Uticaj oligofrenije na uračunljivost u Krivičnom zakoniku Srbije

[av_heading tag=’h3′ padding=’10’ heading=’Uticaj oligofrenije na uračunljivost u Krivičnom zakoniku Srbije’ color=” style=” custom_font=” size=” subheading_active=” subheading_size=’15’ custom_class=”][/av_heading]

[av_textblock size=” font_color=” color=”]

Autor: Aleksandar Đorđević

Reviziju sprovela: Vladana Kostić

[/av_textblock]

[av_textblock size=” font_color=” color=”]

Pitanje uticaja oligoferenije1  na uračunljivost, kao dela vinosti, je možda malo obrađeno  i slabo zakonski utvrđeno u KZ Srbije što otvara mogućnosti za različite zloupotrebe. S druge strane, imajući u vidu velike nedostatke našeg zdravstvenog sistema, pa i školstva, sistema socijalne zaštite i drugih primarnih, socijalnih faktora za utvrđivanje mentalnih retardacija i zaostalosti dece u ranom dobu, možemo doći do zaključka da u nekim slučajevima elementarne metode utvrđivanja insuficijencije inteligencije delikventa mogu biti neprimenljive. Sve se svodi na slobodnoj oceni veštaka i testovima čiji rezultati lako mogu biti nepouzdani. Prvenstveno, samo otkriće oligofrenije i merenje koeficijenta inteligencije nekim od standardizovanih testova može biti praćeno raznim simulacijama od strane delikventa. Drugo, utvrđivanje socijalnih pokazatelja takođe može biti jako teško imajući u vidu nerazvijenost srpskog društva u nekim delovima zemlje, velike kulturološke razlike i probleme primarnih socijalnih faktora, pa se često sama bolest ni ne primeti. Zato imamo primere da deca sa manjkom inteligencije pohađaju školu kao i sva druga deca, a ponekad postižu i bolje rezultate od superinteligentnih (mada imamo na umu i nesavršenost obrazovanja u Srbiji i veliku dispozitivnost pri ocenjivanju rezultata). Ovo nas dovodi do zaključka da je utvrđivanje ,,zaostalog duševnog razvoja“ (kao čl.23. stav 2. KZ) vrlo teško, a pogotovu dalja kvalifikacija na laku, srednju i tešku, koje su izražene samo koeficijentom i male varijacije, bukvalno cifra gore-dole, može značiti i propast jednog, možda nevinog života. Vidimo da su u praksi postavljeni kriterijumi utvrđivanja mentalne zaostalosti u najmanju ruku diskutabilni.

Sada se postavlja pitanje, a šta onda? Šta kada se utvrdi mentalna zaostalost kod okrivljenog-optuženog? Razna tumačenja određuju tri stepena mentalne zaostalosti, laki,  srednji i težak (po zapadnoevropskoj tradiciji). Zakon, kao takav, ne određuje efekte pojedinih kategorija na vinost, što ostavlja sudijama prostora da se ,,igraju lekara“, a i lekarima da se,,igraju sudija“ određujući neke, u krajnju ruku čudne kvalifikacije stanja (tupost, blaga tupost i slično) i upuštajući se u određivanje postojanja uračunljivost, što je, kao što znamo diskreciono pravo suda.

Neke uporednopravne škole (pre svega pravo SAD) malo bolje uređuju ovu oblast, bar na papiru. U SAD pravo mentalno zaostalih da se na njih ne primenjuje kapitalna kazna je zapisano u Ustavu, ali pod uslovom da je zaostalost postojala u trenutku izvršenja. Kao što znamo, postoje načini i naknadne mentalne zaostalosti usled pojedinih bolesti i naknadnog oštećenja inteligencije, zato se postavlja pitanje, koja je svrha izvršenja bilo koje kazne prema neuračunljivom licu, ako kažemo da kazne postoje da bi lice shvatilo značaj svog dela i da bi se resocijalizovalo kasnije kao bolja osoba, da li ima smisla izvršavati kazne prema licima koji nikada nece shvatiti posledice svojih radnji (primer je presuda US vs. Brawner)?

U celoj ovoj  priči možda je i najveći problem to što, ako do suđenja uopšte i dođe, poseban mentalni sklop takvih osoba njih navodi na često samooptuživanje, na često priznanje dela i nerazumevanja samog postupka i posledica istog! Naše pravo ovo pitanje ne uređuje posebno, ali u anglosaksonskoj pravnoj tradiciji postoji takozvani Incompetition to Stand Trial i na taj se štiti Act Habeas Corpus, kao deo ustavnog korpusa SAD. Postoji veliki broj precedenata koji potkrepljuju ovaj institut u Americi (primer, Culombe vs. Connecticut), ali ni Engleska niti Australijska pravna tradicija ne zaostaju.

Da zaključimo, pozitivno pravo Srbije se hitno mora menjati kako se ne bi ostavljala ovolika dispozicija sudijama pri  određivanju  i  rešavanju nekih pitanja, za koja definitivno   nisu obučeni. Takođe, mišljenja smo, da kada je reč o ovako bitnom i kapitalnom krivičnom pitanju, moraju postojati tačno određene zakonske norme, čvrste i pravedne, kako bi se  osigurala pravna sigurnost, ali takođe se mora menjati i celi državni sistem i najviše sistem vrednosti celog društva. Ako kažemo da najlakši stepen mentalne zaostalosti ,,blaga“ zaostalost proizvodi pojedinca, koji je na nivou dvanaestogodišnjaka, onda taj pojedinac definitivno mora biti neuračunljiv ako konsultujemo osnovne principe našeg krivičnog prava. Vrlo je bitno da svako radi svoj posao, jer odluka veštaka, koja deluje neupotrebljivo za sud, koja ne odgovara na postavljeno pitanje na pravi način ostavlja sudu upravo onu veliku dispozitivnost o kojoj smo govorili i otvara mogućnosti da se osudi neuračunljiva osoba.

1 Mentalna retardacija, Dubravka Kocijan-Hercigonja, 2000.

2 California’s Protection & Advocacy System, www.disabilityrightsca.org, Forensic mental health legal issues, Publication #5077.01, Revised May 2009.

3  Incomprehensible crimes: defendants with mental retardation charged with statutory rape, Elizabeth Nevins-Saunders, New York   university,law review, 2010.

4 Human and legal rights of mentally retarded persons, Paul R. Friedman, Int. J. Ment. Health, Vol. 6, No. 1, pp. 50 -72 M., E. Sharpe, Inc., 1977.

5 Mental Retardation and Criminal Justice: some issues and problems, Robin Jackson, King Alfred’s College of higher education, Winchester U.K.

[/av_textblock]

[av_social_share title=’Share this entry’ style=” buttons=” share_facebook=” share_twitter=” share_pinterest=” share_gplus=” share_reddit=” share_linkedin=” share_tumblr=” share_vk=” share_mail=”][/av_social_share]