii o potrebi za stvaranjem najveće zone slobodne trgovine na svijetu, transatlantske slobodne zone, o čemu su pregovori počeli 2013. godine, sa proklamovanim ciljem uklanjanja trgovinskih prepreka (carina, nepotrebne regulative) i olakšavanja investiranja američkim i evropskim kompanijama.[3] Osim toga predviđa se porast BDP-a od 0, 5 % (kasnije se pak pokazalo da se taj porast odnosi na period od 10 godina, što bi značilo zanemarljivih 0, 05 % godišnje)[4].
Problem koji je iskrsao u javnosti je taj što su carinske barijere i bez sporazuma dovoljno niske, a glavni cilj je uklanjanje „nepotrebne regulative“ koja se odnosi na prava radnika, standarde zaštite životne sredine, zaštite privatnosti, bezbjedne upotrebe hrane i zabrane upotrebe otrovnih hemikalija. Međutim, to su samo neke od zamjerki TTIP.
Negativne strane TTIP
Netransparentnost vođenja pregovora
Kao što je rečeno, ograničenje u komentarisanju negativnih i pozitivnih strana TTIP, je u tome što je i dalje važan dio nacrta sporazuma držan u tajnosti, i pristup mu ima samo izabrani krug evropskih i američkih tehnokrata, kao što je i inače slučaj u EU, po pitanjima za koje se procijeni da treba da budu dostupna samo ekspertima, poput trgovinskih pitanja (makar se ona toliko ticala života građana kao što je slučaj sa TTIP).
Pregovori su počeli 2013. ali tek je u martu 2014. dio teksta procurio u javnost, nakon čega su pritisci javnosti i ombudsmana, natjerali Evropsku komisiju da tekst nacrta počne u etapama da objavljuje na svojoj stranici (iako je prethodno objavila da će tekst učiniti nedostupnim javnosti za period od 30 godina), kao i da zakaže javne konsultacije. Ipak, ostala je zamjerka da glavni dio teksta, onaj koji se tiče zahtjeva SAD upućenih EU, nije objavljen[5], da konsolidovani tekst (koji zadrži glavni supstantivni dio) po svemu sudeći neće ni biti objavljen, a nezadovoljstvo je poraslo kada je Evropska komisija krajem 2015. odlučila na insistiranje SAD, da dokumenti više ne budu dostupni u elektronskoj ili štampanoj formi, već samo u dobro obezbijeđenoj prostoriji u Briselu( i samo ovlašćenima), ili u nekim ambasadama SAD u Evropi, kopiranje ili skeniranje je nedozvoljeno, a ograničeno vrijeme za razgledanje čini nemogućim makar i letimičan pregled nekoliko hiljada dokumenata.[6]
Sniženi ekološki i prehrambeni standardi
Evropski standardi o genetski modifikovanoj hrani, upotrebi pesticida i hormona rasta, sa američkog stanovišta predstavljaju- nepotrebnu regulativu. U SAD 70% prehrambene trgovine otpada na genetski modifikovanu hranu, ona na prodajnim mjestima ne mora ni da bude obilježena kao takva, SAD koristi 82 vrste pesticida koji su označeni kao nedozvoljeni u EU, a dok u EU postoji obaveza za kompanije da dokažu da proizvod koji namjeravaju da plasiraju na tržište nije opasan po zdravlje potrošača (ako to ne uspiju on se povlači sa tržišta), u SAD je teret dokazivanja obrnut, pa važi pretpostavka da proizvodi nisu štetni, koja se obara tek ako je šteta(po zdravlje) već nastupila[7].
Ništa nije bolje ni u oblasti ekoloških standarda gdje EU predviđa dodatnih 11 miliona tona ugljen-dioksida emitovanih u atmosferu (što je protivno njenim obavezama preuzetim Kjoto sporazumom), a situacija sa teretom dokazivanja kod upotrebe potencijalno štetnih hemikalija, bila bi, kada bi se upodobila američkoj regulativi, ista kao u gore opisanom slučaju.[8]
Privatizacija javnog sektora
Namjera je da sve javne službe, uključujući zdravstvo, obrazovanje, snabdijevanje vodom, budu otvorene za privatizaciju, prihvatanjem „negativne liste“ po kojoj svi sektori javnih usluga podliježu privatizaciji ako nisu izričito označeni kao izuzeti, a to stvar strah kod evropskih građana, s obzirom na često kritikovani, ka profitu orijentisan, američki sistem zdravstvene zaštite (i činjenicu da američke kompanije imaju veću privrednu moć i veće su šanse da bi odnosile pobjedu na tenderima za privatizaciju).[9]
Udar na privatnost
Problematično je poglavlje o pravu intelektualne svojine sa svojim odredbama o autorskim pravima, patentima i žigovima koje bi mogle da omoguće kontrolu korporacija nad znanjem, na štetu javnog pristupa informacijama/znanju, dok farmaceutska industrija planira da iskoristi TTIP kako bi ograničila javni pristup podacima sa kliničkih ispitivanja lijekova. Postoji bojazan i da bi TTIP mogao na mala vrata uvesti „Trgovinski sporazum protiv falsifikovanja“ ( ACTA) koji je Evropski parlament već odbio da ratifikuje, jer je, između ostalog, zahtijevao od internet provajdera da motre onlajn aktivnosti svojih korisnika i obavještavaju o eventualnim povredama prava intelektualne svojine na internetu.[10]
Gubitak radnih mjesta i snižavanje radnih standarda
NAFTA (Sjevernoamerički ugovor u slobodnoj trgovini) imao je kao rezultat gubitak preko milion radnih mjesta u SAD, koja su se dislocirala u zemlje članice sporazuma (poput Meksika) sa nižim radnim standardima i jeftinijom radnom snagom, a u konstelaciji koja postoji između SAD i zemalja EU, gdje su u SAD radni standardi znatno niži a sindikalni pokreti skoro nepostojeći (SAD je odbila da potpiše one ugovore Međunarodne organizacije rada koji se odnose na kolektivno pregovaranje, slobodu oragnizovanja i udruživanja) , jasno je na čiju štetu bi išla „trka do dna.“[11]
Udar na demokratiju- mehanizam ISDS
Najveće negodovanje među pravnim stručnjacima izazvala je klauzula ISDS (Investor-State dispute settlement) koja uvodi mehanizam rješavanja sporova koji korporacijama omogućava da tuže državu, van bilo kojeg nacionalnog pravosudnog sistema, pred arbitražnim tribunalima po spostvenom izboru, za štetu koju su im nanijele donijetom regulativom. Tako je Phillip Morris tužio Australiju i Urugvaj za gubitak profita koji mu je nanesen obavezom da na pakovanjima cigareta stoji upozorenje o njihovoj štetnosti po zdravlje (i spor je dobio), ili Vattenfall tuži Njemačku zbog odluke koju je država donijela nakon havarije u Fukušimi, da odloži izgradnju novih nuklearnih elektrana. S obzirom na pravilo da se sudski troškovi koji se, naravno, mjere u milionima) dijele na pola, bez obzira na to ko je spor izgubio,a ko dobio, to se države često nalaze pod pritiskom da se poravnaju sa korporacijama ne upuštajući se u spor, po pravilu tako što će spornu regulativu promijeniti.[12]
Ako ostavimo po strani određeno licemjerje u činjenici da se pravni stručnjaci iz EU nisu bunili kada je EU ugrađivala iste takve mehanizme u bilateralne sporazume sa zemljama tzv. Trećeg svijeta, ovdje razlika zaista i postoji- ISDS mehanizam je prvobitno nastao kako bi se zaštitili interesi investitora u zemljama čiji su pravni sistemi još u povoju, i ne pružaju dovoljne garancije za zaštitu njihovih interesa, razloga za takvo nešto, kada se radi o zemljama EU svakako nema, jer se njihovi pravosudni sistemi smatraju uzornim. Otuda i ne čudi strah da se ovim zapravo namjerava državama oduzeti suverenitet, i onemogućiti da štite interese sopstvenih građana, prepuštajući sudovanje pravno neodgovornim ekspertima za korporativno pravo, koji često imaju i finansijski interes da presude na određeni način, i podložni su lobiranju.
Otud i prijedlozi da se ISDS potpuno izostavi iz sporazuma (što je Brazil već uradio sa svojim bilateralnim sporazumima,a što nije dovelo do pada investiranja u toj zemlji, jer se investitori štite kupovinom osiguranja na politički rizik), jasno kaže da države nemaju obavezu da obeštete investitora zbog mjera preduzetih da bi se zaštitili interesi od javnog značaja, poput zdravlja, bezbjednosti, ili živone sredine, ili da se procedura arbitražeučini transparentnijom, a investitori primoraju da prethodno iscrpe sve unutrašnje pravne lijekove.[13]
Zaključak
Ako uzmemo u obzir da SAD i EU imaju ionako intenzivnu trgovinu, da su carinske barijere već dovoljno niske, onda bi upućene zamjerke na pokušaj deregulacije u onim oblastima toliko važnim za život građana, trebale biti dovoljne ako ne da se od sporazuma potpuno odustane,a ono da se sve koristi i troškovi pažljivo odvagaju, u jednoj atmosferi transparentne rasprave sa civilnim društvom, i obezbijedi da eventualni ekonomski dobici (za koje je u redistributivnoj praksi većine zemalja nesigurno da će ići u korist građana) ne idu nauštrb zdravstvenih, radnih, ekoloških, standarda zaštite privatnosti, ili demokratije.
Literatura:
[1]Prema najnovijim informacijama ipak se ne očekuje da budu završeni prije 2019/ 2020 http://uk.reuters.com/article/us-eu-usa-trade-idUKKBN0OW0UW20150616, Pristupljeno 23.2.2016.
[2]http://www.tomdispatch.com/post/176044/tomgram%3A_alfred_mccoy,_maintaining_american_supremacy_in_the_twenty-first_century/, Pristupljeno 23.2. 2016.
[3]http://trade.ec.europa.eu/doclib/html/153807.htm, Pristupljeno 23.2.2016
[4]Jeronim Capaldo, The Trans-Atlantic Trade and Investment Partnership:
European Disintegration, Unemployment and Instability, http://ase.tufts.edu/gdae/policy_research/ttip_simulations.html, Pristupljeno 24.2.2016
[5]http://www.ombudsman.europa.eu/en/cases/decision.faces/en/58668/html.bookmark, Pristupljeno 25.2.2016.
[6]http://www.independent.co.uk/news/world/europe/ttip-controversy-secret-trade-deal-can-only-be-read-secure-in-reading-room-in-brussels-10456206.html, Pristupljeno 25.2.2016.
[7][7]“ TTIP- a charter for deregulation, an attack on jobs, an end to democracy”, http://rosalux-europa.info/publications/books/TTIP_EN/, Pristupljeno 25.2. 2016.
[8]Ibid, 50
[9]Ibid, 24-27
[10]Ibid, 58-62
[11]Ibid, 30-33
[12]http://www.helsinkitimes.fi/finland/finland-news/domestic/8717-professor-finland-s-legislative-power-may-be-in-jeopardy.html, Pristupljeno 25.2.2016.
[13]http://www.economist.com/news/finance-and-economics/21623756-governments-are-souring-treaties-protect-foreign-investors-arbitration, Pristupljeno 25.2.2016.
[/av_textblock]
[av_social_share title=’Share this entry’ style=” buttons=” share_facebook=” share_twitter=” share_pinterest=” share_gplus=” share_reddit=” share_linkedin=” share_tumblr=” share_vk=” share_mail=”][/av_social_share]